COVID-19: sada je trenutak za pogled unaprijed

Foto: Karenr / Dreamstime

Ad
Ad

Tekst o pet pouka iz dosadašnjeg tijeka ove pandemije napisao sam 25. ožujka, nakon što je talijanska krivulja novih slučajeva zaraze pokazala prve znakove preokreta. Kasnije se pokazalo da je trend novih slučajeva tada doista dotaknuo vrhunac (iako će ukupan broj zaraženih nastaviti rasti sve dok dnevni broj izliječenih ne postane veći od dnevnoga broja novotestiranih zaraženih). Deset dana kasnije, znamo da naša istovrsna krivulja s nekoliko dana zakašnjenja predvidivo slijedi talijanski trend, ali uz mnogo manju stopu umrlih. Cilj ovoga teksta je ponovo komentirati pet ključnih pouka iz teksta od 25.3., s odmakom od deset dana, i uz puno više detalja.

Pouke su:

  1. Diktature su dobrim dijelom inferiorne u odnosu na demokracije u borbi protiv bolesti.
  2. Totalitarni duh treba vratiti natrag u bocu.
  3. Amerika bira srednji put, što može pomoći globalnom gospodarstvu, no američki srednji put ima puno hazarderskih elemenata.
  4. Srednjih puteva ima raznih, i iz njih treba brzo naučiti ono dobro, i ono loše.
  5. Skori preokret trendova treba iskoristiti za razborito vraćanje prema normali, bez naglih zaokreta.

Rasprava o pouci broj 5 – vraćanju prema normali (uočite da ne piše „u normalu“) – sada je još aktualnija. Tu raspravu treba voditi u okviru shvaćanja da je gospodarstvo u neodrživom kolapsu. Dva kruga gospodarskih mjera i izostanak jasnog proračunskog okvira (rebalansa proračuna) pokazuju razmjere gospodarske i financijske katastrofe pred kojom se nalazimo. Vladine mjere, ma koliko bile izdašne, nalik su lijepljenju flastera na rane od sačmarice. Ništa ne može zamijeniti makar djelomično vraćanje normalnoj gospodarskoj aktivnosti. No, kada se otvori ta tema, u prvi plan izbija nekoliko teških pitanja s kojima ću zaključiti ovaj tekst.

Važna napomena za početak

Ovaj uvod ne smije biti shvaćen kao zalaganje za relaksaciju mjera u ovom trenutku. Objašnjavao sam u tekstovima i u glavnim medijima (emisija 1na1 kod Romana Bolkovića emitirana 30.3. na HRT1) da oštre mjere nisu imale i nemaju alternativu. Njihovo napuštanje u ovom trenutku značilo bi poništenje svega što je do sada postignuto. Međutim, dva bitna pitanja moraju biti stavljena „na stol“: (1) jesu li sve restriktivne mjere opravdane, u smislu doprinose li doista smanjenju zdravstvenih rizika, i (2) je li dvojba „ljudski život ili povratak normalnom životu“, koju i premijer forsirano komunicira zadnjih dana, ispravno postavljena?

Dvojba „ljudski život ili povratak normalnom životu“ mogla bi biti lažna dvojba s negativnim posljedicama ako postoji koliko-toliko normalan život i za jedne i za druge – za ugrožene, i za one koji to iz nekoga razloga nisu i neće biti. Ispravno postavljena dvojba zapravo glasi: nastaviti dalje s prilagođenim normalnim životom, ili ugroziti temelje života društva?

Diktature su inferiorne u borbi protiv bolesti

Karantena u Wuhanu mnoge je navela na zaključak da samo čvrsta ruka i drakonske kazne za prekršitelje mogu utjerati ljude u red dovoljno čvrsto i dovoljno dugo da bi se suzbio virus. Takvo mišljenje bilo je u skladu s profesionalnim iskustvom epidemiologa. Iako struka stoljećima poznaje i prakticira karantene, masovna zatvaranja u nacionalnim i internacionalnim razmjerima nikada nisu provedena u razvijenim demokracijama. Unatoč tome, većina stručnjaka je od početka uvjerena da takozvani model „čekića i plesa“ predstavlja rješenje za SARS-Cov-2. (Jedno od „izdvojenih mišljenja“, ono prof. Ioannidisa sa Stanforda, pogledajte ovdje).

Teza o tome da ovaj problem može riješiti samo diktatura naizgled je dobila potvrdu 9. i 10. ožujka. Tada je vlada premijera Contea počela provoditi stroge restrikcije u Italiji. Mediji su bili preplavljeni izvještajima o zbjegovima ljudi sa sjevera koji su na sve strane pronosili virus. Međutim, iako su restriktivne mjere u Italiji uvedene prekasno, Talijani ih prilično striktno provode, što se vidi iz analize geolokacijskih podataka o kretanju ljudi koju je nedavno omogućio Google. Statistika pokazuje da su i Hrvati disciplinirani, bez obzira govorimo li o jadranskoj ili kontinentalnoj Hrvatskoj. Stoga se iz dosadašnjeg tijeka epidemije može zaključiti da ne trebate sveprisutnu komunističku partiju, apsolutni središnji nadzor komunikacija i privatnosti, te prijetnju odlaska u zatvor na trideset godina ako prekršite neku restrikciju. Ljudi razumiju opasnost. Solidarni su. Crne ovce postoje, ali nije ih teško zauzdati.

Tezu o inferiornosti diktature u borbi protiv ove bolesti moguće je izvesti usporedbom nepotpunih kineskih podataka s talijanskima. Iako su oštre restrikcije u Italiji uvedene prekasno, trend rasta broja novih potvrđenih slučajeva preokrenut je brže nego u Wuhanu (lijevi dio slike u nastavku). U desnom dijelu krivulje novih slučajeva nema naznaka da je Italija u silaznom dijelu manje uspješna od Kine. Kini je trebalo gotovo mjesec dana da krivulju novih zaraženih spusti na podnošljivo nisku razinu, a Italija je zasad pri silasku jednako (ne)uspješna kao Kina. Ono što je u Italiji stvorilo osjećaj strave bio je visoki omjer umrlih i potvrđeno zaraženih, što osim zakašnjelim mjerama treba objašnjavati karakteristikama zdravstvenog sustava. A to nije povezano s brzinom silaska prikazane krivulje.

Izvor: worldometer.info

Naravno, ne postoji nikakav mistični automatizam koji jamči silazak prikazane krivulje prema nuli. Putanja zavisi o mnogim faktorima – testiranju, disciplini ljudi, mjerama. Moguće je da se silazak u jednom trenutku zaustavi, nakon čega će se ponovo otvoriti pitanje o učinkovitosti demokracije (točnije: Italije) u borbi protiv virusa. Na to pitanje ćemo se vratiti malo kasnije.

Najveći kineski problem su podaci. To je i inače Ahilova peta svih diktatura. Čak i ako priču o zviždačima i novinarima koji su ušutkivani ili nestajali u početnim pokušajima informiranja o zarazi ostavimo po strani (iako je u političkom i ljudskom smislu tek to prava blamaža), Kina je svijetu ostala dužna na vrijeme isporučiti tri vrste podataka čiji je izostanak otežao borbu protiv virusa uzrokujući zakašnjele reakcije u drugim zemljama (osim u razvijenom dijelu Azije, gdje su ranije akumulirana iskustva borbe protiv virusa koji izlaze iz Kine). Prvo, relativno kasno postavljena je hipoteza (koja se sada detaljnije istražuje – izvor iz The Lanceta je ovdje) da ACE inhibitori koje uzimaju kronični bolesnici poput visokotlakaša, povećavaju rizik smrti od koronavirusa. Drugo, Kina je zakasnila s izvještavanjem o zaraženima koji ne pokazuju simptome (asimptomatski zaraženi). U petak je WHO objavio da troje od četvero asimptomatskih prenositelja virusa naknadno razvije simptome, međutim kašnjenje informacije o velikom broju asimptomatskih zaraženih onemogućilo je rano širenje dobrih praksi kao što je nošenje medicinskih maski. Naime, ako postoji velika šansa da smo mi koji se osjećamo zdravi ujedno asimptomatski prijenosnici virusa, onda makar u zatvorenim prostorima trebamo nositi pokrivala za nos i usta, i to ne kako bismo štitili sebe, nego druge ljude. Slučaj dugog lutanja u pogledu uporabe maski ilustracija je napipavanja u mraku kada je riječ o pronalaženju najboljih metoda borbe protiv koronavirusa. Treće, WHO je na temelju kineskih podataka proširio praksu računanja stope umrlih kao omjera broja umrlih i testirano zaraženih, uz nedovoljne kritičke ograde spram oba broja i njihova omjera. Tako se proširila informacija o stopi umrlih od 2, 3 i više postotaka, što je izazvalo paniku. Međutim, uz veću brzinu širenja virusa, koja je sada dokazana, i uz velik broj asimptomatskih prenositelja virusa, udjel zaraženih u populaciji mnogo je veći nego što se ranije mislilo. Zbog toga je i stopa umrlih mnogo manja od spomenutih. Svakim danom raste broj testiranih širom svijeta koji potvrđuje da stopa zaraženosti u najvećim žarištima doseže i 40-70%. Šok je stigao iz američke države New York gdje su do subote 4. travnja testirali čak 271 tisuću ljudi (1,4% populacije). Pronađeno je nevjerojatnih 38% zaraženih među testiranima. Potvrda je stigla i sa Islanda – daleke i izolirane zemlje s malim brojem turističkih dolazaka zimi – gdje je testirano 4,5% populacije (to je kao da se u Hrvatskoj provede gotovo 200,000 testova, a do sada je provedeno oko 10,000). Na dalekom sjevernom otoku u oceanu utvrđeno je čak 6,3% zaraženih, među kojima polovica nema simptome. To su izvanredno visoki postoci za tako izolirano mjesto. Prema tome, tek kad se virus preselio u razvijene demokracije relativno brzo se spoznalo nešto što se moglo znati još pred dva mjeseca da su Kinezi bili bolje organizirani – da je virus veoma „brz“ i proširen, da ga prenose i brojni zaraženi bez simptoma, te da prethodne terapije za neke kronične bolesti možda otvaraju put virusu u plućima.

Totalitarni duh treba vratiti natrag u bocu

Izostanak ovih informacija u toku veljače i prvih dana ožujka uzrokovao je tri teške posljedice koje i danas trpimo: (1) zakasnila je reakcija na svim razinama (javno-zdravstvenoj, političkoj i ekonomskoj), (2) proširila se panika zbog pogrešne percepcije o stopama umrlih, koja je pojačana dojmom iz žarišta poput Bergama gdje se nesretno poklopilo nekoliko faktora – slabi kapaciteti zdravstvenog sustava, nepripremljenost i loše odluke koje su dovele do brzog širenja virusa bolnicama i jedna nogometna utakmica, te (3) uslijedila je reakcija „iz želuca“, iz straha, uvođenjem veoma restriktivnih mjera od kojih neke možda i nisu bile potrebne.

Kao što je objašnjeno na početku teksta, ovim tumačenjem pozadinskih događaja ne želim sporiti potrebu za restriktivnim mjerama. Cilj je pokrenuti raspravu o njihovim detaljima i načinu relaksacije kada se steknu uvjeti za to. Jasno je, naime, da je društveni trošak mjera ogroman (da ne ponavljam već zapisano: detalje o tome pronaći ćete ovdje). Stoga će trebati pronaći pametnu ravnotežu načina života i navika, te javno-zdravstvenu strategiju, koje će omogućiti da se život počne vraćati prema normali, a da to ne ugrozi bolesne koji će i dalje moći dobiti adekvatnu medicinsku skrb. Drugim riječima, dilema nije „ljudski život ili normalan život – mi smo se opredijelili za prvo“, nego „kako postići koliko-toliko normalan život i za jedne i za druge – za zdravstveno ugrožene, i za one koji to iz nekoga razloga nisu i neće biti“.

Od početka proučavanja ove pandemije, a napose kroz trilogiju o potrebi odmicanja od ideologije u raspravama o društvenoj reakciji na opasnost, čije sam glavne poruke imao prigodu predstaviti široj javnosti u spomenutoj Bolkovićevoj emisiji, pokušavam objasniti da nas kroz ovu nevjerojatnu epizodu mogu provesti samo informacije, znanje, razboritost i stručnost. Nasuprot tome, u početnoj fazi suočavanja s problemom eskalirali su nepotrebni i ideologijom nabijeni verbalni sukobi. Pokušavalo se dokazati kako navodno „ekonomski liberalnije“ zemlje poput SAD-a i Velike Britanije vode više brigu o društvenim i ekonomskim troškovima i idu na stjecanje takozvanog kolektivnog imuniteta (eng. herd imunity) puštajući da se virus proširi među ljudima. S druge strane, državnoj intervenciji sklonija društva poput Kine, Italije i Francuske čvrsto interveniraju (navodno „lijevo, planski“ – pogrešna teza koju je proširio Igor Rudan), ne bi li osigurali da se svatko tko ima šansu za ozdravljenje doista i izliječi. Međutim, već tada, oko sredine ožujka, bilo je jasno kako je: (a) riječ o posve pogrešnom, izokrenutom postavljanju tezai (b) problem je u tome što puštanje virusa prije ili kasnije dovodi do eskalacije broja umrlih u žarištima poput Bergama (i šire Lombarije).

Zagovornike prve teze – te navodne zagovornike širih društvenih i gospodarskih interesa i sloboda – ušutkalo je odustajanje SAD-a i Velike Britanije od početno relaksiranih strategija. S druge strane, širenje autoritarnih ideja i mentaliteta „balkanskog špijuna“ zaustavio je korisno proširen strah od buđenja duha totalitarizma koji je bio očit u različitim pojavama: od stigme zaraženih (npr. neovlaštena privatna fotografiranja ljudi po parkovima i na ulazima u prostorije za testiranje) preko masovnog širenja čvrstorukaških poziva na društvenim mrežama, do stvarnih pouka o tome koliko je nekim društvima malo potrebno da odustanu od demokracije i skliznu u diktaturu. O tome svjedoče policijski sat u Srbiji i delegiranje diktatorskih ovlasti Viktoru Orbanu u Mađarskoj. Ne treba sumnjati u to da virus represije i totalitarizma živi i među nama.

Stoga, uskoro, kada se steknu uvjeti za razboritu raspravu o tempu i načinu normalizacije života, treba učiniti sve da se ideolozi i totalitaristi zadrže u njihovim malim kampovima, kako bi razumni ljudi mogli doći do zraka da u miru traže najbolja rješenja.

Trumpov hazard

Jedna je stvar tražiti razuman balans između anti-epidemijskih i anti-recesijskih mjera na uzlaznom dijelu epidemijske krivulje, a druga na silaznome dijelu. Američki predsjednik predugo se rukovodio idejom da je već u prvoj fazi epidemije moguće pomiriti borbu protiv virusa s funkcioniranjem gospodarstva i društvenog života. I dok je predsjednik pred dva tjedna slao poruku Amerikancima „vani smo za Uskrs“, zadnjih dana poruka se pretvorila u: „svi u kuće!“. Ipak, Trump je ostao dosljedan u tome da odluke o oštrini mjera prepusti guvernerima pojedinih država, jer je njihova je epidemijska situacija veoma različita.

Trump se i dalje nada da će neki od lijekova koji se nalaze u poodmakloj fazi testiranja pružiti toliko potrebno olakšanje. Najviše nade polaže u kombinaciju hidroksiklorokina i azitromicina čiji će rezultati kliničkog ispitivanja na velikom uzorku biti objavljeni u toku idućeg tjedna. Direktor Federal Drug Administration pojavio se na redovitoj presici u Bijeloj kući u subotu navečer i prilično neodređeno najavio da lijek dobro djeluje na neke skupine pacijenata. Spominje se i cjepivo koje ulazi u fazu ispitivanja. Međutim, ako brzo farmaceutsko čudo izostane, Amerika će u ovom tromjesečju proći kroz neviđenu ekonomsku kontrakciju (20-25%). To ostatku svijeta sigurno neće pomoći da se počne oporavljati od šoka.

Velika Britanija je sredinom ožujka odustala od ležernijeg pristupa i uvela lockdown. Činjenica da je i sam Boris Johnson uspio pokupiti covid-19 ipak je samo anegdota. Unatoč tome, na Otoku se stalno koketira s idejom o povratku strategiji kolektivnog imuniteta, uz zadržavanje dijela restriktivnih, ali ipak ublaženih mjera. Johnsonov glavni savjetnik za epidemiologiju profesor Medley poziva se na prijetnju siromaštva, ovisnosti o državnoj pomoći i prekida normalnog razvoja djece (o čemu razmišljaju i svi roditelji u Hrvatskoj nakon izgubljene školske godine zbog štrajka i ofrlje digitalne škole koja nikada neće moći zamijeniti onu pravu). Medley to čini ne bi li u jednadžbu odlučivanja uveo i druge varijable pored jedine koja sada tamo obitava – očekivanog broja umrlih od covid-19, osobito eskalacije toga broja u slučaju nemogućnosti pružanja medicinske skrbi svima kojima je ona potrebno. Medleyevo razmišljanje ponovo dobiva na težini u svjetlu informacija o proširenosti virusa u populaciji, koja ukazuje na mogućnost da kolektivni imunitet i nije toliko daleko kao što se ranije mislilo. Međutim, epidemiolozi (Rudan) upozoravaju da još nismo sasvim sigurni da je imunitet nakon što se preboli covid-19 trajan (u slučaju gripe nije), a ne smije se podcijeniti niti veća vjerojatnost mutacije u varijanti kolektivnog imuniteta.

Lutanja (i kašnjenja) SAD-a i Velike Britanije, kojima bi se uskoro mogla priključiti i Švedska koja je do sada primjenjivala blage mjere, ne bi trebalo brkati s optimizacijom mjera o kojima će uskoro moći razmišljati zemlje poput Hrvatske. Hrvatska je među rijetkim zemljama koje se nalaze na silaznom dijelu krivulje novih slučajeva. Imamo pravo očekivati da će stupići koji pokazuju broj izliječenih (nisu prikazani na donjoj slici jer su još uvijek mali) uskoro premašiti prikazane stupiće testirano novozaraženih. Hrvatska se, dakle, nalazi na posve drugom (desnom) dijelu krivulje novozaraženih u odnosu na SAD, U.K. i Švedsku, što nam daje bitno drugačiji okvir za razmišljanje o nastavku borbe s virusom.

Izvor: worldometer.info

Srednjih puteva ima raznih

Postavlja se pitanje je li narančaste stupiće moguće svesti na neku podnošljivo nisku razinu (npr. na nekoliko slučajeva na dan – jednoznamenkast broj) ili čak na nulu i zadržati ih u tome području, a da restrikcije koje su potrebne za to ne budu toliko jake da onemoguće pokretanje kolabiranog gospodarskog stroja?

Srednjih puteva ima raznih. Najčešće se spominje slučaj Južne Koreje. Kao što se vidi na sljedećoj slici, ta zemlja već dulje vrijeme uspješno kontrolira stupiće koji opisuju broj novih slučajeva na dan. Slično je na Tajvanu i Singapuru, a naznake iste mogućnosti vide se u Izraelu, te još više – u susjednoj Sloveniji.

Izvor: worldometer.info

Korejski model je poznat. Provode se masovni testovi radi ranog otkrivanja pronositelja virusa, a razvijeni IT sustavi omogućuju izvrsna predviđanja i prevenciju te brzo otkrivanje i izolaciju kontakata. Disciplina u nošenju maski, rašireni dezinfekcijski napori i ozbiljni bolnički kapaciteti, osigurali su i reletivno nizak omjer umrlih i potvrđeno zaraženih od oko 1,8% (taj omjer u Italiji prelazi 10%).

U Europi zbog masovnog testiranja često hvaljena Njemačka još nije postigla dovoljno uvjerljiv preokret trenda novih slučajeva da bismo mogli govoriti o normalizaciji na dovoljno niskoj razini. Kolikogod to nekome zvučalo nevjerojatno, korejskoj tranziciji u mirniju fazu najbliže su – Hrvatska i Slovenija!

Izvor: worldometer.info

Ovo nas saznanje ne smije uljuljati. Hrvatska ima i jednu slabost: s oko 10,000 provedenih testova, relativno malo testiramo. Ta činjenica podgrijava sumnju da bi brojčano veći test na dobrom uzorku populacije otkrio značajan postotak asimptomatskih pronositelja. Njihova se utjecaja treba bojati u slučaju prerane i prejake relaksacije. S druge strane, još jednog konja za trku imamo: naš omjer umrlih i potvrđeno zaraženih (1,1%) niži je od spomenutog južnokorejskog i njemačkog (1,4%). Omjer će u narednim danima rasti, jer ovisi o početku epidemije koji se u J. Koreji dogodio ranije pa ih sada sustižemo. Pritom ne smijemo smetnuti s uma da je stvarna stopa umrlih (koja u nazivniku ima stvaran broj zaraženih) mnogo niža zbog mnoštva „vlasnika“ virusa koji ne znaju da imaju virus. Među njima možemo biti i vi i ja. Ipak, spomenuti omjer umrli / potvrđeno zaraženi pokazuje da se u Hrvatskoj još nešto radi dobro. Bolesnici koji imaju covid-19 koncentriraju se u za to predviđenim mjestima u bolničkom sustavu. Ta mjesta su izolirana od preostaloga dijela zdravstvenog sustava tako da se zaraza za sada ne širi izvan korona zona. Do sada su umrle starije osobe s teškim kroničnim bolestima koje liječnici nisu uspjeli spasiti, no najvažnije je da su te osobe, prema svim informacijama kojima raspolažemo, adekvatno liječene. Pratili smo i vrlo brzu reakciju u slučaju dvije medijski popraćene akcije suzbijanja eksplozije mikro-žarišta u Biogradu i na Murteru. Kroz zajedničku EU nabavu nabavlja se još 200 respiratora što će ukupan broj dovesti na 1000 ili 250 na milijun (Njemačka ima 300, a Italija je prije izbijanja krize imala 83). Berošev tim doima se razborito i uigrano. Doduše, trebalo je imati i sreće – čudni su putevi virusni, no srećom put ih još nije nanio u neki starački dom – ali unatoč tome, ovo je naznaka da bismo uz jačanje testnih kapaciteta mogli razmišljati o korejskom scenariju u kojem prilagođeni život koliko-toliko normalno funkcionira.

O putevima razumne normalizacije

Kao laik bio bih neodgovoran kada bih tvrdio da znam „recept“ za djelomičnu relaksaciju: na primjer, otvaranje svih trgovina bez ograničenja radnog vremena i omogućavanje putovanja unutar zemlje trebalo bi biti praćeno strogom izolacijom i zaštitom starijih i kroničnih bolesnika (izraelski model), zadržavanjem pravila socijalne distance, osobito u zatvorenim prostorima gdje treba nositi i maske kao što je u jučerašnjem tekstu objasnio Igor Rudan, te drugim mjerama kao što je neizbježna osobna higijena, izbjegavanje rukovanja, grljenja, ljubljena i sl. Odgovarajuće dodatne pripreme trebat će pripremiti i u bolničkom sustavu, no ja o tome ne znam ništa.

Sigurno je da će se na sam spomen ove mogućnosti mnogi nakostriješiti i reaktivirati staru priču o nediscipliniranom narodu, premda anegdotalne i ozbiljne statističke informacije ukazuju na suprotno. Uvjeren sam da građani Hrvatske, uz odgovarajuću edukaciju, javnu informativnu kampanju i razmjeran policijski nadzor, znaju biti odgovorni, tako da bi slika iz Dnevnika HRT-a na kojoj revni policajac u civilu tjera ženu koja sjedi sama na klupi na splitskoj rivi, a deset metara oko nje nema nikoga, trebala konačno otići u prošlost. Slika je i politički iritantna jer pothranjuje mentalitet Čvorovića među nama (to je onaj debeli lik s brkom iz Balkanskog špijuna). Optimalno restriktivne mjere u svakom slučaju trebaju biti u rukama odgovornih i stručnih virologa i epidemiologa koji bi trebali detaljnije i zornije preporučati potrebne socijalne distance s obzirom da zaraza odnosno reakcija imunosustava ovisi i o primljenoj infektivnoj dozi virusa koja vjerojatno nije ista ako vam netko „kihne u facu“, ili slučajno pokupite malog neprijatelja rukom s nečijeg kaputa gdje se zajedno s grinjama gnijezde na obodu rukava u zadnja dva, tri dana.

Iako će prijetnja povratka u vrlo restriktivne mjere morati ostati aktivna i nakon popuštanja, medicinska struka i javnost trebaju razborito prihvatiti činjenicu da je gospodarstvo trenutno u kolapsu jer ne postoje čarobni štapići koji mogu promijeniti takvu situaciju. Izlaz je samo jedan: pokrenuti se. Dulje zadržavanje ovakvog stanja može dovesti do socijalne drame s nesagledivim, dugoročnim posljedicama. Uzdanje u vladine mjere, koje jesu „kupile“ dva do tri mjeseca relativnog mira, uz još uvijek nepoznatu fiskalnu cijenu, podsjeća na lijepljenje flastera po ranama od pucnja sačmaricom. O težini situacije govori činjenica da još uvijek ne znamo državni proračun za ovu godinu (rebalans). To nije posljedica sporosti ministarstva financija, nego objektivnog problema s kojim smo suočeni. Drugim riječima, ne zavaravajte se da vladine mjere mogu bilo što riješiti; one nam daju dva-tri mjeseca predaha, uz nevjerojatno visoku cijenu.

Ako smo do sada vjerovali virolozima i epidemiolozima da čuda ne postoje, možda je vrijeme da netko povjeruje isto ozbiljnim ekonomistima? Najveća tragedija ove situacije bila bi da se uspješno borimo s virusom, a onda promašimo loptu u gospodarskom dijelu. Izgledi za to, kao što znamo iz „normalnih vremena“, nisu mali. Hrvatska tradicija dobre ekonomske politike – ne postoji (optimisti bi rekli da postoji, ali je krhka). Ponuđača čarobnih alternativa u ovoj zemlji nikada nije nedostajalo i nikada im nije nedostajala ozbiljna potpora neukog ili interesno obojenog dijela javnosti. Zbog toga u seriji Koronaekonomika, koja ide na Ekonomskom labu, narednih dana planiram objaviti tekstove o nekima od ekonomsko-političkih (i političko-ekonomskih) ideja koje, ako bi se realizirale, mogu bitno umanjiti ionako nevelike potencijale za hrvatski gospodarski razvoj. Na primjer:

  1. Odustajanje od fiskalne razboritosti na dulje vremensko razdoblje, uz preuzimanje još veće uloge državnih proračuna i državnih poduzeća na svim razinama vlasti, ali ne zbog kratkoročne intervencije, nego zbog diktiranja tempa i smjera razvoja gospodarstva u srednjem i dugom roku.
  2. Afirmacija teorije samodostatnosti: ova kriza je šansa da se planski radi na razvoju samodostatnosti u strateškim industrijama u kojima imamo sirovinsku bazu, od sirovine do tržišta (poznati model „od polja do stola“ – sedma minuta ministrovog intervjua).
  3. Helikopterski novac – poklanjanje novca ljudima mimo proračunskih transfera, izravno od strane središnje banke. Srbija kreće s primjenom ovog modela koji u Hrvatskoj zagovara Ivan Lovrinović, no zagovaraju ga i neki poznati ekonomisti. Ne možemo isključiti da će model biti primijenjen u još nekim zemljama pa će o njemu biti puno rasprave u mjesecima koji dolaze.
  4. Odustajanje od koordinacije politika na razini EU, jer ta se međunarodna tvorevina u ovoj krizi navodno teško kompromitirala, razotkrivši svoje stvarne namjere ljudskog i financijskog isisavanja europskog jugoistoka prema neokolonijalnom modelu.

Iako ideja svaka za sebe ima devastirajući potencijal, njihova kombinacija može biti letalna. Približno onoliko koliko bi štete nanijelo trajanje pandemije nekog još opasnijeg virusa. Štoviše, neke od ovih ideja opasnije su od SARS-Cov-2, jer kratkoročno mogu donijeti olakšanje i dobiti potporu; u početku bi rijetko tko mogao shvatiti kako će se podebeo račun takvih zabluda ljudima ispostaviti nekoliko mjeseci ili godina kasnije. Normalizacija stoga ima i mnogo dublje socijalno, psihološko, političko, geostrateško i historijsko značenje.

U užem ekonomskom smislu, pogled unaprijed svodi se na pitanje hoće li ova kriza katapultirati gospodarstvo na stazu koja se opisuje slovom V (brzo potonuće i brzi oporavak), U (oporavak nakon „grebanja po dnu“) ili L (dugi ostanak u rupi). Iako su takve metafore prijemčive, u jedno možemo biti sigurni: neće se desiti ništa od toga. Bit će kvrgavo, s puno više zavoja nego linija. Ako u drugoj polovici ove godine započne oporavak, u Hrvatskoj će zbog važnosti turizma biti sporiji nego drugdje. Ipak, dugoročnu putanju odredit će dominantne ideje, interesi i uvjerenja, koji u gospodarstvu poput hrvatskoga oduvijek imaju presudnu ulogu. Tek nakon toga na scenu stupa onaj apstraktni entitet koji se zove „struka“ i poduzetnici. Nikakvi „stožeri“ ne mogu tu ništa učiniti. Samo politika. A kada je o njoj riječ, za sada se sve svodi na jedno: kako izaći iz zamke lažne dileme „ljudski život ili povratak normalnom životu – pri čemu biramo ljudski život“, i prijeći u racionalnu domenu opreznog i stručnog traženja odgovora na pitanje kako postići koliko-toliko normalan život i za jedne i za druge – za ljude čije je zdravlje ugroženo i za one koji iz nekoga razloga nisu i neće biti ugroženi ovom bolešću. Pravo pitanje zapravo glasi: nastaviti dalje s prilagođenim normalnim životom, ili ugroziti temelje života društva?