Glavnostrujaški mediji i društvene mreže nalik su pljuvanju u dalj. Pretjeruju sa suvišnim i nekulturnim običajima koji dobro služe kao podržaj pažnje i koji bi se, da nije toga podražaja, trebali prakticirati u stražnjem dvorištu opasanom visokim zidom, a po mogućnosti ni tamo.
Ta vrsta podražaja poprima razne oblike koje je teško pobrojati. Lakše ih je opisati: riječ je o svim onim naslovima i sadržajima koji agresivno pobuđuju emocije i pažnju.
Na temelju vlastitih upisa na Facebooku mogu posvjedočiti kako negativni upisi, ponajviše oni koji su izrazito kritični prema zemlji u kojoj smo se slučajem rodili, i ako su k tome začinjeni melankoličnim začinom („… a moglo je biti bolje …“) ili ironijom, privlače 5-10 puta više pažnje (lajkova) od emotivno neutralnijih.
Tako je veliku pažnju neki dan izazvao moj Facebook upis star dvije godine koji sam ponovio jer mi se učinilo da sadrži jednu dobru misao: „Socijalizam je barem bio toliko usran da je ostavljao nadu da će u slobodi biti bolje. Problem s ovom rijetkom limunadom u kojoj se kupamo leži u tome što je ostvarena u slobodi.“
Pretpostavljam da se popularnost toga upisa može pripisati točnom iskazu osjećaja generacije koja je socijalizirana osamdesetih godina prošlog stoljeća, opterećena visokim očekivanjima nakon pada socijalizma, ali ju je poklopio rat, pa je zakasnila ćapiti neku imovinicu u privatizaciji i tako se uglavnom našla osuđena da vlastitim rukama i umom nešto stvara u okružju koje, blago rečeno, nije bilo odveć poticajno.
Kao i u svakoj generaciji, u tome je netko prošao bolje, a netko lošije. Poanta je, ipak, u neizgovorenoj stvari koja pokazuje da osjećaj gorčine koji stvara spomenuta misao, nije potpun opis svijeta odnosno zemlje u kojoj živimo. Ta rijetka limunada u kojoj se kupamo, osim što je limunada, i što je rijetka (a što simbolizira nepotizam, korupciju, opterećenja, administraciju, slabašne politike i ostale „prirodne ljepote“ Lijepe Naše), ipak je, prije svega, limunada – zdrav i ukusan napitak koji se može preporučiti svakome.
Neću sada o tome koliko su sve vrste sloboda i mogućnosti ipak bile veće nakon 1990., a osobito nakon 1995. u usporedbi sa socijalističkim godinama. Tu drugu, bolju, stranu naše stvarnosti možemo konkretnije predočiti uz pomoć nekoliko statistika koje Hrvatsku prikazuju u boljem svjetlu no što se ona sama uobičajeno prikazuje.
Hrvatska je bila najsigurnija zemlja u Europi 2019. godine mjereno udjelom građana koji su prijavljivali kriminal i nasilje. Priznat ćete, to nije mala stvar: efektivna (i nemjerljiva) vrijednost fizičke sigurnosti mnogo je veća od onoga što se u BDP-u prikazuje.
Nadalje, u komentarima spomenutog Facebook statusa sociolog Ivan Burić duhovito je primijetio da je socijalizam bio doslovce usran. Burić se prisjetio istraživanja iz 1984. koje je pokazalo da je 36% NKV radnika živjelo u kućanstvu bez vodovoda, 36% bez kupaonice te 34% bez WC sa ispiranjem. Među malo bolje kvalificiranim radnicima njih 18% nije imalo WC sa ispiranjem. Danas usporedivih statistika nema, ali Eurostat nudi nešto slično: postotak populacije koja nema ni kupaonicu ni tuš u prostoru u kojem žive. S manje od 1% Hrvatska je bolja od europskoga prosjeka. Smješta se između Italije, Portugala, Slovačke i Danske. Od bivših socijalističkih zemalja samo Slovenija i Češka bolje stoje.
Postotak ljudi koji žive bez kupaonice ili tuša u stanu
Izvor: Eurostat
To je vrsta statistika kakve bismo češće voljeli vidjeti u usporedbama s bivšim socijalističkim zemljama umjesto frustracija koje izazivaju ljestvice BDP per capita, stope nezaposlenosti i percepcije korupcije, na kojima se Hrvatska grčevito bori za predzadnje mjesto poput onih klubova koji vječito balansiraju na rubu ispadanja. Statistike su to koje pobude nadu da bismo mogli i bolje, u ne tako dalekoj budućnosti možda se uspoređivati sa Austrijom, Nizozemskom …
Cinici će primijetiti da smo stvarno daleko dogurali ako se moramo veseliti što nas nitko ne pljačka i lupa po glavi, i što moramo biti sretni svaki put kada nakon dnevnog rasterećenja imamo privilegij stisnuti taster na kotliću (da, moderni smo: sve rjeđe potežemo tanak lanac s onom crnom plastikom na kraju). Realisti će ipak i to protumačiti kao civilizacijski doseg na koji bismo mogli biti ponosni s obzirom na nesretnu prošlost zaostajanja.
A kada tu prošlost već spominjemo, valja se sjetiti da smo ne tako davno uz Galiciju i Bukovinu bili najzaostaliji dio Habsburškoga carstva odnosno Austro-Ugarske monarhije. Taj povijesno-geografski okvir zanimljiv je i za međunarodnu usporedbu rezultata pandemije.
Kolikogod su ishodi COVID-19 izvan domašaja politike (jer nepoznati faktori uzrokuju razlike među zemljama povrh svega što čine vlade), zanimljivo je da Hrvatska ne stoji loše u habsburškoj perspektivi. Prva slika pokazuje broj do sada umrlih od ili sa COVID-19 na milijun stanovnika. Češka (Bohemija, Moravska, Šlezija) je na vrhu liste, slijedi ju Slovenija (Carniola), pa Mađarska. Italija se pomalo nezasluženo našla na slici jer je nakon rata 1866. Franjo Josip izgubio Lombardiju, te su u sastavu carstva ostali samo 3T – Trento, Tirol i Trst. Slično se može reći za Poljsku koja je nakon podjele krajem 18. stoljeća prestala postojati kao država; rasparčana je između Pruske, Rusije i Habsburške monarhije kojoj je pripao tek mali južni dio oko Krakowa, tamo gdje počinje Galicija koja se proteže kroz zapadnu Ukrajinu. No dio Ukrajine koji je bio u sastavu Monarhije ipak je bio manji dio te današnje države, pa se Ukrajina nije našla na listi. Možda nepravedno, s obzirom da je današnja Rumunjska mnogo veća od Transilvanije i Bukovine koje su bile u sastavu Monarhije, pa je svejedno prikazan podatak za tu zemlju čiji je središnji planinski dio stoljećima ostao neovisan – nisu ga osvojili ni Austrijanci ni Turci.
Broj umrlih od i sa COVID-19 na milijun stanovnika na prostoru nekadašnje Austro-Ugarske do 12. ožujka 2021.
Izvor: worldometer.info
Kakva god bila povijest, Hrvatska uopće ne stoji loše, što se potvrđuje i na sljedećoj slici koja pokazuje aktualni tempo zaraze u trećem valu koji nas trenutačno zabrinjava. Iako se sreća na pandemijskome lotu u međunarodnim usporedbama često i nepredvidivo mijenja, čini se da se s „habsburškim sojem“ dobro nosimo – puno bolje no što su se Hrvatska i Slavonija te tada odvojena Dalmacija nosile s razvojem u vrijeme kada su se naše zemlje tako zasebno nazivale (a kraljevinom Dalmacijom se i odvojeno upravljalo).
Prema tome, vratimo li se onoj tvrdnji da je socijalizam barem bio toliko usran da je ostavljao nadu da će u slobodi biti bolje, ali je problem s ovom rijetkom limunadom u kojoj se kupamo u tome što je ostvarena u slobodi, zaključit ćemo dvije stvari. Prvo, rijetka limunada ima i neke dobre strane; one nadu da još nije sve izgubljeno održavaju na životu. Drugo, kada tu rijetku limunadu usporedimo s nekom izlučevinom i pljunemo u dalj, to nije iskaz nedostatka ljubavi prema Domovini, već, moguće je – bude to iskaz viška te ljubavi zbog nepristajanja na europsko začelje i prihvaćanja pomisli da bi na kraju sve skupa moglo puno, puno bolje završiti.