B2B2 7: Ekonomska konvergencija (II dio)

Ilustracija: Željko Badurina

Nakon što su u prvom dijelu teksta pokazali teorijske osnove i rezultate globalnih istraživanja, Bićanić i Deskar Škrbić u nastavku raspravljaju o konvergenciji u EU i Hrvatskoj. Dobili su važan rezultat: na razini EU postignuta je konvergencija nakon 1995. Hrvatska je konvergirala sporije od očekivanja iako je prema klasifikaciji Svjetske banke postala razvijena zemlja, a unutar Hrvatske nije bilo razvojne konvergencije

Ad
Ad

Konvergencija je karakteristika svjetskog gospodarstva, a ne pojedinih nacionalnih gospodarstva. Iskustva pojedinih država mogu biti vrlo različita bez da ugroze procese konvergencije na svjetskoj razini. Zato se u kontekstu β-konvergencije, apsolutne ili uvjetne, ili σ-konvergencije ne može gledati pojedinačno iskustvo Hrvatske. Hrvatska je samo jedno opažanje među 182 zemlje dostupne u velikim bazama ekonomskog rasta ili jedno opažanje među manjim brojem zemalja (članica EU ili srednje razvijenih zemalja). Međutim, može se analizirati relativan položaj kroz vrijeme u odnosu na neke druge zemlje ili skupine zemalja i iz toga zaključiti nešto o Hrvatskoj.

Prije nastavka analize treba istaknuti da je prema novoj klasifikaciji Svjetske banke Hrvatska uspjela prijeći iz kluba srednje razvijenih u klub razvijenih zemalja. Dva su moguća tumačenja. Prvo, to samo po sebi daje naslutiti da se Hrvatska počela približavati višoj stazi ravnotežnog rasta (iako većina građana nema taj dojam). Drugo, staza po kojoj Hrvatska raste i koju ne dijeli s razvojnom jezgrom vremenom ju je ipak dovela u klub razvijenih (slika 13 iz prvog dijela). U tom kontekstu, Hrvatsku se može smatrati zemljom koja postupno konvergira.

Ovaj relativno optimističan zaključak gubi na snazi kada se Hrvatsku promatra u užem kontekstu Europske unije. Budući da je Hrvatska zemlja članica zanimljivo ju je uspoređivati s ostalim članicama. Na Slici 1 je prikazana konvergencija u EU između 1995. i 2018. godine.

Slika 1: Konvergencija u Europskoj uniji 1995.-2018.*

*iz analize je isključen Luksemburg
** debelim plavim krugom je označena Hrvatska na obje slike, dok je na lijevoj slici zelenim krugom označena Irska, a crvenim Italija
Izvor: Eurostat

Iz ovih slika se može izvesti nekoliko zaključaka.

Prvo, obje slike upućuju na zaključak da je u promatranom razdoblju došlo do konvergencije unutar EU. Na lijevoj slici se to vidi iz činjenice da se manje razvijene zemlje nalaze iznad simetrale, a dosta razvijenih na, malo iznad, ili malo ispod simetrale što znači da su manje razvijene poboljšale svoj položaj dok su razvijene ostale na istoj razini ili im se položaj pogoršao (svaka točka je jedna zemlja). Na desnoj slici se to vidi iz nagiba iscrtanog regresijskog pravca koji je negativan, što znači da su, u skladu s pretpostavkama ß-konvergencije, manje razvijene zemlje u promatranom razdoblju rasle brže od više razvijenih. Treba naglasiti da se samim odabirom skupa zemalja radi o uvjetnoj konvergenciji jer su zemlje EU, bez obzira na razlike, relativno homogene.

Drugi zaključak glasi da je moguće identificirati neke zemlje “dobitnice” i “gubitnice”. Na lijevoj slici se “dobitnice” nalaze iznad simetrale, a što su od nje udaljenije, to su veće “dobitnice” (“gubitnice» su oni ispod). Među “dobitnicama” je zelenom bojom označena Irska, koja se u promatranom razdoblju najviše pomakla od simetrale prema gore što znači da je 2018. bila značajno razvijenija u odnosu na 1995. godinu. S druge strane crvenom je bojom označena Italija, koja se najviše pomaknula od simetrale prema dolje što znači da joj se položaj relativne razvijenosti značajno pogoršao u odnosu na 1995. godinu.

Treće, možemo vidjeti što se događalo s Hrvatskom. Ona je označena tamno plavom točkom. Na lijevoj slici se vidi da se Hrvatska pomaknula od simetrale prema gore, što znači da je 2018. godine bila relativno razvijenija u odnosu na 1995. godinu. Međutim, također se može uočiti kako se Hrvatska relativno malo pomaknula prema gore u usporedbi sa zemljama kojima je po stupnju razvijenosti bila blizu 1995. godine.

Zaključak dodatno potvrđuje desna slika koja pokazuje da je Hrvatska prema stopi rasta realnog BDP-a po stanovniku bila među najlošijima u skupini s kojima je po stupnju razvijenosti bila blizu 1995. godine te da je stopa rasta bila niža od one koju sugerira regresijski pravac (za Hrvatsku se s obzirom na početni stupanj razvoja očekivao rast po stopi od minimalno 2% dok je ostvaren rast od oko 1,3% u prosjeku godišnje).

Slična se analitička vježba može ponoviti na primjeru hrvatskih županija. U tom slučaju gleda se uvjetna ß-konvergencija unutar Hrvatske. Odabirom hrvatskih županija možemo govoriti o prisutnosti uvjetne konvergencije jer se hrvatske županije, bez obzira na razlike, ipak mogu promatrati kao prilično homogena skupina za analizu ekonomske konvergencije.

I lijeva i desna slika upućuju na zaključak da među hrvatskim županijama u promatranom razdoblju nije došlo do konvergencije. Lijeva slika pokazuje da su županije vrlo blizu simetrale, a da su se od simetrale prema gore najviše pomaknule na početku već razvijenije županije, poput Istarske i Grada Zagreba. Manje razvijene su ostale na sličnom stupnju razvijenosti ili im se položaj pogoršao (npr. Koprivničko-križevačka županija). Desna slika jasnije ukazuje na isti zaključak, jer između početne razine BDP-a po stanovniku i prosječne stope rasta BDP-a po stanovniku među hrvatskim županijama ne postoji očekivana negativna veza. Dapače, ona je čak blago pozitivna.

Slika 2: Konvergencija/divergencija u Hrvatskoj 2000.-2016.

Izvor: DZS

Iako su nalazi zanimljivi, važno je podsjetiti da je konvergencija koncept iz dugog roka, a gornje se slike odnose na razdoblja koja se teško mogu definirati kao dugi rok u pravom smislu riječi. Zato je korisno zaviriti dublje u povijest i promotriti kako se kretao realni BDP po stanovniku Hrvatske (međunarodno usporediv) u duljem razdoblju. U tu svrhu koristimo podatke projekta Maddison, koji je rezultirao međunarodno usporedivom serijom BDP-a po stanovniku za Hrvatsku od 1952. godine (većinu razdoblja kao SR Hrvatska).

Za analizu konvergencije Hrvatske u dugom roku koristit ćemo još jedan koristan pristup. U tom pristupu se realni BDP po stanovniku zemlje od interesa izrazi kao omjer prema zemlji s kojom se želimo uspoređivati i promatra se kako se taj udio kretao kroz vrijeme. Hrvatski realni BDP po stanovniku prikazat ćemo kao omjer prema dvije zemlje europske jezgre – Austriji i Nizozemskoj, prema dvije zemlje europske poluperiferije s kojima je Hrvatsku zanimljivo uspoređivati – Sloveniji i Grčkoj, te prema dvije zemlje Latinske Amerike – Čileu i Urugvaju. U analizi dugoročne konvergencije zanimljivo je identificirati i točke prekida, pa smo na ove vremenske serije primijenili regresiju sa strukturnim lomovima koja identificira prekide. Procijenjene vrijednosti serija iz regresije prikazane su tankim ravnim linijama na sljedećoj slici. Čitatelji koje zanima dugoročan rast Hrvatske detaljniju analizu mogu pronaći u radu Bićanić, Deskar-Škrbić i Zrnc (2017).

Slika 3: Dugoročna konvergencija Hrvatske

Izvor: Maddison Project

Slika 3 (a) prikazuje dugoročnu konvergenciju Hrvatske sa zemljama jezgre. Iz slike se vidi kako je Hrvatska snažno konvergirala prema ovim zemljama u razdoblju od 1952. do kraja 1970-ih/sredine 1980-ih, nakon čega počinje postupna divergencija, koja eskalira s izbijanjem rata i početkom tranzicije u Hrvatskoj početkom 1990-ih. Od sredine 1990-ih Hrvatska ponovno blago konvergira prema ovim zemljama jezgre.

Slika 3 (b) ima manje pravilnosti, ali također nudi zanimljive zaključke. Prvo, treba uočiti da je Hrvatska do kraja 1980-ih bila razvijenija od Grčke nakon čega ju je Grčka u relativno kratkom razdoblju sustigla, a potom i značajno povećala prednost u odnosu na Hrvatsku. To je rezultat ranije spomenutih lokalnih faktora zaostajanja u Hrvatskoj, ali i značajnog ubrzanja rasta Grčke nakon ulaska u EU 1981. S druge strane, Hrvatska nikada nije sustigla Sloveniju, a iz slike se može vidjeti kako je Slovenija postupno povećavala prednost u odnosu na Hrvatsku u većem dijelu socijalističkog razdoblja. Nakon značajne divergencije početkom 1990-ih, Hrvatska popravlja svoj položaj u odnosu na Sloveniju, ali se i dalje nalazi na nižoj razini realnog dohotka u odnosu na posljednje godine socijalističkog perioda i početak 1990-ih.

Slika 3 (c) ukazuje na slične zaključke. Hrvatska je od 1952. do 1980-ih prvo sustigla Čile i Urugvaj, od kojih je na početku bila manje razvijena, potom ih je  pretekla te je čak (i više nego) udvostručila realni BDP po stanovniku u odnosu na ove dvije zemlje. Međutim, nakon toga slijedi obrat s početkom stagnacije hrvatskog gospodarstva u 1980-ima te nakon naglog pada početkom 1990-ih, koji su se dogodili usporedo s “čileanskim gospodarskim čudom” nakon tržišnih reformi 1980-ih te ubrzanjem Urugvaja. Od početka 2000-ih Hrvatska je postupno konvergirala s ovim zemljama, a na kraju promatranog razdoblja ih je po stupnju razvijenosti i prestigla.

“Kroatocentričan” pogled na ova kretanja (realni BDP po stanovniku drugih zemalja je izražen kao udio u hrvatskom realnom BDP-u po stanovniku) prikazan je u Dodatku na kraju teksta.

Zaključno

Pokazali smo da Solow-Swannov model, koji je ovdje nazvan i kanonski, ima predvidive rezultate u pogledu dugoročnih staza rasta gospodarstva i njihovih odnosa odnosno konvergencije. Rezultati se mogu provjeriti i veliki je istraživački trud uložen kako bi se ustanovilo jesu li predviđanja modela točna.

Rezultati su mješoviti. Najvažnije pitanje je postojanje bezuvjetne (apsolutne) β-konvergencije gdje sva gospodarstva jezgre i poluperiferija konvergiraju istoj dugoročnoj stabilnoj stazi rasta. Taj rezultat još nije dokazan, ali nije niti odbačen, pa ostaje stvar rasprave i daljeg istraživačkog rada. Od osamdesetih godina neki rezultati prepoznaju bezuvjetnu β-konvergenciju, dok u nekima nije prisutna, pa ustanovljuju divergenciju ili samo bacaju sumnju na rezultate konvergencije.

Neodređenost rezultata ne vrijedi za druga dva vida konvergencije koja model prepoznaje. Uvjetna β-konvergencija i postojanje klubova konvergencije su dokazani. Više nitko ne spori da slična gospodarstva tvore ‘bazen’ i konvergiraju prema zajedničkoj razini i stazi. Isto tako nije više sporno ni postojanje konvergencijskih klubova. U oba slučaja radi se o postojanju višestrukih lokalno stabilnih ravnotežnih staza rasta.

Konvergencija nije stvar pojedinačnog gospodarstva. Stoga je hrvatsko iskustvo teško smjestiti  u opći okvir. Hrvatska iskustva konvergencije se mogu, ali ne moraju poklapati s onima svjetskog gospodarstva i hrvatski rezultati ne dokazuju ništa što se β-konvergencije tiče. Ipak, pitanje konvergencije Hrvatske zanimljivo je i važno te ima dalekosežne posljedice za ekonomsku politiku. Analiza je pokazala kako je moguće istraživati u tri smjera.

Prvo, može se tražiti postoji li neki klub konvergencije kojem Hrvatska pripada i kakve su njegove osobine. Druga mogućnost je gledati odnose hrvatske staze rasta i one ad hocizabranih gospodarstava, što je češće korišten pristup. Usporedbe s izabranim gospodarstvima upućuju da se mogu prepoznati razdoblja jače i slabije konvergencije te da postoje i razdoblja divergencije. No, pred istraživačima i dalje stoji izazov ponude neke općenitije slike konvergencije Hrvatske. Treće je pitanje odnosa unutar zemlje i da li u okviru nacionalnog gospodarstva Hrvatske postoji konvergencija među njenim dijelovima, odnosno da li se prostorne razlike smanjuju. Tu su istraživači jako ograničeni raspoloživim podacima, ali postoje jaki dokazi da se Hrvatska unutar sebe ne može prepoznati kao konvergencijski prostor.

Analiza je pokazala da je Solow-Swannov model vrlo upotrebljiv kao teorijski okvir za razmišljanje o razvoju u dugom roku. Međutim, do sada je izvan razmatranja ostalo jedno vrlo važno područje modela koje će u konačnici odrediti njegovu prolaznu ocjenu. To je pitanje tehničkog napretka. Nemojmo zaboraviti da se ovaj model može opisati kao neoklasični, jednosektorski model s egzogenim tehničkim napretkom. A iskustvo pokazuje da je tehnički napredak, koji je ovdje definiran izvan modela, ključan za rast.

Hoće li pretpostavka o egzogenom tehničkom napretku ograničiti upotrebljivost modela? S time su povezana dva pitanja. Prvo, koliko je opravdana pretpostavka da je tehnički napredak egzogen te koliko se time smanjuju analitički dometi modela? Drugo, kakvi su analitički dometi alternativnih modela tehničkog rasta? Ovim pitanjima ćemo se baviti u nastavku serije.

Dodatak: “Kroatocentričan” pogled na konvergenciju (Hrvatska=100)

Izvor: Maddison Project


Ekonomska konvergencija (I dio)