Borba protiv korona virusa ili život s tim virusom, kako vam je draže, stigao je do prve prijelomne točke. Prijelom ima nekoliko dimenzija koje možemo razlikovati ovisno o tome je li riječ o kratkoročnim ili dugoročnim prijelomima i njihovim posljedicama. Ovaj tekst je zamišljen kao inventura trenutno otvorenih pitanja.
Prijelomi u kratkom roku
U kratkom roku (perspektiva do 3 mjeseca) vide se tri bitna prijeloma: epidemijski, tržišni i fiskalni.
Epidemijski prijelom
Od proteklih 8 dana, u 4 smo imali veći broj oporavljenih (plavi stupci na slici) od potvrđeno novozaraženih (narančasti stupci na slici). To znači da se epidemijska krivulja „lomi“ prema dolje. Na slici se jasno vidi usporavanje broja novih dnevnih slučajeva (narančasti stupci su aproksimirani narančastom linijom 7-dnevnog pomičnog prosjeka).
Izvor: worldometer.info, broj izliječenih nije praćen prije 3. travnja jer nije bio bitan.
Prvi dan kada je plavi stupac bio veći od narančastog (izliječeni > novozaraženi) bio je 11. travnja. To je bilo sedam dana kasnije u odnosu na prvu pojavu takvog dana u Austriji i četiri dana kasnije nego u Njemačkoj. Približno toliko kasnimo za spomenutim zemljama s javnom raspravom o otpuštanju mjera, što je prvotno bilo najavljeno za sljedeći tjedan. Međutim, prema Božinovićevim izjavama 18. travnja, Stožer nema namjeru uskoro otpustiti niti jednu mjeru. Mogućnost uspostave slobodnog kretanja, ali samo unutar županija, prebačena je na županijsku razinu (uz odobrenje državne razine), gdje su analitički i prognostički kapaciteti vjerojatno slabiji, a strah od odgovornosti za odluke još i veći nego na nacionalnoj razini. Stoga će to ići vrlo sporo, jer niti jedan lokalni dužnosnik ne želi stršati. Istra je, kao i uvijek, zasad jedina iznimka.
U Hrvatskoj se konzistentno nastavlja provoditi politika snažnih restrikcija iako su u vodu pale sve teorije o nediscipliniranim Hrvatima, osobito o nediscipliniranim Dalmatincima. Te priče su sipane s ekrana, kroz glavne medije, prelile su se na društvene mreže u ožujku, ali smo im se barem na društvenim mrežama uspjeli othrvati kada je politička i medijska kampanja protiv navodno neodgovornih ljudi bila najjača. Sada i službenici priznaju da su ljudi vrlo disciplinirani iako je u parkovima i na šetalištima neusporedivo više ljudi nego u ožujku tako da će ostati vječni misterij iz kojih je podataka i analiza izvučena ona kampanja o nediscipliniranim građanima.
Jasno je da se veliki oprez i dizanje tenzija i straha uvijek može opravdati humanošću i brigom za ljude. Međutim, u načinu i sadržaju Božinovićevog javnog govora, osobito u Dnevniku HRT-a u subotu 18. travnja, jasno se prepoznaje politika oprezne izgradnje alibija i čekanja da prve poteze povuče netko drugi.
Sada je, naime, očito da će veći dio srednje Europe otpustiti mjere brže i jače od Hrvatske. Time se otvara prostor za strateško “švercanje” – za taktiku čekanja da se vidi hoće li netko drugi stradati prvi (kao oni naivni pingvini koje drugovi gurnu s ruba ledene sante da provjere je li voda dobra za plivanje). Naime, države u srednjoj Europi imaju sličnu dinamiku epidemije i otpuštanja mjera. Slovačka, Slovenija i Češka nalaze se na približno istom trendu kao Hrvatska, Njemačka i Austrija. Izvan EU najsličniji je Izrael. Hrvatska pritom ima najniži omjer umrlih i zaraženih, ali s tom statistikom treba biti oprezan, jer najmanje tri faktora osim dosadašnjeg uspjeha u borbi protiv virusa objašnjavaju varijacije stopa umrlih: (i) kašnjenje epidemijskog procesa za nekoliko dana – hrvatska stopa umrlih će zbog toga nastaviti rasti, (ii) različiti medicinski protokoli utvrđivanja uzroka smrti u različitim zemljama i (iii) još uvijek nepoznati uzroci ranjivosti dijelova populacije (npr. nedokazana hipoteza djelomične zaštite BCG cjepivom).
Imajući sve to u vidu, svaki strateg čiji je cilj postići najmanji mogući rizik u smislu cirkulacije virusa u populaciji opredijelit će se za to da oštre restrikcije zadrži što duže, kako bi u slučaju povratka zaraze u zemljama koje su otpustile mjere najmanje riskirao. Potporu za zadržavanje oštrih mjera lakše će ponovo pridobiti nakon što se drugdje pokaže opasnost od otpuštanja. A ako otpuštanja drugdje budu uspješna, vlak se uvijek stigne uhvatiti uz neveliku reputacijsku štetu, jer motiv je bio zaštiti ljude. Singapur i J. Koreja su daleko da bi ljudima išta značili tako da se čeka ishod u Austriji i Njemačkoj.
Prema tome, nakon epidemijskog prijeloma ulazimo u novo razdoblje u kojem se postavljaju tri nova pitanja. Odgovori na njih još uvijek ne postoje, a to znači da se treba naviknuti na suživot s neznanjem i neizvjesnošću:
- Koliki je rizik da otpuštanje mjera dovede do novog ciklusa širenja epidemije? Činjenica je da su dvije zemlje koje su svaka na svoj način isticane kao uzori u borbi protiv epidemije – Singapur i Japan – zadnjih dana morale zaoštriti mjere. S druge strane, Južna Koreja dulje od mjesec dana ima izvrstan rezultat i nema nove proboje. Donositelji odluka koji žele rizike svesti na nulu ukazuju na prve dvije zemlje, a treću ne spominju, jer to se ne uklapa u priču (iako o tamošnjim događajima ima vrlo malo informacija pa je teško znati što se zapravo zbiva). Nasuprot iskustvima razvijenih zemalja, naši epidemiolozi ne daju iscrpna objašnjenja i prikaze svojih modela i njihovih rezultata, pa su presice našeg Stožera i druge informacije koje nam vlasti nude i dalje minimalističke. Stoga do daljnjeg tapkamo u mraku i možemo samo, uza sve nesavršenosti, promatrati što se događa u drugim zemljama.
- Može li se utvrditi koji je set restriktivnih mjera optimalan? Mi (ne samo mi u Hrvatskoj) dio smo socijalnog eksperimenta u kojemu će se tek nakon prikupljanja i analize svih podataka (što će trajati godinama) moći koliko-toliko pouzdano utvrditi koje su mjere funkcionirale, koje ne, koje su bile potpuno krive, a koje su bile pretjerane zbog straha i strategije minimizacije rizika. Dok se ne dobiju znanstvene potvrde o utjecajima pojedinih mjera i svim društvenim posljedicama ovakvoga stanja, a na to ćemo čekati mjesecima, novo znanje i iskustva generiraju samo zemlje koje se usuđuju eksperimentirati. Mi ih pažljivo promatramo.
- Kada i kako otvoriti granice? S obzirom na (A) i (B), ne čudi zaključak da na ovo pitanje do daljnjega neće biti odgovora. Hrvatska kultura inače ne podnosi rizik. Međutim, kada je turizam u pitanju, percepcija se malo mijenja i duhovi uzbude. Jedni turizam neopravdano smatraju razvojnim prokletstvom („Nizozemska bolest“), a drugi, jednako tako neopravdano, smatraju da je turizam preduvjet opstanka (te se svakoga ljeta odaju histeričnom brojanju automobila koji prolaze naplatnim kućicama). S obzirom na mitsku ulogu turizma u Hrvata, očito je da će upravo ta tema biti prvi snažniji klin koji će ući u uzak prostor između epidemiologa i političara. Prvima se diže kosa na glavi od samog spomena ideje da bi neki stranac mogao prijeći granicu i samo ponavljaju da je drugdje epidemiološka situacija lošija nego kod nas (Capak). U isto vrijeme, drugi ljudi – političari – razmišljaju o zračnim mostovima između Češke i Hrvatske i pokretanju prijevoza u gradovima. Česi su u Hrvatskoj prošle godine ostvarili oko 5 od ukupno 84 milijuna noćenja u komercijalnom smještaju (gotovo 6%), a za usporedbu, Poljaci oko 6 i Austrijanci oko 7 milijuna (Slovenci 7,5 a Nijemci oko 20 milijuna). Te će brojke dugo ostati povijesni maksimumi jer nije jasno kako bi se na kontroliran način mogla ostvariti i trećina od toga broja ako se ne dogodi neki neočekivani prevrat u znanstvenim spoznajama o virusu. Stoga aktualnu priču o turizmu treba shvatiti kao crticu aktivnosti pod naslovom „nešto se raditi mora“. I sam ministar Capelli izjavio je da se zapravo razgovara o 2021., a ne 2020. godini.
Tržišni prijelom
Pod tržišnim prijelomom mislim na prijelome na financijskim tržištima. Kod njih je važna i međunarodna i domaća dimenzija. Najvažnije međunarodno tržište je tržište kapitala, a najvažnije domaće je devizno tržište.
Euro i njegov tečaj u umovima Hrvata igra mitsku ulogu kao i turizam. „Znalci“ su odmah po izbijanju pandemije ovako povezali stvari: ako nema turizma, kuna pada. Krenuli su kupovati devize poguravši tečaj u ožujku sa 7,44 na 7,6 kuna za euro. Međutim, „znalci“ su zaboravili da kada pada ekonomska aktivnost, pada i uvoz (što smanjuje potražnju za devizama i pritisak na slabljenje kune). Zaboravili su da HNB ima gomilu deviznih rezervi i da je Hrvatska na putu ulaska u Europski tečajni mehanizam te da se na tom putu otvaraju novi financijski instrumenti poput linije valutnog swapa koji je ECB otvorila za HNB (2 milijarde eura). Na deviznom tržištu prijelom se dogodio u petak 17. travnja poslijepodne: kuna je ponovo aprecirala. Špekulanti koji su se kladili protiv kune uhvaćeni su na krivoj nozi. Prema tome, Hrvatska ima robustan financijski sustav koji je amortizirao snagu inicijalnog ekonomskog i financijskog šoka. Ima tu dovoljno municije i za dugoročno sprječavanje financijskog raspada, no nema dovoljno municije za ključnu stvar kojoj ćemo se ubrzo vratiti – za beskonačno financiranje deficita državnog proračuna.
Na svjetskom tržištu kapitala, koje za potrebe ove inventure simbolizira dionički indeks burze u New Yorku S&P500, između 24. veljače i 23. ožujka dogodio se najbrži pad u povijesti. Potom je uslijedio najbrži rast u povijesti – za gotovo 30%, u manje od mjesec dana. Bez obzira na fiskalne i monetarne poticaje koji objašnjavaju određeni optimizam, mnogi su zbunjeni jer vide goleme rizike i neizvjesnost koji ne pružaju čvrsta uporišta za prikazani povratak na staro. Znalci ili „znalci“ stoga očekuju novi ciklus hlađenja tržišta kada se shvati da su gospodarstvo i društvo mnogo jače ranjeni protu-epidemijskim mjerama nego što se do sada pretpostavljalo. Ovo vrijedi za sve zemlje, i za SAD. No, koliko i kako su društvo i gospodarstvo doista ranjeni, to je već pitanje srednjeg i dugog roka. Više o tome u drugom dijelu teksta o srednjem i dugom roku. Osim kada je riječ o Hrvatskoj, koja ima i jednu veliku ranjivost već u kratkom roku.
Fiskalni prijelom u kratkom roku
Hrvatska je u krizu ušla s omjerom javnog duga i BDP-a od 73% BDP-a, što je najveći omjer među zemljama Nove Europe. Uvela je vrlo izdašne (što znači za proračun skupe) mjere, a ministar financija izvijestio je da je proračun u prvih 10 dana travnja uprihodio trećinu prihoda u usporedbi s istim razdobljem prethodne godine. Kada bi se takva situacija nastavila kroz travanj, svibanj i lipanj, u središnjem i lokalnim proračunima nedostajalo bi javnih prihoda oko 25 milijardi kuna (oko 6% prošlogodišnjeg BDP-a) u samo tri mjeseca. Ovo je maksimalistička procjena jer je realno da će u svibnju i lipnju doći do nekakve relaksacije u trgovini što će umanjiti gubitak prihoda. Dodaju li se tome učinci vladinih mjera koje se izravno financiraju iz proračuna (oko 2,5% BDP-a), zjapit će deficit između 5 i 8% BDP-a 2019. Godišnji deficit bit će i veći, jer se u preostalom dijelu godine nećemo vratiti na staro, a omjer prema BDP-u bit će još veći od spomenutog, jer će BDP jako pasti. S druge strane, zabilježeni deficit mogao bi biti mnogo manji od stvarnog iznosa novca koji će nedostajati, jer se mnoge porezne obveze neće otpisati, nego odgoditi (uz neizvjesnu naplatu). Unatoč tome, tijek novca koji nedostaje mogao bi se mjeriti brojkama reda veličine ukupne mase plaća koje se iz državnog proračuna isplaćuju na godišnjoj razini ili više od cjelogodišnjeg budžeta za javno zdravstvo, ili ilustracije radi, vrijednosti svih mirovina koje se isplate u toku jedne godine za nešto više od 1,2 milijuna umirovljenika. Takva situacija neće neposredno dovesti do bankrota jer je u sustav, ponajviše zahvaljujući središnjim bankama i međunarodnim financijskim institucijama, ugrađen niz osigurača. Dio povećanog prihoda doći će i od EU-a što će malo smanjiti deficit. Međutim, za svaki osigurač postoji granica opterećenja kada pregori. Zbog toga Zdravko Marić uskoro neće biti jedini čovjek koji ovom zemljom hoda siv od stresa, osim ako se ne dogodi čudo, ili ako društvo ne pronađe neki način da kako-tako funkcionira s virusom u zraku. Strah je još uvijek prevelik za tu vrstu pokušaja. Međutim, srednjoročne i dugoročne implikacije i u povoljnom raspletu bit će veoma teške.
Srednji i dugi rok
U srednjem i dugom roku (od 3 mjeseca tj. približno od kraja lipnja do nekoliko godina unaprijed) vide se tri bitna prijeloma: fiskalno-financijski, organizacijsko-informacijski i moralno-politički.
Fiskalno-financijski prijelom u srednjem i dugom roku
Državni sektori će iz ove krize izaći relativno veći i znatno zaduženiji. Ovdje je izvrstan tekst Šimovića i Deskara-Škrbića koji objašnjava zašto je to tako. To će imati dvije posljedice.
Prvo, središnje banke dugo neće moći podizati kamatne stope. Sada, a to vrijedi za još neko vrijeme, to neće predstavljati problem. Nema nikakve potrebe za povećanjem kamatnih stopa. Međutim, ako u srednjem i dugom roku dođe do buđenja inflacije, sigurno je da će središnje banke neko vrijeme tolerirati višu inflaciju. Vidjet će ju kao dobrodošao instrument za realno obezvrjeđenje javnog duga, bez obzira što će inflacija služiti kao porez na kupce državnih obveznica odnosno porez na buduće mirovine (jer mirovinski fondovi pred odlazak člana u mirovinu najviše sredstava drže u obveznicama).
Drugo, relativno visoko zadužene zemlje (poput Italije u kontekstu razvijenog dijela EU i Hrvatske u kontekstu slabije razvijenoga dijela), povremeno će gubiti kontrolu nad prinosima na državne obveznice i nalaziti se pod tržišnim i partnerskim pritiscima za provedbu fiskalne i strukturne konsolidacije svojih neučinkovitih ekonomija i javnih sustava. To će zaoštravati unutarnje političke sukobe i međunarodne tenzije u EU, prema modelu koji smo vidjeli u Grčkoj 2011.-2015. U krajnjem slučaju, mogući su i „grčki scenariji“ u nekoliko relativno najviše zaduženih zemalja. Grčki realni BDP po stanovniku propao je s 95% prosjeka EU 2009. na aktualnih 69% čime je obrisana iluzija da je EU nužno klub konvergencije. Naravno, to je najmanje odgovornost EU. Svaka zemlja kroji svoju sudbinu, a ovu si je Grčka skrojila sama.
Organizacijsko-informacijski prijelom
Jačanje vladinih sektora otvorit će pitanja o funkcioniranju i nadzoru države od strane građana. S jedne strane rast će snažan pritisak za sigurnim zaposlenjima u javnom sektoru. Strah će povećati potražnju za uslugama države, od zdravstva preko policije do javnih investicija – radi pokretanja kakvog-takvog rasta. Privatni sektor bit će petrificiran objektivnim ograničenjima (regulacija, visina opterećenja i sama veličina javnog sektora), kao i subjektivnim orgraničenjima (strah i neizvjesnost ne pogoduju privatnim investicijama). Otvorit će se pitanja koja su mnogo šira od aktualnog problema raspolaganja osobnim podacima. Ishodi će u velikoj mjeri ovisiti o tome kako funkcioniraju demokracije. Razvijene i stabilne demokracije u kojima građani dobro nadziru vlast prilagođavat će se bez prevelikih proklizavanja u neefikasnost i korupciju, a mnoga rješenja razvit će se na bazi kombinacije poticaja (eng. nudges) i osobnog odabira (dragovoljnosti). Slabije demokracije, s manje povjerenja u institucije i manje kompetencije u njima, balansirat će na rubu autokracije uz širenje neefikasnosti i korupcije, što će dugoročno usporiti gospodarski i društveni razvitak. Povećat će se i vjerojatnost za dublje političke turbulencije.
Pitanja društvene reorganizacije nisu samo politička. Novo vrijeme zahtijevat će i ekonomsku reorganizaciju – inovacije i prijelaz kapitala i radnika iz besperspektivnih u perspektivne ekonomske aktivnosti. SAD kao najdinamičnije gospodarstvo svijeta ponovo su najbolje pozicionirane za taj prijelaz, osobito s obzirom na snagu tamošnjih tehnoloških kompanija i tržišta kapitala. Ona su i u najtežim vremenima u stanju pružiti izvore sredstava za dobre ideje riziku sklonih investitora. U Hrvatskoj se još nitko nije sjetio te teme, a na tržište kapitala u teškim vremenima gleda se još negativnije nego u normalnima. Kada je riječ o promjenama gospodarske strukture u javnosti se u vrijeme pandemije najviše govori o poljoprivredi. I sami ćete zaključiti kakve razvojne perspektive donosi takvo prevladavajuće razumijevanje ekonomske dinamike.
Moralno-politički prijelom
Neka razvijena društva brzo uče i mijenjaju se. Imaju unutarnji intelektualni i politički kapacitet za propitivanje prethodnih odluka, što se u slučaju covid-19 odnosi na odluke koje su donesene i bit će donesene u kritičnom tromjesečnom razdoblju ožujak-svibanj 2020. Kako će s protekom vremena ukupna društvena bilanca, koja uključuje druge, za sada nevidljive psihološke, socijalne i gospodarske štete postati vidljivija, društva će se prilagođavati. Na tom putu preispitivat će i duboke moralne osjećaje i stavove. Preispitivat će odnos prema ulozi stručnjaka u politici, prema strahu, načinima njegova širenja u društvu i načinima kako se donose političke odluke u uvjetima straha i neizvjesnosti. Preispitivat će se podaci i modeli na temelju kojih su donošene odluke i – mnogo dublje – preispitivat će se odnosi prema konceptima života, starenja, bolesti i smrti. Naravno, to nije ništa novo. I u kulturno relativno homogenoj Europi postoje ogromne razlike u dominantnim društvenim stavovima (i regulatornim rješenjima) spram teških temeljnih pitanja kao što su odnos prema crkvi i religiji, abortusu, eutanaziji, liječenju. Iako ta pitanja posvuda pokreću kulturne i moralne „ratove“, neka se društva kroz to mijenjaju, evoluiraju, a neka međutim stoje.
U svakom slučaju, ova epizoda bit će velik i trajan izazov za sve. Vjerojatno će dovesti do daljnje segmentacije odnosno razlikovanja zemalja prema tome kako su pojedina društva pronalazila odgovore na ta teška pitanja. Razilaženja neće biti samo ekonomska, ali će imati i velike ekonomske posljedice.