Ovog je tjedna predstavljena sedma po redu Bijela knjiga, redovna publikacija Udruženja stranih ulagača u Hrvatskoj (FICC) u kojoj se iznose analize i preporuke za brži gospodarski rast. Kako sam ovogodišnju Bijelu knjigu u proteklih nekoliko mjeseci izradio i uredio u suradnji s FICC-om, u tekstu koji je podijeljen na tri dijela ukratko prikazujem glavne poruke. Ovo je zaključni, treći dio; poveznica na cijeli dokument Bijele knjige nalazi se ovdje, a ovdje su i poveznice na prvi, uvodni tekst, i na drugi tekst o tržištu rada i obrazovanju.
Ta dva teksta sadržavala su sljedeće glavne poruke:
- Ovo desetljeće će se u analizi hrvatske ekonomske povijesti jednoga dana dijeliti na dva dijela; na prvu polovinu desetljeća u kojoj je rast ukupne domaće potražnje iznjedrio ubrzanje rasta BDP-a i zaposlenosti, i na predstojeću, drugu polovinu desetljeća u kojoj će doprinos rasta domaće potražnje početi slabiti, te će rast u sve većoj mjeri zavisiti o čimbenicima koji na strani ponude uvjetuju rast produktivnosti.
- Trajna demografska stabilizacija i povratak dijela iseljenih iziskuju postizanje 90% europskog razvojnog prosjeka, a Hrvatska za postizanje tog cilja treba postati jedna od najatraktivnijih investicijskih destinacija.
- Privlačenje inozemnih izravnih ulaganja, osobito u izvozne sektore i poduzeća, i dalje je ključ trajnog rasta produktivnosti. Taj dio „dividende europske integracije“ Hrvatska još nije povukla u dovoljnoj mjeri. Prema udjelu zaposlenosti u poduzećima pod inozemnom vlasničkom kontrolom od oko 20%, Hrvatska je uz Bugarsku i Litvu na začelju srednje i istočne Europe. Zaostajemo i za nekima od razvijenih malih i otvorenih država članica poput Irske.
- Udruženje stranih ulagača u Hrvatskoj izdvaja dva ključna kratkoročna ograničenja bržeg gospodarskog rasta i strukturne transformacije gospodarstva: (1.) funkcioniranje tržišta rada i obrazovanja i (2.) povećanje efikasnosti javne administracije, digitalizacija i aktivno privlačenje ključnih inozemnih ulaganja koja značajno podižu produktivnost, izvoz i životni standard zaposlenih
- Problem stješnjenog tržišta rada ne može se svesti na mjere za brzu i učinikovitu integraciju radnika-imigranata jer postoje neiskorištene prigode za povećanje stope zaposlenosti, produktivnosti i obrazovanja domicilnog stanovništva, naročito mladih, te žena zrele dobi i starijih radnika. Rezerve postoje i u dijelu angažmana stranih stručnjaka, privlačenja povratnika i poduzetnika-stranaca, kao i u dijelu prekvalifikacija viškova zaposlenih u državnim poduzećima. Osobito je važno povećanje kvalitete i kvantitete obrazovanja. Detaljan prikaz mogućih mjera sadržan je u drugom tekstu u ovoj seriji.
Međutim, ni idealne mjere u segmentu tržišta rada i obrazovanja neće dati rezultata ako Hrvatska u narednim godinama ne napravi značajan iskorak pretvarajući se u atraktivnu investicijsku destinaciju. To je ono što još nemamo. Po tome smo ponekad sušta suprotnost uzorima iz razvijenoga dijela Europe i svijeta. Efikasna javna administracija, digitalizacija administrativnih postupaka i procedura u javnim, ali i postupaka i poslovnih procedura u privatnim poduzećima, zatim, privatne investicije u poduzeća i sektore gdje se proizvodi viša dodana vrijednost i isplaćuju veće plaće, te politike i mjere koje su usmjerene privlačenju ključnih inozemnih izravnih investicija u izvozne sektore i poduzeća – to je ono što nam nedostaje. O tome će biti više riječi u ovom tekstu.
Pri tome treba imati na umu da je prošlo vrijeme velikih pogona u montažnoj industriji srednje dodane vrijednosti. Nema više radne snage za masovna zapošljavanja, a nema ni inovacija, istraživanja i razvoja u takvoj industriji. Hrvatska više nije jeftina lokacija. Razvoj može doći samo kroz kvalitetne investicije u poslove s višim sadržajem znanja, što donosi veće dohotke. Na primjer, Slovenija je sličnu transformaciju prošla nakon 2010. kada se raspao stari razvojni model zasnovan na uskoj sprezi velikih domaćih konglomerata i rasta moći tajkuna u sprezi s državnim bankama. U proteklih nešto više od desetljeća stotine inozemnih izravnih ulaganja ušlo je u manja i srednja poduzeća u Sloveniji, što je i bez masovnih zapošljavanja i velikog rasta ukupne stope investicija povećalo međunarodnu konkurentnost i izvoz tamošnjeg gospodarstva na otprije zdravoj izvoznoj strukturi. Realan omjer ukupnog izvoza roba i usluga i BDP-a povećan je s otprije visokih 75% 2014. na 91% 2022. U Hrvatskoj je istovrsni omjer rastao za jednakih 16 postotnih bodova, ali s puno nižih 41% na 57%.[1]
Bolja regulacija za inovacije i rast
Kod nas se općenito znade da javna administracija nije dovoljno efikasna, previše je birokracije, a propisi se prečesto mijenjaju što smanjuje predvidljivost i otežava poslovno planiranje. Usto, premalo je digitaliziranih administrativnih procesa. Sve to produljuje trajanje investicija i pogoduje korupciji. Ne radi se samo o dojmu i usmenoj predaji. Postoje i ozbiljno oblikovani pokazatelji koji to potvrđuju. Na primjer, jedna je anketa pokazala da menadžeri u Hrvatskoj imaju vrlo malo problema s pristupom poduzeća infrastrukturi, ali u usporedbi s menadžerima u drugim državama više vremena troše na poslove s administracijom (što im oduzima vrijeme za bavljenje poslom i smanjuje produktivnost). Nadalje, kada se indeks digitalne ekonomije i društva Europske komisije podijeli na pod-indekse koji mjere javni i privatni dio, vidimo da Hrvatska dobro stoji u međunarodnim komparacijama u privatnome dijelu, ali jako zaostaje u javnome dijelu gdje se mjere i usluge e-Vlade. Ono što donji stupići ne pokazuju su dubine konstrukcije indeksa gdje se primjerice vidi najveći zaostatak u dijelu digitalizacije poslovnih procesa koji uređuju odnose poduzeća i javne administracije. Još uvijek je premalo administrativnih procedura koje poduzeće može riješiti elektronskom komunikacijom, podizanjem elektronskih dokumenata u predodređene formate, digitalnim potpisivanjem dokumenata, i slično. Radi se o relativno standardnim i jednostavnim aplikacijama koje su godinama u primjeni u razvijenim zemljama, a koje ne zahtijevaju primjenu umjetne inteligencije.
Očito je da Hrvatska (Vlada) mora uložiti dodatne napore da osnaži i proširi postojeće akcijske planove za administrativna rasterećenja, u potpunosti digitalizira administrativne procese, smanji učestalost promjena propisa, proširi primjenu načela bolje regulacije za inovacije i rast, a sve to ne bi li se u gornjim usporedbama i drugim bitnim međunarodnim ljestvicama poslovne klime i konkurentnosti Hrvatska pozicionirala oko ili iznad europskog prosjeka. A da bi administrativna rasterećenja i općenito bolja regulacija uistinu zaživjeli na način koji će poticati korporativne investicije, neophodno je da se bavljenje ovim projektima izdvoji na najvišoj razini vladine organizacije. U Ministarstvu gospodarstva i održivog razvoja već dugo postoji sektor koji se bavi promicanjem konkurentnosti i boljom regulacijom, no u praksi je čest slučaj da se programi rasterećenja, kao i širi programi poticanja ulaganja susreću s vertikalno postavljenim organizacijskim silosima koji otežavaju horizontalnu koordinaciju projekata ako se istovrsna rasterećenja i projekti provlače kroz veći broj ministarstava, agencija, jedinica lokalne uprave i samouprave i državnih poduzeća. Za rušenje takvih silosa i bolju organizaciju neophodno je imati Nacionalnu koordinaciju za bolju poslovnu klimu (odnosno regulaciju) koja potiče inovacije, investicije i rast. Predstojeće pristupanje OECD-u prigoda je za implementaciju najbolje prakse u organizaciji provedbe programa rasterećenja i unaprjeđenja regulacije.
Digitalizacija, istraživanja i razvoj
Digitalizacija dobro zvuči kao alat za ubrzanje i povećanje transparentnosti administrativnih poslovnih procesa (što automatski i u značajnoj mjeri umanjuje prostor za korupciju). Međutim, digitalizacija je puno šira pojava (i problem) od uže definiranih usluga e-Vlade za poduzeća. Digitalizacija je imperativ i u privatnom korporativnom sektoru kao predmet ulaganja, ali i kao alat koji podiže inovativnost kroz orijentaciju ka istraživanjima i razvoju i primjeni inovacija u poslovanju. Dobre su vijesti da Hrvatska s udjelom ICT sektora u BDP-u od oko 6% stoji solidno u europskim usporedbama, te da više nismo na samom začelju EU kada je riječ o izdacima (investicijama) za R&D (položaj između Irske i Španjolske na donjoj slici doima se iznenađujuće ugodnim). Međutim, kada zagledamo malo dublje, vidjet ćemo da iza dvije dobre vijesti zapravo stoje dvije loše: prvo, ulaganja u R&D u Hrvatskoj su visoko koncentrirana u ICT sektoru – premalo ih je u drugim sektorima. ICT sektor nije „sam na svijetu“ i njegov će daljnji razvoj zavisiti o potražnji za IT uslugama iz drugih sektora i iz inozemstva, tj. o tome koliko će se softvera i pratećih usluga prodati inovativnim i tehnološkim naprednim poduzećima na domaćem i inozemnom tržištu, a njih nema dovoljno. U tome dijelu brine to što su izdaci za R&D u poslovnom (korporativnom) sektoru i dalje niski, niži od 1% BDP-a, a to nameće imperativ sustizanja zemalja čije kompanije više ulažu u istraživanja i razvoj. Dobri primjeri su Mađarska i opet susjedna Slovenija, gdje udjel izdataka za R&D u privatnom korporativnom segmentu dostiže 1,5% BDP-a.
Da bi se opisani razvoj u kompanijama uistinu i dogodio, nephodno je ubrzati razvoj širokopojasne mreže (prema raširenosti ultra brzog interneta 100Mbps+ nalazimo se pri začelju EU) te potaknuti privatna ulaganja, ali ne samo u širokopojasnu mrežu nego i u proizvode i usluge koji se distribuiraju brzom mrežom putem koje se lakše pristupa i svjetskom tržištu. Za poticanje takvih ulaganja, od samih izravnih subvencija (najčešće iz EU fondova) puno je važnije urediti poticajan porezni sustav koji na ravnopravan način potiče sve tržišne sudionike – ne samo one koji imaju kapacitete, vrijeme i kriterije za prijavljivanje na EU natječaje. Širenje poticaja može se postići ambicioznijim korištenjem akcelarirane amortizacije imovine kao što su softveri i druge tehnologije koje doprinose značajnom rastu produktivnosti i međunarodne konkurentnosti. Kako se takva produktivna imovina ponekad ne kupuje nego se unajmljuje, povećano porezno priznavanje rashoda predstavlja alat koji treba razmotriti kada je riječ o tehnologijama koje značajno podižu produktivnost i stvaraju pozitivne eksterne učinke, osobito u širenju izvozne orijentacije.
Naposljetku, ne treba zaboraviti ni opću stopu poreza na dobit koja u Hrvatskoj iznosi 18% za veća poduzeća. Točno je da ona u europskom okviru nije visoka. Međutim, razlog je taj što EU previše oporezuje dobit, a ta vrsta poreza dokazano umanjuje privatne investicije i konkurentnost. Stoga nije slučajno da Europa u cjelini ima ozbiljan problem s obje kategorije – s niskim privatnim investicijama i s niskom globalnom konkurentnošću u odnosu na SAD, Kinu i druge zemlje koje već godinama rastu brže od EU dok takvih problema nema u zemljama koje su atraktivne s motrišta oporezivanja dobiti kao što su Irska i Švicarska. Preporuka za smanjenje opće stope poreza na dobit s 18 na 15% (niže od 15% nema smisla zbog OECD-ovih pravila ujednačavanja oporezivanja dobiti međunarodnih korporacija) može se činiti toliko blagom da je izlišna; točno je da takva mjera sama za sebe ne znači mnogo, no signal smanjenja stope oporezivanja dobiti na vidno konkurentnu razinu u europskom poreznom kontekstu i u paketu s drugim opisanim mjerama može imati važan učinak na privlačenje ključnih ulaganja. Uspjeh takvog programa vrlo bi brzo uvećao poreznu osnovicu toliko da bi državni proračun već u srednjem roku mogao biti na neto dobitku.
Izravne potpore ulaganjima
Hrvatski zakonodavni okvir za poticanje ulaganja sastoji se od Zakona o strateškim investicijama koji omogućava operativnu potporu značajnim projektima koji aktiviraju državnu imovinu i uključuju gradnju, pružajući tu potporu kroz međuresornu koordinaciju. Tako se olakšava dobivanje dozvola i koncesija. No, takvih je projekata malo. I takvi projekti, koji se temelje na projektima izgradnje, ne uključuju nužno inovacije, ulaganja u R&D i značajan tehnološki napredak koji trajno utječe na produktivnost. S druge strane, Zakon o poticanju ulaganja čiji je glavni instrument niža stopa poreza na dobit, a koji je do sada obuhvatio oko 800 projekata prosječne vrijednosti oko 6 milijuna eura, široko cilja projekte srednje vrijednosti kod kojih također nije jasno da li i koliko snažno utječu na produktivnost. Bitan utjecaj na tehnološki napredak i rast produktivnosti i dohodaka zaposlenih, te izvoz, trebali bi biti kriteriji za identifikaciju ključnih investicijskih projekata koji doprinose modernizaciji gospodarstva i konvergenciji Hrvatske prema prosječnoj europskoj razini razvoja. Uz kvantitativne kriterije potpore se mogu zasnivati i na kvalitativnim kriterijima kao što su zapošljavanje povratnika, vrsta ulaganja u istraživanje i razvoj, utjecaj na širenje lokalnih lanaca nabave, inovacije i lokalnu startup scenu. Za ključne investicije koje imaju takve učinke važna je operativna potpora radi otklanjanja administrativnih barijera, osiguranja kvalitetnih lokalnih informacija i statistika, i pristupa tržištu rada. Kako ključne investicije koje bitno podižu produktivnost uključuju otvaranje novih i veoma skupih radnih mjesta na kojima rade vrlo dobro plaćeni ljudi, visoke stope socijalnih doprinosa mogu odvratiti investitore od takvih ulaganja u Hrvatskoj. Ako trajna rasterećenja nisu moguća, valjalo bi promisliti o privremenim kaskadnim rasterećenjima rada kroz primjerice prve dvije godine kako bi se ubrzao povrat na ulaganje u visokoplaćeno radno mjesto. To je svakako bolje nego da se investicija ne dogodi. A kako neki poslodavci vežu ključne stručnjake dodjelama dionica, što je recentno prošireno i na dodjele udjela (a što je izvrsno), takve bi dodjele oporezivati poreznom stopom kao na dohotke od kapitala, a ne kao dohotke od rada.
Ključ uspjeha predloženih ali i drugih mogućih mjera za privlačenje ključnih ulaganja leži u političkoj volji – širenju svijesti da je rast privatnih korporativnih ulaganja i orijentacija ka izvozu trajan izvor dugoročnog rasta produktivnosti. Politička volja znači i snaženje koordinacijskih i administrativnih kapaciteta za privlačenje ulaganja i pozicioniranje Hrvatske na globalnoj investicijskoj mapi. Drugim riječima, hrvatskom globalnom turističkom i sportskom brendu potrebno je dodati i onaj poslovni, za što je pristupanje OECD-u nakon pristupanja Schengenu i europodručju sjajna prilika. Organizacijski aspekti takvog projekta zahtijevaju uspostavu nacionalne i regionalne koordinacije za ključne investicije i bolju regulaciju, te niz mjera i aktivnosti kao što su širenje mreže dionika i saveznika u poslovima promicanja Hrvatske kao atraktivne investicijske destinacije, modernizacija i prilagođavanje sadržaja stranice Invest Croatia i jačanje orijentacije i kapaciteta administracije u obavljanju poslova privlačenja i promicanja investicija i unaprjeđenja poslovne i investicijske klime.
To je slično kao u sportu: treba snažno zapeti, više nego drugi, ako se želi krenuti prema vrhu ljestvice. Konkurencija je velika; mnoge razvijenije i institucionalno sređenije zemlje također nastoje aktivno privlačiti investicije i reformirati svoje poslovno okružje, obrazovanje i druge sektore. Samo na nama leži odluka želimo li se uključiti u utakmicu s njima (recepti se znaju), ili ćemo se osjećati zadovoljno pri dnu ljestvice uživajući u obmani da smo nešto posebno samo zbog toga što smo uspjeli ući u prvu ligu. U drugom slučaju, 80% europskoga prosjeka nam je gornji limit. A to znači još malo rasta realnih dohodaka po niskim stopama, i to jedva primjetno i u duljem vremenskom razdoblju. I to znači da nema značajnijeg povratka ranije iseljenih građana. Možda nam je i to dovoljno jer, eto, „naš način života“ (štogod to značilo). U svakom slučaju i opet – kao i u sportu – ne postoji nužnost zbog koje bismo trebali ostati pri dnu ljestvice. Za veliku većinu ljudi, pa tako i za veliku većinu naroda, postoje samo odabiri – ne i sudbine. Tako je moguće odabrati i prijelaz u sredinu ljestvice. Kao i u sportu, za prijelaz ka sredini ljestvice klub mora poduzeti velika ulaganja i dovesti velike igrače.
[1] Omjer je izračunat prema zadnjim podacima Eurostata. Prema izračunu na bazi podataka DZS-a rast je išao s 42% na 59%.