Prije otprilike tjedan dana Travis Hill, jedan od čelnih ljudi Federal Deposit Insurance Corporation (FDIC), institucije zadužene za provedbu sustava osiguranja bankovnih depozita u SAD-u, ponudio je usporedbu nedavne bankarske krize s nekolicinom prijašnjih epizoda. Njegov odlazak u prošlost ide do 1984. godine, kada je panika obuzela klijente Continental Illinois banke; više od 90% depozita nije bilo pokrivenom shemom osiguranja, a opsada šaltera u poslovnicama banke trajala je osam dana, sve dok FDIC nije odlučio prekinuti kaos i preuzeti banku.
Četiri godine kasnije, žrtva paničnog bijega štediša bila je First Republic Bank of Dallas. U samo jednom danu izvučeno je oko milijardu dolara depozita. Tada se to činilo ogromnom cifrom. Puna dva desetljeća kasnije na udaru se našao Washington Mutual, i to čak u dva navrata (u konačnici ga je preuzeo J.P. Morgan).
Fatalni bank run ovoga je puta izgledao nešto drukčije: umjesto dugih redova ispred poslovnica, vlasnici depozita su svoja sredstva izvlačili putem bankomata i interneta. U samo jednom danu iz banke je iscurilo depozita u visini 2,8 milijardi dolara, što se tada činilo nevjerojatnim, a zapravo je, poentirao je Hill na kraju kratke retrospektive, riječ o 15 puta manjoj cifri od one koja je SVB gurnula preko ruba provalije (u naručje FDIC-a). Jay Powell je mjesec dana ranije pomalo rezignirano i nemoćno konstatirao kako je „brzina ovog prepada na banku bitno drukčija od svega što smo vidjeli u prošlosti“, čemu je svakako kumovao i pasivan nadzor poslovanja banaka.
Klimave osnove
Regulatori su svo to vrijeme bili skloni okarakterizirati bankovne depozite „ljepljivima“ (ili još bolje, inertnima), što većina nas vjerojatno može potvrditi i iz vlastitog iskustva: mijenjanje banke je prava muka i nitko to ne radi osim u slučaju krajnje nužde. Na kraju krajeva, izraz credit dolazi od latinskog „credere“, što u prijevodu znači „vjerovati“ i krucijalna je komponenta modernog bankarstva.
Svi znamo kako to funkcionira u normalnim okolnostima: banka raspolaže određenom količinom likvidnosti kako bi ispunila uobičajene zahtjeve za isplatama, dok se ostatak depozita provlači kroz (društveno koristan!) mehanizam „transformacije ročnosti“, te se kratkoročni izvori sredstava pretvaraju u dugoročne plasmane.
Barem je to do sada bio slučaj. Recentno istraživanje terceta autora pokazuje kako je tehnologija bitno izmijenila stvari i ozbiljno ugrožava uvriježene pretpostavke koje su do sada vrijedile u bankarstvu.
Zvuči zastrašujuće (osobito iz perspektive regulatora), ali tehnologija nam omogućava da svoj novac premjestimo iz jedne u drugu banku praktički brzinom svjetlosti (ili barem onom koju dopušta indeks loma u optičkim vlaknima). A saga oko Silicon Valley Bank nudi i konkretan dokaz u prilog toj tezi. Dok se u medijima provlačila cifra od 42 milijarde dolara depozita koji su povučeni u jednom danu prije nego je FDIC zatvorio banku, Michael Barr, prvi čovjek FED-a zadužen za superviziju, otkrio je prave razmjere bijega: uredno potpisani nalozi za isplatu, teški oko 100 milijardi dolara, trebali su biti provedeni već idućega radnog dana. Sve zajedno, dakle, 142 od ukupno 175 milijardi dolara deponiranih u banci, nakon čega postaje posve jasno zašto regulatori u toj priči nisu imali nikakvog izbora.
I dok je dio promatrača bijesno secirao kronologiju zbivanja i posvemašnju paniku klijenata, mahom venture capital i startup kompanija (a mnogi od njih doista ostavljaju dojam kao da su im financije terra incognita), iluzorno je govoriti o razumnom ponašanju štediša. Ako postoji opasnost od kraha banke, kada njihov novac prestaje biti „novac“ i naprasno ispari, sofisticiranost klijenata tu previše ne pomaže. A niti na revizore se očito ne valja previše osloniti. Kao i toliko puta do sada, službena revizija poslovanja propustila je istaknuti neuralgične točke koje bi u ekstremnom scenariju mogle slomiti banku, kao što je to bio slučaj sa Silicon Valley Bank. Dva tjedna prije kraha, KPMG je imao tek manjih primjedbi na određene kreditne plasmane (i potencijalne gubitke), koji u konačnici nisu igrali bitnu ulogu, a jednako tako nitko od njihovih kolega koji su češljali knjige desetak banaka najizloženijih riziku promjene kamatnih stopa, nije smatrao za shodno istaknuti taj problem.
Ali tu popis potencijalnih problema ne završava. Osim što može dramatično ubrzati bank run, tehnologija čini depozite manje lojalnima i u mirnodopskim vremenima. Otuda i naziv spomenutog istraživanja (Destabilizing Digital „Bank Walks“), u kojem tema nije „run“ (panični bijeg), već puno benigniji „walk“, jer pokazuje kako su, zahvaljujući tehnologiji, klijenti spremni jednostavno odšetati sa svojim depozitima ka boljoj ponudi. A to onda sugerira kako su usluge digitalnog (mobilnog ili internet) bankarstva učinile pasivnu stranu bankovne bilance bitno manje stabilnom.
Trkači i šetači
Regulatori polaze od uvriježene premise o lojalnim klijentima i ljepljivim depozitima, što bi bitno olakšalo posao upravljanja bankom. Ako ništa drugo, takav model omogućava ležerno knjiženje vrijednosnica u aktivi u „držati-do-dospijeća“ („held-to-maturity“) kategoriju, zbog čega se negativna razlika u odnosu na njihovu tržišnu vrijednost („nerealizirani gubici“) u računovodstvenim izvješćima mogu pomesti pod običnu fusnotu (do dospijeća).
Američke banke su na kraju prošle godine imale 620 milijardi dolara tih papirnatih gubitaka; od toga 15 milijardi otpada na SVB, ali i to je bilo dovoljno da u potpunosti anulira kapital dioničara (dok ona 620 milijardi teška fusnota predstavlja otprilike četvrtinu temeljnog kapitala američkog bankovnog sustava u cjelini!).
Međutim, Naz Koont, Tano Santos i Luigi Zingales u svom istraživanju nude bitno drukčiji pogled na inertne depozite. Doduše, istraživanje još uvijek nije objavljeno, ali je potonji, uvaženi akademik sa Sveučilišta u Čikagu, svjestan ozbiljnosti trenutka, požurio podijeliti ključne detalje.
Uzorak čini oko četiri tisuće američkih banaka, od kojih više od polovice svojim klijentima nudi i usluge mobilnog bankarstva. Nisu, naravno, sve aplikacije iste (jednako korisne i/ili rasprostranjene), pa se njihova kvaliteta u ovom slučaju mjerila recenzijama i ocjenama korisnika u Apple i Android trgovini aplikacijama. Hipoteza je vrlo jednostavna: depoziti u bankama s učinkovitim (kvalitetnim) aplikacijama mobilnog bankarstva („digital“) trebali bi biti pokretniji i manje lojalni (ljepljivi) od depozita u malim, uvjetno rečeno staromodnim bankama („non-digital“), koje poslovanje sa štedišama u najvećoj mjeri i dalje obavljaju putem klasičnih kanala (šaltera u poslovnicama).
Analiza pokriva razdoblje od 2010. do (zaključno) 2022. godine, što znači da kaos iz ožujka ove godine uopće nije obuhvaćen istraživanjem u kojem su obrađene samo banke s aktivom između 5 i 250 milijardi dolara (velike banke poput J.P. Morgana su po mnogočemu posve zasebna kategorija). Ključna opservacija odnosi se na kretanje ukupne mase depozita (izuzev sredstava na transakcijskim računima): drugi kvartal prošle godine, kada FED kreće s kampanjom podizanja kamatnih stopa i pomiče ih sa 0 – 0,25% na 1,50% – 1,75%, označava prekretnicu u kojoj se dvije krivulje za banke (digital i non-digital) počinju razilaziti. Naravno, FED u ovoj priči nije slučajno spomenut: rast kamatnih stopa štedišama nudi alternative poput novčanih ili obvezničkih fondova s puno atraktivnijim prinosima, dok banke ljubomorno štite svoje neto kamatne marže i odugovlače s podizanjem pasivnih kamatnih stopa.
Već u trećem kvartalu 2023. kada se kamatna stopa na federalna sredstava penje se na 3,0% – 3,25% dolazi do značajne divergencije, odnosno zamjetnog pada depozita u digitalnim bankama, dok u drugoj skupini “ne-digitalnih” banaka depoziti – rastu. Taj raskorak je nastavljen i u zadnja tri mjeseca prošle godine a kulminirao je u drugoj polovici ožujka, kada je iz banaka u svega dva tjedna povučeno otprilike 300 milijardi dolara depozita.
Najgore ipak prolaze digitalne banke koje nude i brokerske usluge, ili u prijevodu, izdašnu paletu proizvoda koji figuriraju kao alternativa mršavim kamatnim stopama na depozite. I da stvar bude još zanimljivija, čini se da nema nikakve razlike između osiguranih (do 250 tisuća dolara) i neosiguranih depozita; i jedni i drugi su, zahvaljujući pametnim telefonima, manje inertni.
Neugodne opcije
Potonje pokazuje kako niti ozbiljnija modifikacija sustava osiguranja depozita, jednog od ključnih stupova kapitalističkog društva, o čemu trenutno američki regulatori grozničavo razmišljaju, možda neće polučiti željeni rezultat (spriječiti, ili barem ublažiti bank run). Transformacija kovanog i papirnatog novca u virtualne nule i jedinice možda je zauvijek izmijenila okruženje u kojem posluju banke, koje moraju uzeti u obzir drukčije obrasce ponašanja svojih klijenata. Urazdoblju od 2013. do 2021. godine udio američkih kućanstava koja koriste mobilno ili internet bankarstvo porastao je sa 39% na 66%. A ta brojka u budućnosti može samo rasti i predstavlja latentnu prijetnju stabilnosti bankovnog sustava.
I gotovo nikad nije „samo jedna banka“; mogućnost širenja zaraze vrlo je realna pretpostavka koja se i u ovoj priči pokazala prilično točnom. To onda regulatorima ne ostavlja previše izbora. Dostupne opcije se mogu svesti na svega nekoliko natuknica:
- nadati se najboljem;
- omogućiti bankama, bilo implicitnom ili eksplicitnom sugestijom o sigurnosti (svih!) depozita, da izguraju aktualnu krizu do dospijeća spornih vrijednosnica (već je upalilo jednom!);
- ostaviti dioničare na vjetrometini, da progutaju gubitke (dijelim već jesu!) i pristanu razvodniti svoje vlasničke pozicije (dokapitalizacijom);
- realizirati dramatičan zaokret u monetarnoj politici.
Ovo zadnje je, naravno, razlog zbog kojeg nada u smanjenje kamatnih stopa već tijekom ove godine na Wall Streetu i dalje neumorno tinja. Spuštanje kamatnih stopa podiglo bi cijene obveznica, a time i smanjilo nerealizirane gubitke banaka, pa onda u konačnici i spustilo tenzije (i pogreške regulatora gurnulo u drugi plan). U suprotnom, uz kontinuirani odljev depozita koji je nastavljen i u travnju, tvrdnja o završetku bankovne krize u SAD-u zvuči krajnje deplasirano.