Mrežna centralnost i strukturna moć kao ključna obilježja globalne distribucije moći
Kako bi mogli najjednostavnije opisati esenciju moći u 21. stoljeću? Anne-Marie Slaughter, bivša direktorica Odjela za strateško planiranje State Departmenta, odlično ju je opisala u kontekstu našeg još uvijek globaliziranog svijeta. Prema njezinom viđenju, najvažnija globalna promjena od raspada hladnoratovskog poretka 1991. godine ne sastoji se u rastu Kine ili bilateralnom preslagivanju moći u međunarodnim odnosima. Ona se primarno odnosi na evoluciju sveprisutnih i gustih globalnih mreža, bilo trgovinskih, financijskih ili informacijskih. Istaknula je da će utjecaj SAD-a u svijetu biti određen američkim pozicioniranjem u okviru globalnih mrežnih struktura te bi ključna strategija američke vanjske politike trebala biti strategija mrežne centralnosti. Pojednostavljeno, mrežna centalnost omogućava kontrolu i oblikovanje mreže onome tko je ključni čvor mreže, što ga stavlja u položaj da može potencijalno uskratiti pristup mreži drugim akterima koji ekonomski i sigurnosno o njoj ovise. Prevelik naglasak na dimenziju međudržavnog natjecanja i relativnih sposobnosti država, koliko god da je bitan aspekt svake priče o hegemoniji i moći, prečesto zanemaruje strukturne promjene na globalnoj razini, koje su dovele do pojave strukturne (mrežne) moći, kao novog lica moći, koja sve više određuje ishode u novonastalom geopolitičkom pokeru.
Strukturna moć predstavlja splet asimetričnih međuovisnosti različitih aktera na način da akter s manje moći proaktivno uvažava interese strukturno moćnijeg aktera. Ona proizlazi iz zauzimanja ključnih pozicija u međupovezanim strukturama kao što su globalna financijska tržišta. Akter koji posjeduje strukturnu moć ima sposobnost utjecati na oblik mrežne strukture te posljedično utječe na kapacitete, preferencije i ishode preostalih aktera koji su mrežom obuhvaćeni.
Zapažanje o važnosti strukturne moći dobro utjelovljuje ključna utrka u 21. stoljeću, ona koja nosi pridjev tehnološka. U tom pogledu američka strukturna moć bazira se na pasivnom i aktivnom osiguranju američkog tehnološkog predvodništva putem kombinacije mjera trgovinske politike te komercijalizacije i zaštite intelektualnog vlasništva.
O važnosti tehnološke trke najbolje govore podatci harvardskog Observatorija za ekonomsku kompleksnost. U 2021. godini trgovina integriranim krugovima (čipovima) činila je drugu najzastupljeniju kategoriju prekogranične trgovine s ukupnim prometom od 823 milijarde USD. Za usporedbu, samo je trgovina naftom ostvarila veći promet u iznosu od 951 milijardu USD, dok su naftne prerađevine na trećem mjestu sa 746 milijardi USD, automobili sa 723 milijardi USD na četvrtom i telekomunikacijska oprema sa 473 milijarde USD na petom mjestu. Osim ove ekonomske dimenzije, izuzetno je važno govoriti i onoj sigurnosnoj koju je teže kvantificirati. Ipak, o njoj postoje određene procjene. Prema jednoj od njih, kineska ekonomska blokada Tajvana, neovisno o scenariju vojne invazije, ima potencijal poremetiti ekonomsku aktivnost vrijednu 2000 milijardi dolara na razini svjetske ekonomije, uslijed prekida isporuke čipova.[1]Stoga ćemo u ovom i sljedećem tekstu pokriti nekoliko ključnih aspekata globalne industrije čipova te raspraviti o tome kako je ona povezana s distribucijom ekonomske i političke moći u svijetu.
U prvom tekstu obuhvatit ćemo osnovne karakteristike globalne industrije čipova i njezine ključne protagoniste. Također, nastojat ćemo locirati izvor moći u globalnoj industriji čipova, identificirati trenutačne lidere i odgovoriti na pitanje kojim instrumentima lideri nastoje zadržati svoju prednost. U drugom tekstu naglasak će biti na izraženoj kineskoj težnji ostvarenja nacionalne tehnološke autonomije i preuzimanja liderske pozicije od SAD-a. Tekst će navesti prednosti i nedostatke kineske industrijske politike koja treba poslužiti kao odskočna daska za zauzimanje pozicije broj jedan. Nakon toga, tekst će izdvojiti ključne američke poteze kao reakciju na ”kinesku rukavicu izazova”. Zaključno, tekst će također elaborirati smislenost i opravdanost poduzetih mjera te ukazati na činjenicu da se tehnološko liderstvo ne može ostvariti presnažnim oslanjanjem na resktrikcije. Jer, ključne prednosti leže u kontinuiranom ulaganju u inovacije i ideji podjele rada između SAD-a i saveznika. Prema tome niti jedna države ne može biti svijet za sebe u proizvodnji najsofisticiranijih proizvoda jer je takav pothvat ne samo preskup, već i nemoguć.
Glavne karakteristike globalne industrije čipova
U industriji čipova i poluvodiča ključne aktere možemo klasificirati u četiri osnovne vrste kompanija. Prvu skupinu čine kompanije specijalizirane isključivo za dizajn koje ne posjeduju vlastite kapacitete za proizvodnju (američki Nvdia i Apple). Njihova specijalizacija zahtijeva oslanjanje na drugu vrstu kompanija koje se fokusiraju na sam proces proizvodnje sofisticiranih čipova (tajvanski TSMC). Potonja vrsta kompanija zbog svoje poslovne orijentacije ne posjeduje izraženo znanje u području dizajna čipova. Treća vrsta kompanija obuhvaća vertikalno integrirane kompanije koje pod svojim krovom imaju čitav niz operacija, od dizajna do proizvodnje i testiranja, a koje, ovisno o strateškom pozicioniranju, određene segmente proizvodnje izmještaju prema drugim kompanijama (američki Intel i južnokorejski Samsung). Zadnju, četvrtu skupinu predstavljaju kompanije koje su specijalizirane za testiranje, pakiranje, distribuciju čipova (tajvanski ASE i Amkor).
Slika 1 prikazuje aktere u globalnoj industriji čipova i različite stadije proizvodnje za koje su se specijalizirali. Iz nje je sasvim razvidno da su troškovi replikacije postojeće podjele rada toliko enormni da zapravo ne postoji niti jedna država na svijetu koja bi mogla osigurati potpunu samodostatnost u svim stadijima proizvodnje.
Slika 1
Izvor: Malkin i He (2023)
Umjesto konceptualizacije globalne industrije integriranih sklopova kao jedne mreže s fokusom na tržište gotovih čipova, cjelokupno tržište potrebno je sagledati višedimenzionalno. Postupak proizvodnje čipova može se raščlaniti na četiri međupovezane mreže među kojima postoji jasno definirana hijerarhija: 1) mreža dizajna; 2) mreža materijala (silicij); 3) mreža proizvodne opreme i 4) mreža sklapanja integralnih sklopova u finalne blokove namijenjene tržištu. Svaka mreža ima potpuno drugačiju topografiju te niti jedna država, koliko god bila moćna, nema poziciju centralnosti u svim mrežama. No, akter koji kontrolira mrežu koja se nalazi najviše u hijerarhiji može oblikovati ishode procesa u hijerarhijski podređenim mrežama.
Koji je to akter? Koja je to mreža koja omogućava oblikovanje ostalih mreža? Kojim instrumentima se pokušava utjecati na oblik mreže, te preferencije i kapacitete ostalih aktera u mreži?
Lociranje moći u globalnoj industriji čipova: tko dobiva što, kako, kada i gdje?
Guillaume Beaumier i Madison Cartwright u svom recentnom istraživanju istaknuli su kako kreatori tehnoloških i sigurnosnih politika zadržavaju preveliki fokus na udjelu pojedine države u svjetskoj trgovini čipovima kao determinante njezine moći, a što ima za posljedicu zamagljivanje razmjera američkog utjecaja na globalnu industriju čipova i paralelno precjenjivanje utjecaja Kine. Analogno tome, podatak prema kojemu je udio SAD-a u svjetskoj proizvodnji čipova početkom 1990-ih iznosio impozantnih 37%, a danas 12%, također se uzima kao ultimativni indikator pada američkog utjecaja u globalnoj industriji čipova i poluvodiča. Slika 2 prikazuje trgovinsku mrežu čipova između 15 država u 2019. godini. Na ovih 15 država otpada 98% vrijednosti svjetske trgovine istima. Čvorovi predstavljaju države koje imaju minimalni udio od 0.5% u svjetskoj trgovini, računajući uvoz i izvoz. Od 15 navedenih država dvije su u Sjevernoj Americi, tri u Europi i deset u Aziji. Iz predočene slike moglo bi se zaključiti da SAD i europske države zauzimaju tek marginalnu poziciju u globalnoj industriji integriranih sklopova. No, takav bi zaključak bio poprilično preuranjen i neutemeljen.
Slika 2
Izvor: Beaumier i Cartwright (2024)
Paradoksalno, proces izmještanja proizvodnje čipova iz SAD-a prema azijskim državama s jeftinijom radnom snagom 1980-ih godina prošlog stoljeća nije smanjio, nego je povećao američku moć koja se derivira iz mrežne centralnosti. Spomenuta centralnost omogućava američkim multinacionalnim korporacijama stvaranje i ekstrakciju vrijednosti. Naime, SAD u ovom trenutku još uvijek kontrolira pristup ključnim tehnologijama, znanju i patentima i time može odlučivati o tome tko će proizvodi što, kako i s kojim financijskim povratom. SAD još uvijek predstavlja aktera koji prisvaja najveći postotak dodane vrijednosti u ukupnoj proizvodnji čipova, a njegov utjecaj naročito je razvidan u softwareu za dizajn (pogotovo softwareu za automatizaciju elektroničkog dizajna čipova) i opremi za proizvodnju čipova, kao što to pokazuje Slika 3.[2] Ovakav stupanj kontrole reflektira se u podatku da su američke multinacionalke 2022. godine imale čak 48% udjela u prihodima globalne industrije čipova, južnokorejske 19%, japanske 9%, europske 9%, tajvanske 8% i kineske 7%. Dakle, američke multinacionalke prisvajale su vrtoglavih 275 od ukupno 574 milijardi USDprodaje sektora.
Slika 3
Izvor: Semiconductor Industry Association, 2022
Kojim instrumentima SAD nastoji zadržati postojeću distribuciju ekonomske, a indirektno onda i vojne i političke moći? Iznimno precizan pregled dotičnih instrumenata pruža znanstveni članak Antona Malkina i Tian Hea (vidi Tablicu 1). Oni navode kako instrumente možemo podijeli u tri skupine: zauzimanje centralne pozicije u globalnom lancu vrijednosti, legalno-jurisdikcijska moć i moć temeljena na kontroli vojno-diplomatskih saveza.
Prva linija obrane tehnološke prednosti odnosi se na zadržavanje inovacijskog kapaciteta u osmišljavanju sve kompleksnijih čipova i kontroli ključnih dijelova potrebnih za proizvodnju čipova. Druga linija obrane podrazumijeva posezanje za konceptom ekstrateritorijalnosti, tj. primjenom nacionalne regulative izvan granica matične države. Na primjer, prema FDPR-u (Foreign Direct Product Rule) SAD može inzistirati na zabrani izvoza kapitalne opreme ili poluvodiča prodavatelju sa sjedištem u drugoj državi potencijalnom kupcu u trećoj državi ukoliko se dotična oprema ili finalni proizvod oslanja na određeni postotak dijelova koji su američkog porijekla. Ukoliko ta linija obrane slučajno zakaže, treća linija podrazumijeva diplomatski pritisak na savezničke vlade. Dobar primjer predstavlja recentni slučaj američkog pritiska na vlade Nizozemske i Japana, koje mogu osigurati kontrolu nad proizvođačima u vlastitoj državi kako bi se oni pridržavali zabrane izvoza opreme za kompjutersku litografiju u Kinu. Ta se zabrana odnosi na opremu za proizvodnju čipova manjih od 14 nanometara.
Tablica 1
| Vrsta ekstrateritorijalnosti | Akteri | Karakteristike |
| Centralna pozicija u globalnim lancima vrijednosti | Ne-državni (MNC) | Kontrola tržišnog udjela u dizajnu čipova, proizvodnji opreme i pisanju tehničkih standarda i protokola; Tržišna kontrola posredstvom zaštite intelektualnog vlasništva ( patenti, copyright i trgovačke tajne) |
| Legalno-jurisdikcijska moć | Ne-državni i državni | Regulativa koja obuhvaća izvozne kontrole dualne tehnologije, Parničenje vezano uz zaštitu intelektualnog vlasništva |
| Moć temeljena na vojno-diplomatskim savezima | Državni | Neformalni diplomatski kanali i formalne mreže savezništva koje se koriste kao institucionalne, administrativne i tržišne barijere za ulazak konkurenata na tržište |
Izvor: Anton Malkin i Tian He (2023)
Slika 4 i ilustrira 80% globalne trgovine opremom za proizvodnju poluvodiča koja uključuje najveće uvoznike, iz koje je vidljivo da Japan, Nizozemska, SAD i Singapur predstavljaju najveće izvoznike koji se još uvijek nalaze u poziciji moći u odnosu na Kinu kao najvećeg uvoznika. Slika 5 pokazuje razmjere trgovinskog deficita kojega Kina ostvaruje kada je u pitanju nabava sofisticirane kapitalne opreme za proizvodnju čipova.
Slika 4
Izvor: Autorov vlastiti izračun i grafički prikaz (podaci UN Comtradea i alaz za vizualizaciju Geoflow https://milanbabic.com/geoflow-visualization-tool/ )
Slika 5
Izvor: Statista, vlastiti izračun
Iz podataka je vidljivo kako je “militarizacija” (eng. weaponization) međumrežne ovisnosti funkcija dvaju uvjeta: topografije mreže i političkog kapaciteta države. Prvo, topografija ne samo jedne, već dvije ili više mreža mora biti dovoljno centralizirana kako bi država s pozicijom mrežne centralnosti na hijerarhijski višem stupnju lanca vrijednosti mogla blokirati pristup mrežama na hijerarhijski nižim stupnjevima te time izvršiti čin „militarizacije“ uperen spram aktera koje percipira kao ugrozu nacionalne sigurnosti i ekonomske konkurentnosti. Na primjer, država koja kontrolira ključno čvorište u jednoj mreži mora biti povezana s jednom ili više država koje su ključne u drugim mrežama te ih nagovoriti i/ili prisiliti na suradnju u pitanjima koja drži važnima. Upravo ovo demonstrira potencijalnu ekstrateritorijalnu primjenu sekundarnih sankcija. Drugo, države koje su sklone oslanjanju na koncept militarizacije međumrežne ovisnosti moraju posjedovati domaće regulatorne institucije koje imaju ingerenciju nad važnim korporativnim čvorištima i koje su u stanju stvoriti poveznice s čvorištima u drugim mrežama.
Paradigmatski primjer predstavlja slučaj Huaweia koji je 2019. dospio na listu entiteta američkog Ministarstva trgovine koja navodi popis stranih kompanija s kojima je američkim multinacionalnim korporacijama zabranjeno ili ograničeno poslovanje. Nakon što su Broadcom, Intel, Qualcomm i Micron ograničili svoje poslovanje s Huaweijem, a Huawei je počeo pronalaziti alternativna rješenja u obliku novih ugovora s dobavljačima poput Samsunga i TSMC-a, SAD je iskoristio svoju mrežnu centralnost u fazi dizajna i pravnoj primjeni FDPR-a, te su oba dobavljača morala suspendirati poslovanje s Huaweijem.[3] Dakle, SAD zbog centralnosti u mreži dizajna može djelovati na odnose u drugim mrežama u kojima nema sličan stupanj dominacije. Prema procjenama Huaweijevih čelnika, tehnološka blokada stajala je kompaniju godišnje oko 30 milijardi USD u segmentu pametnih telefona.[4] Iz ovog primjera moglo bi se zaključiti da je Kina nakon ovako gorkog iskustva zauzela poziciju legitimne samoobrane i odlučila trasirati put prema tehnološkoj autonomiji koja ju nikad više neće dovesti u situaciju podređenosti. U drugom dijelu ovog teksta pokazat će da se redoslijed događaja kronološki ne podudara s takvom tezom – Kina je počela prva.
[1] TSMC proizvodi čak 70% čipova za pametne telefone, 30% automobilskih mikrokontrolera i natpolovičan udio najsofisticiranijih čipova potrebnih za grafičke procesore koja koriste osobna računala i serveri.
[2] Tri kompanije koje kontroliraju intelektualno vlasništvo u području softwarea za automatizaciju elektroničkog dizajna (EDA) su američke kompanije: Synopsis, Cadence i Mentor Graphics. Američke kompanije imaju 95% udjela globalnog tržišta u području automatizacije elektroničkog dizajna i kontroliraju pola tržišta za ključne aspekte intelektualnog vlasništva.
[3] SAD može iskoristi FDPR i još uvijek neprikosnovenu centralnost u dizajnu integriranih sklopova, kako bi nametnula sekundarne sankcije na sve proizvođače iz trećih država koji bi se odvažili na uspostavu i održavanje komercijalnih odnosa sa sankcioniranim entitetom.
[4] Zanimljivo je naglasiti da je najveći indirektni profiter uvedenih restrikcija bio upravo američki Apple čija je prodaja pametnih telefona u Kini naglo porasla nakon Trumpovih restrikcija.