U B2B2 seriji prikazali smo desetak poznatih i manje poznatih modela rasta. Neki modeli su poznati iz standardnih udžbenika, dok su neki manje poznati jer nisu dio mainstreamekonomike. Svi modeli koje smo prikazali su kroz zadnjih osam desetljeća (kako smo objasnili, prvi moderni modeli rasta se počinju razvijati 30-ih godina 20. stoljeća) ekonomistima olakšali razumijevanje odrednica dugoročnog rasta gospodarstava. Također, svi su modeli eksplicitno ili implicitno navodili na zaključke o politikama rasta kojima bi nositelji politike mogli ubrzati rast svojih gospodarstava i sustići ili prestići zemlje s kojima se uspoređuju. Kako ističe Solow u svojem osvrtu na teorije rasta iz 1971. (Growth Theory: An Exposition), “svaka teorija koja ima neke veze sa stvarnim svijetom će vjerojatno imati implikacije za politiku”. Neke od ovih teorija su imale utjecaj i na politike rasta (vjerovali ili ne, bilo ih je) u Hrvatskoj, o čemu će više riječi biti na kraju teksta.
Primjerice, Fel’dmanov, Harrodov i Domarov (B2B2 10)model rasta sugeriraju da ključ ubrzanja dugoročnog rastapočiva na investicijama u fizički kapital (poticanih domaćim politikama, privlačenjem stranih investicija ili primanjem strane pomoći). Na tragu ovih modela su i Rosenstein-Rodanov model velikog potiska, Lewis-Fei-Ranisov model te Rostowljeve faze razvoja, koji veliku ulogu daju upravo velikim investicijama u industrijalizaciju i urbanizaciju. Solow-Swann (B2B2 4)model, međutim, objašnjava da investicije u fizički kapital utječu na razinu(potencijalnog) BDP-a, a ne na dugoročni rast. Na njega utječe tehnološki napredak. Kasnije su Mankiw, Romer i Weil (B2B2 4)dopunili Solow-Swann model te istaknuli i ulogu investicija u ljudski kapital. Zaključci ovih modela su da utjecajem na investicije u fizički i ljudski kapital nositelji politike mogu odrediti na koju će ravnotežnu stazu rasta dovesti gospodarstvo Međutim, dugoročni rastna ravnotežnoj stazi rasta je određen tehnologijom (s tim da podsjećamo da se tehnologija u ekonomici promatra kao novi “recept” ili “način” proizvodnje proizvoda, a ne kao fizički proizvod poput mobitela, USB-a, robota i sl.) pa ovi modeli implicitno pretpostavljaju da nositelji politike trebaju ulagati u tehnološki napredak, što je onda eksplicitno izraženo u endogenim modelima rasta (B2B2 9)(npr. Aghion, Schumpeter). Endogeni modeli rasta su istaknuli i važnost institucija za dugoročan rast, iako treba podsjetiti i da neoklasični egzogeni model rasta (Solow-Swann) pretpostavlja poseban institucionalni okvir o kojem nositelji politike trebaju razmišljati, a implicitno daje ključnu ulogu tržištu savršene konkurencije. Ramsey, Cass i Koompans (B2B2 14)podsjećaju da nositelji politike izgradnjom institucionalnog okvira mogu utjecati i na “nestrpljivost” građana te odluke o štednji, što ima važne reperkusije za dugoročan rast. Kejnezijanski modeli rasta (Kaldor, Robinson, Pasinetti, Kalecki (B2B2 11)) su otvorili i važno pitanje distribucije dohotka, gdje nositelji politike djelovanjem na distribuciju dohotka između rada i kapitala mogu utjecati na dugoročni rast. Konačno, regresijama rasta na velikom uzorku zemalja su utvrđeni tzv. faktori rasta, koji bi nositeljima politike trebali dati više-manje jasan orijentir kako oblikovati politike rasta te ubrzati konvergenciju prema razvijenima.
Međutim, veze između modela rasta i politika rasta uopće nisu čvrste kako se čini na prvi pogled. Politike rasta (i razvoja) kroz povijest nisu se razvijale linearno poretkom: model rasta -> politika rasta, novi model rasta -> nova politika rasta itd. Dapače, neki autori idu toliko daleko da tvrde kako između modela rasta i dominantnih politika rasta koje su se primjenjivale u nerazvijenim zemljama nema nikakve veze. Primjerice, ekonomski nobelovac John Hicks je u svojoj knjizi Capital and Growthutvrdio da “teorija rasta nema uporište u ekonomiji nerazvijenih, niti su interesi nerazvijenih imali značajan utjecaj na njezin razvoj”.
Iako smatramo da je ova teza odviše pesimistična, činjenica je da je povijest politika rasta puno kompleksnija te je manjim dijelom rezultat zaključaka modela rasta, a većim dijelom povijesnih okolnosti, promjena u dominantnoj polit-ekonomskoj paradigmi, ekonomskih iskustava zemalja te korištenja metode “pokušaja i pogrešaka”.
Cilj ovog epiloga je prikazati razvoj modernih proaktivnih politika rasta i povezati ih s modelima koji su prikazani u ovoj seriji. Na kraju epiloga će posebna pozornost biti posvećena politikama rasta u Hrvatskoj. Prije nastavka važno je “pripremiti pozornicu” kako bi se izbjegli (česti) nesporazumi.
Pripremanje pozornice
Prvo, političari i ekonomski analitičari pod pojmom “rast” najčešće podrazumijevaju rast BDP-a između dvije godine, rast u npr. korona krizi ili rast u trajanju mandata vlade. S druge strane, kako smo objašnjavali B2B2 seriji, u modelima rasta se pod pojmom “rast” podrazumijeva dugoročan rast gospodarstva u narednim desetljećima (dugi rok smo na početku serije definirali kao rast kroz minimalno tri desetljeća iako bi bilo najispravnije govoriti o rastu kroz pedeset ili sto godina).
Drugo, povezano s prethodnim, rasprave o rastu realnog BDP-a u kratkom i srednjem roku spadaju u domenu ekonomske politike, dok je dugoročan rast u fokusu politika rasta. Tehničkim rječnikom rečeno, ekonomska politika se bavi upravljanjem poslovnim ciklusima, a politike rasta razinom i rastom potencijalnog BDP-a. Pritom je potrebno istaknuti i da se ekonomska politika usmjerava na BDP, a politika rasta na BDP po stanovniku. Iako na prvu bezazlena, ova razlika je važna jer su neke politike rasta bile usmjerene i na ograničavanje rasta nazivnika, odnosno broja stanovnika, koji se u kratkom roku ne mijenja značajno, ali u dugom roku rast stanovništva može “pojesti” veliki dio rasta BDP-a (brojnika).
Treće, često se ističe kako je ekonomska politika usmjerena na korištenje postojećih resursa, dok je politika rasta usmjerena na povećanje proizvodnih kapaciteta gospodarstva. Međutim, Solow u radu Policies for Economic Growthobjašnjava da i u politikama rasta postoji razlika između podizanja razine potencijalnog BDP-a (eng. lifting the potential GDP) i “trzanja”, tj. ubrzanja stope rasta potencijalnog BDP-a (eng. tilting the potential GDP). Podizanje razine potencijalnog BDP-a rezultira privremenim ubrzanjem rasta (koje može trajati i preko desetak godina) nakon čega se gospodarstvo vraća na staru ravnotežnu stazu rasta, dok “trzanje” potencijalnog BDP-a rezultira višom dugoročnom stopom rasta. Kao što ćemo objasniti u nastavku, čini se da je većina politika rasta kroz povijest bila više usmjerena na podizanje (potencijalnog) BDP-a nego na ubrzanje dugoročne stope rasta gospodarstva na ravnotežnoj stazi rasta (eng. steady state growth).
Četvrto, kroz povijest su politike rasta dominantno bile usmjerene na nerazvijene zemlje i zemlje u razvoju pa će u ovom tekstu također naglasak biti na politikama rasta koje su bile namijenjene tim zemljama. Danas se, međutim, jako puno raspravlja o politikama rasta za razvijene zemlje budući da one već desetljećima bilježe sekularno usporavanje potencijalne stope rasta. Primjerice, upravo je poticanje dugoročnog rastajedna od važnih implikacija paketa Next Generation EU i novog Višegodišnjeg financijskog okvira EU, a ni Bidenov fiskalni stimulans ne zanemaruje učinak novih mjera fiskalne politike SAD-u na dugoročni rast.
Peto, politike rasta se u literaturi često promatraju kroz prizmu politika razvoja (eng. development policies). Ekonomski razvoj je širi pojam od ekonomskog rasta, kao što je ekonomika razvoja šire područje od ekonomike rasta. Međutim, politike rasta su jedan od osnovnih temelja politika razvoja pa im je vrijedno posvetiti pozornost i u širem kontekstu razvoja. Staro pravilo kaže da bez održivog dugoročnog ekonomskog rasta nema ni ekonomskog razvoja. Jedan od vodećih ekonomista razvoja William Easterlyu većini svojih tekstova podsjeća da je ekonomski rast jedini siguran put za izlazak iz siromaštva (“mi stručnjaci ne marimo za rast BDP-a zbog samog sebe već marimo jer pomaže mnogim siromašnim ljudima i smanjuje udio siromašnih ljudi u populaciji”).
Kratka povijest proaktivnih politika rasta i modeli rasta na kojima se (možda) temelje
U jednom tekstu nema dovoljno prostora da se detaljno obradi vrlo kompleksna problematika razvoja politika rasta kroz povijest. Uz opasnost da izostavimo neke politike, u nastavku ćemo pokušati sažeti najvažnije politike rasta te ih povezati s modelima rasta koji su prikazani u B2B2 seriji. Za znatiželjnije čitatelje, koje dublje zanima ova tematika, preporučamo četiri knjige i dva policy paperana koje se u ovom tekstu i sami oslanjamo.
Knjige su The Elusive Quest for Growth: Economists’ Adventures and Misadventures in the TropicsWilliama Easterlya, dvije knjige Danija Rodrika One Economies, Many Recipes. Globalization, Institutions, and Economic Growthi In Search of Prosperity: Analytic Narratives on Economic Growthte udžbenik iz ekonomike razvoja Economic DevelopmentMichaela Todara i Stephena Smitha. Policy paperi, koji su nastali u (ko)autorstvu jednog od vodećih MMF-ovih istraživača rasta Lanta Pritchetta su The Quest Continues: after decades of growth research, what can academic economists really say about policy?te What’s the Big Idea? The Third Generation of Policies for Economic Growth.
Iako se prikazu povijesti politika rasta moglo pristupiti na više načina, zbog lakšeg razumijevanja u nastavku ćemo ih prikazati kroz “tri generacije” politika rasta. Pritom je potrebno istaknuti da vremenska razdoblja nije moguće potpuno precizno definirati te da se politike nisu razvijale linearno jer su postojala preklapanja u nastanku ideja i razna neslaganja među vodećim teoretičarima rasta. Primjerice, ne treba zaboraviti ni da je ekonomski nobelovac Joseph Siglitz podnio ostavku na mjesto glavnog ekonomista Svjetske bankezbog neslaganja s politikama rasta koje je nametala uprava banke. O važnosti institucija se počelo govoriti već ranih 90-ih, ali su tek 2000-ih postala “mainstream”. Važnost ulaganja u ljudski kapital se prepoznala i prije nego što su Mankiw, Romer i Weil to formalizirali u okviru empirijskog modela. Međutim, u prikazu se vodimo literaturom koja pruža uvid u okvirne “vremenske lomove” u dominantnim politikama rasta.
Također, potrebno je istaknuti da se iste politike nisu primjenjivale na svim kontinentima i u svim nerazvijenim zemljama i zemljama u razvoju. Pritom su politike u Aziji (posebno se ističe specifična priča o “azijskim tigrovima” te vrlo kompleksna priča rasta kineskog gospodarstva) bile drukčije od onih u Južnoj Americi Africi i Istočnoj Europi (možda i zato što je u Aziji bilo prisutno manje “zapadnih konzultanata”) pa će se njih razmatrati zasebno.
1950e-1970e (“prva generacija” politika rasta)
Interes (zapadnih) istraživača za rast i razvoj nerazvijenih zemalja i zemalja u razvoju pobudio se u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata. Tada su se razvijene zemlje posvetile mirnodopskom rastu, a veliki broj nerazvijenih zemalja i zemalja u razvoju, velikim dijelom bivših kolonija, osamostalio se i krenuo u potragu za politikama koje će potaknuti rast njihovih gospodarstava. Jedan dio istraživača posvetio je pozornost rastu i razvoju Istočne Europe, a drugi su se usmjerili na rast u Južnoj Americi, Africi i Aziji.
U tom su razdoblju ekonomisti vjerovali u sposobnost i moć države da pokrene ekonomski rast, a time i strukturne promjene gospodarstva. To ne čudi budući da je u tom razdoblju Marshallov plan snažno oporavljao zapadnu Europu, SSSR se počeo pretvarati iz nerazvijene agrarne zemlje u snažnu industrijsku silu, a sjećanja na važnu ulogu države u Velikoj depresiji kroz New Deal i snažan rast SAD-a potaknut vojnom industrijom još je bio prilično svjež (ne treba zaboraviti da je to i razdoblje kada kejnezijanska revolucijadoprla do nositelja politike na cijelom Zapadu, što je odlično opisano u knjizi Lawrencea Whitea The Clash of Economic Ideas: The Great Policy Debates and Experiments of the Last Hundred Years(zainteresirani čitatelji mogu pogledati detaljan prikaz knjige na hrvatskomkoji je pripremio Deskar-Škrbić).
Iako inicijalno nije bio zamišljen kao model rasta, prema najvećem broju autora, glavni model koji je služio kao analitički oslonac za politike rasta je bio (Harrodov i) Domarov model. Kako smo objasnili u B2B2 seriji, ovaj model je omogućavao da se izračunaju “potrebne investicije” koje bi omogućile određenu ciljanu stopu rasta. Izvori financiranja tih investicija su bili javni dug, ali i međunarodna pomoć, pa je to i razdoblje zajmova međunarodnih institucija za ulaganja u velike infrastrukturne projekte. Jedan od glavnih zadataka ekonomskih savjetnika zemalja u razvoju je u tom kontekstu bio procijeniti tzv. “jaz financiranja”, odnosno razliku između postojeće štednje i potrebnih investicija za ciljani rast. Taj se jaz najčešće punio upravo međunarodnim zajmovima.
Ostali modeli rasta koji su služili kao intelektualni oslonac u tom razdoblju su također isticali akumulaciju fizičkog kapitala kao ključ rasta i strukturne transformacije gospodarstava. To se može lako vidjeti i kroz Rostowljev model i Rosenstein-Rodanov, koji se često smatraju modelima linearnih faza razvoja, te kroz Lewisov model strukturne transformacije (kasnije dopunjen od strane Feia i Ranisa). U ovaj “intelektualni ambijent” se savršeno uklapao i Gerschenkronov slijed putova industrijalizacije i modernizacije.
Iako su Solow i Swann objavili svoje radove sredinom 1960-ih i obznanili da rast u dugom roku nije posljedica akumulacije kapitala već tehničkog napretka, ovi nalazi nisu obeshrabrili tzv. kapitalne fundamentaliste (kako Easterly naziva policy maker-e i ekonomiste opsjednute akumulacijom kapitala). Iako je Solow-Swann model namijenjen razvijenim zemljama, ekonomisti su ga počeli koristiti kao alat kojim mogu dodatno ojačati svoje argumente u korist akumulacije kapitala. Prvo, Solow-Swannov model su koristili kako bi objasnili da će visoki povrati na kapital u nerazvijenim zemljama s niskom razinom kapitala privući strane investitore (privatne i međunarodne institucije) koji će potaknuti akumulaciju kapitala i time potaknuti proces konvergencije (B2B2 7). Pritom je važno istaknuti da se u ovom razdoblju još uvijek smatralo da sve zemlje teže istoj ravnotežnoj stazi rasta (apsolutna konvergencija (B2B2 7)). Drugo, iako su bili svjesni da je rast u dugom roku određen tehnološkim napretkom, pretpostavljalo se da je tehnologija jednako dostupna svima (inovacija iz neke zemlje će s vremenom doći do drugih zemalja; isto je vrijedilo za druge veličine pa je to ponukalo Irmu Adelman i Cynthiju Morrisda razrade „trickle down“ teoriju razvoja koja je u nekim oblicima i danas utjecajna) pa da razlike u razvijenosti prvenstveno proizlaze iz razlike u razini kapitala (po radniku). Treće, smatralo se da za nerazvijene zemlje nije toliko važna dugoročna stopa rasta na ravnotežnoj stazi rasta koliko stopa rasta u tranziciji (eng. transition path) između dvije staze ravnotežnog rasta, koja se akumulacijom kapitala može značajno ubrzati. Četvrto, vježbe računovodstva rasta (B2B2 6), koje se često vežu uz Solow-Swann model, za neke zemlje su pokazale kako je akumulacija kapitala imala najznačajniji doprinos dugoročnom rastu.
Osim akumulacije fizičkog kapitala ovo je bilo i razdoblje politike uvozne supstitucije i relativne zatvorenosti zemalja u razvoju (u smislu uvoza i izvoza roba i usluga, financijski tokovi u oblici međunarodnih zajmova su bili dobrodošli). Politikom uvozne supstitucije se potiče domaća industrija na način da se ograničava uvoz koji joj konkurira kako bi se zaštitilo mlade industrije u nastanku, što bi dugoročno trebalo osigurati veću diversifikaciju gospodarstva i stvoriti izvoznu bazu. Ovu politiku često je pratilo i vjerovanje da su siromašne zemlje iskorištavane od strane bogatih zemalja kroz međunarodna financijska tržišta i slobodnu trgovinu (tijekom 70-ih su se razvile i polit-ekonomske teorije ovisnosti(eng. dependency theories) poput neo-kolonijalističke teorije, modela dualnog razvoja i modela lažnih paradigmi, ali one nisu predmet ovog teksta).
1980e-2000e (“druga generacija” politika rasta)
Tijekom 1980-ih (i 1990-ih) došlo je do različitih događaja koji su značajno promijenili pogled na (poželjne) politike rasta u nerazvijenim zemljama i zemljama u razvoju. Došlo je do velikog odmaka od politika koje su zagovarale “veliki potisak” i “uzlet” potaknut od strane velike države.
Počnimo s povijesnim (ekonomskim i političkom) okolnostima. Rast u velikom broju zemalja u razvoju koje su koristile prethodno objašnjene politike rasta, posebno u Južnoj Americi i Africi, je izostao i nije došlo do konvergencije kakvu su ekonomisti očekivali. Ekonomska snaga SSSR-a i Jugoslavije u Europi je počela padati još krajem 70-ih, a onda je došlo do njegovog potpunog sloma krajem 80-ih, što je sugeriralo kako model rasta koji počiva na industrijalizaciji i akumulaciji fizičkog kapitala, usmjeravanoj tvrdim ili mekim planiranjem, ne osigurava održiv dugoročan rast. Značajan pad cijena nafte i ostalih sirovina koje su izvozile zemlje u razvoju nakon eksplozije cijena tijekom 1970-ih otkrio je niz strukturnih slabosti ovih zemalja koje nisu bile toliko vidljive dok su cijene sirovina rasle. Neuspjeh Kine da se razvije na modelu tvrdog planiranja doveo je do početka velike “tržišne” revolucije Deng Xiaopinga. Dužničke krize u zemljama u razvoju 80-ih otkrile su sve opasnosti ovisnosti o stranom kapitalu (iako su zajmovi međunarodnih institucija u 80-ima nastavili rasti, oni su bili više uvjetovani reformama (eng. conditionality) nego ranije kada su služili za financiranje velikih infrastrukturnih projekata) pa je krajem 80-ih počelo doba velikih otpisa starih dugova. Pobjede Margaret Tatcher i Ronalda Reagana na izborima u UK-u i SAD-u i početak politika ekonomskog liberalizma u tim zemljama značajno je utjecala na promjenu pogleda na ulogu države u gospodarstvu na globalnoj razini. Upravo je promjena pogleda na ulogu države u gospodarstvu dovela do (često omraženog) Washnigtonskog konsenzusa, o kojem će više riječi biti u nastavku.
U akademskom i istraživačkom svijetu također je došlo do značajnih promjena. Krajem 80-ih su postale dostupne međunarodno usporedive baze podataka od BDP-u po stanovniku za preko 100 zemalja (PENNSTATE) što je, usporedno s razvojem računala, započelo snažnu revoluciju empirijskog istraživanja odrednica dugoročnog rasta kroz regresije rasta (B2B2 5). Nove baze podataka i eksplozija regresija rasta dovela je i do razvoja koncepta uvjetne konvergencije (B2B2 7), a kasnije i konvergencije klubova.Početkom 1990-ih su Mankiw, Romer i Weil (B2B2 4)“dopunili” Solow-Swannov model ljudskim kapitalom, a Romer je napravio prvi endogeni model rasta (B2B2 9) u kojem je tehnološki napredak, koji određuje dugoročnu stopu rasta gospodarstva, nastajao endogeno, unutar modela, a nije više bio određen izvan modela.Zbog stagflacije 1970-ih počeo je padati utjecaj kejnezijanske teorije, a počeli su jačati monetarizam i posebno nova klasična ekonomika, u kojoj se država promatrala kao nužno zlo u jako ograničenom obliku. Posljednje, tijekom 1990-ih pojavili su se prvi empirijski radovi koji su pokazivali kako velika država, korupcija i političke distorzije mogu biti štetne za rast, što je također značajno utjecalo na pogled na ulogu države u gospodarstvu (vodeći ekonomisti u ovom području su definitivno bili relativno nedavno preminuli Alberto Alesina, Roberto Perotti i Robert Barro; izvrstan pregled literature na ovu temu može se pronaći u radu Alesine i Perottija The Political Economy of Growth: A Critical Survey of the Recent Literature). U ovom razdoblju se počela i snažno razvijati tzv. nova politička ekonomija, čiji su teoretičari izrazito kritični prema ulozi države u gospodarstvu.
Iako su preporuke međunarodnih institucija zemljama u razvoju o ulaganju u obrazovanje postojale i ranije, empirijski nalazi Mankiw, Romer i Weil dali su još značajniju ulogu ovim politikama. Tako je akumulacija fizičkog kapitala u politikama rasta dopunjena akumulacijom ljudskog kapitala. Romerov model istaknuo je važnost ulaganja u istraživanje i razvoj tako da su politike rasta, osim na obrazovanje, sve više bile usmjerene i na poticanje ulaganja u istraživanje i razvoj (od strane države, ali posebno od privatnog sektora). Nove regresije rasta su pokazale da osim akumulacije fizičkog i ljudskog kapitala te ulaganja u istraživanje i razvoj, važnu ulogu u objašnjavaju razlika u dugoročnim stopama rasta među zemljama ima i otvorenost gospodarstva (što je motiviralo mnoge zemlje da zamjene politiku uvozne supstitucije politikama poticanja izvoza i otvaranja), stopa rasta stanovništva (ovi nalazi su pokrenuli velike kampanje kojima je poticano korištenje kontracepcije u zemljama u razvoju, pogotovo Africi), veličini države (nalaz da zemlje s većim udjelom države u BDP-u sporije rastu je također išao u prilog tezi o potrebi za manjom državom). Krajem 90-ih su se u regresije rasta sve više počeli uključivati institucionalni pokazatelji, ali oni su veliki značaj dobili tek u sljedećoj generaciji u politici rasta.
Iz navedenog slijedi kako su novi empirijski nalazi i modeli imali određen utjecaj na “drugu generaciju” politika rasta. Međutim, ovaj utjecaj se po važnosti ne može ni približno usporediti s utjecajem koji je na politike rasta imala promjena pogleda na ulogu države u poticanju rasta do koje je najvećim dijelom došlo zbog ranije navedenih povijesnih okolnosti i promjene dominantne polit-ekonomske paradigme. Ova promjena stava prema ulozi države u gospodarstvu je formalizirana u policy smislu na globalnoj razini kroz tzv. Washingtonski konsenzus. Upravo Washingotnski konsenzus u velikom dijelu literature predstavlja glavnu okosnicu “druge generacije” politika rasta. U tom kontekstu se često ističe da su 80-e i 90-e godine godine neoliberalizma, uobličenih kroz politike nabrojane u prvoj verziji Washingtonskog konsenzusa.
Iako omražen i promatran kao program koji je zemljama u razvoju nametnuo SAD, kroz vlastitu administraciju te pozicije u Svjetskoj banci i MMF-u, povijest Washingtonskog konsenzusa je ipak malo kompleksnija pa prije nego se osvrnemo na politike koje su počele dominirati preporukama zemljama u razvoju korisno je malo pojasniti nastanak ovog najpoznatijeg ekonomskog “recepta” u povijesti. Pojam Washingtonski konsenzus, kao krovno ime za set od deset ekonomskih “pravila”, osmislio je engleski ekonomist John Williamson u radu koji je prezentirao na konferenciji Institute for International Economics 1989. godine. Međutim, Williamson nije idejni začetnik politika koje se impliciraju u Washingtonskom konsenzusu. Većina tih politika je nastala u Južnoj Americi, kada su tamošnji ekonomisti i policy makeri tražili rješenje za tromost svojih gospodarstava i dužničku krizu tijekom 80-ih godina, što je detaljno objašnjeno u knjizi Bela Balassa i dr. iz 1986. godine Towards Renewed Economic Growth in Latin America(Balassa je poznati mađarski ekonomist i jedan od tvoraca Balassa-Samuelsonteorije, a ostali autori su latinoamerički policy maker-i).
SAD i međunarodne institucije, kao glavni vjerovnici zemalja Južne Amerike, ove su politike podržali pa je Williamson rekao da je u Washingtonu došlo do konsenzusa oko politika koje bi mogle osnažiti gospodarstava u Južnoj Americi i olakšati im vraćanje duga. Williamson je, dakle, popisao mjere koje su se već počele primjenjivati u Latinskoj Americi (naravno, dio mjera je rezultat djelovanja tzv. Chicago boysai Jeffreya Sachsa), a nije propisao mjere koje bi se trebale koristiti. Posebno nije propisao mjere koje bi se trebale primjenjivati u Africi ili Aziji. Problem je nastao kada je ova specifična lista mjera koja se primjenjivala u Latinskoj Americi postala orijentir za politike rasta u nerazvijenim zemljama i zemljama u razvoju diljem svijeta u obliku “one size fits all” politike rasta. Ova politika je osobito dobila na vidljivosti devedesetih u Istočnoj Europi jer je tijesno povezana s preporučenim i provođenim politikama razgradnje socijalizma i izgradnje kapitalizma u tim gospodarstvima.
Inicijalna verzija Washingtonskog konsenzusa uključivala je 10 područja reformi koje bi trebale osigurati ubrzanje rasta, a koje su velikim dijelom podrazumijevale smanjenje uloge države u gospodarstvu. Rodrik ova područja naziva “pravilima dobrog ponašanja pogodnog za rast”: fiskalna disciplina, preusmjeravanje javnih rashoda u produktivne svrhe, porezna reforma s ciljem širenja porezne baze i orijentacije na potrošne poreze, liberalizacija kamatnih stopa, liberalizacija formiranja tečaja, trgovinska liberalizacija, otvorenost prema stranim ulaganjima, privatizacija, deregulacija (lakši ulazak i izlazak s tržišta) i očuvanje vlasničkih prava (inspirirano nalazima Hernanda de Soto-a). Iako se danas ove politike smatraju zdravorazumskim i standardnim (a većina ih je ugrađena i u institucionalni okvir EU), njihovo krivo tumačenje i neoprezna provedba, dovele su ih na vrlo loš glas te se i danas pojam Washingtonski konsenzus često izgovara s gorkim okusom u ustima.
2000e-danas (“treća generacija” politika rasta)
Neuspjeh “one size fits all” politika Washingtonskog konsenzusa da potaknu održivi dugoročan rast, negativna iskustva i neuspjesi mnogih zemalja u tranziciji iz socijalističkih u kapitalističke, financijske krize u zemljama u razvoju, političke i ekonomske krize u sub-saharskoj Africi do kraja 1990-ih te nova, inovativna istraživanja rasta dovela su do ponovnih promjena u percepciji poželjnih politika rasta koje bi osigurale ubrzanje i održavanje dugoročnog održivog rasta u zemljama u razvoju te razvoja “treće generacije” politika rasta.
Do kraja 1990-ih je došlo do dopune originalne liste reformi iz Washingtonskog konsenzusa, reformama u područjima poput korporativnog upravljanja, borbe protiv korupcije, nezavisnosti središnjih banaka, tržišta rada, sustava socijalnog osiguranja (uspostavljanje tzv. social saftey nets), ciljane borbe protiv siromaštva, poštivanja međunarodnih ugovora i primjene standarada, razboritijeg upravljanja tijekovima kapitala itd. Iskustvo mnogih zemalja u razvoju je pokazalo da primjena politika s originalne liste nije mogla biti uspješna ako nije bila popraćena drugim važnim reformama te stvaranjem “amortizera” i sustava osiguranja koji bi mogli ublažiti negativne ekonomske i socijalne posljedice nekih politika s originalne liste.
Međutim, dopuna Washingtonskog konsenzusa nije bila najvažnija promjena koja je obilježila “treću generaciju” politika rasta. Najvažnija promjena se odnosi na odmicanje od istraživanja “površnih” (eng. proxy) faktora rasta i potraga za tzv. “dubokim” (eng. deep) faktorima rasta te promjena fokusa s istraživanja koja su u cross-section i panel obliku obuhvaćala veliki broj zemalja (opsežna kritika regresija rasta dostupna je u ranije spomenutom Pritchettovom radu) na tzv. priče o rastu (eng. growth narratives) i dubinske studije slučaja (eng. case studies). Također, sam dizajn politika rasta se odmaknuo od koncepta univerzalnih “recepata” prema dubinskoj analizi u utvrđivanju najvećih prepreka rastu, specifičnih za pojedinu zemlju. Ove promjene su u prvi plan u teoriji rasta stavile ekonomske i političke institucije koje određuju poticaje(eng. incentives) potrošača, poduzeća i države u svakoj zemlji.
Iako je “Biblija institucionalizma”Institutions, Institutional Change and Economic Performanceekonomskog nobelovca Douglasa Northaobjavljena početkom 90-ih, može se reći da su institucije kao duboki faktori rasta došle u prvi plan početkom 2000-ih u knjigama i radovima Dania Rodrika (i suradnika) (npr. Institutions, Integration, and Geography: In Search of the Deep Determinants of Economic Growth; Institutions Rule:The Primacy of Institutions over Geography and Integration in Economic Development) te Darona Acemoglua (i suradnika) (npr. Institutions As The Fundamental Cause Of Long-Run Growth). Ukoliko se pogledaju zaključci detaljnih analiza i studija slučaja u ranije spomenutim knjigama može se zaključiti kako svi autori posredno ili neposredno kao ključan izvor razlika u uspjehu zemalja vide institucije. Naziv Rodrikova rada “institucije vladaju” dovoljno govori o njihovoj ulozi u novim teorijama rasta i razvoja. Iako se nekada tvrdi da institucije mogu objasniti razlike u razinama BDP-a po stanovniku, a ne dugoročnim stopama rasta, treba se sjetiti da dugoročna razlika razina u BDP-u po stanovniku zapravo ocrtava i dugoročnu stopu rasta (za raspravu o ovoj razlici vidjeti ranije spomenuti Pritchetov tekst).
U ovom razdoblju se promijenio i način razmišljanja o dizajnu politika rasta, posebno nakon što su globalno poznati autoriteti ekonomike rasta i razvoja Rodrik, Hausman i Velasco (koji je bio i ministar financija u Čileu) objavili rad pod nazivom Growth Diagnostics(hrv. dijagnostika rasta). Pristup dijagnostike rasta, koji u svakoj zemlji traži specifična, najveća “tvrda” ograničenja rasta je primijenjen i na Hrvatsku, a u tom projektu (koji je naručio HUP) su sudjelovali i autori ovog teksta (Bićanić kao voditelj, Deskar-Škrbić kao istraživač). Detalji o projektu dijagnostike rasta u Hrvatskoj mogu se pronaći u Bićanićevom sažetku projekta Generiranje postojanog rasta u Hrvatskoj u silaznoj fazi gospodarskog ciklusa, a u ovom tekstu samo podsjećamo kako su ključne prepreke rastu u Hrvatskoj tada detektirane u sputanoj mobilnosti u gospodarstvu te u javnom sektoru, na tržištu rada, u poticajima za poduzetništvo i otvorenosti gospodarstva u širem smislu. Iako je projekt bio dobro medijski popraćen i prihvaćen od HUP-a, na žalost nije imao utjecaj na oblikovanje politike rasta u Hrvatskoj (možda ga ipak jednom netko izvuče iz ladice).
Dakle, “treća generacija” politika rasta se razlikuje od prethodne dvije generacije u dva važna aspekta. Prvo, vodeći teoretičari rasta i razvoja (koji su često i policy savjetnici vladama nerazvijenih zemalja i zemalja u razvoju) su se počeli snažno odmicati od ideja univerzalnih recepata i sve više počeli svaku zemlju promatrati kao zaseban slučaj. Kao što je Rodrik naglašavao, ista ekonomska načela mogla su se pojaviti u raznim oblicima određenih lokalnim uvjetima i za uspješnu politiku rasta trebalo je oboje uzeti u obzir. Drugo, otkud god krenuli, svi se vraćaju na važnost institucija. Čitateljima koje zanima stanje institucija u Hrvatskoj možemo preporučiti nedavno objavljeni zbornik, koji su uredili Kristijan Kotarski i Goran Radman.
Iako među ekonomistima postoji konsenzus da su institucije uistinu temeljni duboki faktor rasta (kao drugi faktori se navode geografski položaj i stupanj integracije u globalno gospodarstvo; na geografski položaj nositelji politike ne mogu utjecati, a na institucije mogu, a time se može odrediti i stupanj otvorenosti), ne treba zaboraviti da sa samim BDP-om po stanovniku i najveću direktnu vezu imaju površni faktori rasta, akumulacija fizičkog i ljudskog kapitala te produktivnost (uz određenu razinu tehničke i alokativne učinkovitosti). Politike usmjerene na institucionalni napredak zapravo trebaju rezultirati učinkovitom alokacijom resursa, odnosno akumulacijom fizičkog i ljudskog kapitala u sektorima u kojima su najproduktivniji i u kojima može doći do razvoja novih tehnologija. Tako da udaljavanje istraživanja od površnih faktora rasta ne znači da su teorije iz prve dvije generacije bile potpuno pogrešne već da ih je bilo potrebno dopuniti.
Politike rasta u (Jugo)-Istočnoj Aziji: specifična kombinacija raznih faktora i politika
Od svih nerazvijenih zemalja i zemalja u razvoju najveći uspjeh u razdoblju od 60-ih do kraja 90-ih godina su postigle zemlje (Jugo-)Istočne Azije ( akronim (J)IA: Japan, četiri “azijska tigra” (Hong Kong, Južna Korea, Singapur i Tajvan), Indonezija, Malezija i Tajland. Uspjeh zemalja (Jugo-)Istočne Azije je bio toliko velik da se u literaturi o rastu počelo govoriti o tzv. istočnoazijskom čudu (eng. East Asian Miracle). Kina, kao poseban slučaj je isto zabilježila spektakularan rast i transformaciju, pogotovo nakon reformi iz 1978. godine.
Kako bi se odgonetnuo misterij uspjeha zemalja (Jugo)-Istočne Azije, Svjetska banka je početkom 90-ih objavila ogromnu publikaciju (u dva toma) The East Asian miracle : economic growth and public policy : Main report(tada se još nije očekivao šok financijskih kriza krajem 90-ih), na koju ćemo se u nastavku teksta kratko osvrnuti. O Kini je napisan niz radova i knjiga, a zainteresirani čitatelji se pozivaju da pročitaju izvrstan rad TheChinese Growth Miracleobjavljen u Handbook of Economic Growth. Iz ovog rada se može zaključiti kako se i uspjeh Kine (nakon 1978.) može dijelom objasniti sličnim pričama o rastu kao u slučaju (J)IA zemalja, ali je Kina po velikom broju pitanja vrlo specifična pa zahtijeva dublju analizu, koja nadilazi opseg epiloga B2B2 serije.
Glavno pitanje koje se postavlja u literaturi o rastu je što je to toliko specifično toj regiji da je doživjela najveći uspjeh na svijetu. Radi li se možda o geografiji (sve su zemlje smještene vrlo blizu jedna drugoj) ili možda o “istočnjačkoj kulturi” ili se ipak radi o nečemu trećem?
Zaključci priča o rastu u (J)IA sugeriraju kako je geografija (čvrste veze kroz regionalne integracije, izlaz na more, važnost luka u svjetskoj trgovini, politike imitiranja susjeda i sl.) sigurno pomogla rastu u regiji, ali se ne može smatrati ključnim faktorom. Kultura je u ovim zemljama, koliko god se nama na Zapadu činila sličnom, zapravo vrlo različita pa ona ne može objasniti sličan spektakularan uspjeh kulturološki (i religijski) tako različite skupine zemalja. Dakle, odgovor leži u nekim drugim faktorima, a čitatelji već mogu pogoditi da se tu prvenstveno radi o – institucijama. Ali, kako je ranije napomenuto, institucije služe kako bi podržale adekvatnu akumulaciju i alokaciju fizičkog i ljudskog kapitala te prihvaćanje i/ili razvoj novih tehnologija.
Zato se zaključci studije Svjetske banke mogu sažeti na sljedeći način. Tranzicijski rast BDP-a po stanovniku (između dva ravnotežna stanja) u zemljama u (J)IA je bio potaknut snažnom akumulacijom fizičkog kapitala (generiranog velikim domaćim investicijama i domaćom štednjom te otvorenošću stranim ulaganjima) te snažnom akumulacijom ljudskog kapitala koji su bili efikasno alocirani, što je omogućilo visoke povrate (veliku produktivnost). Istovremeno su ove zemlje bile otvorene za nove tehnologije te su ih spremno uvozile i/ili razvijale (npr. koncept just-in-time iz Japana), što je omogućilo i ubrzanje rasta u ravnotežnom stanju.
Dakle, ove su zemlje radile isto što i druge zemlje, ali puno uspješnije, a taj uspjeh se dijelom pripisuje i institucijama razvijenim u okviru modela tzv. razvojne države (eng. developmental state) te čvrste i aktivne suradnje javnog i privatnog sektora (detalje o razvoju koncepta razvojne države na hrvatskom čitatelji mogu pronaći u prikazuDeskara-Škrbića).
Jedna je od temeljnih karakteristika razvojne države je postavljanje ekonomskog razvoja definiranog u terminima rasta, produktivnosti i konkurentnosti, kao temeljnog prioriteta državne intervencije u gospodarstvo, što je upravo bio slučaj u zemljama (J)IA. Postoje četiri temeljne karakteristike razvojne države. Prva je karakteristika postojanje male, jeftine, ali elitne državne birokracije koja se sastoji od službenika s izuzetnim upravljačkim sposobnostima. Druga je politički sustav koji državnoj tehnokratskoj birokraciji daje dovoljan opseg djelovanja da može preuzeti inicijativu i učinkovito funkcionirati. Treća je usklađivanje državne intervencije s funkcioniranjem nacionalnih i inozemnih tržišnih sila. Konačno, četvrta je osnivanje vodeće institucije koja kontrolira industrijsku politiku preko utjecaja na planiranje i koordinaciju energetskog sektora, domaće proizvodnje, međunarodne trgovine, financijskog sustava i državnih sredstava.
Dakle, institucije u razvojnoj državi oblikovane su tako da daju poticaje (eng. incentives) i dovoljnu slobodu privatnom sektoru, uz istovremene aktivne intervencije države, koje nadilaze čisto uklanjanje tržišnih barijera. Dapače, autori studije Svjetske banke objašnjavaju kako su zemlje u (J)IA itekako direktno intervenirale u neke sektore (npr. birale su pobjednike (eng. picking winners) i snažno su poticale izvozni sektor), utjecale na financijska tržišta (npr. ograničavale su visinu kamata i provodile oblike financijske represije), utjecale na formiranje cijena, organizirale aukcije i natjecanja među poduzećima na tržištu roba i usluga, štitile su domaću industriju od uvoza i sl. Ove mjere odstupaju od “neoklasičnog” pogleda Washingtonskog konsenzusa na ulogu države. S druge strane, sve su ove zemlje vodile vrlo razboritu monetarnu i fiskalnu politiku te održavale stabilnost cijena, što je jedno od temeljnih preporuka Washingtonskog konsenzusa. Dakle, može se zaključiti kako su zemlje (J)IA aktivno i mudro primjenjivale politike iz sve “tri generacije” politika rasta i zato su u ovom kratkom pregledu zaslužile poseban odjeljak.
Politike rasta u Hrvatskoj od 50-ih do danas: kratki sažetak
Na razini svjetskog gospodarstva modeli rasta su očito bili jako utjecajni jer su bili u pozadini uvjeta i preporuka međunarodnih financijskih organizacija (MMF, Svjetska banka, UNDP, OECD, regionalne ekonomske komisije UN-a, itd.), kao što, primjerice, krilatica Washingtonski konsenzus implicira. No što je s nacionalnim gospodarstvima? Koliko su modeli predstavljali temelj za nacionalne politike rasta? To je previše komplicirano pitanje za ovaj tekst no o slučaju Hrvatske se nešto načelno može reći.
Vrlo pojednostavljeno. Što se sekularnog rasta Hrvatske tiče, to nije „priča o uspjehu“ jer s prosječnom stopom rasta od 2,9% od 1952. do 2019. ona nije promijenila svoj položaj na skali stupnja razvoja evropskih gospodarstva niti je sustizala zemlje jezgre. Modeli rasta mogu dati veliki doprinos u objašnjenju tog neuspjeha i prepoznati glavne uzroke neuspjeha. Modeli mogu biti temelj za analizu konvergencije, apsolutne, uvjetne ili klubova, ili pak mogu jasno odrediti odmak institucija od onih koje pogoduju rastu i dati svoj doprinos u odnosu na faktore rasta, okvirne i dubinske. To i ostali rezultati izvedeni iz modela su vrijedni doprinos razumijevanju rasta Hrvatske.
Što se modela rasta kao inspiracije oblikovanja politike rasta u Hrvatskoj tiče, moglo bi se reći da su neki modeli rasta samo u jednom kratkom razdoblju poslužili kao temelji politike rasta, dok u ostatku vremena ostalo vrijeme u fokusu nositelja politike nije bio rast, unatoč hinjenja suprotnog, nego bavljenje kratkoročnim nestabilnostima. Bavljenje rastom bilo je ad hoci bez neke strateške vizije koja i bila postojana i neke važne preporuke modela su konzistentno zanemarivane. Iz toga ne može zaključiti da je neuzimanje u obzir rezultata modela rasta glavni uzrok neuspjeha sekularnog rasta Hrvatske, ali se može zaključiti da je njihovo zanemarivanje doprinijelo tom neuspjehu.
Kratko razdoblje kada su modeli rasta inspirirali politiku rasta bile su pedesete. Inspiracija su bile inačice Fel’dmanog, Rostowljevog i Lewisovog modela: ulaganje u tešku industriju (crna metalurgija, čeličane i strojogradnja) i u infrastrukturu (elektrifikacija i urbanizacija). Odraz toga u Hrvatskoj su bile tvornice Jedinstvo, Prvomajska, Jugoturbina, Đuro Đaković, Rade Končar, Željezara Sisak i mnoge druge. Uvjerenje je bilo da će takav rast, kao što modeli predviđaju, dovesti do strukturnih promjena gospodarstva (od agrarnog prema industrijskom) te sustizanje zanemarenog sektora proizvodnje potrošnih dobara. Druga modelska inspiracija bila je Rosenstein-Rodanov model „velikog potiska“ jer je stopa akumulacije premašivala 30%. To je i doba kada su se takve politike relativno lako mogle provoditi jer se veličinu i raspored investicija određivalo u Državnom investicijskom fondu, uz vrlo skučeni opseg decentraliziranih odluka (republički i općinski investicijski fondovi bili su relativno skromni) te nedostatak tržišne arbitraže.
Od tada niti jedna od mnogih politika rasta nije u Hrvatskoj do 1989., dok je bila dio Jugoslaviji, i nakon 1989. kada je samostalna, bila neposredno izvedena iz modela rasta. To nikako ne znači da su ti modeli bili nepoznati donosiocima ekonomske politike. Prvu ocjenu jugoslavenskog modela rasta sa stajališta neoklasičnog modela ponudila je Svjetska banka 1975. godine u studiji Yugoslavia – Development with decentralization. Sličan pristup je primjenjivao i MMF koji je s Jugoslavijom sklapao niz sporazuma koji su uzimali u obzir modele rasta. Nakon 1989. Svjetska banka je već sredinom 90-ih ponudila recept razvoja Hrvatske inspiriran egzogenim i endogenim modelima rasta, a ti modeli su u pozadini niza njihovih preporuka do danas. Stand-by aranžmani MMF-a i Hrvatske također su u obzir uzimali te modele rasta. U domaćoj ekonomskoj literaturi se mogu pronaći mnogi autori koji su u „receptima“ Svjetske banke i MMF-a jasno vidjeli preporuke Washingtonskog konsenzusa i upravo njih okrivili za neuspjeh Hrvatske u kontekstu održivog dugoročnog rasta (vidjeti npr. knjigu Dubravka Radoševića Izazovi razvoja: zagovor nove ekonomske politike Hrvatske).
Svijest o tim modelima i primijenjena istraživanja temeljena na njima su postojala i bila dostupna javnoj upravi, političarima i istraživačima u Hrvatskoj. Odgovor na pitanje zašto nisu imali utjecaja je izvan dosega ovog prikaza i predstavljalo bi zanimljivo poglavlje u nepostojećoj ekonomskoj povijesti Hrvatske. Najkorisnije objašnjenje vjerojatno bi išlo putem analize jaza političke ekonomije (dakle institucija) koja se razvijala u Hrvatskoj dok je bila u Jugoslaviji i od kada je samostalna i one koja je potrebna za rast te traženja odgovora na pitanje zašto nije razvijana politička ekonomija koja je pogodna za ekonomski rast.
Tome treba dodati da je od početka šezdesetih do 1990. Hrvatska (kao dio jugoslavenske federacije) imala petogodišnje planove razvoja i provodila indikativno planiranje (imala je i jedan komandni plan 1947.-1952. ali ga je napustila 1950., i više nije nikada imala centralno planiranu ni komandnu ekonomiju). Ti su planovi imali razvojne ciljeve, planirali stope rasta i restrukturiranje, no tokom vremena sve su više prostora davali institucionalnim promjenama i izgradnji strukture koje je vladajuća stranka smatrala poželjnim. To su bile strukture radničkog samoupravljanja i nakon 1973. sistema udruženog rada u proizvodnji, razmjene rada i interesne zajednice u javnom sektoru i jačanje tržišne arbitraže u pojedinim sektorima, ali ne i u cijelom gospodarstvu. Institucionalne promjene su neprekidno zazivane jer se nisu provodile i tako nisu stvorene institucije pogodne za ekonomski rast kako ih tumače modeli. Što se stopa rasta tiče redovito su postavljane previsoko i niti jednom nisu bile ostvarene, što ne treba tumačiti isključivo kao neuspjeh jer su planeri intuitivno primjenjivali Richard Portesovu Teoriju prenapregnutih planova (engleski „tautness of plans“) gdje uloga plana nije samo trasirati željenu stazu rasta nego motivirati i poticati. No raskorak planiranih stopa i stvarnih kretanja s vremenom se povećavao i ciljevi planova postajali su sve manje važni.
Nakon 1990. samostalna Hrvatska nije ni pokušala formalno planirati na nacionalnoj razini (poduzeća su naravno i dalje planirala). Kao vrlo slaba zamjena javljaju se strategije razvoja, opće ali i sektorske i posebne. Njihovo pisanje postaje osobito rašireno s ubrzanjem pristupanja EU. EU naime traži postojanje strategija. U tom nizu od preko 150 napisanih strategijanajnovija je sada aktualna Nacionalna razvojna strategija RH do 2030. godine. No izuzmu li se strategije koje je za Hrvatsku pisala Svjetska banka, te strategije nisu bile inspirirane modelima rasta i bolje ih je tumačiti kao zadovoljavanje vanjske uvjetovanosti nego željom za stvaranjem institucionalnih i ostalih pretpostavki visokih stopa rasta. Zanimljivo je da dok su planeri planirali stope rasta koje su redovito precijenjene i u stvarnosti su bile manje, od kada ministarstvo financija prognozira stope rasta one su redovito podcijenjene. Kod prvih je vidljiv neutemeljeni optimizam i motivacijske želje, a kod drugih želja sa širenje prostora diskrecijskog odlučivanja i zahtjevi političkog ciklusa.
Kao i slučaju prethodnika prije 1990., u Hrvatskoj nakon 1990. se znalo za modele rasta. Spomenuti Washintgonski konsensus već je bio poznat, a djelovanje MMF-a i Svjetske banke (uključivo i strategije razvojai izvještaje o konvergencijikoje su višekratno napravili) se oslanjalo na te modele. Zašto se to nije uzimalo u obzir najbolje se može objasniti političkom ekonomijom koja se razvijala nakon 1990.
Dok modeli nisu služili kao inspiracija za rast, traženje makroekonomske stabilnosti je konstanta cijelog razdoblja. Prvi stabilizacijski program za Hrvatsku/Jugoslaviju je napravljen 1962., a donio je nove cijene, tečaj i neke decentralizirane odluke, a zadnji je (uvjetno rečeno) za Hrvatsku predložen u Planu oporavka i otpornosti2021. Između ta dva datuma skoro da postoji kontinuum makroekonomskih pokušaja stabilizacije, od grubih s racioniranjem do mekih s fiskalnim ograničenjima. Bilo je šok terapija (nekoliko), ali i postupnih stabilizacijskih politika. Ukratko, svi oblici stabilizacijskih programa su iskušani, no pritisci na makroekonomsku stabilnosti se neprekidno pojavljuju.
Zajednička crta svih tih stabilizacijskih napora od 1961. naovamo je refleksni intervencionizam, kako je to već sedamdesetih zvao Vladimir Pertot. Mjere i politike su se donosile nakon događaja, ex post, refleksno, uz veliki utjecaj državnog intervencionizma kao korektiva, a nikada nisu predvidjele i pripremile se za predvidive događaje koji dolaze. Modeli rasta u takvom intervencionizmu nedvojbeno prepoznaju institucije koje ne pogoduju rastu jer vode nestabilnosti i neizvjesnosti uz rast rizika.
Na koncu treba zaključiti s očitim. Modeli rasta i rezultati primijenjene analize rasta bili su poznati svima u Hrvatskoj, ali nisu bili utjecajni prilikom izbora institucionalnog okvira. U središtu politika bio je kratki rok. Zato Hrvatska nikada nije izgradila institucije koje pogoduju rastu niti ostvarila Moderni ekonomski rast. Možda je najvažniji zaključak modela rasta da su Hrvatskoj još uvijek lako dostupne visoke stope rastakoje bi osigurale bitno ubrzanje rasta standarda stanovništva i konvergenciju sa zemljama jezgre. Sekularna stopa rasta mogla bi biti viša od sadašnje skromne koja iznosi 2.9%.