Bolje od Dnevnika: od Plenkovićeve bombe do ispadanja s fakulteta

Ad
Ad

Izgledalo je da će to nakon duljeg vremena biti jedan dosadan tjedan. Najvažnija vijest trebala je biti objava brojki o smanjenom deficitu proračuna 2016. (0,8% BDP-a) i padu omjera javnog duga i BDP-a sa 86,7% 2015. na 84,2% 2016. Malo se zakuhalo oko poreza kad je Udruga poreznih obveznika Lipa objavila da je skupila 50,000 elektronskih potpisa protiv poreza na nekretnine. I taman kad je u četvrtak izgledalo da Vlada uredno donosi Program konvergencije i Nacionalni program reformi, na točci dnevnog reda broj pet o ministru Zdravku Mariću pukla je bomba.

Hrvatska ponovo ulazi u razdoblje političke nestabilnosti. Naučili smo da paralizirana politika ne mora značiti ništa loše. Kada su stabilne vlade u prošlosti vukle odlučne poteze, u najvećem broju slučajeva vukle su loše. Stoga se neće dogoditi ništa strašno ako vlada neko vrijeme neće bogznašto funkcionirati, dok se na ovaj ili onaj način (sa izborima ili bez njih) preslaguje. I za sada nema panike zbog Agrokora; em nije tako velik kao što se u početku mislilo, em prve statistike koje su stigle za ožujak, za koje se mislilo da će se rušiti pod teretom krize koncerna, izgledaju izvrsno. No, to ne znači da će tako biti vječno. Jesen donosi velike izazove, ali tko sada razmišlja o jeseni …

Najzanimljivije je uočiti koliko je dosljednost u politici nepoznat pojam i koliko je naša država institucionalno nedovršena. Plenković uporno govori o stabilnosti, dok svjesno ulazi u nestabilnost pozivajući se na članak 110. Ustava kada smjenjuje ministre, iako tamo nema ni jedne riječi o postupku smjene. Mi građani-promatrači nismo neki ustavni stručnjaci, ali nam je stalo do parlamentarne demokracije. Možda će pravnicima zvučati naivno, ali zar se ministri do sada nisu imenovali i mijenjali u parlamentu?

S druge strane, Most plaćenicima i zaštitnicima Agrokora proglašava ljude (Dalić, Z. Marić) čije je poteze u rješavanju krize u Agrokoru do jučer podržavao. Zašto je Most promijenio mišljenje; možda imaju neku novu informaciju koju nisu imali pred deset dana?

Ako pretpostavimo da “nova informacija” nije brojanje dana do lokalnih izbora (a moglo bi biti baš to), prijelomna informacija navodno je bila da Agrokor d.d. nije imao porezni nadzor deset godina (Grmoja, a Petrov u TV intervjuu potvrdio da je stigla takva anonimka u Most). Međutim, bivši ministri iz raznih stranaka (dakle, nije koordinirano) i novine pišu o redovnim nadzorima, čak i preplaćenim porezima. Nema se tu kome što vjerovati, osim vremenu, čiji prolazak možda donese neku bitnu novost.

Bez obzira na to čiji vam argumenti djeluju uvjerljivije, važno je ne zaboraviti da je ovdje prije svega riječ o borbi za vlast – kontrolu nad resursima. Naime, država u međuvremenu nastavlja funkcionirati po starom. Zoran Šprajc poručuje da se treba zavaliti u naslonjač i grickati kokice. Na pomolu je, kaže, utakmica kakvu ni nogomet ni rukomet ne mogu priuštiti. No, nije nam rekao kakav je sport ovdje posrijedi i tko igra s kime i protiv koga.

E, pa, sport se zove ovladaj državnom imovinom i onom koja bi u perspektivi mogla postati takva. U zemlji u kojoj država kroz razne proračune i izvanproračunske fondove kontrolira oko pola ekonomske aktivnosti, pa se tome doda još dobar dio kolača koji se kontrolira kroz neposredan nadzor nad poduzećima, pa se pribroje još i ove paradržavne firme poput Agrokora – i neformalna “javno privatna partnerstva” kakvih je najviše na lokalnim razinama – postaje očito da iole ambiciozniji ljudi ulaze u veliki ring gdje se dijele najveće nagrade. Ostalima se prepušta manji dio terena na kojem se igra proizvodnje i distribucije odvija putem kakvog-takvog tržišta i napornog natjecanja za naklonost potrošača. Unatoč tome i dalje se (uspješno!) prodaje spin da je u Hrvatskoj na djelu divlji kapitalizam i da su javna dobra privatizirana.

Nerazmjer privatnog i državnog u Hrvata objašnjava zašto su sve oči uprte u TV ekrane dok se vrte dnevnici, kao i zašto se bitka vodi na nož. U javnom prostoru ulog je veći, jer tamo igra prva liga. I HDZ i Most (i većina drugih vodećih stranaka) uzdižu zaštitu državnoga vlasništva na pijedestal glavnog cilja ekonomske politike. Tu se ne radi samo o socijalističkim i kolektivističkim izdancima; radi se o dubljem i univerzalnijem karakteru politike koja ne pokazuje vidljiv trud da artikulira interese zajednice. Politika izgleda kao ring bez drugoga cilja i smisla osim preživljavanja onih koji u njemu sudjeluju. I radi kontrole nad resursima. A to je najveći, mega konflikt interesa, sustav koji u isto vrijeme posjeduje poduzeća, upravlja njima i određuje pravila igre. Konflikti interesa bit će sistemski i nerješivi dok sustav bude ovakav, pristran u korist državnoga i bez jasnih granica između privatnog i javnog.

To nije naša specifičnost. Frank Underwood (Kevin Spacey), imaginarni zli američki predsjednik iz serije Kuća od karata, u jednom od dijaloga s gledateljima objašnjava da uopće ne razumije poduzetnike koji se toliko trude, a nitko od njih nikada neće imati ljepši ured od njegovoga.

Okej, u toj sili državnih zakona, uredbi, mišljenja i odluka neke stvari izmaknu kontroli. Petrokemija, ta brodogradnja u ravnici, povremeno sprži neki novac, pa novoga goriva treba ubaciti u peć. No, to se lako riješi prije ili poslije navodno sudbonosnih obračuna. Oko takvih stvari sukoba nema, jer interes je svima isti: osigurati da se isti sustav i dalje vrti. Tri stotine i pedeset milijuna kuna kredita na temelju zaloga dionica iz državnog portfelja odobrit će Petrokemiji HBOR i još dvije banke. Takav je, kažu, naš zajednički interes. Svi su digli ruke za to, baš na toj sjednici vlade u četvrtak, netom prije nego što je pukla bomba.

Dakle jasno je što nas čeka u nastavku ovoga tjedna – ring s nejednako napetim konopcima. Jedino je dobro da je sa Slovencima dogovoren neki normalniji režim na graničnim prijelazima. Sad će valjda ići lakše. Ljudima je to važno, ali još uvijek nije dovoljno da se postane lider, što su nam novine požurile priopćiti (Plenković).

I Donald Trump je razočarao svoje birače. Popularnost mu ide putanjom kojom je išla popularnost aktualnog francuskog predsjednika Hollandea. Ništa od progona imigranata, ništa od trgovačkog rata s Kinom, ništa od zida na južnoj granici koji će platiti Meksikanci. Ukupna je ocjena malo kompleksnija (ovdje je Quartzova skor-kartica za Trumpa), ali očito je da je Trump suočen s padom popularnosti odlučio odigrati jednu od zadnjih karata za zaustavljanje pada popularnosti i isporučiti obećanje o poreznoj reformi. Jer, u ekonomiji mu stvari ipak idu od ruke. Quartzova analiza kaže da je isporučio i ukidanje dva stara za svaki novi propis. U srijedu je zaozbiljno najavio i ono što je ranije obećao: smanjenje poreza na dobit s 35% na 15% i smanjenje broja razreda za obračun poreza na dohodak sa 7 na 3, uz raspon stopa od 10% do 35%. Zanimljivo, time će američki sustav oporezivanja dohotka postati prilično sličan našemu. No, valja pričekati provedbu.

Pobjeda Emmanuela Macrona u prvom krugu francuskih predsjedničkih izbora nije bila iznenađenje. Još manje iznenađenje bit će njegova pobjeda u drugom krugu protiv kandidatkinje krajnje desnice Marine Le Pen. Macron je pokazao kako se s čistom centrističkom pozicijom, blago pomaknutom u lijevo, mogu osvojiti glasovi birača kada su s jedne i druge strane ekstremisti i političari koji su izgubili kredibilitet. Indikativan je veliki gubitak ljevice koja s tradicionalnom pozicijom i retorikom gubi izbore. Vrijedi podsjetiti da je Hollande 2012. pobijedio s retorikom protiv štednje i uveo iznimno progresivne poreze (Depardieuov porezni bijeg u Rusiju bio je samo najspektakularnija gesta bogatijih Francuza). Hollandeova popularnost pala je ubrzo nakon izbora i kasnije se nikada više nije oporavila. Ne nužno zbog Depardieua.

Gužva u Sobranju i krvave glave u Makedoniji podsjetili su da se na Balkanu politika vodi o drugim temama i drugim metodama nego u ostatku svijeta. Ima ona teorija prema kojoj iza svega stoji bivši premijer i predsjednik VMRO-DPMNE Nikola Gruevski koji kaosom želi spriječiti pokretanje istraga nakon jedanaestogodišnjeg boravka u premijerskoj fotelji i brojnih sumnji u korupciju. Ali ima i ona teorija zavjere da pipci destabilizacije sežu preko Srbije do Rusije koja je ljuta nakon što su Crnogorci izglasali ulazak u NATO i udaljili Ruse s Jadrana. Zamjenik Rexa Tillersona već ovoga tjedna stiže u Skoplje.

Na kraju, završite fakultete i omogućite djeci da ih završe. Gates i Zuckerberg su statističke aberacije, to jest mitovi, iako među onima koji su napustili fakultete ima toliko zvučnih imena, poput Matta Mullenwega koji je izmislio WordPress, platformu uz pomoć koje ove riječi dolaze do vaših ekrana.  Quartz (to jest The Conversation, Quartz samo prenosi) je na uzorku od 11,000 najuspješnijih Amerikanaca pokazao da 94% ima završene fakultete, od čega polovica one najbolje.

Uočite da je ovo statistička igra. Naravno da neki s 20-ak godina nanjuše zlatnu žilu i dovoljno su mladi i ludi da se upuste u nevjerojatan rizik, no to ne znači da će svatko ili većina onih koji pomisle da su našli zlatnu žilu uspjeti makar približno. Pravo pitanje glasi: koliki postotak onih koji pomisle da su našli zlatnu žilu i zbog toga napuste fakultet, uspije? Taj podatak nemamo. Osim toga, nikada ne treba zaboraviti da obiteljski background i sigurnosna mreža također igraju ulogu. Zuckerberg je iz bogate liječničke obitelji, a Gatesova majka Mary Maxvell Gates bila je ugledna poslovna žena i prijateljevala je s predsjednikom uprave IBM-a odakle je došao prvi poguranac. Naravno da je besmisleno prenaglašavati ove faktore i pomisliti kako su Gates i Zuckerbeg zbog toga manje zaslužni za ono što su postigli. I uz sigurnosne mreže i razne pogurance, oni su još desetinama puta kasnije mogli propasti i izgubiti sve, pa nisu. No, statistički gledano, na njih ne treba obraćati pažnju; kako god okrenete, ljudi s diplomama u životu u  prosjeku zarade mnogo više nego ljudi bez njih. Statistička igra.