Prošli utorak predstavljena je Crna knjiga trošenja javnog novca, projekt Udruge poreznih obveznika Lipa. Dobili smo knjižicu s pregledom četrdesetak tipičnih slučajeva, više ili manje poznatih i do sada javno obrađivanih: od sveprisutnog Uljanika, preko trogirskog sudskog slučaja koji je trajao 47 godina, do požeškog kazališta bez glumaca.
Nema tu ničega što bi u pogledu trošenja javnog novca moglo biti iznenađenje ili predstavljati veliko otkriće. Predobro znamo kako javni sektor u Hrvatskoj funkcionira i tko su mu dionici odnosno dužnici koji vraćaju uloge kroz glasove na izborima, te kojim se kriterijima to društvo rukovodi. Stoga sam se pitao, nakon poziva organizatora da dođem komentirati izlazak Crne knjige, što bih novoga uopće mogao reći. Zaključio sam da novo smisliti ne mogu, ali mogu pokušati sistematizirati teme koje se uvijek nekako emotivno izmiješaju kad krene kuknjava o trošenju javnog novca.
Odlučio sam se za tri teme: (1) kako postići analitički, komunikacijski i politički napredak kada je riječ o razumijevanju i sprječavanju ekscesa u trošenju javnog novca; (2) što je najgore u ekscesima trošenja javnog novca i (3) zašto bi uradci poput Crne knjige mogli biti korisni.
Kako postići napredak
Kada čovjek dođe u neke godine, a nakon što je desetljećima lajao na mjesec, prevladaju apatija i cinizam. To nisu beskorisni osjećaji. Na njima počiva realizam.
Realizam se u ovom slučaju odnosi na spoznaju da nikoga tko je uključen u ekscese trošenja javnog novca nije briga za Udrugu Lipa, događaj u novinarskom domu, sadržaj Crne knjige, i što će tamo neki analitičari i ini nazočni reći. Naročito ih nije briga za nekakve preporuke. Preporuke se daju u zemljama i kulturama u kojima ljudi slušaju jedni druge, znatiželjni su, otvoreni, odgovorni i spremni mijenjati svoje ponašanje radi boljitka zajednice. Takva se mjesta nalaze negdje drugdje.
U osnovi, postoje dva načina kako se može utjecati odnosno postići napredak. Prvi je edukacija. O ekscesima u trošenju javnog novca treba učiti djecu. Od malena ili od srednje škole; treba ih učiti da će ih u životu, kao porezne obveznike, nastojati nasamariti na razne načine. Možda ćemo na taj način odgojiti nove i skeptične generacije koje će glasnije tražiti razvidnost i kontrolu nad svojim novcem kada postane javan.
Drugi način utjecaja odnosno postizanja napretka je protest. Ništa se neće promijeniti dok protest ne postane dovoljno glasan, i ne obuhvati dovoljan broj ljudi.
Edukacija i protest nipošto ne isključuju analizu. Analiza je ono što u Crnoj knjizi nedostaje. Točnije, ne u Crnoj knjizi, nego općenito u društvenim raspravama o izdacima države. Trebamo novu teoriju ekscesa u trošenju javnog novca. Trebamo pojmove, kategorizaciju, rubrike i analize. Mito, korupcija, nepotizam, trgovanje utjecajem, neefikasnost, klijentelizam, sve su to različite stvari koje koštaju i dovode do ekscesa, ali na razlčite načine. Bilo bi zanimljivo kada bi netko razvijao i tumačio te kategorije. Onda bi bilo lakše i educirati i protestirati.
Isto tako, kada se uz pomoć ukupnih brojki pokušava progovarati o neefikasnostima u velikim društvenim pod-sustavima kao što su javno zdravstvo ili pravosuđe, anegdote ne pomažu. Treba analiza, i to mnogo ozbiljnija od one koju nudi Crna knjiga.
Što je najgore u ekscesima trošenja javnog novca
Da je više analiza, možda bi se shvatilo što je najgore u ekscesima trošenja javnog novca. Možda sam bio pod utjecajem nedavne priče iz Narodnih novina, gdje su najbolji kandidati za četiri upražnjena radna mjesta bili članovi vladajuće stranke, kada sam se odlučio kao najgoru stvar ne istaknuti niti sustav javnih nabavki, niti socijalne pomoći za ljude koji su davno umrli, niti subvencije široke ruke bez uvjeta za gubitaše, tipa Uljanika. Odlučio sam se imenovati najobičniji (i najrašireniji) ljudski problem – nepotizam (stranački, rodijački, svejedno je), pri zapošljavanju kao najveći hrvatski problem. Evo i zašto.
U Hrvatskoj je masa plaća odnosno ukupan trošak rada u državnom sektoru generalno izašao izvan svih gabarita: s 11% udjela u BDP-u (bez državnih poduzeća – ovo je samo proračun opće države koji samo iznimno uključuje državna poduzeća poput HŽ-a) odstupamo od zemalja na usporedivoj razini gospodarskog razvitka. No, i to ne bi bio toliki problem (premda jest, sam po sebi), da nema levijatana sastavljenog od državnih poduzeća gdje se radna mjesta rezerviraju na stranačkim sajmovima, a poduzeća vode stranački namještenici, a ne profesionalni menadžeri.
U takvom sustavu nisu problem samo troškovne stavke koje se vide u budžetima, a koje su sigurno žestoko pretjerane, nego ono što se ne vidi u proračunima – oportunitetni trošak ne-zapošljavanja najboljeg kandidata. To je ukupan trošak koji kao društvo imamo zbog zatiranja profesionalizma u javnom sektoru. Razmjeri te štete strašni su u materijalnom, kulturnom i moralnom smislu. Veća šteta od te ne postoji.
Još jedna korist od Crne knjige
Podsjećanje na ekscese kroz komunikacijski jednostavne alate kao što to čini Crna knjiga, može biti korisno u cilju istiskivanja pokušaja da se ove teme prekriju makroekonomskim i ideološkim maskama čiji je cilj zamutiti vodu. Jasno je, naime, da zahtjev za smanjenjem poreznih tereta i disciplinom u državnoj potrošnji dio legitimiteta vuče iz postojanja ogromnog broja i iznosa ekscesa u trošenju javnog novca.
S druge strane, jasno je da kod ljudi koji od njih imaju koristi postoji snažan interes za nastavkom takvih ekscesa. Ljudi vole izvjesnost, vole da im dohodak dolazi iz sigurnih izvora kao što su proračuni ili dugoročni ugovori s nekim državnim poduzećem; ljudi vole kada se potroši malo više, ako nije njihovo. Zbog toga je prisutan snažan interes da se nekom drugom pričom prekrije činjenica da u javnim izdacima postoje ozbiljni ekscesi.
U svrhu prikrivanja ekscesa u trošenju javnog novca najčešće se koriste dva alata – makroekonomski modeli i ideologije.
Primjer prvog alata je fiskalni multiplikator. Ako smanjimo državne izdatke, to će imati multiplikativni efekt na smanjenje dohodaka, govore oni koji vjeruju da je multiplikator važna i dokazana stvar. Dakle, ako povećamo državne izdatke, to će, multiplikativno, utjecati na povećanje potrošnje i zapošljavanja. Jednom je jedan novinar u vodećem dnevnom listu ozbiljno napisao da bi, zbog multiplikativnih efekata, bilo izvrsno kad bi svi državni službenici dobili mobitele i što više telefonirali.
Slučaj s multiplikatorom tipičan je primjer intelektualne krađe. Multiplikatori su vrlo složeni modeli, i mnogo je ekonometrijske umješnosti i kvalitetnih ulaznih podataka neophodno da bi se mogli pouzdano procijeniti. To naprosto nije koncept kojim bi se svaka zainteresirana šuša mogla olako nabacivati kako joj drago. Međutim, ideja da se utjecaj državnog izdatka na društvo u cjelini može multiplicirati toliko je jaka, da joj u raspravama nije moguće odoljeti, osobito ako vam povećanje državne potrošnje ide u priliog.
Primjer drugog pokušaja da se ekscesi pometu pod tepih uz pomoć ideološke metle plašenje je baukom neoliberalizma. Čim započne priča o ekscesima trošenja javnog novca, netko poviče da neoliberali žele uništiti državu blagostanja. Besćutni ekonomski liberali nadiru sa svih strana kao žohari! Diže se moralna panika. Jer halo, ipak su država i društvena solidarnost ovdje na kocki.
Dobro upućeni već su prepoznali da je šampion u korištenju ove dvije metode javne komunikacije dugogodišnji sindikalni vođa Vilim Ribić. Treba priznati da je on u nametanju ove perspektive desetljećima bio uspješan.
Kakve to ima veze s Crnom knjigom? Crna knjiga može biti alat za zadržavanje pažnje na suštini; poruka da makroekonomski i ideološki „argumenti“ nisu ništa drugo do bijeli miševi koji tužnu istinu o ekscesima u trošenju javnog novca ne mogu pomesti pod tepih.
Pitanje morala i građanskog odgovora
Za kraj, nije slučajno što se o Crnoj knjizi raspravljalo u tjednu u kojem je ministrica Žalac vozila bez vozačke dozvole, udarila dijete, ponudila ostavku, a premijer ju nije prihvatio. Prekršaj zbog kojeg bi svaki ministar u svakoj normalnoj zemlji trenutačno ne samo ponudio mandat na raspolaganje, već i podnio neopozivu ostavku, o kojoj ne bi bilo ni riječi rasprave, kod nas se tretira kao pogreškica.
Kako je to moguće? Moguće je, jer se može. Više je ljudi koji će takav eksces zaboraviti, oprostiti, ili ga uopće neće smatrati ekscesom već normalnom stvari „koja se može dogoditi svakome“, nego što ima ljudi koje to uzrujava i koji traže odgovornost. Apeli na moral, dakle, ovdje ne vrijede.
To je stvar gole statistike sastava biračkoga tijela. Živimo u demokraciji i političari će se ponašati onako kako očekuje većina. To je možda cinično, ali je u redu. Međutim, slijedom iste logike, u demokraciji je isto tako u redu da manjina, u svjetlu ponašanja većine i njihovih predstavnika, napravi neku od sljedećih stvari: prestane plaćati poreze, emigrira, radi manje ili prestane raditi uopće. Neke od tih stvari su kažnjive (prva), neke su posve legitimne (druga), a neke su donekle autodestruktivne (iako nekima mogu i pomoći u životu – treća i četvrta). U svakom slučaju, sve su štetne za društvo. Kao i sami ekscesi iz kojih proizlaze.
Tako se pokreće spirala koja objašnjava razliku između uspješnih i neuspješnih društava.