S obzirom da je prošli tjedan bio prilično dosadan, odlučio sam danas biti neinventivan i malo opušten, uglavnom gradeći ideje na mislima drugih ljudi, koje sam pokupio na društvenim mrežama i na stvarima koje sam tamo napisao. Naravno, imena vlasnika autorskih prava navodit ću sporadično, onako kako mi se bude dalo.
Domaću mizanscenu likvidirat ćemo iz vidokruga nakon kraćeg osvrta na dvije interesantne teme. Nakon što je vlada održala sjednicu u Splitu u petak, subotnja Slobodna donijela je naslovnicu na kojoj je stajalo da se dvije milijarde kuna «spušta vertikalom vlasti» prema dolje. Moj dosjetljivi prijatelj Nikša Marinović (koji je inače dolje, ali često putuje gore) odmah se na svom Fejsbuk profilu zapitao zašto taj novac treba spuštati ako se popeo sam. Meni je odmah palo na pamet citirati dosjetku Romana Bolkovića o tome da u nas «Postoji cijela jedna scena kojoj su porezi izvor užitka». Palo mi je na pamet i još nešto: taj politički novogovor, cijela ta politička scena malo vuče na teatar, a to i jest pravedno s obzirom da je novovjeka javna struktura duž koje naši veliki novci šeću «po lojtrici gor i dol», osobito kad su Zagreb i Split u pitanju, postavljena od strane kazališnog intendanta, po pravdi Boga, baš iz splitskog HNK.
Drugo, svi su se da oprostite ukakali od Živoga Zida u Lisinskom, a ja sam tamo jednom davno u još punijoj dvorani slušao Parni Valjak i uopće me nije bilo strah. Pogotovo što vidim da stranku vode ozbiljni ljudi. Smrtno sam ozbiljan. Pernar je objavio da kod njih izabrani zastupnici neće moći šarati nakon izbora, već će morati ostati u stranci i štoviše glasati sukladno mehanizmu stranačke discipline. Prema starom dobrom načelu da je povjerenje dobro a kontrola bolja, Pernar najavljuje da će zastupnici na listama stranci predati zadužnice (to je onaj instrument na temelju kojeg se može pokrenuti ovrha) na iznos između milijun i dva milijuna kuna. Sada se svi snebivaju nad time, a sve stranke imaju skrivene ili implicitne takve kontrolne mehanizme, i ovo je transparentan način da se oni i pokažu. Pa ne možemo se zajebavati s demokracijom, zar ne?
Dakle, povjerenje građana stranci i osobi na listi podrazumijeva dug koji se u svakome slučaju mora vratiti – kroz monetu lojalnosti ili u moneti zvanoj novac ako se lojalnost prekrši. Meni je drago da konačno dobivamo stranku koja razumije vrijednost poklonjenog povjerenja, obvezivanja i nužnost discipline, pa i financijske kazne, ako se obveza ne izvrši i pri tome je još transparentna. Reda mora biti, pa ne padaju ni novac ni saborska plaća valjda s neba!
Što se tiče svijeta, koncept bi se trebao proširiti i na okolne planete. Elon Musk – onaj serijski startup poduzetnik koji je opsjednut spajanjem zemlje i svemira dok usput proizvodi električne automobile – ima ozbiljne financijske poteškoće i uzrujavaju ga pitanja investitora i novinara. Kad Tesla padne bit će likovanja, jer ljudi ne razumiju odnos između inovacija i poduzeća. Inovacije su kao geni, a poduzeća kao ljudi. Ljudi privremeno nose gene čiji je život mnogo dulji od života ljudskog organizma – nositelja ili ljušture (otud ona slavna Dawkinsova ideja o sebičnom genu). Poduzeća pak nose inovacije čiji je život – ako su inovacije uspješne i korisne – mnogo dulji od života same tvrtke. Dakle, kad i ako Tesla kihne, ostat će iskustva, patenti, sklopovi, znanja u mozgovima inženjera, nezamjenjivo iskustvo na projektima, i dio toga će nastaviti svoj život u nekoj drugoj formi. U tome je smisao poduzeća – da živi i umre, dok fundamentalne vrijednosti nastavljaju živjeti a čovječanstvo uglavnom tehnički i ekonomski napreduje.
Eto, na primjer, NASA-in Atlas 5 je krenuo na Mars. Cilj je utvrditi svojstva Marsove planetarne kore i proučiti unutrašnjost planeta. Atlas će stići gore već u studenom ove godine. Helou, tko je to mogao zamisliti? U roku od par mjeseci prebacimo se gore (ok, ne mi, nego Amerikanci, ali nekako pripadamo istome ljudskom rodu pa se može reći da i mi imamo neku apstraktnu dionicu u njihovom poduhvatu); onda bušimo kao da je riječ o jednoj od onih ljuljački za vađenje nafte ili plina kod Ivanića; skupimo podatke i analiziramo ih.
Fascinantan je ljudski rod. Neka nitko ni ne pomisli da bi se to moglo zaustaviti. Jer krajnji je cilj kolonizirati najbliži planet, nema nikakve sumnje u to. Pogledajte vrlo dobar film Marsijanac s Matt Damonom u glavnoj ulozi. Ideja autora filma bila je pokazati mogućnost da čovjek u određenim okolnostima preživi na Marsu koristeći isključivo poznata i koliko znamo, moguća znanstvena dostignuća. Ne znam zašto, ali malo-malo pa me život nasumično vrati na meni najdražu Bowievu Life on Mars. Da nije i meni suđeno letjeti? Budimo realni, ideja kolonizacije Marsa sigurno ima i mračnu stranu te nakane, u to također ne treba sumnjati.
OK, kod nas se još uvijek vode rasprave o tome je li zemlja okrugla i naročito nas je uzbudio 200-ti rođendan Karla Marxa. Bolje Mars nego Marx, ali što je tu je. Ovdje sam pokušao sastaviti jednu kratku rekapitulaciju temeljnih problema Marxove ekonomske misli (uz neizbježan začin najblaže rečeno kritike njegovog aktivističko-političkog djelovanja te sam postavio i pitanje odgovornosti za teoretiziranje nasilja u Komunističkom manifestu).
Zanimljivo da je na 200-ti Marxov rođendan u rodnom Trieru u subotu otkriven kineski poklon – totalitaristički megalomanska statua dragog nam Karla – a pred njom je pristao govoriti sam predsjednik Europske komisije Jean Claude Juncker. U Pekingu je približno u to vrijeme pod Karlovom mega-slikom predsjednik Xi držao govor o Marxovoj (na slici Lenjina, Staljina i Maoa nije bilo) ideji koja i dalje inspirira kineske komuniste.
Jako je zanimljivo razmisliti o tome kako je moguća takva globalna mega-koordinacija laži. Juncker je naime govorio da Marx nema nikakve veze s boljševičkom realizacijom koncepta socijalističke revolucije (iako je svakome tko je ikada pročitao tri retka Komunističkog manifesta jasno da ima), a Xi je govorio o Marxu u zemlji koja već tri desetljeća primjenjuje temeljne principe kapitalističke ekonomske politike, doduše na prilično prilagođen način tako da i sami pojmovi socijalizam i kapitalizam u Kini pomalo gube smisao.
Rasprava na društvenim mrežama iznjedrila je jedno izvrsno opažanje Tomislava Ražnjevića – da je Juncker zapravo morao «odati počast» europskoj ljevici koja se odricanjem od boljševičkih metoda i ciljeva još prema kraju Hladnoga rata, ali ne odričući se Marxa, svrstala u mainstream europske politike ne ometajući post-socijalističku tranziciju na Istoku.
Je li to bio tako čvrst, ili više neki implicitan, spontani deal, teško je reći. Valjalo bi to istražiti. Jedna je teza da je post-komunistička ljevica od tada u Europi na privilegiranim platnim spiskovima u akademiji, kada se dodjeljuju sredstva udrugama i u kulturi, a ja bih u ovoj našoj lokalnoj inačici sporazuma dodao da je, na tragu Tuđmanove pomirbe, post-komunistička ljevica ili barem njen socijalistički menadžerski segment pripušten u inicijalnu podjelu vlasništva pretvorbom i privatizacijom.
Ako se ovo uzme kao polazište, onda se uspon nove desnice i nove konzervativne scene ali i ove skroz nove ljevice tipa Syriza (iako je taj pokret amalgam koji se sastoji od desetak različitih političkih projekata) može tumačiti kao reakcija. Kao traženje balansiranije i pravednije raspodjele utjecaja, moći i novca, ali i kao dio šireg projekta traženja novog europskog političkog dogovora. U tom dogovoru u nekom idealnom svijetu treba biti mjesta i za novu-novu ljevicu (Syriza, Podemos) kao i za još neartikuliranu antiglobalističko-nacionalističku desnicu tipa Pet zvijezda i Živog zida, koja za sada uspješno izbjegava ulazak u političke dealove sa starim strukturama i kupi podršku radništva i s lijeva i s desna, a s kojim stara ljevica logično ne uspijeva uspostaviti komunikaciju jer to radništvo ionako ne mari za lijevo i desno.
Gledano iz te perspektive, Juncker je u Trieru izrekao nekrolog starom političkom dogovoru u kojem je napravljen deal tipa «odrekli smo se boljševizma i revolucije, ne i marksizma», ali nije otvorio ni centimetar prostora za nagađanje o tome kako bi mogao izgledati neki novi deal. Jer, elemenata za njega naprosto nema. Silnica je mnogo i sve se doima jako heterogeno i neusmjereno, svatko još vuče u svoju stranu, a ničije prevlasti nema. Ako ne bude neke velike ekonomske krize uskoro, nečije prevlasti vjerojatno neće ni biti. Pitanje je i koliko će dugo Putin biti jak (i samim time, koliko će dugo imati utjecaj na europska i svjetska zbivanja) ako će ga iscrpljivati prosvjedi poput subotnjih koji su pokličem «On nije naš car» piknuli u bit stvari. Ni prvi ni zadnji put da Navalnog odnose u maricu, ali kolikogod ruski predsjednik u ovom trenutku bio moćan, što će se bez ikakve dvojbe vidjeti na inauguraciji sljedeći tjedan, hapšenja i represija su znak fundamentalne slabosti, a ne snage. A što je još važnije, i on, začudo, stari (iako za sada ne vidim prepreku da vlada još dvadesetak godina ako bude pametan).
Stoga bi obračun u Trieru mogao biti jedan od onih događaja koji nose posve drukčiju poruku od ove koja se vidi na površini. Zahvala ljevici, i doviđenja. Kraj. Europa treba nove političke ravnoteže i nismo sigurni da im je marksistička ljevica potrebna ako se bolje ne potrudi. Jer, sada neki novi klinci na neke posve nove načine i novim političkim konceptima i tehnikama pecaju birače (to su oni sa zadužnicama koji otvoreno trguju i discipliniraju svoju ekipu).
Na istom tragu svojevrsne «likvidacije» Marxa, Žarko Puhovski je proširio svoju staru tezu da nikada nije ni bilo socijalističke revolucije i praktički deklarirao da je Marx kao filozof – limitiran, ako ne i posve irelevantan, spreman za muzej. Proglasio ga je političkim idiotom, a što se ekonomskoga dijela tiče, kazao je, marksizam i kapitalizam nikada nisu ni stali u isti logički sklop. To sam protumačio kao shvaćanje filozofa Puhovskog da Marx nije ni mogao napraviti dobru ekonomsku analizu jer je bio ideolog.
I dok još uvijek ima mnogo pokušaja da se spasi Marx – filozof, dok se priznaje pad Marxa – ekonomiste i Marxa – političkog aktiviste (npr. Peter Singer), čini se da ga i Juncker i Puhovski zakapaju još dublje. To do karikaturalnih dubina čini i ova šala (:-) hvala Nada Mirković), o «10 načina kako zadovoljiti urbani proletarijat» i «Karl Marx u krevetu: svaki prema mogućnostima i svakoj prema potrebama». Uz dužno poštovanje prema svima pa i najumnijima koji možda s pravom (samo mnogo ljudi to ne vidi) još vide neku misaonu vrijednost u idejama Karla Marxa, ova šala, u odnosu na monumentalost spomenika u Trieru i sliku nad Xievom glavom, pokazuje koliko je svijet u kojem živimo pluralan i pun raznih mogućnosti. Nisu one sve baš divne, ali lijepo je znati da budućnost ima mnogo mogućih i raznovrsnih rukavaca, a ne samo jedan kako je mislio Marx.
