Potkraj petka stigla je vijest da je vodeća rejting agencija S&P povećala izglede za Hrvatsku s neutralnih na pozitivne, zadržavši rejting na prijašnjoj razini, dakle BB.
Hrvatska nikada u povijesti nije imala drugi rejting osim onih koji sadrže slova B. Mijenjao se broj slova B i dodaci plus-minus, ovakvi ili onakvi izgledi, ali Hrvatska nikada nije pala u C ili se digla u razred A. Prilično dosadna zemlja.
Mijenjanje izgleda u pozitivne u uvjetima kada gospodarstvo duže vremena raste, a deficit i javni dug se smanjuju, nije neka vijest. Zato se ova objava može ignorirati. Osim u kontekstu jednog drugog pitanja koje zavrjeđuje pažnju: zašto Hrvatska već nije prešla iz ocjene BB u ocjenu BBB ako gospodarski rast traje veće tri godine?
Prošlog je tjedna riješena i dvojba o tome raste li zaposlenost u Hrvatskoj ili ne. Objavljeni su rezultati Ankete o radnoj snazi za drugo tromjesečje koji su potvrdili povećanje broja zaposlenih za 26 tisuća ili 1,6% u odnosu na drugo tromjesečje 2016. (u Hrvatskoj je u drugom kvartalu radilo milijun i šesto trideset i tri tisuće ljudi). Ovdje i ovdje ćete pronaći detaljnije rasprave o tome zašto ta dilema o broju zaposlenih uopće postoji, koji se statistički izvori koriste i koje su njihove prednosti i mane.
Uz to, oporavlja se tržište nekretnina. Državni zavod za statistiku objavio je da su cijene nekretnina (novi stanovi) u prvoj polovici 2017. rasle 1,6%, od toga u Zagrebu 4,2%. Zanimljivo, više su rasle cijene novih stanova u okviru državnog programa POS nego tržišne cijene (cijene na tržištu rasle su po stopi od 1,3%).
Hrvatska se proteklih dana uglavnom zabavljala novom blogom Ivice Todorića. Bloger biti je in. Kao da postoji neka nada u to da blog neće biti pun gorčine i želje za obranom i osvetom. Ljudi u tim objavama, koje bi trebali ignorirati svi osim profesionalnih tragača za skrivenim informacijskim blagom, traže ne zna se što. Agrokor je balon koji se odavno rasprsnuo.
Osjetilo se to i na okruglom stolu o Agrokoru na Weekend Media Festivalu u Rovinju u subotu ujutro. Setup je bio vrhunski: moderirao je Togonal, sudjelovali su profesionalni pratitelji stanja u Agrokoru (Hrstić, Colić, Macan i Drljača), ali što su mogli novoga reći? U drugoj dvorani se u isto vrijeme odvijao panel o STEM-u na kojem su sudjelovali Bakić i Jokić pa sam pomislio da sam zalutao u dvoranu gdje se priča o Agrokoru i da sjedimo u prošlosti, dok su oni u drugoj dvorani u budućnosti.
Međutim, takve su asocijacije površne. Na zadnjem popodnevnom panelu sudjelovao sam s Borisom Jokićem, Jadrešićem iz CROZ-a i Frukom iz McKinseya. Osjetio sam se malo usamljen inzistirajući na potvrdi početne teze moderatorice (Danijela Jozić, glavna urednica Tportala) da postoje dvije Hrvatske – privatna i javna, dinamična i statična, jedna koja brani stečeno, a druga poduzetna. Doduše, kao što je Danijela primijetila, ni biznis ne treba idealizirati; svi smo iz iste močvare izrasli. No, to ne znači da razlika na kojoj inzistiram ne postoji. Ona se, naravno, ne može definirati samo vlasnički. Kao što postoje loši poduzetnici koji korumpiraju sve oko sebe i poduzetnici unutar javnog sektora, većinom postoje oni koji se uklapaju u obrazac privatno-javno zbog različitog karaktera upravljanja u dva sektora. Zbog toga mislim da konceptualno možemo razlikovati dvije Hrvatske. I Jokić je govorio o akademskoj baruštini, dijelu akademskog sektora koji se zaklonio u svojim privilegijama i ne da zemlji ići naprijed.
U jednom trenutku sam pomislio da sam možda jedan od onih koji inzistiranjem na uvjetno rečeno vlasničkoj podjeli obnavlja besmisleni konceptualni okvir koji pripada prošlosti. Nakon malo razmišljanja i podsjećanja na podatke, odustao sam od drugarske samokritike. Podaci o raširenosti državnog vlasništva, visini poreznog opterećenja i državnih izdataka te državnih narudžbi, zatim, pozicije naših sveučilišta na međunarodnim ljestvicama uspješnosti i položaj cijele države na raznim međunarodnim ljestvicama konkurentnosti; sve to upućuje na zaključak da je prošlost naša sadašnjost i da bi bilo naivno misliti da iz nje možemo izaći dok ne riješimo realne probleme koje smo naslijedili.
Nijemci u ovom trenutku biraju novi Bundestag. Izbori su definitivno potvrdili Twitter kao ključni medij desnice s obzirom da desni Afd (Alternative fur Deutschland) kod tviteraša dobiva više od 30%. Uprava Twittera trebala bi Trumpu poslati zahvalnicu ako već nije. Znači li to da ideje i retorički stil desnice ne trpi više od nekoliko riječi? Naši ljevičari koji nastanjuju tu društvenu mrežu trebali bi se zabrinuti.
Zanimljivo je da AfD, čiji je rast zaustavljen pred nekoliko mjeseci, prema anketama ne može dobiti mnogo više od liberala iz FDP-a. Oni se nakon dugih godina apstinencije vraćaju kao parlamentarna stranka. Njemačkim FDP-ovcima ćemo posvetiti jedan tekst na Labu sljedeći tjedan.
Uglavnom, ishod se zna. Mutti ostaje premijerka (što u najvećoj mjeri determinira europsku politiku u partnerstvu s Macronom za sljedeće četiri godine), a samo je pitanje hoće li ići dalje u okviru crveno-crne koalicije kao dosad, ili će FDP dovoljno ojačati da s CDU/CSU i eventualno sa zelenima formiraju vladu bez socijaldemokrata.
Nevjerojatno je kako se u politici stvari brzo mijenjaju. Jednako fascinira kako se u tehnologiji stvari mijenjaju sporo (iako mi ne mislimo tako). Sljedeći tjedan objavljujemo novi Bićanićev tekst s popisom glavnih izuma druge industrijske revolucije, vidjet ćete i sami. Ovdje je Quartzov tekst s listom glavnih izuma vezanih uz internet. Danas nas je elektronska komunikacija posve okružila, pred petnaest godina još nije bilo tako, a pred dvadeset i pet gotovo nikako.
Zato ne smijemo zaboraviti brzinu kojom vrijeme teče: prvi e mail u kojem je @ korišten za razlikovanje imena korisnika od domene poslan je 1971., a prva knjiga na Amazonu kupljena je 1995. Hrvatska je svoj prvi kreditni rejting (BBB-, bolji od ovog koji danas ima) zaslužila 1998.