Istraživanja su pokazala da učinkovito promicanje tržišnog natjecanja zavisi o kulturnim normama. Individualizam potiče tržišno natjecanje, a averzija prema neizvjesnosti i distanca moći – norma koja pokazuje stupanj prihvaćenosti nejednake distribucije moći u društvu, ometaju tržišno natjecanje i politike kojima se ono jača. Zbog toga je moguće da učinkovito zakonodavstvo i politike za zaštitu i promicanje tržišnog natjecanja izostaju. Problem može prerasti u opće nepovjerenje ekonomskih elita i populacije spram tržišnih rješenja. To je osobito izraženo u zemljama koje su u povijesnom smislu nedavno prešle iz socijalističkog u kapitalističko društveno uređenje. Tradicionalne mreže poznanstava i slične personalizirane neformalne norme u takvim zemljama služe za regulaciju transakcija zamjenjujući pravila natjecanja koja su jednaka za sve.
Ovim zapažanjima počinje tekst Jasminke Pecotić Kaufman, profesorice prava na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu i predsjednice Hrvatskog društva za pravo i politiku tržišnog natjecanja, i Ružice Šimić Banović, docentice na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, koji je objavljen u najnovijem broju znanstvenog časopisa World Competition (44/1, str. 81-108).
Autorice na početku teksta evociraju ideje poznatog hrvatskog sociologa Josipa Županova koji je i posthumno nastavio uznemiravati duhove u hrvatskoj akademskoj zajednici (o Burić-Štulhoferovoj reinterpretaciji njegove ideje radikalnog egalitarizma pisali smo već na Labu). Županov je maksimalno pojednostavio problem o kojem je riječ u ovome tekstu ne gubeći pritom na točnosti dijagnoze: politička regulacija umjesto tržišne konkurencije i tamo gdje druga očekivano daje superiorne ishode stvara sustav u kojem gospodarskim procesima ne upravljaju poduzetnici nego politički menadžeri. Tako se perpetuira država-zaštitnica (majka) čiji je cilj zatirati, a ne promicati i regulirati pravila natjecanja.
Dugotrajna aktualnost Županovljeve dijagnoze ukazuje na problem dugog trajanja koji mijenja formu, ali suštinski ostaje isti. Doduše, zbunjuje to što dijagnoza najpoznatijeg hrvatskog sociologa vrijedi za zemlje jugoistočne Europe gdje su ankete pokazale neočekivano raširenu kulturu (prisutnost norme) natjecanja: 50% ispitanika u Hrvatskoj smatra konkurenciju pozitivnom (jer „izvlači ono najbolje iz ljudi“), a u drugim zemljama jugoistočne Europe taj postotak se penje i do 65%. Nasuprot tome, rezultat u Njemačkoj iznosi svega 30%, a u Italiji 40%.
Autorice upozoravaju da se na temelju jednog pitanja iz EBRD-ova Life in Transition Survey-a ne može zaključivati o kompleksnom konceptu kao što je kultura natjecanja. To se osobito odnosi na društva gdje se o tržišnom natjecanju proteklih desetljeća mnogo govorilo, dok se isto slabo prakticiralo.
Pecotić Kaufman i Šimić Banović upozoravaju da daljnja istraživanja trebaju poći od naše stvarnosti koja je opterećena državnim paternalizom, administrativnim teretima, dogovornom ekonomijom između poduzeća i javnim politikama koje se vode u korist javnog, a ne dijela privatnog sektora koji je izložen tržištu. Razlog tome nisu samo želje ili interesi političkih elita, nego i široka potpora ljudi rješenjima koja guše natjecanje.
Radi se o tome da ljudi o konkurenciji promišljaju kao o idealu (dodali bismo: kao što promišljaju o našim nogometašima koji igraju u najkonkurentnijim ligama petice), za razliku od ispitanika u Njemačkoj i Italiji koji će o konkurenciji promišljati kao o stvarnosti koja ih okružuje. Zbog toga se pojavljuje inverzija: skepsa Nijemaca prema konkurenciji rezultira sviješću da je tržišna ekonomija dobro rješenje (tako o sustavu misli 85% Nijemaca), dok apstraktan pozitivan stav prema konkurenciji u zemljama poput Hrvatske rezultira time da svega 30% ispitanika smatra da je tržišna ekonomija dobro rješenje (u jugoističnoj Europi snažna potpora tržištu postoji samo na Kosovu i u Albaniji). Kako objasniti inverziju stavova?
Ukorijenjenost zaobilaženja pravila odnosno afirmacija neformalnih normi tipa „ruka ruku mije“ (ove norme tako zovem od milja, a autorice podsjećaju na ruski: блат i u nas najrašireniji koncept veza i poznanstava) nastaje u post-socijalističkim društvima zbog slabog funkcioniranja formalnih institucija. Norme iz skupine „ruka ruku mije“ nadopunjavale su disfunkcionalne institucije socijalističkog gospodarstva, pa su tako nastavile nadopunjavati disfunkcionalne formalne institucije i u post-socijalističkom razdoblju.
Očito je da su snažne osobne veze i poznanstva neophodne za stjecanje i čuvanje vlasničkih prava ako pravni sustav nije funkcionalan. Autorice ističu da je takva povijest uzrok formiranja rane sprege između države i velikih korporacija u razdoblju neposredno nakon pada socijalizma. To je umanjilo moć Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja i učinkovitost politika promicanja konkurencije. Nije slučajno da je u prvom hrvatskom Zakonu o zaštiti tržišnog natjecanja (koji je donesen tek 1995.!) proces pretvorbe i privatizacije izrijekom isključen iz obuhvata njegovih odredbi.
Autorice nadalje prikazuju rezultate kvalitativnog istraživanja na bazi intervjua koji je vođen s 41 ekspertom među kojima se nalaze i bivše čelnice Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja. Intervjui su dopunjeni kvalitativnom analizom odluka Agencije. U tom dijelu se navode zanimljive kvalitativne ocjene u kojima ispitanici ističu da je kultura natjecanja u Hrvatskoj slaba, da je ta slabost povezana s bivšim političkim sustavom, da u politici i danas postoje ljudi koji žele braniti proizvođače od cjenovne konkurencije koja bi mogla dovesti do spuštanja cijena. Iza deklarativno plemenitih ciljeva stabilizacije tržišta i sprječavanja nelojalne konkurencije često se kriju pokušaji sprječavanja cjenovnog natjecanja.
Pecotić Kaufman i Šimić Banović proširuju perspektivu o uzrocima opisanog stanja upozorenjem da se supstitucija tržišne dogovornom praksom ne može pripisati samo „bivšem sistemu“ nego i disfunkcionalnostima novog (npr. skučene tržišne prigode zbog kasnog ulaska u EU, a navode – da se malo pohvalim jer sam citiran – još šest mogućih razloga koje smo Siniša Petrović i ja objasnili u tekstu o državnim poduzećima iz 2015.). Naglašavaju i da se neformalne norme tipa “ruka ruku mije” ne mogu tumačiti izvan konteksta dalje prošlosti; jako je zanimljiv dio teksta u kojem autorice upozoravaju da se na kartelske prakse u Europi oduvijek gledalo blagonaklono, osobito u Austro-Ugarskoj čije je nasljeđe baštinila i Hrvatska.
Dugovječni komorski sustav s obveznim članstvom je mjesto na kojem neformalne institucije prerastaju u formalne. Gospodarske komore kakve su naslijeđene iz socijalizma platforma su za međusobno dogovaranje poduzeća i supresiju tržišta. Povijesni kontinuitet komorskog sustava treba razumjeti u svjetlu anti-tržišne tradicije koja ima temelje u nacionalnoj kulturi. Premda predstavlja anegdotu, „štiklec“ ovog zanimljivog teksta je navod svjedočanstva bivše ravnateljice Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja o jednom postupku u kojem se bivši šef Komore, poznat po dugogodišnjem sudskom procesu i dosad nerazjašnjenom višku osobne imovine brani time što nitko ne zna koliko je teško u Komori postići dogovor o cijenama kada jedan poduzetnik želi više, a drugi niže cijene (ali dogovor je ipak postignut). Autorice zaključuju: U razdoblju od 1997. do 2018. većina kartela koje je obrađivala Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja odnosila se na sporazume postignute na sastancima u HGK.
Proizlazi da je borba protiv kartela, u osnovi, borba protiv kulture. To objašnjava nedovršenu hrvatsku tranziciju, neuspjehe politika za poticanje tržišnog natjecanja, a niti ulazak u EU u tome nije ništa promijenio (Hrvatska u tome nije jedina). Može li se to uopće promijeniti?
Pecotić Kaufman i Šimić Banović tekst zaključuju raspravom o mamcima (eng. nudges). Koncept mamaca posuđen je iz bihevioralne ekonomike. Riječ je o pokušaju da se umjesto uvođenja promjena klasičnom intervencijom odozgo, na promjene ponašanja utječe finim, postupnim podešavanjem poticaja uz vođenje računa o interesima i psihologiji. Drugim riječima, ljude treba navesti da shvate da im se više isplati konkurirati nego dogovarati. Mamljenje ili navođenje podrazumijeva „miks realizma i ambicije“ što uključuje puno eksperimentiranja, ali se o tome prema autoricama ne može razmišljati izvan konteksta europeizacije, bez obzira koliko su njezini dosezi u ovoj domeni krhki. O tome svjedoči slučaj Mađarske gdje je Orbanovim korporatističkim modelom brzo poništen raniji napredak na planu tržišnog natjecanja.
Kratkoća zaključnog pokušaja autorica da pruže odgovor na pitanje kako unijeti promjene u spregu između kartela i lokalne kulture koja ih podržava, svjedoči koliko je postavljeno pitanje teško i – zasad bez odgovora.