U prvom tekstu o globalnim odnosima u mrežama dizajna, proizvodnje i distribucije čipova pokazali smo kako SAD još uvijek kontrolira ključna čvorišta pomoću kojih Kini može uskratiti pristup najnaprednijim čipovima i time osigurava prisvajanje najvećeg dijela dodatne vrijednosti u procesu proizvodnje. Na prvi pogled, kineska strategija samodostatnosti, ma koliko bila daleko od cilja u ovom trenutku, nastala je kao opravdana reakcija na centralnost SAD-a u mrežama poluvodiča. U drugom dijelu teksta pokazujemo da je Kina puno prije suočavanja s američkim restrikcijama započela s pokušajima stjecanja tehnološke autonomije i posljedično, dominacije na globalnoj razini. Iako su mnogi takvi pokušaji do sada često završavali fijaskom uslijed raširene korupcije i neučinkovitosti kineska je prijetnja stvarna, osobito zbog brze izgradnje ljudskog kapitala u STEM područjima, pa ćemo analizirati i američku reakciju na bačenu “rukavicu izazova“ i do sada poduzete mjere koje spadaju u pristup “mrkve“ i “batine“. Iz analize će biti vidljivo kako SAD ne može osigurati kontinuitet tehnološkog predvodništva ukoliko ozbiljno ne promijeni pristup obrazovnoj i imigracijskoj politici koja će ojačati njegov inovacijski kapacitet. Naime, američki pristisak dodatno je učvrstio kinesku odlučnost da nadmaši tehnološke barijere ulaganjem u ljudske resurse, na što će SAD morati reagirati vlastitim mjerama, i to onima koje su mu kroz povijest omogućile prednosti koje i danas uživa: veće ulaganje u istraživanje i razvoj, bolje obrazovanje i privlačenje talenata iz inozemstva.
Dugi kineski san o tehnološkoj autonomiji i smanjenju ovisnosti o Zapadu
Unatoč raširenoj percepciji o tehnološkom, trgovinskom i financijskom raspetljavanju Zapadnih liberalnih demokracija i Kine, kojega je navodno pokrenuo populistički predsjednik Donald Trump, najveći svjetski eksperiment ekonomskog raspetljavanja pokrenula je upravo Kina u godinama koje su prethodile Trumpovoj pobjedi 2016. U usporedbi s Putinovim modelom “Tvrđave Rusije” Kina ima još dužu povijest težnje za samodostatnošću i smanjenjem ovisnosti o Zapadu u polju tehnologije, trgovine i financija. Kolektivna trauma urušavanja nekoć moćnog kineskog carstva nakon susreta s tehnološki naprednijim europskim nacijama krajem 19. i početkom 20 stoljeća duboko se utkala u kinesku kolektivnu psihu i još uvijek utječe na preferencije kineskog vodstva i većine građana.
Poznata krilatica Deng Xiaopinga “Skrivaj svoju snagu, čekaj svoje vrijeme” uvijek je u sebi podrazumijevala što manju ovisnost o drugima i što veću neovisnost Kine kao aktera u globalnim odnosima. Xi Jinpingovo preuzimanje vlasti 2012. imalo je za posljedicu stavljanje još većeg naglaska na trgovinsku, financijsku i tehnološku autonomiju. Utjelovljenje tako zacrtanog strateškog smjera predstavlja kineska strategija Made in China 2025 koja navodi 10 visokotehnoloških sektora u kojima Kina želi ostvariti 70% samodostatnosti do 2025., a do 2049. cilja na dominantnu poziciju na svjetskom tržištu. Tvrdnja da su Trumpove tehnološke restricije iz 2018. i 2020. te Bidenove iz 2022. inspirirale kinesku potrebu za samodostatnošću izvrće kauzalnost naopačke. Sve upućuje na to da je Peking već 2014. započeo s državnom podrškom masovnoj kampanji tehnološke samodostatnosti prije nego što je bilo tko od ključnih donosioca odluka u Washingtonu i Bruxellesu uopće osvijestio mrežnu važnost čipova i poluvodiča.
Usvojeni pristup dodatno je ubrzao trend smanjenja kineskog uvoza kao postotka BDP-a s 28.4% u 2004. na 17.5% u 2022. godini. Ipak, unatoč navedenom trendu, Kina i dalje silno zaostaje za zapadnim konkurentima kada su u pitanju sektori s najkompleksnijim proizvodima kao što su avioni i čipovi. Upravo čipovi čine najveću kinesku uvoznu stavku s najvećim trgovinskim deficitom, kao što to pokazuje Slika 6. Dakle, unatoč cilju samodostatnosti od 40% do 2020. i 70% do 2025. zacrtanima u strategiji Made in China 2025, Kina je dostigla razinu samodostatnosti u čipovima od samo 17%, i to ukoliko u ciljanu kvotu proizvodnje uključimo i strane kompanije koje proizvode u Kini. Ako bi pak uzeli u obzir samo udio kineskih kompanija koje opskrbljuju tržište vrijedno 187 milijadi eura godišnje, dotični postotak iznosi samo 7%.
Slika 6
Izvor: Statista, vlastiti izračun
S ciljem povećanja gore navedenog postotka kineska je vlada u razdoblju od 2015. do 2022. odobrila niz paketa pomoći vrijednih 150 milijardi dolara namijenjenih domaćoj industriji čipova i poluvodiča. 2023. godine Kina je dodatno financijski ojačala veliki državni fond pod nazivom China Integrated Circuit Industry Investment Fund, popularno zvani Big Fund, s ciljem godišnjeg kanaliziranja potpora vrijednih 40 milijardi dolara perspektivnim projektima domaćih proizvođača. Kao ogledan primjer iznimno izdašne industrijske politike orkestrirane od strane države mogu poslužiti brojke koje prikazuju koliki postotak ukupnih prihoda vodećih kineskih proizvođača u periodu od 2014. – 2018. čine državni transferi. Oni su se kretali u prosjeku oko 20% za Hua Hong Semiconductors, 30% za nedavno propalu Tsinghua Group i više od 40% za vodeći SMIC. Naravno, zbog specifičnih nedostataka povezanih s funkcioniranjem autoritarnog političkog sustava kineska masovna kampanja generirala je niz slučajeva korupcije i gomilu ne-efikasnosti. Izdašna industrijska politika s naglaskom na raspodjelu velike svote novca dovela je do nastanka 60.000 novih kompanija u industriji čipova, kompanija koje nemaju ni približno potrebnu tehnološku ekspertizu, ali im je zajednički nazivnik želja dobivanja pristupa obilatim subvencijama.[1]
Unatoč tako skupim pokušajima hvatanja priključka s Tajvanom i Južnom Korejom kao lokacijama koje uživaju prednosti koncentracije kompanija specijaliziranih za proizvodnju čipova, Kina još uvijek nije uspjela u stvaranju respektabilnog konkurenta kompanijama poput Samsunga i TSMC-a, a kamoli kompanijama koje se nalaze još više u lancu vrijednosti poput nizozemskog ASML-a ili američkih korporacija u području dizajna poput Applied Materials, KLA i Lam Research. Izvori bliski kineskim proizvođačima čipova navode da kineski SMIC naplaćuje 40-50% više za svoje proizvode iz kategorije 5 i 7 nanometara u usporedbi sa tajvanskim TSMC-om uslijed značajno manjeg prinosa u proizvodnji.[2] Za usporedbu, Samsung ima prinos u proizvodnji 3 nanometarskih čipova od 60%, a tajvanski TSMC 55%. Nasuprot tome, kineski SMIC ima prinos u proizvodnji manje sofisticiranih čipova od 7 i 5 nanometara od 50% i 30-40%.
Možemo zaključiti kako najveću prepreku kineskim aspiracijama ne predstavlja nedostatak kapitala, manjak želje ili odsustvo samog tržišta. Najveći kineski problem još uvijek predstavlja nedostatak nematerijalne imovine (intelektualnog vlasništva tj. znanja) i ljudskog kapitala, te prevelika uloga države i državnih poduzeća.[3] Već smo ranije istaknuli kako u globalnom lancu vrijednosti za proizvodnju čipova faza dizajna proizvoda privlači najtalentiranije inženjere koji su koncentrirani u velikim američkim aglomeracijama poput Greater Bay Area, Massachusettsa, Texasa i New Yorka. Istovremeno, reprodukcija dotičnog efekta u Šangaju ili Shenzhenu nije moguća samo uz dovoljno nula na računu, jer zahtijeva stvaranje cjelokupnog industrijskog ekosustava ni iz čega, u čijem se središtu nalazi kodificirano i ne-kodificirano znanje kojega posjeduju pojedinci ujedinjeni u mrežu suradnje. Često se ističe kako kineski proizvođači čipova čak i uz pretpostavku krađe tajvanskog ili američkog kodificiranog znanja u obliku patenata ili trgovinskih tajni istovremeno ne mogu prisvojiti nekodificirano ili prešutno znanje inženjera, tj. znanje koje nastaje spontano u procesu proizvodnje i kasnije se dodatno produbljuje putem opetovanih interakcija.
U ovom trenutku kineski industrijski sustav možemo pojednostavljeno opisati uz pomoć usporedbe kalkulatora i matematičara. Kalkulator je daleko brži od matematičara u jednostavnijim računskim operacijama, ali talentiran matematičar, premda sporiji, u stanju je osmisliti inovativno rješenje za kompleksne matematičke probleme. Analogno tome, Kina je sposobna u vrlo kratkom roku skalirati primjenu postojećih tehnologija i podići cjelokupne industrije ni iz čega, baš poput kalkulatora. No, ona još uvijek zaostaje za zapadnim matematičarima koji posjeduju najkompleksnija znanja u industriji poput čipova.
Ipak, taj jaz se sve više smanjuje. Ono što ne treba nikako izgubiti iz vida jest činjenica da autoritarni politički sustavi poput kineskog funkcioniraju kao maksimizatori političke moći i kontrole, a ne kao maksimizatori efikasnosti. Prvi kineski postulat predstavlja efektivnost (djelotvornost u skladu s hijerarhijski postavljenim ciljem), a tek na drugom mjestu efikasnost (učinkovitost pri postizanju cilja). Stoga je izvjesno da se Komunistička partija Kine pod Xijevim vodstvom neće libiti birati sredstva kako postići željenu razinu tehnološke autonomije i utjecaja, neovisno o konačnoj cijeni po kineske porezne obveznike i štediše. Kina je to već pokazala u tri nova sektora (xin san yang) koja čine sve važniju okosnicu kineske ekonomije: solarni paneli, litij-ionske baterije i električni automobili.
Sve veću kinesku usmjerenost na kontrolu globalnih tehnoloških standarda i stjecanje te korištenje intelektualnog vlasništva pokazuju podatci o porastu kineskog udjela u ukupnom broju trijadičnih patenata na globalnoj razini s 0,16% u 2000. godini na 11,11% u 2020.[4] Rast patenata je s vremenskim odmakom praćen i financijskim priljevom koji je ostvaren ustupanjem intelektualnog vlasništva. Unatoč negativnom saldu neto primarnog dohotka na tekućem računu bilance plaćanja zbog plaćanja za korištenje intelektualnog vlasništva, Kina od 2016. bilježi sve izraženiji priljev dohotka po osnovi intelektualnog vlasništva i započela je postupno smanjivati deficit (Slika 7). Sve u svemu, Kina počinje sve uspješnije prilagođavati postojeća globalna pravila za zaštitu intelektualnog svojim potrebama i sve bolje “igra igru” zaštite intelektualnih prava koju su 1990-ih globalizirale američke elite posredstvom TRIPS-a (Trade-Related Aspects of Intellectual Property Rights) kao okosnice WTO-a. Kina više nije isključivo zemlja poznata po raširenoj krađi intelektualnog vlasništva, već je sve više usmjerena na stvaranje i zaštitu intelektualnog vlasništva, a u tome nije izuzetak ni ICT sektor. Prejaki pritisak izvana mogao bi tu motivaciju dodatno ojačati i stvoriti sinergiju Komunističke partije Kine i privatnog sektora u industriji čipova, koja do sada nije bila posebno izražena.
Slika 7
Izvor: World Development Indicators; autorov izračun
Američki odgovor na “kinesku rukavicu izazova“
U kolovozu 2022. godine administracija predsjednika Joe Bidena uspjela je dobiti podršku Kongresa za US Chips and Science Act koji obuhvaća paket subvencija i investicija vrijednih 53 milijarde USD namijenjenih američkoj industriji čipova i poluvodiča s ciljem vraćanja dijela proizvodnje iz azijskih država i jačanja ekonomske otpornosti na iznenadne šokove kao što bi potencijalno mogla biti kineska invazija na Tajvan ili pojava prirodne katastrofe. Važno je istaknuti da US Chips and Science Act predviđa subvencije za istraživanje i razvoj novih čipova, ali one čine samo 21% planiranih izdataka, dok će ostatak novca biti usmjeren na izgradnju tvornica u kojima će se proizvoditi postojeće generacije čipova.[5] Paket zapravo predstavlja “mrkvu” za najveće američke i inozemne kompanije koje imaju namjeru preseliti dio proizvodnje u SAD.[6]
Kontrapunkt takvom pristupu predstavlja pristup “batine“ u obliku rastućeg broja kontrola koje se odnose na izvoz naprednih tehnologija Kini. Bidenova administracija postupno je pojačavala intenzitet tehnoloških restrikcija uperenih prema Kini. Restrikcije su isprva pokrivale zabranu prodaje čipova i opreme za proizvodnju čipova od 7 nanometara i manje, tj. opreme za ekstremnu ultravioletnu litografiju (EUV). No, od ljeta 2022. restrikcije su postrožene na 14 nanometara te su zahvatile i segment opreme za duboku ultravioletnu litografiju (DUV), koju Kinezi pokušavaju iskoristiti za proizvodnju naprednijih čipova od 7 nanometara.[7]
Jake Sullivan, savjetnik za nacionalnu sigurnost američkog predsjednika Bidena, elegantno je američki pristup restrikcijama formulirao uz pomoć doskočice o “visokoj ogradi i malom dvorištu”. Prema tom pristupu, predmet restrikcija trebao bi biti omeđen samo na najnaprednije integrirane sklopove koji mogu poslužiti u vojne i civilne svrhe, s ciljem sputavanja razvoja kineskih sistema umjetne inteligencije, a koji bi kineskoj vojsci mogli priskrbiti stratešku prednost na bojnom polju. Ipak, američki pritisak na Kinu putem niza sve oštrijih tehnoloških restrikcija na isporuku naprednih čipova i komponenti za proizvodnju s vremenom će početi davati sve slabije rezultate i postajati kontraproduktivan, slično kao i ekonomske sankcije.
Snažne restrikcije imat će u kratkom roku negativni efekt po razvoj kineske tehnologije, ali će dugoročno učvrstiti kinesku odlučnost oslanjanja na domaće snage. Konture tog razvoja već je moguće vidjeti u rastućoj sinergiji kineskih državnih i privatnih poduzeća. Ukoliko su kineska privatna poduzeća u prošlosti preferirala pristup kvalitetnijim i naprednijim proizvodima iz Zapadnih država, otežavanje ili onemogućavanje pristupa istima usmjerit će ih sve više na domaća rješenja. Najbolji primjer za to je partnerstvo između šangajskog SMIC-a (Semiconductor Manufacturing International Corporation) i Huaweia u razvoju novog pametnog telefona Mate 60 Pro kojega pokreće moćan procesor Kirin 9000s. Huaweijeva podružnica za razvoj čipova HiSilicon stoji iza dizajna prema kojemu je SMIC, koristeći proizvodni proces od 7 nanometara, počeo proizvoditi čipove.
S druge strane, prejak intenzitet tehnoloških restrikcija osim prethodno opisane dinamike ima i negativan efekt za stranu koja ih uvodi. Naime, ograničavanje poslovanja s najlukrativnijim tržištem koje čini 31.4% globalne potrošnječipova umanjuje prihode Zapadnih proizvođača čipova i opreme, te dugoročno umanjuje njihove izdatke za istraživanje i razvoj koji im omogućavaju zadržavanje uloge tehnološkog predvodnika. Osim toga, manje tržište i pad prihoda od prodaje povećava rizik izbijanja nesuglasica između aktera koji se trebaju pridržavati izvoznih kontrola, a koje smatraju pretjeranima i u njihovim očima nelegitimnima.[8] Osim toga, u ovom trenutku kineska ekonomija nalazi se na početku deflacijske spirale i prejak pritisak posredstvom sve rigidnijih tehnoloških restrikcija mogao bi poslati poruku komunističkim vlastodršcima da je invazija na Tajvan jedina preostala opcija unatoč riziku uništenja TSMC-jevih pogona. Ovo treba gledati u kontekstu moguće percepcije komunističkih vlastodržaca prema kojoj dolazi do zatvaranja ”prozora mogućnosti” mirnog uspona prema vrhu uslijed sve ozbiljnih demografskih i ekonomskih problema s kojima se suočava današnja Kina.
U tom svjetlu Tajvan će biti potencijalno sigurnije mjesto ako SAD i njegovi saveznici zadržavaju tehnološku prednost podizanjem kvalitete i kvantitete ljudskog kapitala te unapređenjem vlastitog inovacijskog ekosustava u odnosu na scenarij oštrog kidanja trgovinskih i tehnoloških veza Kine i Tajvana. Potonji razvoj događaja označava vrlo vjerojatni gubitak “silicijskog štita” kojega Tajvan uživa sve dok je Kina od njega prisiljena uvoziti značajnu količinu čipova. Riječnikom kineske medicine, pritisak na akupunkturnu točku ne bi smio biti niti prejak, a niti preslab. Premda Kini nedostaju kapaciteti za instrumentalizaciju pozicije mrežne centralnosti poput SAD-a, njezina važnost kao tržišta za 31.4% svjetske potrošnje čipova i mjesta za finalnu obradu 25-30% čipova namijenjenih ostatku svjetskog tržišta definitivno onemogućava potpuno izguravanje Kine iz globalnih lanaca vrijednosti u proizvodnji čipova. Stoga, ukoliko želi zadržati svoje tehnološko predvodništvo, SAD bi trebao usvojiti uravnoteženiji pristup koji nalazi kompromis između jedne krajnosti, a to je laissez-faire pristup bez ikakvih restrikcija, te druge krajnosti u obliku prestrogih i kontraproduktivnih restrikcija.
Višedimenzionalost tehnološke utrke: kako sačuvati postojeću prednost?
Odmjeravanje snaga u tehnološkoj utrci SAD-a (i saveznika) spram Kine obuhvaća nekoliko zasebnih arena i nužno je višedimenzionalno. Svaka od spomenutih arena iziskuje dobro odmjerene odluke koje izbjegavaju radikalnu antagonizaciju, ali opet pokazuju čvrst stav u obrani vodeće tehnološke pozicije imajući u vidu pogubnost scenarija u kojemu vodeća autoritarna sila današnjice preuzima tehnološki primat. Prva arena obuhvaća najsofisticiranije čipove s performansama pogodnima za vojnu i civilnu upotrebu. U tom pogledu, SAD je u konzultacijama s domaćim i stranim korporacijama te sigurnosnim službama saveznika odlučio implementirati izvozne kontrole koje se odnose ne samo na najnaprednije čipove, već i na opremu potrebnu za njihovu proizvodnju.
Druga arena odnosi se na tehnološko predvodništvo u dizajnu čipova koje obuhvaća još veću minijaturizaciju integriranih sklopova, te omogućava brže i kompleksnije računalne performanse, kao i veću uštedu energije. Ona iziskuje jačanje mjera usmjerenih na suzbijanje industrijske špijunaže kao što to pokazuje slučaj kineskog inženjera Zongchang Yu-a, kojega je nizozemski ASML optužio za krađu industrijskih tajni, te koji je pred američkim optužnicama pobjegao u Kinu i tamo osnovao vlastitu kompaniju. Sličnu epizodu predstavlja slučaj iz 2018. kada je američko Ministarstvo pravosuđa pokrenulo slučaj protiv kineske državne kompanije Fujian Jinhua Integrated Circuit zbog krađe trgovinskih tajni američkoj kompaniji Micron Technology. U ovoj areni zaštita intelektualnog vlasništva i ljudskog kapitala ima iznimno bitnu ulogu pa niti jedan američki državljanin, rezident ili posjedovatelj zelene karte za boravak u SAD-u ne smije raditi za bilo koju kinesku kompaniju koja se bavi proizvodnjom čipova. Također, sve kompanije koje primaju američku državnu pomoć odobrenu u sklopu US Chips and Science Acta ne smiju investirati u “napredne proizvodne pogone“ u Kini tijekom narednih deset godina.
U konačnici, treća arena obuhvaća čipove iz skupine “zrelih tehnologija“ koji pokreću potrošačku elektroniku i automobile. Naime, Kina je nakon uvođenja Bidenovih tehnoloških restrikcija 2022. godine naglo povećala uvoz opreme za proizvodnju čipova iznad 14 nanometara hvatajući preostali “prozor mogućnosti“, prije eventualnog uvođenja još širih resktrikcija. U prijevodu, to znači da će prema nekim procjenama Kina u narednih pet godina udvostručiti proizvodnju “zrelih“ čipova i preplaviti svjetsko tržište istima. Kina tim potezom planira “ubiti barem dvije muhe” jednim udarcem. Prvo, želi ojačati vlastitu tehnološku autonomiju i industrijsku bazu putem oslanjanja na Kaldor-Verdoorn efekt koji postulira pozitivnu korelaciju između rasta obujma proizvodnje i produktivnosti. Drugo, Kina ima cilj da što više kineskih čipova bude ugrađeno u široku paletu proizvoda od potrošačke elektronike do automobila, što povećava ovisnost Zapadnih tržišta o kineskim proizvodima. Valja napomenuti da se dotični čipovi mogu potencijalno iskoristiti i kao vektor za sigurnosne ugroze. U toj domeni Zapad još nema definiranu strategiju, ali čini se da je uvođenje anti-dumpinških i anti-subvencijskih carina sasvim izgledan ishod.
No, bilo bi potpuno pogrešno zaključiti da su gore navedeni instrumenti dovoljni za održavanje dugoročne tehnološke prednosti. Ultimativna prednost leži u ljudskim resursima. U tom pogledu, SAD sa svojim saveznicima mora pojačati napore da dugoročno održi svoju privlačnost kao mjesta koje privlači najbolje talente, ali i kao mjesta koje je u stanju educirati daleko veći broj kvalificiranih stručnjaka potrebnih industriji čipova. Procjene Deloittea govore da se SAD u narednim godinama suočava s nedostatkom radne snage u proizvodnji čipova u rasponu od 70.000 – 90.000 godišnje. STEM obrazovanje od 1980-ih se nalazi u silaznoj putanji u SAD-u, a spomenuti trend dodatno je ubrzao proces izmještanja proizvodnje iz SAD-a prema državama s jeftinijom, ali odgovarajuće kvalificiranom radnom snagom od kraja 1980-ih.
Osim revitalizacije domaćeg obrazovnog sustava koji treba postati inkluzivniji u financijskom smislu za studente u deficitarnim sektorima, SAD također treba nanovo promisliti vlastitu imigracijsku politiku. U periodu od 1997. do 2020. broj stranih studenata koji su u SAD-u završili preddiplomski i diplomski u STEM polju porastao je za 110% dok dotična brojka za domicilne studente iznosi samo 18.2%. Za razliku od kaosa na američkoj granici s Meksikom izazvanog priljevom milijuna ilegalnih imigranata godišnje, te povijesno niskom razinom deportacija onih bez prava na azil, SAD istovremeno provodi restriktivnu imigracijsku politiku za visokoobrazovane useljenike što je potpuno nelogično. Većina stranih diplomanata ovisi o H-1B vizama u trajanju od tri godine. Za dotičnu kategoriju viza postoji godišnja kvota od samo 65.000 korisnika te se iste izdaju putem sustava lutrije. Unatoč određenim pomacima poput dodatnog povećanja kvote za iznimno obrazovane pojedince od 20.000 viza i produženja perioda trajanja vize za diplomirane studente u STEM području, ove brojke predstavljaju kap u moru stvarnih potreba američkog tržišta rada. Izvještaj CSIS-a ističe da nedostatak visokoobrazovanog kadra u STEM području ima svoje korijene u visokom trošku i dužini trajanja obrazovanja, nedostatnom pristupu STEM predmetima u ranijim stadijima obrazovanja i nedostatku kvalificiranih profesora. Razmjeri nepodudarnosti potreba na tržištu rada ogledaju se u podatku da je trenutačno 30% nepopunjenih radnih mjesta u velikim metropolskim područjima upravo vezano uz STEM područje, a u isto vrijeme samo 11% američke populacije ima diplomu u području STEM-a.
Činjenica da SAD dugoročno ne može računati na tehnološku premoć u odnosu na Kinu ako ne promijeni pristup obrazovnoj i migracijskoj politici pogotovo je vidljiva ukoliko se usporede američke i kineske brojke. Od 2010-ih Kina je svake godine promovirala više doktora znanosti u STEM području u odnosu na SAD, te jaz nastavlja rasti iz godine u godinu. Procjene američkog think-tanka Center for Security and Emerging Technology (CSET) govore da će 2025. Kina godišnje promovirati 77.000 doktora znanosti u STEM području u usporedbi sa samo 40.000 doktora znanosti promoviranih na američkim sveučilištima. Ukoliko bi se iz potonjeg broja isključili domicilni studenti, omjer kineskih i američkih doktora znanosti iznosio bi tri naspram jedan. Neki bi na to mogli odmahnuti rukom upućujući na generalno nižu kvalitetu obrazovanja u Kini. No, CSET navodi da 45% kineskih doktorata dolazi sa prvoklasnih sveučilišta. Ukoliko fokus analize preselimo na nižu obrazovnu stepenicu, također je vidljiv sve manji obrazovni jaz između SAD-a i Kine. Prema CSET-ovim podacima za 2020. Godinu, 41% svih diplomiranih studenata u Kini čine STEM studenti dok dotična brojka za SAD iznosi 20%. S obzirom da je Kina populacijski brojnija država, svakako je važno istaknuti i razliku u apsolutnim brojkama. Naime, Kina svake godine “izbacuje” na tržište preko 3,5 milijuna diplomiranih studenata u STEM području u usporedbi sa 800.000 američkih studenata. Ovdje se ne radi samo o razlikama u brojkama, već i o motivacijskom faktoru ljudi koji predstavljaju spomenute brojke. Ya-Wen Lei sa Sveučilišta Harvard u knjizi The Gilded Cage: Technology, Development, and State Capitalism in China ističe kako su kineski programeri i inženjeri svjesni iznimno stresnih i prekarnih uvjeta rada, ali ih stoički podnose jer ih smještaju u kontekst višeg cilja nacionalnog razvoja. Relativno niske monetarne isplate i socioekonomske nejednakosti koje stvara ples tehnološkog kapitala i autoritarne države u velikoj su mjeri kompenzirane psihološkim “isplatama” u vidu rastućeg nacionalnog ponosa. Xijeva mantra “Istok raste, a Zapad slabi” očito pronalazi dovoljno publike unutar Kine što bi mogao biti najveći problem za SAD i saveznike u dugom roku ukoliko nastave “voziti po starom”.
Vrli novi svijet tehnološkog hladnog rata
Prije nastupa tehnološkog hladnog rata između Washingtona i Pekinga nikome od kasnih pridošlica u svijet čipova u odnosu na SAD kao pionira inovacija nije padalo na pamet replicirati američku industriju čipova. Cilj je primarno bila integracija u globalne lance vrijednosti na čijem je čelu SAD. Troškovi replikacije današnje hiperkompleksne industrije čipova na globalnoj razini su enormni i nema niti jedne države koja bi mogla osigurati potpunu samodostatnost.[9] Postoji procjena prema kojoj bi izgradnja tvorničkih postrojenja za proizvodnju čipova koji su se koristili već davne 2019. godine zahtijevala početne investicije u iznosu od vrtoglavih 1200 milijardi USD i 125 milijarde dolara za tekući pogon svake sljedeće godine, ne računajući trošak istraživanja i razvoja potrebnih za proizvodnju čipova najnovije generacije.
Dakle, niti jedna država samostalno ne može osigurati proizvodnju čipova za sebe, a kamoli ovladati granicom tehnoloških mogućnosti. Unatoč toj spoznaji, sve je više očito da SAD i Kina plove u smjeru dva zasebna tehnološka ekosustava. Prema Chrisu Milleru, autoru globalne uspješnice Chip War: The Fight for the World’s Most Critical Technology, borbu za moć i utjecaj jedino je moguće razriješiti tako da jedna strana prizna poraz. U ovome trenutku Kina vjeruje da ima dovoljno jakih karata u ruci, neovisno o negativnim efektima sve vidljivijeg zahlađenja u odnosima sa Zapadom. Komunistička partija Kine vjeruje da može i treba nadići Zapadne tehnološke restrikcije i to će joj u svakom scenariju biti prva opcija neovisno o tome tko će postati sljedeći američki predsjednik. No, ono što nije svejedno je tko će sjediti u Bijeloj kući i kakvu će strategiju usvojiti spram Kine i Rusije, te kakvu će ulogu u tome imati američki saveznici. Jedno je sigurno – ekonomsko raspetljavanje ili smanjenje ekonomskog rizika neće biti ni jeftino ni ugodno.
[1] Ovakav ishod uopće ne treba čuditi u kontekstu odsustva odgovornosti između onih koji novac dijele i koriste u odnosu na one koji dotični novac osiguravaju štednjom i porezima, a što je dodatno zaoštrenu u autoritarnim političkim sustavima.
[2] Prinos u procesu proizvodnje čipova predstavlja broj proizvedenih čipova na silicijskoj podlozi koji je upotrebljiv.
[3] Nastanak jakih privatnih kompanija dodatno je otežan uslijed regulatornog nasrtaja Komunističke partije Kine na tehnološke divove poput Alibabe i Tencenta. Pravna nesigurnost dodatno otežava pristup domaćem i stranom kapitalu.
[4] Trijadični patenti OECD-a obično se shvaćaju kao najdragocjeniji patenti s obzirom da je inovator uložio resurse u i registraciju i zaštitu intelektualnog vlasništva u tri ključna svjetska ureda nadležna za spomenutu tematiku: European Patent Office (EPO), the United States Patent and Trademark Office (USPTO) and the Japan Patent Office (JPO).
[5] Poznata američka ekonomistica Ann Krueger smatra da ovakva struktura paketa nije u skladu s komparativnim prednostima koje SAD uživa u dizajnu i inovaciji čipova. Također, ona smatra da se radi o klasičnom primjeru “korporativnog blagostanja“ za bogate korisnike koji će u slučaju izostanka koordinacije subvencija između više različitih država generirati prekomjerni kapacitet sektora. Time će indirektno subvencionirati kineski uvoz čipova čiji je Kina najveći potrošač na svijetu.
[6] Nakon 2020., američka industrija čipova i poluvodiča, uključujući korporativne predvodnike Intel, GlobalFoundries i Micron Technology zacrtali su investicijski kurs vrijedan čak 200 milijardi USD. Tome treba također pridodati da je zahvaljujući subvencijama američke države, TSMC 2022. odlučio sagraditi i drugu tvornicu u Arizoni te povećati vrijednost ukupnih ulaganja na 40 milijardi USD.
[7] Prinos koji se dobiva takvom metodom daleko je lošiji u odnosu na proizvodnju uz pomoć EUV-a te postoji veliki upitnik oko njihove komercijalne isplativnosti.
[8] Ukoliko trošak njihovog provođenja postane previsok za sve aktere koji bi trebali osigurati njihovo poštivanje logično je da će s vremenom doći do osipanja koalicije i pokušaja njihovog zaobilaženja.
[9] Za ilustraciju, stroj za proizvodnju čipova nizozemske kompanije ASML ima više od 457.000 dijelova i cijena mu je gotovo 170 milijuna eura.