B2B2 7: Ekonomska konvergencija (I dio)

Ilustracija: Željko Badurina

Ekonomska konvergencija ili sustizanje razvijenih zemalja prema pokazateljima gospodarskog razvitka je kamen mudraca makroekonomske teorije i primijenjenih istraživanja u kontekstu dugog vremenskog roka. Bićanić i Deskar-Škrbić u prvom dijelu eseja o konvergenciji objašnjavaju predviđanja modela i rezultate istraživanja za čitav svijet. U drugom dijelu posebnu pažnju posvećuju konvergenciji u EU i situaciji s Hrvatskom.

Ad
Ad

Hoće li  Hrvatska jednog dana biti bogata kao Švicarska (i hoće li lički škripavac postati poznat kao gruyer)? Radio Erevan bi rekao: u principu da, ako Švicarsku udari par tsunamija i nekoliko lavina, a Hrvatska otkrije naftu i plin. Ekonomisti mogu dati bolji odgovor: vjerojatno da, i za to neće trebati ni sreća ni nešto posebno nego vrijeme te zakonitosti Modernog ekonomskog rasta, uz uvjet da rast ništa neprekidno ne ometa (malo i ponekad može). I ne samo to; zna se za otprilike koliko bi vremena Hrvatskoj trebalo da sustigne Švicarsku.

Račun je jednostavan (logaritam realnog BDP po stanovniku / logaritam odnosa stopa rasta realnog BDP po stanovniku dvije zemlje). Ako Švicarska raste 2% godišnje (toliko otprilike raste), a Hrvatska, čiji se BDP po stanovniku nalazi na oko 35%  švicarskog raste oko 3% godišnje, Hrvatska će sustići Švicarsku za 150 godina. Da Hrvatska raste 4%, to bi razdoblje bilo 55 godina.

Ovo sustizanje ekonomisti nazivaju konvergencija, a ona podrazumijeva da manje razvijene zemlje (Hrvatska) u dugom roku brže rastu od više razvijenih (Švicarska), što osigurava da će siromašnije zemlje s vremenom smanjiti razliku u razvijenosti i sustići razvijene zemlje.

Međutim, razdoblje potrebno za sustizanje Švicarske čini se jako dugo. Može li se ono skratiti? Može, ali za to su potrebni posebni uvjeti te izostanak nekih dugotrajnijih smetnji. Može li se to razdoblje i produžiti? Može, uz smetnje i prekide u ubrzanju. Usporavanje je moguće, jer uspjeh nije zajamčen. Kako ćemo pokazati u tekstu, postoje zemlje koje su uistinu konvergirale prema razvijenima, a postoje i one koje i dalje na tom putu zapinju ili čak povećavaju razliku.

Odakle takve hrabre prognoze inače dvorukih ekonomista? One su rezultat Solow-Swannovog modela rasta. Taj model nudi jasne i nedvosmislene odgovore u pogledu dugoročnog ekonomskog rasta. Dugi rok, treba podsjetiti, nije desetljeće nego nekoliko desetljeća, tj. dovoljno dugo vrijeme da šokovi, dobri i loši i ciklusi izgube pred odrednicama sekularnog rasta.

Solow-Swannov model i konvergencija

Model je već ranije objašnjen i samo treba ponoviti da se oko 90% razmišljanja ekonomista, ali i međunarodnih institucija i konzultanta o rastu temelji na njemu. Zato ga je opravdano proglasiti kanonskim modelom rasta.

On se može koristiti za izvod niza provjerljivih rezultata. U ovom poglavlju će se model koristiti za analizu jednog od njih. To je konvergencija, odnosno gospodarsko približavanje, koja objašnjava kakav je odnos najrazvijenijih i manje razvijenih gospodarstva.

Model će služiti za izvod jednadžbi i tumačenje rezultata i u tom smislu će ponuditi cjeloviti analitički okvir. Kako bismo objasnili što pod tim podrazumijevamo, trebamo podsjetiti da se u ranijem nastavku o faktorima rasta pri izvodu jednadžbe nije koristila ekonomska teorija, a u objašnjenju rezultata se na nju ad hoc pozivalo, dok se kod računovodstva rasta za izvod formule koristila ekonomska teorija, ali ona nije mogla objasniti rezultate. Zato ovdje primijenjeni pristup nudi zatvoreni analitički okvir: osnovna jednadžba izvodi se iz ekonomske teorije, a njome se objašnjavaju i rezultati.

Podsjetimo, u Solow-Swannovom modelu smo pokazali kako je dohodak po stanovniku (radniku) određen kretanjem kapitala po stanovniku k. Kapital po stanovniku k bio je određen štednjom s (povećanje štednje vodi većim investicijama i većem kapitalu po radniku), stopom rasta stanovništva (uz nepromijenjene investicije rast stanovništva smanjuje kapital po stanovniku) te amortizacijom kapitala δ (uz nepromijenjene investicije amortizacija također smanjuje kapital po stanovniku). Ovo se može zapisati kao:

(1) y=f(k)

(2) Δk=sy-(n+δ)k

Ove jednadžbe mogu se koristiti i matematički urediti kako bi se dobile stope promjene kapitala i dohotka po stanovniku kroz vrijeme, a obilježja proizvodne funkcije objašnjena u nastavku o Solow-Swann modelu (opadajući prinosi koji određuju zakrivljenost) osiguravaju da razlika ta dva izraza ima posve predvidiv oblik koji se može prikazati na Slici 1.

Slika 1: Konvergencija u Solow-Swann modelu

Slika 1 ukazuje na tri važna zaključka:

  • postojanje ravnoteže – uvijek postoji sjecište dvije krivulje što znači da uvijek postoji staza ravnotežnog rasta (rast u ravnoteži);
  • stabilnost – sjecište je stabilno što znači da se svako odstupanje gospodarstva od ravnoteže, čime god izazvano, s vremenom smanjuje i gospodarstvo se vraća na stazu ravnotežnog rasta;
  • odnos udaljenosti od ravnoteže i stope rasta – što je gospodarstvo dalje od ravnoteže to je stopa rasta veća (razlika krivulja je veća), a što je bliže ravnoteži to je stopa rasta manja.

Ova tri obilježja Solow-Swann modela su temelj za analizu ekonomske konvergencije. Njihovu važnost moguće je ilustrirati stvarnim primjerima, s fokusom na zemlje ‘jezgre’, ‘periferije’ i ‘poluperiferije’. Pojam ‘jezgre’, poluperiferije’ i ‘periferije’ preuzeo je i doradio Immanuel Wallerstein sredinom sedamdesetih kada je istraživao nastanak i širenje kapitalističkog načina proizvodnje. Taj je okvir za pristupanje konvergenciji jako koristan.

Prvo, postoji ravnotežna dugoročna stopa rasta, koja se kreće između 1,5% i 2,5%. Po toj stopi rasta u dugom roku (dakle kada se odstrane ciklusi i šokovi) rastu zemlje ‘jezgre’. Zemlje jezgre su najrazvijenije zemlje svjetskog gospodarstva (Zapadna Europa, UK, SAD, Australija, Novi Zeland, Kanada i Japan). Slika 2 pokazuje kako je dugoročna stopa rasta odabranih zemalja jezgre uistinu iznosila oko 1,5% – 2,5%.

Slika 2: Prosječna realna stopa rasta BDP-a po stanovniku u odabranim zemljama jezgre (1970-2018, geometrijski prosjek)

Izvor: Svjetska banka

Drugo, ravnotežna dugoročna stopa rasta je stabilna pa joj se zemlje koje nisu na njoj tijekom vremena približavaju, konvergiraju. To su zemlje poluperiferije čija je konvergencija počela, ali još traje. Radi se o vrlo šarolikoj grupi zemalja u rasponu od Bocvane do Indonezije ili Turske i Poljske. Slika 3 pokazuje kako je u većini ovih zemalja dugoročna stopa rasta bila značajno viša u odnosu na zemlje jezgre.

Slika 3: Realna stopa rasta BDP-a po stanovniku (1970-2018, geometrijski prosjek)

Izvor: Svjetska banka, Penn World Table

Treće, stopa rasta za zemlje poluperiferije većinom je određena udaljenošću od ravnotežne dugoročne staze rasta. Što je zemlja udaljenija od ravnoteže, stopa rasta je viša. Dakle, zemlje koje su blizu ravnotežne dugoročne staze rasta imaju stopu rasta nešto višu od zemalja jezgre, a one koje su udaljene imaju bitno više stope rasta. Slovenija bi prema tome trebala imati manju stopu rasta od Poljske koja bi trebala imati manju stopu rasta od Hrvatske i tako redom. U tom okviru vrlo visoke stope rasta Kine i Indije nisu nešto izuzetno nego onakve kakve bi trebale biti prema zaključcima Solow-Swann modela.

Kao primjer kretanja u skladu s predviđanjima modela ističu se poznati azijski tigrovi Tajvan, Hong Kong, Singapur i Južna Koreja. Na Slici 4 su prikazane realne stope rasta BDP-a po stanovniku nekih od njih tijekom konvergencije. Slika pokazuje kako su se tijekom desetljeća stope rasta počele usporavati te se trenutačno kreću oko 2%-3%.

Slika 4: Realne stope rasta BDP-a po stanovniku azijskih tigrova tijekom konvergencije (prosječne desetogodišnje stope rasta)

Izvor: Svjetska banka

Što se zemalja periferije tiče, one ili nisu dio kapitalističkog svjetskog gospodarstva (kao recimo Sjeverna Koreja i Jemen) ili su neuspjele države (‘failed state’) (kao na primjer Venezuela ili Kongo) i na njih se ove pravilnosti ne odnose. Tih zemalja ima više nego se čini, ali njima ćemo se vratiti u nastavku kada ćemo pričati o ‘zamkama’ nerazvijenosti i siromaštva.

Kako konvergencija nije zajamčena, postoje različiti šokovi i zemlje se tijekom dugog roka mogu seliti na rang listi razvijenosti. Španjolska i Italija su recimo jedno vrijeme ‘ispale’ iz jezgre (tijekom 18. i 19. stoljeća), neke su se jezgri priključile (npr. SAD, Švedska i Japan), ali najdinamičniji su odnosi na poluperiferiji. Tu su vidljiva privremena ili trajnija ubrzanja ili usporavanja koja mijenjaju odnose.

Prije nastavka treba ukazati na još jednu važnu implikaciju Solow-Swannovog modela. Konvergencija, kako je shvaćena u kanonskom modelu rasta, podrazumijeva da početni uvjeti ne utječu na dugoročnu ravnotežnu stopu rasta gospodarstva. Bez obzira odakle počeli, gospodarstvo nakon nekog vremena završi na zajedničkoj ravnotežnoj stazi rasta. Benin i Bugarska doista onda završe kao Belgija.

Empirijska pitanja konvergencije

Točnost predviđanja kanonskog modela je empirijsko pitanje. Nedvosmisleni odnosi predviđenih staza rasta upućuju da bi se moglo doći do točnog odgovora o upotrebljivosti modela. Ako primijenjena istraživanja potvrđuju sve tri osobine, onda je model ‘točan’ I ‘upotrebljiv’. Jasnoća predviđanja podrazumijevala bi i relativno jednostavnu provjeru točnosti ovog modela rasta. No ta provjera nije tako jednostavna kako se čini.

Prvi zadatak je da model treba ‘prevesti’ u oblik koji se može provjeriti. Javljaju se mnoga pitanja na koja treba odgovoriti da bi se to napravilo. Ta su pitanja metodološka (u pogledu izvoda provjerljive jednadžbe iz modela, najprikladnije jednadžbe, varijabli kojima se računa te zemljopisnog obuhvata i duljine vremenske serije) i praktična (u vezi kakvoće i usporedivosti podataka). Dodatni je problem što se razdoblje računanja neprekidno produljuje pa nije nužno da se rezultati za kraće razdoblje prenose na dulje, što znači da se stilizirane činjenice konvergencije mogu mijenjati s vremenom.

Teško je prikazati veliki broj istraživanja o pitanjima konvergencije, koja još uvijek nastaju. Zato će se ovdje napraviti niz pojednostavljenja čiji je cilj da se stekne utisak o bogatstvu literature, a ne sveobuhvatan prikaz rezultata.

Prvo, uključiti će se samo radovi koji doprinose objašnjenju konvergencije u novijem razdoblju. Novije razdoblje je ono za koje istraživači imaju na raspolaganju usporedive podatke. To je razdoblje nakon 1960. (ili 1950.). Radi se o skoro 60 godina, što je dovoljno dugo da se može provjeriti točnost kanonskog modela rasta. To znači da se neće uzeti u obzir radovi iz ekonomske povijesti koji promatraju konvergenciju u zadnjih nekoliko stoljeća.

Naravno, izuzetno je zanimljivo što je bilo sa konvergencijom u jako dugom roku koji uključuje i razdoblje prije Drugog svjetskog rata. Što se konvergencije u vrlo dugom roku tiče, spomenut će se samo nekoliko manje spornih rezultata.

Krajem 18. stoljeća s Prvom industrijskom revolucijom nastaje jezgra globalnog gospodarstva u kojoj počinje postojani rast, što podrazumijeva prekid s malthuzijanskim uvjetima. Jezgra se sastoji od Velike Britanije, današnje Nizozemske i Flandrije, a otoci industrijalizacije u drugim zemljama stvaraju poluperiferiju. Nakon Druge industrijske revolucije u drugoj polovici 19. stoljeća, postojani rast se širi i jezgra obuhvaća sve veći broj zemalja, baš kao i poluperiferija. Procesu koji počinje u Velikog Britaniji i sjeverozapadnoj Europi sada se priključuju SAD, Njemačka i još neke  europske zemlje pa i dijelovi Austro-Ugarske (čiji veći dio ipak ostaje napoluperiferiji). To je razdoblje neosporne divergencije koja se proteže u dvadeseto stoljeće. Devedeseto stoljeće će biti upamćeno kao stoljeće u kojemu se ekonomski rast proširio na cijeli planet (uz džepove iznimki kao svojedobno Albanija, danas Sjeverna Koreja itd.).

Istraživanje konvergencije, odnosno divergencije, u vrlo dugom roku nije jednostavno. Najveća poteškoća povijesne analize konvergencije su statistički podaci  i njihova usporedivost. Za cijelo razdoblje prije 1950. ti se brojevi moraju procijeniti iz drugih izvora jer nije postojao sustav međunarodnih društvenih računa. No osim brojeva postoji i ono što Baumol naziva ‘selection bias’. Čak i škrti brojevi se mogu procijeniti samo za neke zemlje. U pravilu to su najrazvijenije zemlje onoga vremena za koje postoje podaci, a to su zemlje jezgre i najrazvijenije dijelove poluperiferije. U tom smislu su izostavljene mnoge zemlje čije uključivanje bi možda bacilo drukčiji pogled na rezultate.

Kao što je već spomenuto, da bi se mnogi analitički problemi izbjegli, ovdje ćemo se usredotočiti samo na konvergenciju u novom razdoblju odnosno nakon 1960.od kada postoje podaci UN projekta.

Od 1960. istraživači imaju na raspolaganju dovoljno dobre podatke koji su međunarodno usporedivi za istraživanje konvergencije novog razdoblja. To je, prvo, zasluga UN projekta koji je iznjedrio Penn World Tables (PWT) koji su sada dostupni u sedmoj varijanti 7.1 i daju podatke od 1960. za 182 zemlje (od 1950. za samo neke). Drugo, Groningen Development Project kojeg je utemeljio Angus Maddison, za neke zemlje ide u 19. stoljeće pa i ranije. Tu su još baze podataka Svjetske banke (WDI) i Međunarodnog monetarnog fonda. Podataka dakle ima dovoljno, a za potrebe analize ekonomske konvergencije ekonomisti su razvili ekonometrijski okvir.

Oblici ekonomske konvergencije i jednadžbe konvergencije

U literaturi su definirana dva temeljna oblika konvergencije.

Prvi je tzv. β-konvergencija koja podrazumijeva da zemlje s manjom razinom BDP-a po stanovniku rastu po višoj stopi od onih s višom razinom BDP-a po stanovniku. U tom slučaju manje razvijena zemlja stiže više razvijenu, razlike se smanjuju i prisutna je konvergencija. To znači  da između početne razine BDP-a po stanovniku i dugoročne stope rasta postoji negativan odnos, kako je prikazano na Slici 5.

Slika 5: β-konvergencija

Kada bi ova pretpostavka vrijedila za sve zemlje bez obzira na njihova druga obilježja, govorili bismo o apsolutnoj β-konvergenciji ili bezuvjetnoj β-konvergenciji. Međutim, empirijska istraživanja su ranije pokazivala da je na uzorku vrlo različitih zemalja teško naći potvrdu za postojanje apsolutne β-konvergencije pa su istraživači u jednadžbe kojima su testirali konvergenciju počeli dodavati različite faktore rasta (npr. udio investicija u BDP-u, stupanj obrazovanja u zemlji, pokazatelj kvalitete institucija i sl.). Uključivanjem ovih faktora istraživači su uspjeli dokazati valjanost pretpostavke o konvergenciji, ali pod uvjetom da se u obzir uzmu važne razlike među zemljama, osim samog stupnja razvijenosti. Zato se drugi tip β-konvergencije naziva uvjetna β-konvergencija. Uvjetna β-konvergencija, dakle, podrazumijeva da teorija ekonomske konvergencije, kako ju predviđa Solow-Swann model, vrijedi za uzorak sličnih zemalja. Primjerice, među zemljama EU, OECD-a, ili saveznim državama SAD-a.

Naziv β-konvergencija potječe iz ekonometrijske jednadžbe kojim se ona testira, koja se (u obliku panel regresije) može zapisati kao:

(3) gi,t,t+T01log(yi,t)+εi,t

gi,t,t+T predstavlja stopu rasta realnog BDP-a po stanovniku između razdoblja t i t+T, log(yi,t) predstavlja početnu razinu realnog BDP-a po stanovniku u razdoblju t, a εi,t predstavlja grešku relacije. Ako teorija ekonomske konvergencije vrijedi, onda bi trebalo vrijediti β1<0, tj. postoji negativna veza između početne razine realnog BDP-a po stanovniku i stope rasta realnog BDP-a po stanovniku. Upravo je po ovom parametru ovaj oblik konvergencije dobio ime. Ovakvim oblikom jednadžbe testira se postojanje apsolutne β-konvergencije.

Međutim, kako je ranije istaknuto, istraživačima je ranije bilo teško naći dokaze za postojanje apsolutne β-konvergencije pa su veliku pozornost posvetili istraživanju uvjetne β-konvergencije. Jednadžba uvjetne β-konvergencije može se zapisati kao:

(4) gi,t,t+Ti01log(yi,t)+εi,t

Na prvi pogled jednadžbe se čine identičnima, ali jednadžba (4) skriva jednu važnu razliku koja se nalazi u parametru βi0. Mali „i“ u ovom parametru označava da je parametar sada specifičan za svaku zemlju, dok se ranije pretpostavljalo da je on jednak za sve zemlje. Međutim, istraživačima nije bilo dovoljno pretpostaviti da je ovaj parametar specifičan za svaku zemlju već su htjeli sami istražiti koji to specifični faktori mogu pridonijeti potvrdi teorije ekonomske konvergencije pa su jednadžbu (4) zamijenili s jednadžbom:

(5) gi,t,t+TXTi,t1log(yi,t)+εi,t

gdje vektor XTsadrži niz faktora rasta poput godina školovanja, udjela investicija u BDP-u, pokazatelja kvalitete institucija, očekivanog trajanja života i sl., po kojima se zemlje mogu značajno razlikovati ili biti slične. Uključivanjem ovih obilježja istraživači su mogli naći potvrdu za teoriju ekonomske konvergencije, ali i istražiti ulogu i značaj različitih faktora rasta. Ako se prisjetite nastavka o faktorima rasta uočit ćete da jednadžba (5) upravo podsjeća na regresije rasta koje imaju ulogu istražiti dugoročne faktore rasta.

Drugi oblik konvergencije koji se definira u literaturi naziva se σ-konvergencija, a ona podrazumijeva da se među zemljama s vremenom smanjuje disperzija (raspršenost) u razini realnog BDP-a po stanovniku. Kao i β-konvergencija, i σ-konvergencija je dobila ime prema jednadžbi kojom se testira, a ona se može zapisati kao:

(6) σlogy,t– σlogy,t+t> 0

σlogy,t predstavlja standardnu devijaciju logaritma BDP-a po stanovniku u promatranoj skupini zemalja u trenutku t, a σlogy,t+t standardnu devijaciju logaritma BDP-a po stanovniku u promatranoj skupini zemalja u trenutku t+T. Pozitivna razlika između ova dva broja podrazumijeva da se raspršenost u razini realnog BDP-a po stanovniku kroz vrijeme smanjuje.

Između β-konvergencije i σ-konvergencije postoji direktna veza koja se može objasniti uz pomoć Slike 6. Na Slici 6 (a) se može vidjeti kako se razlika u BDP-u po stanovniku između zemlje A i zemlje B s vremenom smanjila jer je zemlja A, koja je na početku bila razvijenija, tijekom promatranog razdoblja bilježila manju stopu rasta (u ovom slučaju negativnu) od zemlje B, koja je na početku bila nerazvijena, u skladu s pretpostavkom β-konvergencije. S druge strane, na Slici 6 (b) se može vidjeti da u slučaju kada razvijenija zemlja A raste brže od manje razvijene zemlje B dolazi do dodatnog povećanja razlike u stupnju razvijenosti između dvije zemlje. Može se zaključiti kako je postojanje β-konvergencije nužan uvjet za postojanje σ-konvergencije. Međutim, Slika 6 (c) pokazuje kako se može dogoditi da zemlja A tijekom vremena padne na razinu stupnja razvijenosti manje razvijene zemlje B na početku, dok zemlja B s vremenom može dostići početnu razinu stupnja razvijenosti ranije razvijenije zemlje A. U ovom slučaju postoji β-konvergencija jer manje razvijena zemlja B raste brže od razvijenije zemlje A, ali je razlika u stupnju razvijenosti ostala jednaka kao na početku, što nije u skladu s pretpostavkom σ-konvergencije. Zato se može zaključiti kako je postojanje β-konvergencije nužan, ali ne i dovoljan uvjet za postojanje σ-konvergencije.

Slika 6: Povezanost između β-konvergencije i σ-konvergencije

Izvor; prilagođeno prema Sala i Martin (1996)

Što pokazuju podaci o apsolutnoj beta konvergenciji?

Iako smo ranije napomenuli kako je istraživačima bilo teško pronaći čvrste dokaze o postojanju apsolutne konvergencije, ipak treba ostaviti prostora za raspravu. Raznolikost pristupa znatno otežava izgradnju zajedničkog stava jer su rezultati izračuna, čak i kada se koriste isti podaci, često teško usporedivi. Ipak, iz tog obilja objavljenih radova moguće je ukazati na neke rezultate koji su manje sporni.

Po objavljivanju podataka početkom osamdesetih pa do Velike recesije 2008. trajalo je prvo razdoblje istraživanja konvergencije. Ti su radovi uvelike odražavali opći ideološki i metodološki pristup istraživača. Oni koji su sumnjali u točnost neoklasičnog pristupa i shodno tome kanonskog modela rasta tražili su i našli divergenciju. Tako se govorilo o ‘divergenciji na veliko’ (‘divergence big time’ naslov je članka iz 1997.). Drugi istraživači s većim povjerenjem u dugoročno djelovanje tržišta prepoznali su konvergenciju, bar malu ako ne ‘na veliko’. Odmah treba upozoriti da su i u jednom i u drugom taboru bili ekonomisti neupitnog autoriteta i poštovanja u struci.

U radovima koji su prepoznali konvergenciju izveden je još jedan rezultat o brzini konvergencije koji je tijesno povezan s konvergencijom. Ako ona postoji, onda je zanimljivo pitanje njene brzine. Sastavljene su jednadžbe koje mjere brzinu. Više međusobno neovisnih istraživanja potvrdilo je da je brzina sustizanja 2% godišnje, tj. da se jaz u razvijenosti smanjuje 2% godišnje, što podrazumijeva usporavanje (2% od sve manjeg jaza) kao što kanonski model rasta i predviđa. Istraživače je začudila postojanost tog broja jer se pokazao točnim i za različite definicije konvergencije i on je sada prihvaćen kao jedna od ‘velikih’ neobjašnjenih konstanta ekonomske paradigme te su neki proglasili taj broj ‘željeznim zakonom konvergencije’.

Dulje razdoblje koje je postalo dostupno objavljivanjem PWT 7.1 i bolje formule nisu dovele do konsenzusa u pogledu apsolutne konvergencije, ali dva nedavna rada (iz 2018.) donose relativno ohrabrujuće rezultate. No, kao što drugi istraživači naglašavaju, te rezultate treba tumačiti s dozom opreza jer se odnose na kratko razdoblje s kraja razdoblja promatranja.

Prvi rad prepoznaje slabu, ali ipak nedvojbenu apsolutnu β-konvergenciju nakon 1990-ih. Slika 7 prikazuje procijenjene vrijednosti parametra βiz jednadžbe (1) za sve zemlje dostupne u ranije spomenutim bazama podataka. U razdoblju prije 1990-ih procijenjeni parametar βbio je ili pozitivan ili blago negativan, ali nije bio statistički signifikantan (stupići pokazuju interval od dvije standardne devijacije oko procjene). Sredinom 1990-ih parametar postaje negativan i statistički signifikantan, što znači da tek tada slabo razvijene zemlje počinju statistički signifikantno brže rasti od razvijenih zemalja, što se velikim dijelom pripisuje usponu Kine, Indije i nekih afričkih zemalja, ali i ubrzanju rasta bivših socijalističkih zemalja.

Slika 7: Apsolutna β-konvergencija 1960.-2000.

Izvor: Patel et al. (2018)

Taj zaključak se u drugom radu potvrđuje i analizom odnosa stopa rasta realnog BDP-a po stanovniku po skupinama zemalja (Tablica 1), koja pokazuje da tek nakon 2000. godine slabije razvijene zemlje postojano rastu brže od visoko razvijenih, te analizom σ-konvergencije (Slika 8), koja pokazuje kako nakon 2000. dolazi do prestanka rasta disperzije u razini realnog BDP-a po stanovniku između razvijenih i nerazvijenih na razini svijeta.

Tablica 1: Dekadne stope rasta realnog BDP-a po stanovniku po skupinama zemalja

1960.-1969. 1970.-1979. 1980.-1989. 1990.-1999. 2000.-2009.
Visoko razvijene 4.7 3.3 2.4 2.1 1.7
Srednje razvijene 2.8 3.4 0.4 1.4 3.4
Nerazvijene 1.4 0.7 -0.2 -0.5 2.4
       Nerazvijene nestabilne 1.7 0.7 -0.5 -1.5 1.3
       Nerazvijene stabilne 1.1 0.7 0.2 0.6 3.6

Izvor: Johnson i Papageorgiou (2018)

Slika 8: σ-konvergencija 1960.– 2010.

Izvor: Johnson i Papageorgiou (2018)

Ono što je zajedničko onima koji prepoznaju apsolutnu β-konvergencija i onima koji je spore, jest posebnost razdoblja nakon 2000. Svi tu vide konvergenciju no potonji upozoravaju da je to prekratko razdoblje za optimistične zaključke (prerano za veselje, kažu) i da se ne vidi učinak Velike recesije.

Svi su ti računi koristili prosjeke nacionalnih gospodarstva i zanemarili su raspodjelu unutar zemalja. Ima samo jedan pristup koji je pokušao izgraditi svjetsku raspodjelu stanovništva prema dohotku pojedinca. Taj izuzetno skup i zahtjevan istraživački posao obavila je Svjetska banka pod nadzorom Branka Milanovića za dvije godine, 1988. i 2008.. Nije se mjerila divergencija nego raspodjela dohotka između pojedinaca u cijelom svijetu, koja nije dala jednoznačne rezultate pa se odgovor na pitanje o raspodjeli dohotka morao potražiti u podacima o Ginijevom koeficijentu, koji je najpoznatija mjera nejednakosti, pri čemu 0 označava potpunu jednakost, a 1 potpunu nejednakost. Gini raspodjele stanovništva svijeta prema visini dohotka je za 1988. iznosio 0,80, a za 2008. 0,70, što upućuje na zaključak da se nejednakost na razini svijeta smanjila. Zadnji dostupni podacipokazuju kako je u 2013. Gini dodatno smanjen na 0,65. U kontekstu ekonomske konvergencije ovi podaci sugeriraju kako su dohoci u slabije razvijenim zemljama ipak rasli brže od onih u visoko razvijenim zemljama.

Kasniji rad Branka Milanovića doveo je do planetarno popularnog grafa koji se naziva ‘Milanovićev slon’ (Slika 9). Ova slika pokazuje kako su se dohoci pojedinih dijelova raspodjele povećali između dvije godine promatranja (1988. i 2008.).  Na lijevoj strani Slike 8 prikazana je stopa rasta dohotka po percentilima, a ona pokazuje kako je između te dvije godine najbrži rast zabilježen na sredini distribucije, oko 50. percentila, te na vrhu distribucije, u prvom percentilu. Takvi rezultati dovode do za mnoge turobnog zaključka da su dohoci najbogatijih rasli skoro jednako brzo kao oni na sredini distribucije i puno brže od onih na dnu distribucije. Međutim, kada se ovi podaci adekvatno prilagode, dobije se slična, ali optimističnija slika (desni dio slike) koja ukazuje da je najbrži rast ipak zabilježen oko sredine distribucije te da su dohoci na dnu distribucije ipak rasli brže od onih na vrhu. Rast na sredini distribucije Milanović pripisuje usponu azijskih zemalja.

Slika 9: Raspodjela koristi od rasta među stanovništvom svijeta

Izvor: Milanović i Lakner (2014)

Iz svega navedenog može se zaključiti kako kroz povijest nisu postojali čvrsti dokazi o postojanju apsolutne β-konvergencije, ali da se s usponom Kine, Indije i nekih afričkih zemalja, te s usporavanjem razvijenih zemalja nakon Velike recesije, ti dokazi polako mogu početi skupljati.

Što je s uvjetnom β-konvergencijom?

Uvjetna konvergencija se može testirati na dva načina.

U prvom slučaju se nepromijenjena jednadžba apsolutne β-konvergencije jednostavno primijeni na manji broj zemalja ili regija koje su izabrane ad hoc. To je učinjeno pa je tako ustanovljeno da japanske prefekture konvergiraju, države SAD-a konvergiraju, Švedske županije konvergiraju, ali pokrajine Italije divergiraju. Zanimljivo je pitanje konvergencije članica EU. Nakon Sredozemnog proširenja, ali prije Istočnog i Jugoistočnog, podaci su pokazivali da u EU postoji konvergencija na razini zemalja, ali i za NUTS2 regije do mjere da se pisalo o ‘konvergencijskoj mašini’ EU. Nakon zadnja dva proširenja nema dovoljno podataka da se taj zaključak potvrdi, a Velika recesija je dovela do lako moguće divergencije. Rezultata još nema nego samo naznaka da je nastala divergencija. No u ovim i sličnim slučajevima konvergencije treba napomenuti da konvergenciju mogu generirati službene preraspodjele (u slučaju EU regionalni fondovi) i da to nije konvergencija kako je predviđa kanonski model.

Ekonomistima je drugi slučaj zanimljiviji jer nema ad hoc izbora, a on se temelji na ranije objašnjenoj jednadžbi (5). Relativno novo istraživanje uvjetne β-konvergencije je proveo Barro (2012), koji je uz Xaviera Sala-i-Martina, najpoznatije ime regresija rasta i konvergencije. U tom istraživanju Barro je pokazao da je brzina (uvjetne) konvergencije oko 2%, ako se kontrolira za važne faktore i specifičnosti zemalja, što odgovara ranije spomenutom „željeznom zakonu“ konvergencije.

Konvergencijski klubovi

Vezano uz uvjetnu β-konvergenciju, istraživači su veliku pozornost posvetili tzv. „konvergencijskim klubovima“. Radi se o sličnim zemljama koje konvergiraju na svoju stazu rasta, a razlikuju se od ostalih skupina zemalja, koje imaju neku drugu stazu rasta. Tu postoji više lokalno stabilnih ravnoteža. Kada je sredinom devedesetih počelo bavljenje konvergencijom klubova prepoznata su dva kluba, a danas dorađene tehnike prepoznaju tri.

Jedan primjer konvergencije klubova prikazan je na Slici 10. Dok ne postoji apsolutna β-konvergencija može se prepoznati uvjetna β-konvergencija za pojedine zemlje i tri konvergencijska kluba gdje svi iz bazena međusobno konvergiraju. Prvi klub su zemlje visokog dohotka po stanovniku (visoko razvijene), drugi klub su zemlje srednjeg dohotka po stanovniku (srednje razvijene), a treći niskog dohotka po stanovniku (slabo razvijene).

Slika 10: Konvergencijski klubovi

Izvor: Johnson i Papageorgiou (2018)

Jedan ekonomist doveo je uvjetnu β-konvergenciju do krajnjih granica (Nuzrul Islam). Umjesto klubova on je pretpostavio da svako gospodarstvo ima svoju stopu štednje i svoju stopu rasta stanovništva i da shodno tome svako ima svoju stazu ravnomjernog ravnotežnog rasta na koju konvergira.

Zamke konvergencije

Uvjetna β-konvergencija i konvergencija klubova generira vrlo zanimljiva pitanja vezana uz  zamke konvergencije. Gospodarstva mogu uvjetno konvergirati na nepovoljne ravnotežne staze rasta koje ne osiguravaju konvergenciju sa stazom rasta najrazvijenijih zemalja (kao što je prikazano na slici 13). Osobine gospodarstva jednostavno ih stavljaju u konvergencijski klub u kojemu te zemlje ne bi htjele biti ili koji je nepovoljan. Tu se javlja i pitanje preskakanja iz jednog kluba, recimo nepovoljnog, u drugi, povoljniji, i time izbjegavanje zamke. Dvije takve zamke su prepoznate. Prva je zamka nerazvijenosti, a druga zamka srednje razvijenosti

Zamka nerazvijenosti se odnosi na zemlje niskog dohotka koje ne mogu generirati dovoljno visoku stopu štednje koja bi bila viša od potrebnih investicija koje su većinom određene visokom stopom rasta stanovništva. Te zemlje moraju uložiti mnogo samo da zaposle brojčano naraslu radnu snagu, pa im vrlo malo ostane za investicije koje povećavaju dohodak ili uvode nove tehnologije. Zemlje koje pripadaju ovom bazenu nikada ne konvergiraju razvojnoj razini zemalja s visokim dohotkom. Ova zamka razvijenosti u kojoj nerazvijeni ne mogu generirati dovoljno investicija za napredak i tehnološki rast dobro je poznata ekonomistima od pedesetih, a jako se dobro može objasniti pomoću modela uvjetne β-konvergencije.

Druga zamka je novijeg datuma. Devedesetih, a pogotovo početkom 21. stoljeća, uočeno je da mnoge zemlje mogu od zemalja niskih dohodaka postati zemlje srednjeg dohotka, ali da ih jako malo prelazi iz kategorije zemalja srednjeg dohotka u zemlje visokog dohotka. To je nazvano zamkom srednjeg razvoja, jer su podaci pokazivali da su zemlje ‘zarobljene’ kao srednje razvijene. Postojanje ove zamke još nije dovoljno istraženo i ostala je na razini statističke prepoznatljivosti.

Zamka nerazvijenosti se u okviru Solow-Swann modela najčešće objašnjava nelinearnom funkcijom štednje, koja je prikazana na Slici 11. Ovako savinuta funkcija štednje na ovom grafikonu generira tri ravnoteže. Dvije ravnoteže, uz k*i k*** su lokalno stabilne, a jedna , uz k**, je nestabilna. Zemlje čiji je k<k** konvergiraju na stazu niske razvijenosti u k* i one su u zamci niske razvijenosti. Zemlje čiji je k>k** konvergiraju prema visoko razvijenim, na ravnotežnu stazu vezanu uz k***. Da bi počele konvergirati prema visoko razvijenima, nisko razvijene zemlje moraju ‘preskočiti’ lokalno nestabilnu stazu k**. Uz taj napor potreban za preskakanje istraživači su vezali razne pojmove – ‘minimalni kritični napor’, ‘prag razvoja’ i slično.

Slika 11: Zamka konvergencije

Slika 12 (b) prikazuje podatke koji ukazuju da uistinu postoje zamke razvijenosti. Za tumačenje ove slike potrebno je objasniti da je konvergenciju, osim kao odnos između početne razine dohotka po stanovniku i dugoročne stope rasta dohotka po stanovniku, moguće prikazati i na način da se na apscisu stavi početna razina dohotka po stanovniku u odnosu na neku vodeću zemlju, a na ordinatu konačna razina dohotka po stanovniku u odnosu na neku vodeću zemlju (Slika 12 (a)). Na liniji koja zatvara kut od 45se nalaze zemlje koje su između dva razdoblja zadržale istu poziciju u terminima dohotka po stanovniku, iznad linije se nalaze zemlje koje su poboljšale svoju poziciju, a ispod linije se nalaze zemlje kojima se životni standard u odnosu na početno razdoblje pogoršao (u odnosu na druge). Slika 12 (b) pokazuje da neke zemlje ostaju u donjem lijevom kutu (zamka niske razvijenosti), neke na sredini (zamka srednje razvijenosti), a neke zemlje u gornjem desnom kutu, gdje “bogate ostaju bogate”. Kao najpoznatiji slučaj zamke srednje razvijenosti ističe se Kina koja, bez obzira na značajan rast, i dalje ostaje u skupini srednje razvijenih zemalja, gdje je bila i početkom 1960-ih.

Slika 12: Zamke niskog i srednjeg dohotka

Izvor: autori; Agenoretal. (2012)

Konvergencija i politike rasta

Točan recept optimalne politike rasta ekonomistima nije poznat jer su zemlje previše različite pa preslikavanje recepata iz jedne zemlje na drugu ne može dati sjajne rezultate. Za uspješnu politiku rasta treba izraditi nacionalni recept za što treba dobro poznavati lokalne uvjete. Dani Rodrik je veliku pozornost traženju optimalnog recepta rasta posvetio u knjizi “Jedna ekonomika mnogo recepata”.

U analizi konvergencije treba uputiti na važne implikacije konvergencije na politiku rasta. Ako postoji apsolutna β-konvergencija onda mali koraci, reforme i imitacija gospodarstava na stazi ravnotežnog rasta imaju važnu ulogu. Potrebne su politike koje uklanjaju prepreke inherentnoj konvergenciji i samo ubrzavaju konvergenciju i ne ometaju je. Benin i Bugarska trebaju imitirati Belgiju. Ekonomski život će garantirati konvergenciju i sustizanje bogatih, kako je objašnjeno na Slici 1. No ako postoji uvjetna β-konvergencija, potrebno je preskakati klubove odnosno prijeći iz jednog bazena, nepovoljnog, u drugi, povoljniji. Taj je slučaj prikazan na  Slici 13. Za takav skok iz jednog kluba konvergencije u drugi potrebne su korijenite i velike promjene, među inim i promjene političke ekonomije. Potrebne su promjene sustava akumulacije i u ekonomskoj strukturi te temeljnim faktorima rasta. Male reforme koje ubrzavaju konvergenciju ovdje ne pomažu.

Slika 13: Ekonomske politike u uvjetima uvjetne β-konvergencije

Daljnje implikacije svakog oblika konvergencije za ekonomsku politiku nalaze se izvan okvira ovog teksta u kojem smo samo htjeli naglasiti da postoje značajne razlike u preporukama za politike rasta u slučaju da vjerujemo u postojanje apsolutne β-konvergencije u odnosu na one u slučaju da vjerujemo samo u uvjetnu β-konvergenciju.

U sljedećem nastavku: primjena na Hrvatsku