Ovog je tjedna predstavljena sedma po redu Bijela knjiga, redovna publikacija Udruženja stranih ulagača u Hrvatskoj (FICC) u kojoj se iznose analize i preporuke za brži gospodarski rast. Kako sam ovogodišnju Bijelu knjigu u suradnji s FICC-om izradio i uredio u proteklih nekoliko mjeseci, u tekstu koji je podijeljen na tri dijela ukratko ću prikazati glavne poruke. Ovo je drugi dio; poveznica na cijeli dokument Bijele knjige nalazi se ovdje, a ovdje je i poveznica na prvi, uvodni tekst.
U prvom su tekstu iznesene četiri ključne poruke:
- Ovo desetljeće će se u analizi hrvatske ekonomske povijesti jednoga dana dijeliti na dva dijela; na prvu polovinu desetljeća u kojoj je rast ukupne domaće potražnje iznjedrio ubrzanje rasta BDP-a i zaposlenosti, i na predstojeću drugu polovinu desetljeća u kojoj će doprinos rasta domaće potražnje početi slabiti, a rast će u sve većoj mjeri zavisiti o čimbenicima koji na strani ponude uvjetuju rast produktivnosti.
- Trajna demografska stabilizacija i povratak dijela iseljenih iziskuju postizanje 90% europskog razvojnog prosjeka, a Hrvatska za postizanje toga cilja (u odnosu na aktualnih oko 75%) treba postati jedna od najatraktivnijih investicijskih destinacija.
- Privlačenje inozemnih izravnih ulaganja, osobito u izvozne sektore i poduzeća, i dalje je ključ trajnog rasta produktivnosti. Taj dio „dividende europske integracije“ Hrvatska još nije povukla u dovoljnoj mjeri. Prema udjelu zaposlenosti u poduzećima pod inozemnom vlasničkom kontrolom od oko 20% Hrvatska je uz Bugarsku i Litvu na začelju srednje i istočne Europe, a zaostaje i za nekima od razvijenih malih i otvorenih država članica poput Irske.
- Udruženje stranih ulagača u Hrvatskoj izdvaja dva ključna kratkoročna ograničenja bržeg rasta i strukturne transformacije koje treba hitno otkloniti: (1.) funkcioniranje tržišta rada i obrazovanja, i (2.) povećanje efikasnosti javne administracije, digitalizacija i aktivno privlačenje ključnih inozemnih ulaganja koja značajno podižu produktivnost, izvoz i životni standard radnika.
U ovom tekstu ćemo se baviti funkcioniranjem tržišta rada i obrazovanja, a u trećem dijelu, koji ćemo objaviti sutra, bavit ćemo se drugim ključnim razvojnim ograničenjem – javnom administracijom, digitalizacijom i privlačenjem ključnih investicija.
Mladi i obrazovanje
Sljedeći slajd pokazuje da zbroj stope zaposlenosti mladih i stope njihova sudjelovanja u obrazovanju može prijeći 100% u najrazvijenijim državama članicama EU. Uvjerljivi europski prvak je Nizozemska gdje je stopa zaposlenosti mladih gotovo 80%, a u isto vrijeme stopa sudjelovanja u formalnom obrazovanju veća je od 50% (dobna skupina do 29 g.). Usporedbe radi, stopa zaposlenosti mladih u Hrvatskoj ne prelazi 50%. Izvrstan rezultat nekolicine zemalja između ostaloga je posljedica dualnog modela u kojem mladi ljudi u isto vrijeme sudjeluju u formalnom obrazovanju i rade. Nizozemska, Danska, Njemačka, Irska, Švedska i Finska na sjeveroistoku grafikona trebali bi biti uzor za zemlje poput Hrvatske koje zbog relativno niskih stopa sudjelovanja mladih na tržištu rada i u obrazovanju imaju ogroman prostor za to da dio problema napetih tržišta rada riješe istovremenim podizanjem stopa zaposlenosti i stopa sudjelovanja u obrazovnim procesima. Rušenje silosa svijeta rada i svijeta obrazovanja te integracija ta dva svijeta preduvjet je za brže i efikasnije uključivanje mladih na tržište rada. To se s jedne strane može postići daljnjim širenjem poreznih poticaja za zapošljavanje mladih, a s druge, važnije strane, kroz poticanje sudjelovanja poduzeća u dualnim oblicima obrazovanja i kroz daljnje širenje poreznih poticaje za ulaganja u obrazovanje i plaćanje takvih troškova od strane poduzeća.
Žene i stariji radnici na tržištu rada
Hrvatski zaostatak za europskom stopom zaposlenosti mladih naročito je izražen kod mlađih žena što je neobično, budući da je stopa zaposlenosti žena u primarnoj radnoj dobi (25-54g.) u Hrvatskoj veoma visoka, na razini europskog prosjeka. Također, stope zaposlenosti i kod muškaraca i žena naglo padaju ispod prosjeka EU iza 55.-e godine života. Razlozi niskih topa zaposlenosti mladih i starijih izvan primarne radne dobi su kompleksni, no poanta je da Hrvatska ima veliku rezervu u pogledu povećanja stopa zaposlenosti mladih i starijih ljudi, a osobito žena u dobi 55+, gdje zaostatak za prosjekom EU iznosi gotovo 10% radnosposobnih (to je više od 20 000 radnica). Kod starijih muškaraca zaostatak je još veći, no tu postoji limit ratne generacije muškaraca koja se više neće vraćati na tržište rada nakon što je s njega zbog braniteljskih mirovina ili objektivnih ograničenja invaliditeta dugo izbivala. Prema tome, fokus, osim na mladima, treba biti i na usporavanju izlaska žena u zreloj dobi 55+ s tržišta rada, te na što duljem zadržavanju muškaraca koji će narednih godina ući u dob 55+ na tržištu rada. Kako to postići?
Javnim i poticanim privatnim ulaganjima te širenjem poreznih olakšica za plaćanja troškova od strane poslodavaca za radnike za vrtiće i predškolske programe mladim ženama će se olakšati istovremeno zasnivanje obitelji i sudjelovanje na tržištu rada (jedno ne smije isključiti drugo). Time će se posredno umanjiti i tradicionalna uloga baka-servisa koja, kolikogod bila plemenita i dobrodošla, jednim dijelom predstavlja zamjenu za neadekvatnu javnu uslugu, što inače visoku stopu zaposlenosti žena do 55. godine života naglo obara u dobi 55+. S time u vezi je i skrb za starije koju u obitelji nerijetko preuzimaju žene u zreloj dobi, čime se smanjuju njihovi dohoci i buduće mirovine i stvara nedostatak radnika na tržištu rada. Javna i poticana privatna ulaganja u segmentu socijalne skrbi mogu stvoriti značajne društvene koristi i značajno povećati ukupnu stopu zaposlenosti ako kvalitetan javni servis djelomično zamijeni baka-servis i skrb koju žene u zreloj dobi pružaju najstarijim članovima obitelji.
Da bi se postiglo značajno povećanje stope zaposlenosti važno je da mjere budu sveobuhvatne i da postignu dobar odnos negativnih i pozitivnih poticaja. Evo primjera: povećanje donje dobi za prijevremenu mirovinu (sada je to 5 godina prije pune starosne dobi za mirovinu) i/ili povećanje stope penalizacije ranog umirovljenja (sada je to 0,2% mjesečno za svaki mjesec ranijeg umirovljenja) samo po sebi neće dati značajan učinak (i proizvest će snažan politički otpor) ako neće biti praćeno mjerama koje su usmjerene ka produljenju zdravog dijela života i stručnom osposobljavanju starijih radnika. Preporuča se donošenje paketa koji bi uravnotežio negativne i pozitivne poticaje, a u kojem bi pozitivan dio bio povezan s povećanjem i proširenjem poreznih olakšica koja poduzeća plaćaju za obrazovanje i programe unaprjeđenja zdravlja zaposlenih, daljnjim poreznim olakšanjima (u dijelu doprinosa) zaposlenih umirovljenika koji rade iza pune starosne dobi za mirovinu (65 za muškarce, a isto i za žene od 2030.) i, najvažnije, poticanjem zapošljavanja povratnika, što će biti detaljnije obrađeno u trećem tekstu o poticanju ulaganja kroz reformu zakonodavstva koje uređuje poticaje za investicije.
Obrazovanje
Uspjeh dijela prethodno opisanih mjera zavisit će o tome hoće li Hrvatska uspjeti napraviti značajan pomak na europskoj ljestvici cjeloživotnog obrazovanja. Na toj se ljestvici nalazimo pri samome dnu s ogromnim zaostatkom za razvijenijim državama članicama. Iako je cjeloživotno obrazovanje preduvjet dugog radnog vijeka (što je u interesu svakog radnika jer dulji rad kasnije znači bolju mirovinu), hrvatska stopa sudjelovanja u cjeloživotnim obrazovnim programima je oko pet puta (!) manja nego u susjednoj Sloveniji i nevjerojatnih osam puta manja nego kod europskog prvaka Švedske. Kako je to uopće moguće, zašto je to tako, kolika je društvena cijena zanemarenosti obrazovanja, jer li problem u tome što ljudi ne traže obrazovanje nakon što završe formalni dio u mladosti, ili je problem u tome što poduzeća nedovoljno “tjeraju” radnike da se obrazuju, teško je reći. Vjerojatno sve pomalo. Uz jedan važan dodatak: moguće je da se slabo razumije koliko je uska korelacija između obrazovanja, zdravlja i dohodaka kroz život.
Ova kronična hrvatska boljka je prepoznata; postoje programi poticanja cjeloživotnog obrazovanja. No oni zasad ne daju rezultate. Nešto treba mijenjati, jer govorimo o razvojnoj rak-rani. Osim poticanja poduzeća na izdašniju troškovnu participaciju u pokretanju i financiranju obrazovnih programa potrebno je poticati potražnju za cjeloživotnim obrazovanjem kroz kampanju afirmacije cjeloživotnog obrazovanja, rangiranje kvalitete programa i uvođenje individualnih poreznih poticaja za plaćanje programa obrazovanja odraslih iz vlastitog džepa.
Isti problem postoji u segmentu visokog obrazovanja. Hrvatska je prema udjelu visokoobrazovanih pri začelju EU, što je možda ključno razvojno ograničenje ako se želimo priključiti razvijenom dijelu EU. Hrvatskoj treba sveobuhvatan program razvoja i poticanja visokog obrazovanja koji će nas podići na gornjim ljestvicama kroz istovremeno djelovanje mjera na strani ponude i na strani potražnje za visokim obrazovanjem, koje su u grubim crtama izdvojene na gornjem slajdu (detaljan prikaz analize i preporuka nalazi se na poveznici ovdje).
Premda naizgled nije neposredno vezan uz pitanje obrazovanja, problem viška zaposlenih u državnim poduzećima (u kojima u Hrvatskoj radi oko 100 tisuća zaposlenih) itekako je povezan s obrazovanjem i prekvalifikacijama za sudjelovanje na otvorenom tržištu rada. Predstojeća reforma sustava koja se planira u sklopu pristupanja Hrvatske OECD-u i, nadajmo se, djelomična privatizacija državnih poduzeća kao instrument unaprjeđenja njihova upravljanja, prigoda je da se ulaganjem u obrazovanje radnika u državnim poduzećima isti pripreme za produktivniji doprinos u privatnom sektoru gdje nedostaje radnika. Barem u onom dijelu u kojem bi doprinos dijela zaposlenih u državnim poduzećima produktivnosti u drugim dijelovima gospodarstva mogao bio značajno veći. U uvjetima starenja stanovništva i napetog tržišta rada niti jedan sektor, pa ni državni, ne može si više dopustiti neučinkovit rad. U suprotnom, skriveni viškovi zaposlenih nastavit će ograničavati gospodarski rast.
Radnici – imigranti
Problem nedostatka radnika u Hrvatskoj nažalost se prečesto svodi na društveno konfliktnu (i ideologijom i predrasudama nabijenu) temu o radnicima – imigrantima. U prethodno opisanim segmentima domaćeg tržišta rada postoji velik potencijal za poboljšanje ponude rada i prije uključivanja stranih radnika, osobito ako se domaćoj ponudi rada (potencijalnoj) pribroje i povratnici. Međutim, u uvjetima starenja stanovništva, širenja sve boljeg obrazovanja i mobilizacije domaćih rezervi rada, angažman stranih radnika ostat će konstanta. Postoje mnogi poslovi za koje Hrvatska više nikada, osim u nekim budućim kratkotrajnim krizama, neće imati dovoljno vlastitih radnika. Selektivna imigracija i integracija (ne samo poslovna nego i životna, kulturna) stranih radnika nameće se kao nužnost.
Hrvatska, povijesno gledano, nije samo iseljenička nego i doseljenička zemlja. Imamo dugu tradiciju uključivanja stanovnika i radnika s područja bivše Jugoslavije, i to ne samo iz BiH odakle se doseljavanje u Hrvatsku odvija lako i konstantno, prirodnim putem mobilnosti u okviru istog naroda. Iskustvo s ranijim doseljavanjima radnika iz ex YU omogućilo je relativno pravovremeno zadovoljenje potreba domaćeg tržišta rada doseljenicima i radnicima iz drugih država. Ono što je novo od 2022. godine, dolazak je novih radnika iz diversificiranih pravaca. Tome je kumovalo i izbijanje rata u Ukrajini zbog čega su doseljenici s istoka Europe izvan EU počeli dominirati u strukturi doseljavanja u Hrvatsku u godini kada je migracijski saldo po prvi puta nakon dugog niza godina postao pozitivan.
Novost su i dolasci s područja Azije, što je otvorilo potrebu za boljom institucionalnom koordinacijom i poticanjem sudjelovanja poduzeća u podmirivanju troškova edukacije koja nije neposredno vezana uz radni proces, nego i uz znanja o jeziku i kulturi koja su važna i za uključivanje imigranata u radne procese (premda mnogi poslodavci tom aspektu integracije koja izlazi izvan okvira integracije u uže radne procese ne pridaju dovoljan značaj). Važno je stoga uvesti poticaje za sve vidove životne, a ne samo poslovne integracije, kako bi se spriječila getoizacija iz koje proizlaze problemi koje danas imaju neke razvijene zemlje poput Belgije i Švedske.
Međutim, kako je lajt-motiv razvojne priče ispričane u Bijeloj knjizi pomak gospodarske strukture prema kvaliteti i višoj dodanoj vrijednosti, ne smijemo zaboraviti da se problem ulaska stranaca na hrvatsko tržište rada ne može svesti samo na ljude koji obavljaju jednostavnije poslove za koje nije potrebno visoko obrazovanje. Dostizanje 90% europske razine razvoja zahtijeva ulaganja u sofisticirane tehnologije i poduzeća koja traže visok sadržaj znanja i kapacitet za učenje. Iz te perspektive potrebno je poboljšati sustav (i otkloniti barijere) za angažman stranih eksperata i poduzetnika u Hrvatskoj. Bijela knjiga preporuča olakšanje i ubrzanje postupaka priznavanja diploma i profesionalnih (komorskih) licenci kao i programe privlačenja stranaca-poduzetnika i povratnika.
Umjesto zaključka: ključ je u javnoj administraciji, investicijama i politikama
Međutim, niti idealne mjere u segmentu tržišta rada i obrazovanja neće dati rezultate ako Hrvatska u narednim godinama ne napravi iskorak u pretvaranju u atraktivnu investicijsku destinaciju. To je ono što još nemamo. Štoviše, po tome smo ponekad sušta suprotnost uzorima iz razvijenoga dijela Europe i svijeta: efikasna javna administracija, digitalizacija administrativnih postupaka i procedura u javnim uslugama, ali i postupaka i poslovnih procedura u privatnim poduzećima, zatim, privatne investicije u poduzeća i sektore gdje se proizvodi veća dodana vrijednost i isplaćuju veće plaće, te politike i mjere koje su usmjerene privlačenju ključnih inozemnih izravnih investicija u izvozne sektore i poduzeća i općenito u poduzeća koja posluju u zonama visoke produktivnosti. To nam nedostaje za sljedeći razvojni iskorak. U prvom tekstu u seriji o Bijeloj knjizi pokazali smo koliko je velik neiskorišteni potencijal u segmentu inozemno kontroliranih poduzeća koja stvaraju gospodarski dinamizam i okreću gospodarstvo prema izvozu. U ovom smo govorili o tržištu rada i obrazovanju, a u sljedećem, zaključnom tekstu, detaljnije ćemo prikazati moguće mjere u dijelu povećanja efikasnosti javne administracije, digitalizacije privatnog i javnog sektora i privlačenja ključnih ulaganja.