Da se ne baci: zaštita intelektualnog vlasništva u pandemiji (II)

Izvor: Wikimedia Commons

Kotarski objašnjava globalnu političku ekonomiju patenata za cjepiva. U prvom nastavku pokazao je globalne nesrazmjere u distribuciji i objasnio kako postojeći međunarodni sporazumi dovode do ekstremne koncentracije doza u najrazvijenijim zemljama. U ovom nastavku istražuje mogućnosti privremenog odricanja od zaštite u izvanrednim okolnostima u svjetlu činjenice da su istraživanja i razvoj aktualnih cjepiva u velikoj mjeri financirani – javnim novcem.

Ad
Ad

Što donosi inicijativa za privremeno odricanje od striktne zaštite intelektualnog vlasništva te tko su njezini protivnici i pobornici?

Privremeno odricanje od striktne zaštite intelektualnog vlasništva ide dalje od obaveznog licenciranja i pokriva dijagnostičke, zaštitne i terapijske proizvode za borbu protiv pandemije koronavirusa, kao i povezanih cjepiva. Ono ne bi samo smanjilo stupanj zaštite postojećih patenata na cjepiva i ostale medicinske proizvode, već bi konsenzualno usvojena odluka od strane WTO-a obuhvaćala i druge aspekte intelektualnog vlasništva poput trgovinskih tajni, copyrighta, znanja o procesu proizvodnje, nacrta, industrijskog dizajna, a koji bi mogli stvoriti uska grla u proizvodnji prijeko potrebnih cjepiva i ostalih medicinskih proizvoda.

Na primjer, mRNA cjepiva sadrže više od 100 komponenti koje se proizvode na brojnim lokacijama diljem svijeta, od čega su mnoge zaštićene intelektualnim vlasništvom. Trenutačno stanje definitivno onemogućava efektivnu koordinaciju obaveznog licenciranja u kontekstu kompleksnog dobavnog lanca. Naravno, ovakva odluka bila bi isključivo privremena na period od 2-3 godine, sve dok WHO ne proglasi kraj globalne pandemije. Dakle, primarni cilj inicijative Indije i Južne Afrike sastoji se u povećanju ponude cjepiva, medicinskih proizvoda i zaštitne opreme potrebne za zdravstvenu zaštitu od koronavirusa.

Vodeći zagovornici inicijative su države koje spadaju u kategoriju niskog i niskog srednjeg dohotka te u kojima živi više od 4 milijarde ljudi. U novije vrijeme njima su se pridružile i neke bogatije države poput Australije i Novog Zelanda (Slika 2). Nakon vehementnog protivljenja inicijativi od strane Trumpove administracije, Sjedinjene Američke Države odlučile su se u svibnju 2021. godine za promjenu politike. Administracija Joe Bidena iskazala je podršku i razumijevanje za ovu inicijativu, ali uvjetno – primarno za ograničavanje zaštite intelektualnog vlasništva u području cjepiva, ali ne i ostalih medicinskih proizvoda usmjerenih na tretman i prevenciju pandemije koronavirusa. Logika ovakve odluke je jednostavna: široko dostupna cjepiva u ostatku svijeta štite Amerikance, dok lijekovi za tretman oboljelih to ne čine.

Slika 2

Izvor: Médecins Sans Frontières

S druge strane, vodeći protivnici inicijative okupljeni su oko Europske unije, a uključuju i Švicarsku, Ujedinjeno Kraljevstvo, Japan, Singapur i Izrael. Zanimljivo, najoštriji kritičar pridruživanja Bidenove administracije ovoj inicijativi bila je upravo Angela Merkel koja je pod krinkom brige za adekvatnu proizvodnju cjepiva zapravo štitila neke druge interese.

Ovakav stav Europske unije, preciznije, njezine najmoćnije članice Njemačke, uistinu ne treba čuditi kada se prisjetimo činjenice da je BioNTech prema procjenama njemačkog ekonomista Sebastiana Dulliena doprinijeo rastu njemačkog BDP-a s 0,5% u 2021. godini, a što je čak 1/5 očekivanog rasta.

Sve u svemu, poprilično beskompromisan stav EU u ovome pitanju povezan je sa snažnom podrškom njemačkih političkih elita komercijalnom uspjehu njemačke tvrtke BioNTech Manufacturing GmbH, koja dobiva polovicu od globalnih prihoda koje prodajom ostvari Pfizer/BioNTech cjepivo.

Ovakvu politiku svojim odlukama o kupovini 5 milijardi doza cjepiva dodatno podržava Nijemica na čelu Europske komisije, Ursula von der Leyen, ali koja u ime svoje institucije nije izrazila preveliku spremnost za ambiciozniji program donacija cjepiva koji bi premašivao dosadašnjih 300 milijuna doniranih doza.

Godinu dana nakon lansiranja inicijative Indije i Južne Afrike, generalna direktorica WTO-a Ngozi Okonjo-Iweala mogla je nakon nedavno održanog sastanka 12. ministarske konferencije krajem studenoga 2021. samo ustvrditi kako su pregovori oko konkretizacije ove inicijative zapeli u pat-poziciji. Premda se s vremenom smanjio broj razvijenih država koje se protive inicijativi Indije i Južne Afrike, i dalje postoje ozbiljne prepreke temeljitoj raspravi i odlučnom djelovanju u smjeru ubrzavanja globalne imunizacijske kampanje, a koja bi se bazirala na odlučnijem dijeljenju znanja i tehnologije te povećanoj ponudi cjepiva.

Još jedna priča o privatizaciji profita i socijalizaciji troškova

Tvrdnje o nepovredivosti intelektualnog vlasništva i negativnom efektu njegovog ograničavanja (ne ukidanja!) u slučaju globalne pandemije ne drže vodu. Prema dosadašnjem iskustvu u razvoju novih lijekova, medicinskih tretmana i cjepiva, farmaceutske korporacije imale su mnogo ‘vlastite kože u igri’ zbog velikih izdataka za istraživanje i razvoj, unatoč činjenici da su također značajno profitirale od ulaganja poreznih obveznika u bazična istraživanja. Prilog Financial Timesa pod nazivom Covid-19 and the business of vaccines izlazi s procjenom troška komercijalizacije prosječnog cjepiva kroz sve tri faze kliničkog ispitivanja od 0,7 do 2,4 milijarde američkih dolara. Ipak, u slučaju pandemije SARS-CoV-2 farmaceutske korporacije dobile su potporu poreznih obveznika i filantropskih organizacija bez presedana u povijesti. Cjepiva koja su proizveli Moderna i Novavax ne bi ni približno tako brzo ugledala svjetlo dana, s obzirom da su svi troškovi istraživanja i razvoja financirani javnim novcem. Sličan je slučaj i najraširenijeg cjepiva u EU, Pfizer/BioNTech-ovog, čiji razvoj predstavlja eklatantan primjer državnog intervencionizma u aranžmanu Savezne Republike Njemačke.

The Graduate Institute Geneva sastavio je bazu podataka o kvantiteti i strukturi financiranja razvoja cjepiva protiv SARS-CoV-2 te je baza podataka zadnje ažurirana s 8. srpnjem 2021. godine. Na temelju dostupnih podataka vidljivo je da 90,69% svih odobrenih grantova/ulaganja na razini svijeta dolazi iz javnih izvora. Od ukupno 6,6 milijardi evidentiranih grantova usmjerenih na razvoj ukupno 36 cjepiva, čak 26,5% otpada na Modernu i Pfizer/BioNTech.

Ukupni izdaci svih privatnih kompanija nisu javno dostupni, ali se brojevi za Modernu i BionTech mogu lagano izračunati jer do pojave koronavirusa niti jedna korporacija nije imala proizvod odobren za tržišnu distribuciju. Dakle, sav trud im je bio usmjeren na razvoj cjepiva. Osim toga, Ugovori o unaprijed osiguranoj kupovini (Advanced Purchase Agreement) također predstavljaju oblik direktne javne potpore. Dotični ugovori su potpisani prije nego što je cjepivo odobreno od ‘strogog regulatornog tijela’ (Stringent Regulatory Authority), tj. prije nego što je postojala izvjesnost o sigurnosti i efikasnosti cjepiva. Zaključno s 8. srpnjem 2021. godine, dotični ugovori  vrijedili su 52 milijarde dolara.

Ilustraciju razmjera državnih potpora ilustriraju Slika 3, Slika 4, Slika 5 i Slika 6. Unatoč tome, Pfizer/BioNTech i Moderna nastavljaju zarađivati $1000 svake sekunde, te ne pokazuju ozbiljnije znakove odstupanja od postojećeg poslovnog modela, sve dok je većina najsiromašnijih država u svijetu  i dalje minimalno procijepljena. U tim uvjetima aspolutno je opravdano inzistirati na privremenom ograničavanju zaštite intelektualnog vlasništva kako ovo ne bi bila još jedna o priča od privatizaciji profita i socijalizaciji troškova.

Slika 3

Izvor: The Graduate Institute of Geneva

Slika 4

Izvor: Financijska izvješća BioNTecha i Statista 

Slika 5

Izvor: Financijska izvješća Moderne i Statista

Slika 6

Izvor: The Graduate Institute of Geneva

Kritičari ideje privremenog ograničavanja intelektualnog vlasništva odgovaraju s protuargumentom o širokom rasponu cijena cjepiva koje variraju ovisno o razini razvijenosti i bogatstvu kupca (valjda žele reći da cjenovna diskriminacija ne bi bila moguća da subvencije nisu u igri, op. ur.). Uistinu, cijene Pfizer/BioNTech cjepiva variraju od $6,75 po dozi za članice Afričke unije do $35 za Tajvan, dok Moderna prodaje cjepivo po cijeni od $7 za članice Afričke unije do $25,5 za članice Europske unije. Premda ovako široko postavljen raspon cijena eliminira potencijalnu moralnu osudu jednakog tretmana u suštini nejednakih, on ne rješava problem količine dostupnog cjepiva koji prolongira trajanje globalne pandemije, a što se zapravo može označiti terminom ‘imunizacijski apartheid’.

Osim toga, kada govorimo o priuštivosti cjepiva za države niskog i niskog srednjeg dohotka valja uzeti u obzir podatke iz publikacije Svjetske zdravstvene organizacije pod nazivom Global Spending on Health: A World in Transitionprema kojima ukupna zdravstvena potrošnja po glavi stanovnika u prvoj grupi država iznosi $41, dok za potonju grupu doseže još uvijek malenih $131. U takvim financijskim gabaritima vidimo da je i cijena od $7 po dozi, uz pretpostavku godišnjeg cijepljenja s dvije doze, ogroman udarac na zdravstvene sustave država koje čine 4 milijarde svjetskog stanovništva, te znači posljedično istiskivanje izdataka za niz drugih bolesti i medicinskih potreba. Osim toga, ovakve procjene zanemaruju logistički i zdravstveni oportunitetni trošak ideje o globalnoj kampanji cijepljenja svakih šest mjeseci. To ističe profesor Andrew Pollard, direktor Oxfordske grupe za cjepivo i šef britanskog Odbora za cijepljenje i imunizaciju.

Zaključno, u trenutačnoj konstelaciji interesa i događanja definitivno je potrebno povećati globalnu ponudu odnosno ujednačiti distribuciju cjepiva te proizvesti posljedični pad cijena kako bi se pokrili dosadašnji ‘bazeni necijepljenih’. Ovime bi se dugoročno poboljšalo zdravstveno stanje globalne populacije uslijed mogućnosti preusmjeravanja oskudnih zdravstvenih resursa na druge bolesti.

Da li je moguće pomiriti zdravstvenu solidarnost i promicanje inovativnosti?

Najpoznatiji povijesni presedan koji je uključivao odricanje od zaštite prava intelektualnog vlasništva u okončanju epidemije HIV-a svakako je društvena mobilizacija južnoafričkog društvenog pokreta Treatment Action Campaignusmjerenog na pruženja prava na liječenje HIV pozitivnim osobama i uloga indijske farmaceutske korporacije Cipla, koja je omogućila proizvodnju jeftinih generičkih antiretrovirusnih lijekova za tretiranje HIV pozitivnih pacijenata. Snažan doprinos također je dala mobilizacija globalnog civilnog društva nakon skandalozne tužbe 39 farmaceutskih korporacija protiv Južne Afrike zbog obaveznog licenciranja. Snažni prosvjedi koji su pratili ministarsku konferenciju WTO-a u Seattleu 2001. i negativan publicitet za spomenute farmaceutske korporacije doveli su u konačnici do odbacivanja tužbi i promjene službene američke politike.

Nakon oslanjanja na postupak obveznog licenciranja i pokretanja masovne proizvodnje antiretrovirusnih lijekova njihova je cijena pala čak za 97% u državama pogođenima epidemijom HIV-a, a pogotovo u Africi. I daleko od toga da je ova epizoda ograničavanja prava intelektualnog vlasništva unijela kaos u globalnu farmaceutsku industriju i zakočila inovativnost. Nakon ove  prekretnice pojavili su se još učinkovitiji antiretrovirusni lijekovi s manje nuspojava, razvijeni su novi lijekovi koji pomažu u prevenciji HIV-a, poboljšale su se metode administriranja lijekova HIV pozitivnim pacijentima te su proširene opcije u domeni pedijatrijske skrbi za djecu HIV-pozitivnih roditelja. Unatoč gubitku monopolitičke zaštite i pritiska transfera tehnologije spram primarno indijskih farmaceuta specijaliziranih za proizvodnju generičkih lijekova, farmaceutske korporacije sa sjedištem u bogatim državama Zapada nastavile su ostvarivati profit i inovirati na terenu borbe protiv HIV-a.

Prava intelektualnog vlasništva nisu apsolutna prava, pogotovo ne uvjetima globalne pandemije

U ovom trenutku ključnu barijeru adekvatnoj i priuštivoj ponudi cjepiva ne predstavlja broj dostupnih i odobrenih cjepiva (ukupno 10 od strane WHO-a). Također, eventualni izostanak proizvodnog kapaciteta u zemljama koje označavamo kao tržišta u nastanku ne predstavlja nepremostivu barijeru, a što je najčešći argument kojega koriste protivnici privremenog ograničavanja pravne zaštite intelektulnog vlasništva poput CEO-a Pfizera Alberta Bourle koji je inicijativu za privremeno odricanje od zaštite intelektualnog vlasništva ocijenio kao besmislicu. Mnogi pobornici te teze u nedostatku suvislih argumenata upliću priču o geopolitičkoj opasnosti ‘licenciranja’ i mogućnosti da Kina i Rusija dođu u posjed dragocjene mRNK tehnologije. No, nije poznato kako se u tu priču uklapa BioNTechov joint-venture ugovor s kineskom korporacijom Fosun Pharma o proizvodnji milijardu doza mRNK cjepiva.

Rigidna zaštita intelektualnog vlasništva u uvjetima globalne pandemije predstavlja ključnu barijeru u omogućavanju dostupnosti cjepiva, medicinskih proizvoda i zaštitne opreme ugroženim i ranjivim skupinama diljem država niskog i niskog srednjeg dohotka. Tvrdnja da nitko nije siguran dok svi nismo sigurni nije još jedan izlizani klišej, već realnost koju se može ignorirati jedino na vlastitu štetu. Prava intelektualnog vlasništva nisu apsolutna prava. Ona su zajamčena i priznata u određenim uvjetima kako bi služila javnom interesu. U ovom trenutku, globalni javni interes je osiguranje adekvatne i priuštive ponude cjepiva i tehnologija na kojima se ona baziraju i to onim regijama koje ih trebaju najviše, pogotovo kako bi se spriječile novije i opasnije mutacije koje bi mogle poništiti učinak zaštite koju pružaju trenutačno dostupna cjepiva. U postojećim uvjetima farmaceutske korporacije koje su najveći pobjednici globalne pandemije pokušavaju ispitati koliko daleko mogu ići u osiguravanju monopolističkih renti, pogotovo imajući u vidu pojavu nekih novih pandemija u budućnosti. Zadatak kreatora zdravstvenih i ekonomskih politika sastoji se u postavljanju čvrste linije do koje mogu ići. Nadajmo se da će u tome pod pritiskom demokratske javnosti i uspjeti.