Bikovi u prosjeku žive dvadesetak godina. Ako bi se ovo bikovsko tržište na tržištima dionica ponašalo kao bikovi, sada bismo imali govedo na pola životnoga vijeka. Međutim, bikovska tržišta – ona koja imaju uvjerljiv trend rasta – žive mnogo kraće od prosječnoga bika. Poznato je, naime, da deset godina trenda rasta cijena dionica, što sada imamo u svijetu, nikada u povijesti nije zabilježeno.
Svijet je u ožujku 2009. izgledao mračno. Mudriji su govorili da se zvijezde najbolje vide kad je noć najmračnija. No ljudski duh je takav da se lako podvije pod teretom mase. Tada, u ožujku 2009., gotovo nitko nije vjerovao da je burzovno krvoproliće nakon propasti Lehmana završeno.
S naknadnom pameću znamo da je bilo završeno. Brojke ne lažu. Najpoznatiji američki indeks S&P500 dočekao je kraj ožujka 2009. na razini od 757 bodova. Od tada do danas narastao je za 268% ili 14% u prosjeku godišnje. A inflacija je bila niska… skoro da ju ni ne treba oduzimati da se dobije realan prinos. Takvo desetljeće ne pamti se u povijesti.
Ako se svijet gleda s prozora hrvatskoga zatvora, odakle se vidi tek jedan ugao neba, a ne cijela slika, nevjerojatno zvuči da je za svijetom takvo neponovljivo desetljeće. Prevara, štampanje novca, financijalizacija, zadnji trzaji kapitalizma na izdisaju, život na dug, centralne banke, nejednakosti, “sa’će pući”; nepregledna je niska što zavidnih, a što glupih objašnjenja kojih će se prosječni domaći promatrač dohvatiti ne bi li sebi i ponekom pajdašu racionalizirao kut slike svijeta koji se vidi s prozora malog balkanskog zatvora.
I tako, dok se na lokaciji prebrojavaju turisti i kobasice na štandovima božićnih sajmova, drugdje se prebrojavaju terabajti koji se spremaju na memorije dojučer nezamislivih kapaciteta, broje se katovi nebodera koji postaju sve viši i genetske kombinacije iz kojih će nastati nezamislivi lijekovi za bolesti koje su dojučer bile neizlječive. Nas će sve to, naravno, zaobići ili navratiti s par godina zaostatka. Ta ipak smo zaokupljeni, kao što je cinično zapazio Romano Bolković, krađom sunčanih naočala s plaža punih stranih turista. I društvenom rekonvalescencijom raznih kriminalaca i zgubidana koji bi u normalnom društvu umjesto afirmacije zaslužili samo prijezir.
A nije da smo bili bez šansi. Vratimo li se našem desetogodišnjem biku, podsjetit ćemo se na neka davna vremena kada su prometi na Zagrebačkoj burzi konkurirali prometima na mnogo većim i važnijim srednjoeuropskim burzama. Kao što pokazuje slika, Zagreb nikada nije dostigao Beč, Varšavu ili Budimpeštu, ali im je, mjereno prometom dionica u postotku BDP-a, dahtao za vratom. Danas Zagreba više nema na srednjoeuropskoj mapi tržišta kapitala na kojoj su se pojavile neke nove zvijezde u usponu poput Bukurešta. Ostala su zato sjećanja i grafikoni.
Promet dionicama u % BDP-a
Izvor: World Federation of Stock Exchanges, izračuni Arhivanalitike.
Tržište kapitala je, pokazalo se, prekomplicirana institucija za Hrvate. Zahtjev za razvidnošću, nužan da bi takvo tržište uspješno funkcioniralo, u potpunoj je opreci s lokalnom navikom sklapanja dilova ispod stola. Nije slučajno da ovdje gotovo nikad niti jedna ambicioznija aukcija nije uspjela, dok tamo neki Teksašani na svakom uglu aukcioniraju sve, od pradjedova sedla i bakine lopate, do dvadeset godina starog Chevroleta. Mi smo se, za razliku od teksaških seljačina koji još uvijek nose pištolje o pasu, uspjeli oduprijeti osobnom bogaćenju mimo države; uspjeli smo zamijeniti besmisleno trgovanje kapitalom laprdanjem na političkim sastancima i stvoriti kapitalizam bez kapitala i kapitalista. Borba protiv svake privatizacije definitivno je uspjela, afirmacija svih vidova kolektivizma je dovršena, kontrola je potpuna, kreativnost zakopana, dio ljudi je otjeran, i u vladavini mediokriteta sada mogu uživati, a tko drugi, nego oni sami. Šuška se po gradu da će vlasti uskoro zabraniti privatnicima i da sami određuju plaće radnicima. Osnovat će se Državni ured za određivanje raspona, minimuma, medijana, moda i prosjeka plaća, koji će konačno uzeti stvar u svoje ruke. Reda mora biti.
Jedino pitanje na koje odgovor još nismo dobili nije može li bolje. Taj odgovor znamo. Zadnje preostalo pitanje koje se postavlja prije no što zastor padne glasi: je li moglo bolje? Čisto da ostane zapisano za generacije koje dolaze. Historiografije radi. Da ostane nešto materijala za kulturne antropologe i sociologe koji će pisati tekstove na temu kako propasti nakon što je propao socijalizam. Socijalizam je barem bio toliko usran da je ostavljao nadu da će u slobodi biti bolje. Problem s ovom rijetkom limunadom u kojoj se kupamo leži u tome što je ostvarena u slobodi. To smo mi, i to je to.
Ali, što je to? OK, nećemo biti ni Singapur, ni Irska, ni Luksemburg, ni Estonija, ni Slovačka, ni Koruška ni Panama ni Kanada ni Sao Tome i Principe. Veliki dio iskrene ili hinjene rezignacije, tako tipične za sredovječne facebook hiperaktivce, plod je neugodnih usporedbi nalik gornjoj slici. Takvih slika je na stotine, no možda je to generacijski problem. Stoga iritantnom mjerenju neuspjeha treba stati na kraj i potražiti svoj apsolutni, a ne relativni identitet. Sunce i more već su pomalo otrcane priče, a kobasice okupane u starom ulju na božićnom sajmu po 40 kuna prilično su loš omjer cijene i kvalitete, osobito globalno gledano. To je cool samo nekome tko iz svoga zatvora vidi samo djelić neba. Zato, preostalo je još samo malo vremena za potragu za posljednjim naslagama nečeg vrijednog. Vrijeme je za hrvatsku inačicu Indiana Jonesa u potrazi za izgubljenim kovčegom i za zadnjom slamkom civlizacijskoga spasa koju nam još samo čudo može donijeti.