Pročitajte i u novom Globusu
Kada slušamo čelne ljude hrvatske vlade dok govore o uvođenju eura, stječe se dojam da je početak pristupanja Hrvatske Europskom tečajnom mehanizmu (čekaonici za euro) pitanje forme i procedure; stvar čekanja godinu do dvije dana, a ne neko suštinsko pitanje oko kojega bi nešto moglo poći krivo.
Misli li vlada ozbiljno s eurom?
U vrijeme predstavljanja Euro strategije potkraj listopada 2017. premijer je isticao da Hrvatska već zadovoljava kriterije iz Maastrichta. Javni dug u postotku BDP-a pada, deficit je ispod 3% BDP-a, inflacija i kamatne stope su niske, tečaj je stabilan. Nedugo potom ministar financija je objavio suficit u proračunu. Agencija Fitch podigla je kreditni rejting.
Međutim, ako zagledamo dublje ispod površine, tri stvari ukazuju na to da su stvari daleko od idealnog.
Prvo, nakon ulaska u tečajni mehanizam ERM 2, što se ni u najoptimističnijem scenariju neće desiti sutra, treba proći dvije godine prije uvođenja eura. Put je, dakle, dug. Ako je sve dobro, čemu odgađati prvi korak? Umjesto toga, aplikacija za ulazak u ERM 2 najavljena je tek za razdoblje hrvatskog predsjedanja Unijom u prvoj polovici 2020.?
Drugo, rast kreditnog rejtinga je dobra vijest, ali realnost izgleda grubo. Hrvatska i nakon podizanja kreditnog rejtinga ima najslabiji rejting u usporedivoj skupini zemalja. Na primjer, Bugarska, čija će se važnost za ovu priču pokazati malo dalje u tekstu, ima za čak dva stupnja bolji rejting od Hrvatske (Rumunjska i Mađarska za jedan) i plaća znatno niže kamatne stope na državne obveznice, gotovo kao Slovenija. Nije li očito financijsko zaostajanje Hrvatske razlog zašto vlada zdvaja nad početkom procesa pristupanja? Racionalno je bojati se odbijenice europskih institucija, jer Bugari su zadnjih godina nailazili na nju i u razdobljima kada su ispunjavali formalne uvjete za početak pristupanja.
Fitch rejting | Prinos na 10-god. Obveznicu* | Javni dug / BDP u %* | |
Slovenija | A- | 1,02% | 79,8 |
Bugarska | BBB | 1,15% | 27,7 |
Mađarska | BBB- | 2,03% | 74,4 |
Hrvatska | BB+ | 2,27% | 81,9 |
Izvori: Tradingeconomics za prinose (18.1.), Fitch za rejting i Eurostat za omjer javnog duga, zadnji podatak za polovicu 2017.
Treće, potkraj prošle godine vlada je usvojila prijedlog zakona kojim Hrvatska pristupa Fiskalnom sporazumu EU (kojem su radi fiskalne odgovornosti i discipline pristupile i sve članice EU koje nisu uvele euro osim Velike Britanije i Češke). Na prvu se stekao dojam da Hrvatska vuče ozbiljan, vjerodostojan potez na tragu dugoročne strategije pristupanja eurozoni. Radilo bi se o snažnom potezu, jer potpisnice Fiskalnog kompakta ne smiju imati strukturni fiskalni deficit veći od 0,5% BDP-a (a to je mnogo stroža definicija deficita od ukupnog knjigovodstvenog deficita o kojem se najčešće govori). Međutim, vlada nije prihvatila odredbe trećega poglavlja Fiskalnog kompakta koje uređuje fiskalnu odgovornost. Samo se protokolarno obvezala sudjelovati na nekim sastancima Euro grupe, što ukazuje na prilično mlake ambicije. Stoga lebdi pitanje u zraku: misli li vlada s eurom ozbiljno?
Dvije teorije objašnjavaju zašto je vlada mlaka
Prema jednoj teoriji kojoj nisam sklon, vlada je iskoristila Euro strategiju kao spin – tek toliko da se stvori dojam da se nešto događa s reformama i da se ima neka dugoročna vizija.
Prema drugoj teoriji, kojoj sam skloniji, vlada nije dovoljno detaljno promislila o tome koliko je Hrvatska stvarno daleko od ulaska u tečajni mehanizam i kakve je napore potrebno poduzeti ne bi li se u dogledno vrijeme napravio iskorak u pravcu uvođenja eura. Točnije, vlada, ili barem njeni ključni članovi, zna kako stvarno stojimo, ali to ne komunicira jasno. U optjecaju je nada da će gospodarski rast trajati još nekoliko godina potaknut dobrim razvojem u EU pa će se stvari riješiti same od sebe.
Radi se o pokušaju prolaska ivicom između dvije provalije. S jedne strane je provalija pretjeranih političkih pretenzija na proračunske rashode. Te vrste pretenzija uvijek su prisutne. Na žalost, ne nedostaju ni okolnosti u kojima se one političarima čine neizbježne. Međutim, političke konflikte oko rashodne strane proračuna lakše je spremiti pod tepih kad ekonomija raste pa se proračun bolje puni, a i EU fondovi se sve bolje koriste. S druge strane je provalija neke nove krize koja bi za godinu, dvije ili tri (ne možemo znati) mogla doći izvana kao zadnja kriza koja je počela 2008. Takav bi događaj usporio rast i punjenje proračuna i pokazao stvarno stanje državnih financija (jer Hrvatska je poznata po notornoj nesposobnosti da se prilagodi vanjskim šokovima). Dakle, hod po sredini temelji se na ovoj tezi: ako rashodi ne eksplodiraju i ako se ne desi neka nova kriza, možda će i mlako biti dovoljno?
Nadu o prolasku po rubu podgrijavaju i one uvijek navodno pouzdane diplomatske procjene da će europske institucije početi benevolentno gledati kandidate za euro. Takav bi se poticaj mogao pojaviti kako bi stratezi Unije pokazali da euro integracije imaju smisla i nakon Brexita jer, eto, one i dalje privlače neke zemlje.
Strategija hoda po rubu nije posve bez šanse za uspjeh. Međutim, daleko je od sigurnog puta. Mnogo veću šansu za uspjeh imala bi druga strategija u kojoj se Hrvatska ne bi oslanjala na očekivanu promjenu stavova drugih zemalja članica, nego isključivo na svoj interes i objektivnu unutarnju snagu.
To znači da bi kreatori politike, umjesto da se ističu samo uspjesi, dobre statistike i formalni kriteriji, trebali poći od realne slike o stanju našega gospodarstva. Na pravoj dijagnozi i želji da se takvo stanje što prije promijeni stvorio bi se poticaj za reforme uz koje bi se Hrvatskoj doista isplatilo uvesti euro.
Bugarski poučak
Evo kako to izgleda kada se neka zemlja oslanja samo na formalne kriterije. Bugarska ima znatno viši kreditni rejting od Hrvatske i plaća znatno nižu kamatnu stopu na državni dug. Bugarska je jedina članica EU koja je uvjerljivo slabije razvijena od Hrvatske, ali Bugarska raste brže od Hrvatske i polako sustiže. Što se tiče kriterija iz Maastrichta, Bugarska formalno stoji jednako ili bolje nego Hrvatska. Osim izrazito niskog javnog duga već 20 godina ima fiksni tečaj jer je središnja banka koncipirana kao valutni odbor. Glavna uloga joj je održavati paritet lev – euro nepromijenjenim. Kako nema tečajnih promjena, nema prirodnijeg kandidata od Bugarske za uvođenje eura.
Unatoč tome, Bugarsku se već dugi niz godina ne pripušta blizu Europskog tečajnog mehanizma, čekaonice za uvođenje eura. Priče o neformalnim odbijenicama iza zatvorenih vrata (odvraćanje Bugarske od formalne aplikacije za ulazak u tečajni mehanizam) cirkuliraju već desetak godina. Uz to, početkom ove godine ispod medijskih radara prošao je za nas poučan medijski dijalog između Komisije (Junckera) i Bugarske (Boyka Borissova) koji se odvijao povodom obilježavanja aktualnog bugarskog predsjedanja Unijom.
Premijer Borissov je nedvosmisleno govorio o formalnom zadovoljavanju kriterija, fiskalnoj disciplini i stabilnom tečaju, što bi trebali biti dovoljni razlozi za razmatranje formalne aplikacije za ulazak Bugarske u ERM 2 sredinom 2018. Juncker je pak govorio dvosmisleno. S jedne strane je istaknuo napredak u fiskalnoj politici, rast i smanjenje nezaposlenosti, ali je s druge strane rekao i ovo: «To nije još posve dovoljno i naši bugarski prijatelji su toga svjesni, no kada se govori o realnoj konvergenciji zabilježen je velik napredak.»
Igra mrkve i batine, mačke i miša, može se igrati kad je u pitanju ulazak u ERM 2. Posebice kada za taj ulazak ne postoje formalni uvjeti. Ruku za pristupanje moraju podići sve zemlje članice europodručja, kao i institucije EU. To znači da neka zemlja može istaknuti prigovor da dosadašnje približavanje prema šire shvaćenim indikatorima konvergencije nije dovoljno. Institucije su slabe, poslovna klima je loša, a tek korupcija… U slučaju Hrvatske, a za razliku od Bugarske nakon 2000., fiskalna povijest je puna pogrešaka (o čemu govore i naš rejting i javni dug) pa se prigovor Hrvatskoj može istaknuti na mnogo egzaktniji, konkretniji način.
Kako stvari zapravo stoje
Dakle, ako doista želimo u dogledno vrijeme u ERM 2 i ako se ne želimo oslanjati na iznenadnu relaksaciju stavova europskih partnera, onda treba razotkriti fundamentalne slabosti, komunicirati ih i početi hitro rješavati. Da bi se shvatilo o čemu je konkretno riječ, dovoljno je zaviriti u dokument koji je objavljen prošloga tjedna – MMF-ov Country Report o Hrvatskoj. Fond piše o usporavanju strukturnih reformi nakon ulaska u EU 2013. O poslovnoj klimi koja nije povoljna kao u usporedivim zemljama. Unatoč solidnim fiskalnim rezultatima, proizvodnja je ispod pred-krizne razine. Visok javni dug, nezaposlenost i strukturne barijere usporavaju rast. MMF ističe nužne reforme u području povećanja efikasnosti javnih usluga, odupiranje zahtjevima za povećanje razmjerno velike mase plaća u javnom sektoru, reforme u zdravstvu, mirovinskom sustavu, na tržištu rada i u javnoj administraciji uz bolju zaštitu vlasničkih prava (čitaj: reforma pravosuđa). Fond posebno naglašava i nužnost povećanja efikasnosti državnih poduzeća i korištenja državne imovine.
Sve se to čini kao dosadna, stoput ispričana priča. Međutim, ona poprima nov prizvuk u kontekstu mogućeg uvođenja eura i transformira se u sljedeće pitanje: hoće li Hrvatska konačno početi ozbiljno rješavati svoje ekonomske probleme, ili će oni ostati ležati na podu tako da ih može pokupiti svatko tko smatra da Hrvatska ne zaslužuje pristupiti monetarnoj uniji? To je ključno pitanje ako nam je euro doista cilj.