Bijeg u Hercegovinu, povratak, i kako su nam Talijani već zabili gol iako nisu na prvenstvu

Foto: Flynt / Dreamstime

Bijeg Zdravka Mamića u Hercegovinu predstavlja najvažniji lokalni događaj protekloga tjedna. Na prvi pogled ne vidi se ekonomska važnost toga događaja i nije jasno što bih ja tu imao za komentirati. Ipak, taj bijeg podsjeća na najvažnije bjegove naših velikana, a iza toga se krije jedna zanimljiva priča.

Pogledajmo top 5 prema redoslijedu važnosti: Ivo Sanader, Ivica Todorić, Branimir Glavaš, Miroslav Kutle, Zdravko Mamić. Bježali su u različitim smjerovima (Austrija, Ujedinjeno Kraljevstvo, BiH) iz različitih razloga, u različitim vremenima. Zajedničko im je jedino to što su se, dok su bili moćni, toliko kleli u svoje hrvatstvo, da su ostali smrtnici koji pokušavaju živjeti u ovoj zemlji morali osjetiti trunku poniznosti ili kompleksa jer se svojim skromnim životnim doprinosima nisu uspjeli približiti onome što su ti velikani dali.

Glavaš je primjer povratka. Iako je i zatvorsku kaznu služio u drugoj zemlji, po povratku se lagodno ušetao u Hrvatski Sabor. Nema tu više one energije i moći, HDSSB se raspao, ali Glavaš je danas saborski zastupnik iz one grupe od 5-6 živopisnih slobodnjaka zajedno sa Sauchom, Aleksićem i ostalima, o čijim rukama zavisi opstanak Plenkovićeve vlade. Tako su mu se posložile karte.

A da je povratak uvijek moguć, prošlog je tjedna svjedočio apsolutni šampion ove liste – Ivo Sanader. Doktor Ivo Sanader. Mainstream mediji su ga snishodljivom prezentacijom prometnuli u ako ne arbitra, a ono relevantnog komentatora političke scene s jednom jedinom funkcijom – slanja poruke hordi uglavnom bivših obožavatelja (ali prava ljubav nikada ne umire) da je Velika koalicija prava stvar.

Očekujem da će za nekoliko godina Ivica Todorić biti, ako ne potpredsjednik vlade za gospodarstvo, a ono barem relevantan arbitar pri njezinom sastavljanju ili, u najmanju ruku, utjecajan savjetnik koji će svojim neprijepornim iskustvom u područjima makroekonomije, poljoprivrede, trgovine, prehrambene industrije i financija, uputiti nekog odgovornog u pravome smjeru da idejno ne luta na tragu kakvih opakih neoliberalnih ideja.

Dakle, Velika koalicija. Bivši bjegunac od hrvatskog pravosuđa Ivo Sanader i mediji koji ga koriste, predstavljaju Veliku koaliciju kao način za prevladavanje sukoba ustaša i partizana. Osim što njih više nema, Plenković i Bernardić su toliko umorni, iscrpljeni i bezidejni da izgledaju kao da više nisu u stanju niti podići ruke u ringu, a kamoli da bi se mogli pošteno potući. Velika koalicija, dakle, služi tome da opstane stara politička struktura koja se samo formalno može zvati klatnom lijevi centar – desni centar kao u razvijenim demokracijama, jer malo tu ima toga što je lijevo, a što desno. Milanović je pokazao da SDP lako može postati HDZ, Plenković da HDZ može postati SDP, Bernardić pokazuje da SDP može nestati, pa ako im se oduzmu još i ustaše i partizani, što će ostati? Bezukusna kaša?

Iako bi se bezukusne kaše svi trebali bojati, sama činjenica da ju zagovara uvjerljivo najlošiji hrvatski premijer u povijesti trebala bi zvoniti na uzbunu. Sve prilike koje je on propustio, pogrešan model razvoja koji je odabrao, autokratski stil vladanja koji je reafirmirao, institucije koje nije razvijao, čine ga uvjelrjivo najlošijim hrvatskim premijerom i bez ijedne pravomoćne presude (molim, na Labu se poštuje presumpcija nevinosti). Međutim, bio je izvrstan u kontroli glavnih medija, što se opet potvrdilo. Imao je sreću da je vladao u vrijeme kad je sve oko Hrvatske raslo pa je inercijom rasla i Hrvatska; novac je ležao posvuda uokolo pa se lako zaduživao, a otvorio je debelo preplaćenu autocestu sjever-jug, taj hrvatski san. To ga je, uz ono okruglo lice, govor, šeretski osmjeh i metar devedeset, u očima naroda učinilo velikim. Iako je zapravo jako mali.

Priča o Velikoj koaliciji dakle nema veze s ustašama i partizanima nego sa strahom od gubitka položaja HDZ-a i SDP-a – strahom od talijanske sudbine.

Nije taj strah posve bez osnove; zato treba motriti Italiju. Slika pokazuje prinos na desetogodišnju talijansku državnu obveznicu. Vidi se kako su poteškoće u formiranju vlade dovele do eksplozije prinosa (prinos raste kad cijena obveznice pada jer ju puno holdera nastoji prodati). Međutim, kad je pred dva tjedna objavljeno da je vlada formirana, slijedilo je smirenje i prinos je pao s preko 3% ispod 2,6% (sve su to razine kamatnih stopa koje Italija ne može dugo izdržati jer je prezadužena). Međutim, hlađenje je kratko trajalo. Već u vrijeme Conteova inauguralnog govora (Conte je novi talijanski premijer u vladi populista i krajnje desnice), razočaranje je zahvatilo tržišta i prinos se uspeo iznad one razine prije nego što je vlada formirana. Drugim riječima, ova je vlada «pala» na samom početku.

Izvor: Tradingeconomics

U Rimu, dakle, nije praznik i ne miriše dobro. I u prvom međunarodnom nastupu Conte je čvrsto stao uz Trumpa na sastanku G-7, podržavši njegovo traženje da se Rusiju vrati u klub najvećih iz kojeg je izbačena nakon sukoba u Ukrajini i aneksije Krima. Očito je dakle da će Conte ići kontra EU i na međunarodnom planu, bez obzira na cijenu koju će plaćati za to. Barem zasad.

I zanimljivo je da su za povratak Rusije u G-7 (dakle za G-8) dvije zemlje u kojima su optužbe zbog ruske umiješanosti u izbore bile najozbiljnije. Doista vrijedi još jednom pročitati Polšekov prikaz Snyderove knjige Put u neslobodu, naprosto da se stvari oko ruskoga utjecaja ne bi podcijenile.

U tom kontekstu, «sukob Rusa i Amerikanaca» oko Agrokora ne djeluje kao nešto što bi evociralo hladno-ratovske borbe za utjecaj. Ovo nije bipolarni nego hiperpolarni svijet u kojem protivništva i savezništva laviraju, mijenjaju se na tjednoj razini, uz mnogo snažniji autonomni upliv poslovnih interesa koji su jači, brojniji i, što je najvažnije, autonomniji u usporedbi s vremenima prije pada Berlinskoga zida (vlast kao servis građana i poduzetnika u punom smislu te riječi). Na kraju krajeva, i Njemačka, koja tako principijelno drži Rusiju izvan kluba, s tom zemljom izvrsno surađuje u energetici. Stoga sukob lokalnih veleposlanika iza kojeg stoji interesni sukob američkih i ruskih aktera oko nagodbe u Agrokoru treba tumačiti u tom kontekstu.

Porast nervoze i talijanska lutanja objašnjavaju zašto je hrvatska vlada pri prošlotjednom zaduženju emisijom euroobveznice na deset godina u iznosu od 750 milijuna eura (što je relativno mali iznos) postigla uvjete koji su ipak slabiji od očekivanih. Prinos od 2,898% niži je od talijanskog tržišnog prinosa za obveznicu s istim karakteristikama, ali druge tržišne cijene su upućivale da je Hrvatska ipak trebala platiti manje. U svakom slučaju, ovo je podsjetnik da niskog i lako berivog voća više nema. Vremena se (polako) mijenjaju, koristi od smanjenja kamatnih stopa idu svome kraju i igra polako postaje ona u kojoj dobivaju samo pravi igrači.

A kad smo kod igre, uskoro će Svjetsko prvenstvo koje briše sve probleme. Nakratko ujedinjuje naciju i provocira one uzdahe nakon petog piva, jer, zašto mi ne možemo i u drugim stvarima biti ovako ujedinjeni pa da svi lijepo navijamo za naše? Bili smo ujedinjeni, oko mnogih stvari, i u Sanaderovo vrijeme. No, ipak je to daleka prošlost. Nakon Svjetskog će godišnji, ljeto, brojanje turista na kućicama (+x% u odnosu na isti vikend prošle godine – hrvati su zbog turizma postali najvještiji statističari) i svi problemi će pričekati kasno ljeto, rujan, i jesen. Uostalom, već su podaci o potrošnji u trgovini na malo za travanj pokazali realan rast iznad 4% tako da se sve pomalo vraća u normalu.

E da, i nikako ne treba zaboraviti da je Darko Milinović prošlog tjedna pao s motora na Grobniku jureći u zavoju barem 200 na sat. Svi su opširno izvijestili o tome; ništa mu nije.