Budućnost banaka: kad kamate počnu rasti, efikasnost ostaje jedina rezerva

Ilustracija: Maciek905 / Dreamstime

Fiskalna disciplina širi manevarski prostor za suzbijanje mogućih negativnih učinaka rasta kamatnih stopa na vanjskim tržištima. Povećanje unutarnje efikasnosti kreditnog posredovanja ni izbliza ne može učinkovito amortizirati vanjske šokove kao što to mogu strukturne reforme, fiskalna disciplina i poboljšanje regulacije.

Ad
Ad

Na prošlotjednoj konferenciji guvernera regije u Rovinju razgovaralo se o mogućem povećanju kamatnih stopa ECB-a sljedeće godine. U tom kontekstu, viceguverner Vedran Šošić podsjetio je na koncept nove normale– mogućnosti da kamatne stope ostanu trajno niže nego u prethodnim kamatnim ciklusima.

Nova normala i tehnološke promjene

Nova normala ne isključuje mogućnost rasta kamatnih stopa, ali isključuje intenzitet rasta kakav je zabilježen u prijašnjim ciklusima. U ciklusu krajem prošlog i početkom ovoga stoljeća FED-ova stopa je prešla 6%. U zadnjem ciklusu prije krize 2008. maksimum je bio malo iznad 5%. Sada, smatraju zagovornici nove normale, starenje stanovništva limitira rast domaće potražnje, a otvorenost ekonomija, globalizacija i tehnološke promjene limitiraju inflaciju. Tome se može dodati i lekcija koja je naučena iz prošloga ciklusa – da naglo i pretjerano podizanje kamatnih stopa može kumovati krizi. Zbog toga treba računati na sada ugrađeni oprez centralnih banakara pa će još mnogo vremena proći prije nego što se temeljne kamatne stope ponovo popnu do razina od 5% ili 6%.

Ako isključimo mogućnost pojave nepredviđenog inflacijskog iznenađenja koje bi moglo poništiti ovu priču i ubrzati uzlet kamatnih stopa, ima još čimbenika koji podupiru teoriju o novoj normali. Ističu se tehnološke i društvene promjene koje će iz temelja promijeniti bankarstvo. Dok svi govore o blockchainu, Internetu 3.0 i PSD2 (slobodan pristup licenciranih pružatelja platnih usluga podacima kod banaka), zaboravljaju se neke mnogo jednostavnije silnice koje će transformirati klasično bankarstvo: svijet je sve bogatiji, imovine i kapitala ima sve više, a rizika sve manje, pa su i potrebe za kreditima razmjerno sve manje. Tamo gdje su potrebe za kreditima velike, zaduženost je već visoka. Naposljetku, novi oblici samostalnog rada i brisanje tradicionalnih granica poduzeća uz prateću fleksibilizaciju tržišta rada nagle promjene (ne)zaposlenosti čini manje vjerojatnima nego u prošlosti. Rast potražnje je, dakle, ograničen, čemu neki ekonomisti pridodaju i ograničenja koja proizlaze iz povećane nejednakosti raspodjele dohodaka, što je osobito važno za SAD.

U takvim se uvjetima postavlja pitanje hoće li banke u budućnosti zarađivati dovoljno da se u njima zadrži kapital (što je neophodno zbog financijske stabilnosti), ili će kapital otići iz klasičnog bankarstva i prouzročiti tektonsku promjenu u cjelokupnom financijskom poslovanju i njegovoj regulaciji. Pitanje je već aktualno, što se vidi iz pomalo neočekivanog zaključka godišnjeg izvještaja o nadzoru banaka u bankarskoj uniji EU: banke vlasnicima više ne pokrivaju trošak kapitala i vjerojatno će morati povećavati cijene nekih svojih usluga. Taj zaključak se, međutim, čini poprilično nerealan u svjetlu konkurentskih pritisaka i tehnoloških promjena koje će tek pogoditi klasično bankarstvo. Po toj osnovi treba očekivati smanjenje, a ne povećanje relativnih cijena usluga.

Priča dakle počinje od toga da bi strukturni problemi klasičnog bankarstva mogli dodatno ograničiti rast kamatnih stopa u budućnosti. Ako konkurencija limitira rast kamata i dodatno pritišće kamatne stope na kredite, a kamatne stope na depozite rastu zbog monetarne politike centralnih banaka, onda su samo rezerve efikasnosti te koje preostaju da se uz niže marže nastavi s normalnim poslovanjem. Za očekivati je da će centralni bankari procjenjivati i te rezerve efikasnosti i u svjetlu takvih procjena oprezno podizati kamatne stope ako procijene da banke nemaju amortizere za apsorpciju troškovnih udara. U suprotnom, riskirat će ozbiljnu financijsku nestabilnost.

Početak smanjenja kamatne marže

Hrvatske banke imaju istu ili malo komotniju situaciju kao matice. U prošloj su godini ostvarile povrat na kapital od 6,2% što približno pokriva trošak kapitala i malo je bolji rezultat nego u Italiji i približno jednak ili malo lošiji nego u Austriji. S obzirom da se prosječni prinos na desetogodišnju hrvatsku državnu obveznicu kretao između 2% i 3%, razlika do 6,2% dostaje za pokriće uobičajene premije rizika. Apsorpcija rezervacija vezanih uz probleme u Agrokoru je završena, što otvara određeni prostor za porast dobiti u ovoj godini. Međutim, s druge strane  probudile su silnice koje djeluju u suprotnom pravcu: konkurentski pritisci upućuju na to da je razdoblje rasta kamatne marže završeno.

Slika 1 prikazuje standardno mjerenu kamatnu maržu koja u zadnjim kvartalima de facto više ne raste. Na kraju prošle godine iznosila je 2,87 postotnih bodova, a u zadnja dva kvartala se povećavala za marginalnih 3 bps (0,03 postotna boda) kvartalno. Međutim, kamatna marža se računa kao 12-mjesečni pomični prosjek, što ju stavlja pod jednak utjecaj ranijih i kasnijih kvartala koji ulaze u izračun. Stoga trenutne promjene mnogo bolje odražava činjenica da je međugodišnja stopa rasta kamatnog prihoda u trećem kvartalu nakon duljeg vremena ponovo bila negativna (u četvrtom opet blago pozitivna), a ukupna stopa rasta neto kamatnog prihoda u 2017. u odnosu na 2016. iznosila je niskih 0,8%.

Slika 1. Neto kamatna marža (NIM = A – P) 2000.-2017.

Izvor: vlastiti izračuni na temelju podataka HNB-a i HUB Pregled 1/2018

Dakle, pritisci u smjeru smanjenja neto kamatne marže polako zahvaćaju i domaće tržište. To je, naravno, dobro s gledišta potrošača, a može biti dobro i za banke ako je praćeno rastom kreditnih volumena u tehnološki i organizacijski stabilnim uvjetima. Međutim, ako se vremenska perspektiva protegne kroz nekoliko godina, pritisak na marže će se očitovati u uvjetima anemičnih volumena (već sada se vidi da ovaj kreditni ciklus nema ni približnu snagu kakvu je imao prethodni u prvom desetljeću XX stoljeća), a odvija se u okviru velikih, ranije spomenutih tehnoloških i organizacijskih promjena. Stoga, kada kamatne stope (na izvore sredstava) počnu rasti, povećanje efikasnosti ostat će ključna rezerva za prilagodbu novim okolnostima.

Koja efikasnost?

Ako efikasnost banaka postaje jedna od ključnih varijabli za očuvanje financijske stabilnosti, vođenje monetarne politike i za sposobnost financijskog sustava da odgovori na potrebe potrošača i izazove tržišta u budućnosti, koncept treba detaljno raščlaniti. Efikasnost je, naime, općenit pojam koji u sebi miješa unutarnje ili tehničke faktore efikasnosti koji su pod kontrolom menadžmenta banaka i vanjske faktore koji su izvan njihove kontrole. Vanjski faktori obuhvaćaju širok spektar utjecaja, od promjena ponašanja potrošača, preko regulatornih troškova, do najšire shvaćenih politika koje utječu na rast, razvoj i rizike.

Unutarnje i vanjske faktore efikasnosti u praksi nije moguće razlikovati. Usko su isprepleteni. Iako, takvo je razlikovanje veoma korisno: kada bi se moglo analitički savršeno provesti, omogućilo bi davanje odgovora na pitanje koliko menadžment može biti dobar u lošim okolnostima. Ili na pitanje koliki se dio nekog rezultata može pripisati uspjehu menadžmenta, a koliki sretnom spletu vanjskih okolnosti. Ta vrsta razlikovanja utjecaja je sveti gral dobrog upravljanja i nadzora. Na primjer, ako u nekom bankarskom sustavu (ili banci) možemo izolirati slabu unutarnju efikasnost, onda je to poruka da treba jačati konkurentnost-konkurenciju, poboljšati znanja i menadžment i poticati tehnološke promjene. Ako je pak unutarnja efikasnost dobra, a sustav ne funkcionira dobro, onda treba tražiti poboljšanja u okružju – poboljšati regulaciju, pravosuđe, politike.

Stoga, iako znamo da ih nikada nećemo moći u potpunosti razlikovati, težimo razdvajanju dva koncepta efikasnosti. Jedno je unutarnja ili tehnička efikasnost koju možemo definirati kao efikasnost u transformaciji inputa u outpute: ili za dane inpute treba težiti maksimalnim outputima, ili za dane outpute treba težiti minimalnom utrošku inputa. Druga je vanjska ili alokativna efikasnost koju možemo definirati kao efikasnost koja je određena odlukama izvan dosega menadžmenta. Tiče se cjelokupne regulacije i regulatornog troška, efikasnosti pravosuđa koje u velikoj mjeri uvjetuje rizike odnosno mogućnosti upravljanja njima, a na tu listu spada i okvir ekonomskih i drugih politika, osobito fiskalna politika koja uvjetuje premiju rizika. Fiskalnoj politici ćemo se vratiti na kraju, nakon što prikažemo rezultate tehničke analize.

U HUB Analizi 63 prikazan je pristup mjerenju unutarnje ili tehničke efikasnosti bankarskih sustava. Uzimaju se indikatori na razini sustava poput omjera depozita i kredita i BDP-a, kapitalnih omjera, postotka populacije koja posjeduje kreditne kartice, postotka poduzeća koja se financiraju kod banaka, i te se varijable klasificiraju kao inputi ili outputi (npr. depoziti su očito inputi, a krediti outputi) te se računaju koeficijenti efikasnosti. Analiza se može provesti usporedbom pojedinih banaka ili međunarodnom usporedbom bankarskih sustava. U našoj analizi uspoređivani su bankarski sustavi.

Teoretska logika je prikazana na slici 2. Podaci za sve bankarske sustave koji su uzeti u obzir u analizi služe za izračun najefikasnijih ssustava koji se nalaze na granici proizvodnih mogućnosti (de facto na proizvodnoj funkciji). Ostali, manje efikasni bankarski sustavi, nalaze ispod te granice, više ili manje udaljeni od benchmarka.  Udaljenost neefikasnog sutava od benchmarka (npr. C od A na slici) definira koeficijent (ne)efikasnosti koji se može interpretirati kao mogući manji unos inputa za dani output. Na primjer, koeficijent od 0,7 znači da bi se zemlja približila granici proizvodnih mogućnosti odnosno najboljoj praksi ako bi iste outpute postigla s 30% manje inputa (koeficijent 1 znači da se bankarski sustav nalazi na granici proizvodnih mogućnosti i daje tehnički efikasan).

Slika 2. Ilustracija DEA metode

Rezultati

Prvo su izračunata tri modela s više inputa i outputa bez razvijenih zemalja EU, dakle, samo za zemlje Nove Europe (nove zemlje članice) i jugoistočne Europe. Podaci nisu najnoviji, nego su u obzir uzeti dugoročni prosjeci na temelju podataka iz baze Global Financial Development Database. Na taj se način isključuju utjecaji cikličkih oscilacija i provodi mjerenje na temelju dugoročnih, tj. strukturnih ili fundamentalnih vrijednosti. Prednost takvog pristupa je isključenje utjecaja cikličkih fluktuacija, a mana je izostavljanje novijih utjecaja koji nisu ciklički već su strukturno uvjetovani. Mana se može otkloniti češćim mjerenjima ove vrste na temelju različito konstruiranih baza podataka.

Rezultati na slici 3 pokazuju da se hrvatski bankarski sustav u sva tri modela nalazi na granici proizvodnih mogućnosti. Analiza sadrži i rezultate za dva modela na širem skupu podataka koji uključuju sve članice EU. Hrvatske banke se u tom okviru očekivano nalaze ispod granice proizvodnih mogućnosti (jer skup uključuje i najefikasnije europske sustave), ali koeficijenti efikasnosti ne upućuju na prevelika odstupanja: domaći bankarski sustav bi se našao na europskoj granici da se ista razina outputa proizvodi s 22%-30% manje inputa.

Slika 3. Rezultati tri modela za zemlje Nove i jugoistočne Europe  

Zaključno: rasprava o značenju rezultata

Intenzitet konkurencije, znanja, procesi i tehnologije koji su uključeni u hrvatski bankarski sustav osiguravaju njegovu relativnu tehničku efikasnost u kontekstu slabije razvijenih država članica i država jugoistočne Europe. Određeni prostor za poboljšanja postoji u usporedbi s najefikasnijim europskim sustavima, ali taj prostor nije dovoljno velik za odgovor na izazove budućnosti.

S druge strane, neto kamatna marža u Hrvatskoj još uvijek je relativno velika (najveća u EU uz Mađarsku i Bugarsku), visok je i omjer loših kredita koji prema podacima s kraja 2017. iznosi 11,4%, a nezanemariv je i regulatorni trošak koji ukupno iznosi oko pola postotnoga boda (bez operativnih troškova regulacije). Stoga postoji veliki prostor za amortizaciju budućih negativnih šokova (ako dođe do rasta kamatnih stopa na tržištu novca eurozone) kroz korigiranje vanjskih faktora (ne)efikasnosti koji utječu na alokativnu efikasnost kreditnog posredovanja. To se posebno odnosi na sljedeća tri faktora:

  1. Ulazak u eurozonu i reformu sustava osiguranja depozita (sustav obveznih rezervi i trošak osiguranja depozita objašnjavaju cjelokupan regulatorni trošak od pola boda bez operativnih troškova regulacije).
  2. Poboljšanje regulacije i reformu pravosuđa, što bi trebalo olakšati upravljanje rizicima i u konačnici ih smanjiti.
  3. Druge strukturne reforme, koje imaju potencijal za istovremeno smanjenje rizika i ubrzanje gospodarskoga rasta.

U trećoj skupini mjera posebno se ističu razvoj tržišta kapitala (efikasno tržište kapitala «proizvest» će nove korporativne klijente koji će povećati volumene kreditnog posredovanja) i održiva fiskalna politika.

Zadržavanje aktualnog karaktera oprezne fiskalne politike neophodno je radi daljnjeg povećanja kreditnog rejtinga i smanjenja premije rizika.

Fiskalni amortizer spram očekivanog rasta kamatnih stopa 2019.-2020. ima ogromnu važnost. Fiskalna disciplina djeluje na oba vida efikasnosti – na alokativnu (vanjsku) i tehničku (unutarnju). Utjecaj na alokativnu efikasnost je jasan: manji spread može spriječiti rast kamatnih stopa na depozite jer je zaduživanje banaka u inozemstvu supstitut za domaće depozitne izvore (i vice versa).

Utjecaj na unutarnju tehničku efikasnost nije toliko jasan na prvi pogled, ali je u HUB Analizi 63 nedvojbeno dokazan: kada se tehnički koeficijenti dobiveni DEA metodom regresiraju na razne vanjske varijable kao što su veličina zemlje, BDP per capita i sl., niti jedna od tih varijabli se ne pokazuje kao značajno objašnjenje, osim udjela kredita državi. Slika 4 pokazuje da su veći udjeli kredita državi povezani s neefikasnim bankarskim sustavima:

Slika 4. Krediti javnom sektoru i efikasnost bankarskih sustava

Prema tome, fiskalna disciplina i s njome povezana niža premija rizika i manji zahtjevi za financiranjem deficita stvaraju povoljnije uvjete kreditiranja i orijentiraju banke ka privatnim tržištima i borbi za klijente. Realno je očekivati da takva orijentacija u konačnici pogoduje gospodarskome rastu. S druge strane, mogućnost za lagodan život od izravnih poslova s državom pokriva unutarnju tehničku neefikasnost, umanjuje kompetitivne poticaje i vjerojatno u konačnici oslabljuje doprinos banaka gospodarskome rastu.

Tako se fiskalni okvir pokazuje kao sveprisutan čimbenik koji ima višestruke učinke na efikasnost kroz veći broj kanala. Analiza je pokazala posredan učinak fiskalne politike na tehničku efikasnost bankarskih sustava u Europi. Zadržavanje opreznog karaktera fiskalne politike (nastavak fiskalne prilagodbe kroz kontrolu deficita i obaranje omjera javnog duga) nužan je uvjet za prolazak hrvatskog gospodarstva kroz predstojeći kamatni ciklus uz minimalne troškove za same banke, ali prije svega i za njihove klijente. Fiskalna disciplina očito širi manevarski prostor za suzbijanje mogućih negativnih učinaka rasta kamatnih stopa na vanjskim tržištima, a kroz stvaranje pretpostavki za uvođenje eura otvara i perspektivu za obaranje troška regulacije.