Vidim da se u javnosti i na društvenim mrežama uvijek rasplamsa velika rasprava kada netko od predstavnika Radničke fronte zaglibi s nekim od onih poznatih prijedloga o različitim oblicima uzimanja, radikalnog ujednačavanja, ekstremno progresivnog oporezivanja i drugim idejnim „ljepoticama“ koje se svode na revival marksističkog idealizma kojim se nešto što je duboko nemoralno predstavlja kao moralno. Takav obrazac se ne odnosi samo na komuniste nego i na druge idealiste kojima je zajednička ideja revolucije – radikalne promjene postojećeg.
Postojeće je, navodno, korumpirano, kompromitirano, nepravedno, a ta viša ideja, u čije bi ime trebalo rastaviti postojeće društvo i sastaviti ga na nekim novim principima, razlikuje se ovisno o apstraktnoj skupini ljudi ili ideji u čije bi se ime demontaža i ponovna montaža trebala napraviti. Za jedne je to „radništvo“, za druge „nacija“, za treće „čista država“, a za četvrte „čista priroda“. Poteškoće s definiranjem sva četiri pojma vjerojatna su podloga za svojevrsni purizam i isključivost (mržnju spram svega što ne stane pod krov glavne ideje ili skupine). Međutim, prijemčivost tih fluidnih ideja za neupućene traje samo dotle dok se revolucionarna demontaža doista ne dogodi, kao što je bio slučaj nakon 1917. odnosno 1945. Tada na površinu izbiju unutarnja proturječja novog režima. No dok su ona nevidljiva ili zaboravljena, kao što je slučaj danas, više od trideset godina nakon pada Berlinskoga zida, preko proturječja se lako prelazi. Stoga je sada (ponovo) lako biti komunist i javno djelovanje zasnovati na obećanju i nadi koji skrivaju proturječja i ružnu istinu.
Rečenicu da je lako biti komunist u društvu koje nije komunistička diktatura posudio sam od engleskoga pisca Juliana Barnesa. I ranije sam čitao njegove romane. Bavio se ljudskim odnosima, osjećajima i sjećanjima, prenoseći duh književnosti 19. stoljeća u moderan okvir. Unatoč vrhunskom stilu, nije me oduševio; doživio sam ga kao nešto poput onih ljubića koji su se nekada prodavali na kioscima (valjda je i ta literatura danas prešla na online), ali jasno, za nekih pet-šest klasa iznad. No, i to nije bilo dovoljno da bi me romani Jedna priča i Osjećaj kraja oborili s nogu. Međutim, Barnesov roman Buka vremena, u kojemu se nalazi spomenuta rečenica, „legao“ mi je kao rijetko koja literatura u zadnje dvije-tri godine.
Buka vremena roman je o životu ruskog kompozitora Dmitrija Šostakoviča (1906.-1975.). Umjetnik je cijeli život mrzio sovjetski komunizam, ali je njegovo buntovništvo ostajalo potisnuto željom za umjetničkim stvaranjem i inhibicijom spram emigracije koja bi ga lišila korijena. Šostakovič je po svemu bio pravi Rus, osobito po votki. Takav životni odabir vodio ga je kroz nekontrolirane kompromise i strašne unutarnje dvojbe. Prošao je cijelu amplitudu – od ranog i neostvarenog obećanja da će postati miljenik režima (prebrzo je postao popularan na Zapadu što je pobudilo sumnju u elitističku, buržoasku narav njegove glazbe), preko javnih osuda i zabrana njegove opere (što ga je dovodilo do ruba ludila i očekivanja da će biti odveden i ubijen), pa natrag do članstva u komunističkoj partiji i statusa ljubimca kreatora komunističkih kulturnih politika. Kroza sve to prolazio je kao kroz san u kojemu se, omotan iluzijom sigurnosti (i omamljen ruskom votkom) branio od unutarnje istine da su ironija i cinizam zadnje brane koje su preostale pred sviješću o vlastitim kompromisima sa zlom, tom nepodnošljivom bukom vremena.
Buka vremena knjiga je o psihološkim posljedicama diktature; o strašnim osjećajima i događajima kroz koje čovjek mora proći ako nastoji preživjeti i izraziti sebe u danom političkom okviru koji je sulud, nepredvidljiv, prepušten eratičnom ekstraktu moći koja se može ali i ne mora kao malj sručiti čovjeku na glavu. Sve zavisi o trenutačnom raspoloženju i željama moćnika. Pa kad zazvoni telefon, a s druge strane žice je On – Josif Visarionovič glavom, brkom i glasom, i satrap zapodjene razgovor ugodni, a drhteća umjetnička jedinka, potrošna otprilike kao vinska mušica, odjednom shvati da ono što je do prije jedne minute izgledalo kao kraj, postaje prigoda za nov, ugodan početak – samo ako pristane na naizgled mali kompromis. No kompromis je to koji će nekim čudom, ili greškom uma sa savješću, za par desetljeća postati unutarnja noćna mora – orgija posljedica alkoholizma, želje za selektivnim sjećanjima i unutarnjih dvojbi koje izbacuju negativne emocije onako kao što vulkani izbacuju lavu.
Potpuno je svejedno što pruža neposredan povod za nepredvidivu penetraciju kolektiviteta poput komunističkog režima u život pojedinca. To može biti zapisana ili izgovorena rečenica, ideja, velika zarada, imovina, bilo koja ljudska tvorevina koja predstavlja vrijednost – pa makar i onu koja ima svoj monetarni iskaz – tako da pod sumnju može pasti i notni zapis ako ga nadležni aparatčik zadužen za kulturu ocijeni kao opasnost po svijest i savjest Novoga Čovjeka, jer On se – taj Novi Čovjek – ipak valja oblikovati prema načelima koja je drug Lenjin postavio kada je u Sveto pismo zapisao da UMJETNOST PRIPADA NARODU, pa ti sad tumači što je pisac time htio reći.
Na kraju života Šostaković je razderan, duhovno mrtav, svjestan da je živio predugo i napravio previše kompromisa. On znade da će iza njega ostati biografsko-politička kontroverza, jer (piše Barnes), “Karlo-Marlo i njihovi nasljednici oduvijek su optuživali kapitalizam zbog unutarnjih proturječja, koja će nesumnjivo i posve logički dovesti do njegove propasti. Pa ipak, kapitalizam je još uvijek ovdje. Svatko tko ima oči morao je biti svjestan unutarnjih proturječja komunizma, ali tko zna hoće li to biti dovoljno da se sruši. Bio je siguran samo u to da će kada – ako ikad – ovo doba jednom završi, ljudi htjeti čuti pojednostavljenu verziju onoga što se dogodilo. E pa, to je njihovo pravo.“
Na tih zadnjih šesnaest stranica, u briljantnom crescendu romana (i Šostakovičeva života), Barnes piše o čežnji za isključenjem sjećanja, nepopustljivosti mozga, samoprijeziru, godinama koje valja steći da bi se cinično uživalo u ironiji situacija i o drugim psiho-patološkim instrumentima neuspješnih pokušaja suočavanja s nepodnošljivim svijetom i jednako takvom vlastitom prošlošću. Pravda li time Barnes ne samo kompozitora, nego i svakog drugog tko je bez traganja za herojskim činom pokušao u diktaturi ostvariti sebe, ma koliko tako individualistička težnja bila uzaludna? Za onoga tko smatra da je pravo na pojednostavljenje isključiv moralni kriterij, Šostakovičeva sudbina bit će tek plačljiva psihologija jednog kukavice – prikrivena buržuja koji je formalno pristao na komunizam kako bi spasio vlastito dupe. Za onoga tko smatra da je odnos pojedinca i totalitarnog režima slojevit i životan, a herojstvo pobune jednim dijelom upitno, ovo će biti dubok uvid u more čuda iz unutarnjega svijeta čovjeka koji izmiče jednostavnim sudovima u danim okolnostima u kojima je bio suočen sa silom nemjerljivo većom od njega samoga. Što puristi misle, imaju li mali ljudi, pa makar bili i veliki kompozitori, pravo priznati poraz?
Jedno od najvažnijih postignuća protekla tri desetljeća nakon pada komunizma svakako je prekid s gustom stravom života, tim gelom povijesti kroz koji se slavni kompozitor pokušavao probiti a da se pritom ne udavi i eventualno zapiše pokoju notu. Sloboda je čudo. Sloboda je moćna, jer sprječava gušenje nekih novih Šostakoviča i njihovo svođenje na status trepereće vinske mušice. Pritom nije bitno što ista ta sloboda omogućuje karikaturalno izražavanje i modernim komunistima koji parazitiraju na slobodi izvojevanoj protivno željama generacije njihovih ideoloških roditelja. Neka ih je, neka parazitiraju. U tome i jest snaga slobode. Da ih prikaže i prokaže. Jer, Svijet ima iskustvo – znanje o proturječjima nekih ideja koja, unatoč zaboravu, više nije lako spremiti pod tepih.
Danas se zbog toga manje bojim komunista nego nekih drugih koji još imena nemaju. Mislim da komunisti danas nisu opasni, jer su vidljivi dokle god se služe svojim starim Karlo-Marlo idejnim shemama, kako ih je nazvao Barnes. Današnje forme i instrumenti totalitarizma izvan autoritarnih država neki su drugi, još neimenovani i nedefinirani instrumenti koji se nalaze u fazi embrija, utoliko opasniji jer se lako pričinjaju malima i prikazuju kroz ideje koje su nam poznate, često moralno prihvatljive, dapače pozitivne, ali koje s namjerom, ili bez nje – spontano, služe prikrivanju stvarne naravi neo-totalitarizma.
U to se uklapa i ova pandemija, odnosno njezine političke posljedice. Došla je kao katalizator stanja s početka 21. stoljeća u kojemu više nema pojmova koji bi precizno opisivali ono što živimo, a još manje ono što bi nam se moglo dogoditi. Stoga u nedostatku riječi i definicija, spomenutu intuiciju o još neimenovanom novom totalitarizmu uokvirio sam povodom pandemije opisom pet jahača apokalipse u knjizi Koronaekonomika:
samodostatnost, jačanje države-majke, državna distribucija novog novca (helikopterski novac), navodna kompromitacija Europske unije i slabljenje ili čak suspenzija demokracije; ništa od toga nema neposredne veze s komunizmom ili naci-fašizmom kakve poznajemo iz povijesti, a opet, sve to miriše tako opako poznato da čovjek mora pomisliti kako zla biljka još nije uvenula. Zbog toga svaki instrument koji se nudi pod moralno najljepšim cvjetovima u ime zaštite života ili neke druge plemenite ideje, treba detaljno pretražiti, pa ako pretraga tako pokaže, valja prokazati totalitarni korov.
I zbog toga je Zoran Milanović u pravu kada koncept policijskoga sata pribija na križ. Jer, policijski sat je upravo ono što on opisuje – dugi sati prikriveni pod krinkom „jednoga sata“ (a više ih je – mimikrija i laž inherentni su totalitarizmu). Sati su to u kojima ljudi s dugim cijevima legalno kažnjavaju one koji promole nosom iz svojih ptičjih gajbi (vidi naslovnicu Koronaekonomike). Taj sat lako postane dan (mimikrija jednine smišljena je upravo s ciljem da olakša taj posao), dan postane tjedan, tjedan mjesec, mjesec godina, a godine epoha. I onda, dok trepnuo nisi, cijeli jedan život poput Šostakovičeva bude zarobljen u epohi koja je „malo skrenula“; a kad sve to prođe, oni koji imaju sreće da im je život makar jednim dijelom izmakao željeznoj ruci epohe – svi ti generali poslije bitke, čuvari pojednostavljenja na koje imaju pravo kao što kaže Barnes/Šostaković – svi oni moraliziraju o tome tko se i kako u željezna vremena trebao snaći, i svi se prave kao da znaju je li bilo bolje uteći iz carstva zla kao Stravinski, ostati vješto luckast kao Prokofjev ili opstati na rubovima votke, ludila i unutarnjega vulkana samoprijezira, kao nesretni Dmitrij Šostakovič. Bravo Julian Barnes.