Deskar-Škrbićev prikaz knjige Euro u Hrvatskoj: za i protiv

Ad
Ad

Autor: Velimir Šonje

Izdavač: Arhivanalitika, biblioteka Ekonomski lab

Tip uveza: Meki

Tip: Popularna znanstvena knjiga

Jezik: Hrvatski

ISBN: 978-953-99883-5-5

Milan Deskar Škrbić u tekstu iznosi osobne stavove koji nisu stavovi institucije u kojoj je zaposlen.


Odgovori na pitanja treba li se neka zemlja odreći vlastite valute i priključiti se zajedničkom valutnom području te koliki su troškovi odricanja vlastite valute ovise o nizu povijesnih, ekonomskih, političkih, ali i psiholoških čimbenika. Velimir Šonje u knjizi Euro u Hrvatskoj: za i protiv, kroz sedam poglavlja, uspijeva zainteresiranoj publici približiti ove čimbenike te olakšati njihovo razumijevanje.

Knjiga je pisana jednostavnim jezikom, ali je sadržaj kompleksan. Razumijevanje tema obrađenih u središnjim poglavljima zahtijeva veliku dozu koncentracije, iako autor koristi primjere i konkretna iskustva kako bi čitatelju olakšao „probijanje“ kroz zahtjevnu tematiku. Tekst obiluje i nizom vrlo važnih bilješki, koje su navedene na kraju knjige, iako bi bilo vrlo korisno da su prikazane kao fusnote jer bi ih tako bilo lakše pratiti. Knjiga je namijenjena široj publici, ali ekonomsko predznanje i upućenost u domaće i europske ekonomske procese i institucionalni okvir može značajno olakšati njezino čitanje.

Na početku je važno napomenuti kako, bez obzira na naslov, u fokusu ove knjige nije samo Hrvatska. Autor je veliki dio knjige posvetio važnim temama povijesno-institucionalnog razvoja i političke ekonomije eura. Time je svjesno žrtvovao prostor za detaljniju analizu nekih pitanja specifičnih za Hrvatsku pa neki dijelovi knjige posvećeni Hrvatskoj ostaju pomalo nedorečeni. Također, autor nije smatrao potrebnim duboko ulaziti i ponavljati teme koje su već predstavljene i temeljito obrađene u Strategiji za uvođenje eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Eurostrategija). Zato se čitateljima koji nisu upoznati sa sadržajem Eurostrategije prije čitanja ove knjige svakako preporučuje da ju detaljno prouče.

Autor postavlja okvir analize u samom uvodu gdje podsjeća kako je Hrvatska malo i otvoreno gospodarstvo, snažno integrirano u europske financijske i trgovinske tokove. Slikovito ističe kako Hrvatska nije otok i kako valovi iz Frankfurta (monetarna politike Europske središnje banke – ECB) već i sada dopiru do Hrvatske, bez obzira što nije članica euro područja. U uvodu također naznačuje i glavnu motivaciju za pisanje ove knjige, a to je ocjena da se rasprava o euru u Hrvatskoj i na strani zagovornika i na strani protivnika eura velikim dijelom temelji na klišejima. Autorima Eurostrategije ovakav stav neće se svidjeti, ali se može pretpostaviti da autor u ovom kontekstu prvenstveno misli na rasprave u popularnim medijima.

Osim uvoda, knjiga sadrži sedam središnjih poglavlja. Iako su poglavlja (većinom) pisana na način da mogu predstavljati zasebne eseje, čitatelju se preporučuje da krene redom i prati dinamiku koju autor postavlja. Od sedam poglavlja tri i pol su posvećena hrvatskim specifičnostima, dva i pol teorijskoj podlozi analize, a jedno široj europskoj perspektivi, iako autor hrvatske specifičnosti stavlja u širi europski kontekst u svim poglavljima.

Prvo poglavlje Tečaj u Hrvatskoj 1993.-2019. i uloga središnje banke predstavlja jedno od poglavlja u kojima se kombiniraju kretanja u Hrvatskoj sa širim teorijskim okvirom. Na početku poglavlja autor analizira kretanje bilateralnog tečaja između Hrvatske i euro područja, tj. vrijednosti eura izražene u kunama, gdje u razdoblju od 1993. do 2019. prepoznaje tri razdoblja. Prvo razdoblje značajne deprecijacije tijekom 90-ih, zatim razdoblje aprecijacije od početka 2000-ih do recesije 2009. godine te razdoblje relativno stabilnog tečaja od 2009. godine. Iako daje neka objašnjenja kretanja tečaja, autor ne ulazi duboko u njegove odrednice, što bi dodatno olakšalo razumijevanje čitateljima koji nisu detaljnije upućeni u kretanja na hrvatskom deviznom tržištu. U drugom dijelu autor daje ilustrativno objašnjenje problema preraspodjele do kojeg dolazi u slučaju da se konverzija kune u euro provede uz značajno precijenjen ili značajno podcijenjen tečaj u odnosu na neki ravnotežni na tržištu. Autor se u tom kontekstu ilustrativnim primjerom fokusira na odnose u bankarskom sustavu (štediše i dužnici po kreditima), a bilo bi korisno dodatno objasniti i učinke na bilance poduzeća, a posebno izvoznih poduzeća koja uvoze značajan dio inputa. Iako se ove teme dotiče na primjeru konverzije njemačke marke, bilo bi korisno da je prikazan dodatan ilustrativan primjer za hrvatska poduzeća. Također, autor ne ističe da se analiza u ovom poglavlju odnosi na ravnotežni bilateralni nominalni tečaj na tržištu, a ne na realni efektivni tečaj, koji je ključan za određivanje pariteta, što ostavlja za kasnija poglavlja, iako bi razliku bilo važno natuknuti na početku.

U sljedećem dijelu autor objašnjava različite tečajne režime te ulogu središnje banke i deviznih intervencija u svakom od režima, što olakšava i razumijevanje intervencija HNB-a, kao ključnog instrumenta monetarne politike u Hrvatskoj. Autor ističe važnu činjenicu, koja se u javim raspravama često zanemaruje, da je HNB u povijesti većinom intervenirala kako bi spriječila aprecijacijske pritiske, što je u suprotnosti sa opće raširenim stavom da HNB kunu održava prejakom. Autor također daje kratko objašnjenje tečajnog mehanizma ERM II te pokazuje kako se boravak u toj „čekaonici za euro“ među novim zemljama članicama značajno razlikovao, što ima značaj i za Hrvatsku, koja bi pismo za članstvo u ERM II trebala poslati tijekom 2019. godine.

U posljednjem dijelu poglavlja autor pokušava ukazati na dugogodišnji stručni sukob dvije skupine ekonomista u Hrvatskoj, bez imenovanja samih pripadnika, što ostavlja za posljednje poglavlje. Ovaj sukob je važan jer stavovi obje grupe ekonomista utječu na stavove javnosti, ali i političara, o potrebi, troškovima, koristima te rizicima uvođenja eura u Hrvatskoj.

Teorija i povijest: šira slika predstavlja jedno od temeljnih teorijskih poglavlja. Na početku poglavlja autor ukratko objašnjava nedostatke standardnog makroekonomskog modela malih otvorenih ekonomija u kratkom roku – Mundell-Flemingov model. Međutim, manje upućenim čitateljima će biti teško shvatiti o kojem se modelu radi budući da je on definiran u bilješkama na kraju teksta. Autor ističe vrlo važne nedostatke ovog popularnog modela, poput pretpostavke fiksnih cijena, zanemarivanja uloge strane valute u gospodarstvu te uvozne ovisnosti gospodarstava, koji značajno mogu utjecati na neke osnovne zaključke modela o mogućnostima monetarne politike i djelovanja nominalnog tečaja.

U nastavku poglavlja autor objašnjava „globalnu monetarnu hijerarhiju“ kako bi objasnio da je u nekim zemljama domaća valuta čvrsto afirmirana i tražena (npr. SAD), dok u nekim zemljama domaća valuta nema značajnu ulogu, iako je jedino legalno sredstvo plaćanja (Hrvatska). U tom kontekstu autor ističe i ograničenja tečajne politike u poticanju ekonomske aktivnosti, u smislu namjernog slabljenja vlastite valute (devalvacija), čiji uspjeh ovisi o nizu karakteristika gospodarstva te daje naslutiti kako hrvatsko gospodarstvo nema nijedno obilježje koje bi osiguravalo uspješnu tečajnu politiku u tom kontekstu. Također, autor ističe i kako je u nekim zemljama bez obzira na monetarni suverenitet de iure, koji se očituje u vlastitoj referentnoj kamatnoj stopi, vlastita monetarna politika de facto ograničena jer kamatna stopa usko slijedi referentnu stopu nekog većeg valutnog područja. Autor je ovdje mogao istaknuti primjere novih zemalja članica EU koje još nisu uvele euro, poput Poljske, Mađarske i Češke, budući da se upravo odluka ovih zemalja da još ne uvedu euro u domaćim raspravama tumači kao dokaz važnosti zaržavanja autonomne monetarne politike.

Slika je poveznica na Lab Shop gdje možete naručiti knjigu

U trećem dijelu poglavlja autor čitatelje upoznaje s konceptom realnog tečaja te ukazuje na važnost razumijevanja činjenice da na konkurentnost gospodarstva ne utječe (samo) kretanje nominalnih tečajeva već i odnos kretanja cijena u zemlji i inozemstvu, kao i relativna produktivnost. Autor također pokazuje kako se realni tečaj u Hrvatskoj kretao u odnosu na neke druge članice EU koje imaju vlastitu valutu. Iako vrlo informativan, ovaj je dio poglavlja ostao malo nedorečen jer je autor, u nastajanju da ne komplicira izlaganje, propustio spomenuti važne odrednice realnog tečaja u tranzicijskim zemljama. Primjerice, autor ne govori o ulozi tzv. početne podcijenjenosti, ulozi rasta produktivnosti, važnosti liberalizacije cijena i sl. Takva rasprava bi doprinijela razumijevanju kretanja realnog tečaja u Hrvatskoj. U ovom dijelu je također važno napomenuti kako autor nudi svoje objašnjenje ravnotežnog tečaja kao onog tržišnog tečaja koji u dugom roku osigurava eksternu stabilnost. Međutim, literatura o ravnotežnom tečaju ovaj pojam definira kroz prizmu realnog tečaja koji istovremeno osigurava internu i eksternu ravnotežu (Williamson, 1994), a teorijski okvir daje tzv. Salter-Swan dijagram, pa bi bilo korisno da je autor proširio raspravu o važnosti ovako definiranog tečaja, pozivajući se na relevantnu literaturu te prikaz domaćih istraživanja o odstupanju tečaja od ravnotežne razine.

Ta istraživanja ukazuju kako realni tečaj u Hrvatskoj nije značajno i dugotrajno odstupao od ravnotežne razine, što je važan nalaz koji se u javnosti rijetko spominje (npr. Belullo i Broz, 2007; Svilokos i Šuman Tolić, 2014; Palić, Dumičić i Šprajček; 2014; Deskar-Škrbić, 2017). Važnost tijekova kapitala za kretanje tečajeva, ali i ekonomsku politiku u cijelosti, tema je četvrtog dijela poglavlja. Autor objašnjava povijesne promjene u tijekovima kapitala te pokazuje značajne promjene u priljevu kapitala prije i nakon gospodarske krize u Hrvatskoj te ističe kako male zemlje, poput Hrvatske, tečajem ne mogu amortizirati učinke snažnog smanjenja priljeva kapitala.

U sljedećem dijelu poglavlja autor otvara vrlo važnu raspravu o efektima deprecijacije kune koje zagovornici devalvacije previđaju ili svjesno ne spominju. Autor ukazuje na odnos nominalnog tečaja i cijena te kamatnih stopa, utjecaj na dužnike i vjerovnike, utjecaj na portfelje, bogatstvo i sl. Svi navedeni faktori mogu značajno umanjiti pozitivan učinak slabijeg nominalnog tečaja na izvoz, kakvog pretpostavlja standardni ekonomski model kratkog roka. Međutim, šteta je da autor u ovom kontekstu nije napomenuo kako ne postoje čvrsti empirijski dokazi da je tzv. Marshall-Lernerov uvjet, koji je ključan da bi deprecijacija dovela do poboljšanja neto izvoza, u Hrvatskoj zadovoljen (za ekstenzivan pregled istraživanja ove teme u Hrvatskoj pogledati Tica i Nazifovksi, 2012).

U zadnjem dijelu poglavlja autor daje kratak pregled valutnih aranžmana u Europi kroz povijest od Latinske unije, preko EMS, ERM I do ERM II i eura. U ovom poglavlju autor često ističe kako su europske zemlje, zbog snažne trgovinske povezanosti, kroz povijest često težile održavanju stabilnosti tečaja budući da bi u suprotnom došlo do tzv. „race to the bottom“ devalvacija, što ima negativne posljedice za sve zemlje. Također, autor objašnjava kako su europske zemlje preko „zmije u tunelu“ i sličnih aranžmana uspijevale balansirati između djelomičnog monetarnog suvereniteta i stabilnih tečajeva. Dodatno, autor ističe i važnu činjenicu da su se male europske zemlje uvijek držale aranžmana, dok su veće zemlje, poput Italije, Francuske i Velike Britanije, relativno često napuštale aranžmane, vlastitom odlukom ili „odlukom“ tržišta, tj. izbacivanjem. Očito je kako manje zemlje vide koristi od stabilnih valuta.

U trećem poglavlju, Optimalna valutna područja (eng. optimum currency area, OCA), autor postavlja jedan od stupova svoje polit-ekonomske analize u knjizi upoznajući čitatelja s tzv. nemogućim pentagonom, koji je proširenje poznatog Mundellovog nemogućeg trokuta te Padoa-Schioppinog nemogućeg četverokuta, a temelji se na Rodrickovoj trilemi globalizacije. Šonje kutovima geometrijskog oblika, koji inače uključuju autonomnu monetarnu politiku, fiksni tečaj, slobodu kretanja kapitala (i rada) te jedinstveno tržište dodaje još i političku dimenziju čime želi naglasiti da odnosi u euro području ne moraju zadovoljiti samo ekonomske kriterije već i kriterije političke održivosti. Ovaj pentagon će biti važan pri kraju knjige gdje se uklapa u novu institucionalnu arhitekturu euro područja.

U nastavku poglavlja autor upoznaje čitatelja s konceptom optimalnog valutnog područja i njegovim tvorcem Robertom Mundellom. U tom kontekstu ističe važnost koordinacije poslovnih ciklusa kao važne odrednice optimalnih valutnih područja te podsjeća kako je poslovni ciklus u Hrvatskoj prilično usklađen s ciklusom euro područja, što Hrvatsku čini pogodnim kandidatom za ulazak u zajedničko europsko valutno područje. Iako autor navodi dva domaća istraživanja, šteta je da nije odvojio paragraf ili dva da navede još istraživanja budući da rezultati empirijskih nalaza nisu jednoznačni, posebno u analizi usklađenosti ekonomskih šokova između Hrvatske i euro područja (npr. Broz, 2008 vs Kotarac, Kunovac i Ravnik, 2017).

Osim s Mundellom autor čitatelja upoznaje i s Peterom Kenenom, koji je nadopunio Mundellovu teoriju stavom da održivost valutnog područja snažno ovisi o postojanju fiskalnih transfera. Ovo je jedan od ključnih argumenata zagovornika potrebe za fiskalnom unijom u euro području. Ovdje je zanimljivo napomenuti kako se čini da si je autor u ovoj knjizi kao jedan od temeljnih zadataka dao uvjeriti čitatelja da je euro područje bez fiskalne unije moguće i održivo. Tom će se stavu vraćati na puno mjesta u knjizi. Kao jedan od temeljnih argumenata koji idu u prilog njegovoj tezi navodi primjer SAD-a, gdje je uloga fiskalnih transfera puno manja nego što se često stječe dojam a razlike među državama su slične onima u Europi. Također podsjeća da je monetarna unija u SAD-u postojala oko 150 godina bez fiskalnih transfera, koji su dobili važniju ulogu tek nakon Velike depresije 1930-ih.

Međutim, Šonje ipak navodi vrlo važnu ulogu jednog instrumenta koji je ključan za održavanje stabilnosti euro područja, a koji se u nekom kontekstu može okarakterizirati kao fiskalni transfer – otpis dugova. Tako da se čini da Šonje nije dogmatski protiv transfera unutar euro područja nego smatra kako postojanje novog institucionalnog okvira (ESM, o čemu će više riječi biti kasnije), smanjuje potrebu za fiskalnom unijom i fiskalnim transferima u užem smislu.

Fokus na Hrvatsku se vraća u četvrtom poglavlju koje nosi jednostavan naziv 1993. Iz naslova poglavlja je jasno da se radi o 1993. godini koju Šonje opravdano smatra jednom od najvažnijih prekretnica u hrvatskoj (ekonomskoj) povijesti. Poglavlje započinje slikovitim opisom situacije 1993. godine (ratni uvjeti, visoka inflacija, dileri deviza i sl.) kako bi, posebno mlađi, čitatelji stekli dojam u kakvim su se uvjetima morale donositi važne političke i ekonomske odluke. U tom poglavlju Šonje objašnjava kako je hrvatska valuta odavno izgubila sve važne funkcije novca, posebno sredstva štednje i mjerila vrijednosti, a velikim dijelom i sredstva razmjene.

Povijesni uvjeti koji su utjecali na gubitak ovih funkcija u 90-ima (i ranije ako se promatra jugoslavenski dinar) ostavili su trajne posljedice na hrvatsku valutu do danas. Bez obzira na gubitak važnih uloga, Šonje objašnjava kako su nositelji politike odlučili zadržati kunu (iako je u tom razdoblju cirkulirala ideja da se uvede paralelna valuta), velikim dijelom zbog emisijske dobiti i inflatornog financiranja u ratnim uvjetima. Pritom ističe kako je Hrvatska vodila kontroliran inflacijski proces, za razliku od nekih drugih bivših jugoslavenskih zemalja koje su u uvjetima hiperinflacije suočile s jednim od najviših stopa inflacija u povijesti (Srbija i Republika Sprska).

U nastavku poglavlja Šonje objašnjava kako su tadašnje vlasti vodile politiku programiranog smanjenja plaća kako bi se realni tečaj držao podcijenjenim, ali ta politika, zbog snažnih nominalnih deprecijacijskih pritisaka nije mogla smanjiti aprecijacijske pritiske na realni tečaj. Šonje navodi i kako je odustajanje od te politike skoro dovelo do gubitka kontrole nad inflacijom te objašnjava potrebu za stabilizacijskim programom, koji je konačno uspio zaustaviti realnu aprecijaciju, što je u suprotnosti sa stavovima da je upravo stabilizacijski program kriv za „prejaku“ valutu koja šteti izvoznicima.

Autor, kao jedan od kreatora stabilizacijskog programa, iz prve ruke opisuje razmišljanja i odluke koje je donosio mali tim koji je osmislio stabilizacijski program, a posebno je zanimljiva priča o poznatom broju 4444 (1 DEM = 4444 HRD), koji je izgleda tvorcima programa donio sreću, baš kako se vjeruje u Kini (navodno je Borislav Škegro rekao da su mu u Kini rekli da četvorke donose sreću). Međutim, čitatelji koji su čitali i knjigu A Road To Low Inflation in Croatia, čiji je Šonje koautor, ostaju pomalo razočarani, jer u ovoj knjizi, koja je ipak namijenjena široj javnosti, nedostaje objašnjenje o tome zašto je upravo odabran ovaj tip stabilizacijskog programa (usmjeren na tečajna očekivanja), a i ne spominju se različite faze programa koje su bile zamišljene. S obzirom na brzu i trajnu stabilizaciju inflacije u Hrvatskoj ovakav stabilizacijski program se može ocijeniti vrlo uspješnim, ali sljedeće faze, koje su trebale uključiti strukturne reforme, na žalost nikada nisu u cijelosti provedene.

Peto poglavlje, Monetarna unija u Europi, kriza i nakon nje, je ujedno i najdulje poglavlje ove knjige. U pozadini odluke da se prilično veliki dio knjige posveti pitanjima povijesnog razvoja i političke ekonomije euro područja vjerojatno stoji stav autora da se o uvođenju eura ne može adekvatno promišljati bez razumijevanja funkcioniranja temeljnih institucija i političkih odnosa u euro području. Taj stav postaje jasan kasnije u knjizi kada autor kao jedan od temeljnih nedostataka Eurostrategije navodi upravo nedostatak političke dimenzije. Za čitatelje koji nisu čitali Šonjinu knjigu iz 2011. Hotel Europa ovo poglavlje se može smatrati sažetkom, ali i proširenjem nekih osnovnih poruka iz spomenute knjige. Autor u ovom poglavlju podsjeća na tri faze Ekonomske i monetarne unije (EMU) Europske unije, gdje uvođenje eura predstavlja treću, završnu fazu EMU. Autor u nastavku ističe razlike između FED-a i ECB-a, budući da se u javnosti često ističe kako FED vodi aktivniju monetarnu politiku jer u funkciji cilja, uz stabilnost cijena, eksplicitno ima punu zaposlenost. Međutim, podsjeća kako i ECB, prema odredbama Ugovora o Europskoj uniji treba podržavati politike EU, koje su velikim dijelom usmjerene na punu zaposlenost, društveni napredak i sl. Tako da bez obzira što ECB eksplicitno nema zapisanu punu zaposlenost kao cilj monetarne politike, implicitno se podrazumijeva da ECB treba voditi računa i o drugim gospodarskim ciljevima EU, osim stabilnosti cijena.

Autor uspoređuje načine donošenja odluka i upravljanja FED-om i ECB-om te zaključuje kako je ključna razlika između ovih središnjih banaka (iako je FED sustav središnjih banaka) u transparentnosti. Za razliku od FED-a, ECB ne objavljuje zapisnike sa sjednica Upravnog odbora, pa se ne zna kako je koji član glasovao (iako se iz medijskih istupa članova može naslutiti tko je više “hawkish”, a tko “dovish” nastrojen). Ova razlika se može djelomično objasniti činjenicom da bi članovi Upravnog vijeća, koji dolaze iz različitih zemalja,  mogli biti izloženi nacionalnim političkim pritiscima, pri čemu su interesi i stavovi zemalja članica euro područja često značajno različitiji od stavova predstavnika FED-a iz različitih regija SAD-a.

U nastavku poglavlja autor objašnjava standardne i nestandardne instrumente monetarne politike ECB-a, političku ekonomiju odnosa ECB-a i ostalih institucija, objašnjava kako je ECB uvučen u politiku kroz sudjelovanje u tzv. “Trojci”, što je ECB-u nanijelo veliku reputacijsku štetu, prikazuje (zakašnjele) reakcije ECB-a kroz krizu i podsjeća na ograničenja monetarne politike. U ovom poglavlju također otvara važnu, a rijetko spominjanu, temu odnosa u sustavu TARGET 2, koji bi mogli biti ključni u slučaju da u budućnosti neka zemlja odluči napustiti euro područje (autor podsjeća kako je ireverzibilnost eura mit). Autor također dijeli stav kako su ključni problemi u euro području, čak i kada djeluju kao monetarna pitanja, zapravo pitanja fiskalne prirode. Zato detaljno objašnjava fiskalnu arhitekturu EU, kroz Pakt o stabilnosti i rastu, reforme iz 2011. i sl. Podsjeća i na ograničenja ovog okvira kroz primjer Njemačke i Francuske koje su prve prekršile pravila deficita, bez sankcija. Međutim, autor ne spominje reformu Pakta o stabilnosti i rastu 2005., koja je direktna posljedica navedenog njemačkog i francuskog prijestupa.

Budući da je značajan dio nove institucionalne arhitekture posljedica krize u Grčkoj, autor veliki dio poglavlja posvećuje uzrocima i procesu rješavanja krize u ovoj zemlji. Na kraju poglavlja autor novi institucionalni okvir euro područja uklapa u ranije definirani pentagon (nove institucije ojačavaju stranice i bazu pentagona) te objašnjava kako je euro područje kojem će se pridružiti Hrvatska ekonomski i institucionalno stabilnije te da ECB više neće biti uključen u rješavanje potencijalnih novih kriza u nekim zemljama budući da će glavnu ulogu, uz Europsku komisiju, imati Europski stabilizacijski mehanizam (ESM).

Nakon iscrpne polit-ekonomske analize euro područja u petom poglavlju, u šestom poglavlju, Kako su hrvatske vlasti pristupile ideji uvođenja eura, autor vraća fokus na Hrvatsku. Objašnjava kako trenutak početka rasprava o euru 2017. godine nije bio slučajan, budući da su se tek tada stvorili uvjeti za ozbiljniju raspravu, nakon što se gospodarstvo počelo oporavljati, a javni dug smanjivati, nakon što je Hrvatska je izašla iz Procedure prekomjernog proračunskog manjka i sl. Autor ističe kako je Eurostrategija (koju ukratko i prikazuje) tehnički kvalitetno pripremljena, ali ističe tri nadopune bez kojih, prema njegovom mišljenju, priča o koristima i troškovima eura u Hrvatskoj nije potpuna.

Prva važna nadopuna je da se uplata u kapital ECB-a ne treba smatrati troškom već investicijom jer će Hrvatska sudjelovati u emisijskoj dobiti ECB-a. Drugo, i moglo bi se reći najzanimljivije, je pitanje upravljanja međunarodnim pričuvama nakon ulaska u euro područje. Šonje podsjeća kako će nakon ulaska u euro područje međunarodne pričuve najvećim dijelom postati dio financijske imovine kojom će HNB moći upravljati na nešto slobodniji način u odnosu na upravljanje međunarodnim pričuvama kojima se upravlja načelima sigurnosti i likvidnosti. Iako će ova načela i dalje dominantno određivati strategiju upravljanja financijskom imovinom, postojat će prostor za preuzimanje umjereno većih rizika kroz prošireni skup instrumenata i ročnost ulaganja. Autor procjenjuje da bi se ovi povrati mogli kretati oko 0,2% BDP-a godišnje te izražava strah da će se u javnosti pojaviti različite, potencijalno štetne ideje što se s tim povratom treba napraviti. Zato predlaže da se osnuje fond za fiskalnu stabilizaciju (poseban račun rezervi među kapitalskim računima HNB-a) u koji bi se isplaćivao dio emisijske dobiti HNB-a, a ta sredstva bi se alocirala u državni proračun samo u uvjetima kada se BDP nalazi ispod potencijalne razine. Na taj način bi se potpomoglo protucikličko djelovanje fiskalne politike u recesijskim uvjetima. Iako je prijedlog originalan, postavlja se pitanje neće li jedan takav fond zapravo opustiti nositelje fiskalne politike i potaknuti ih da manje razborito upravljaju javnim financijama u vrijeme ekspanzije. Čitatelju se u ovom trenutku također nameće pitanje zašto autor ne predlaže da se u svakoj zemlji euro područja predloži osnivanje sličnog fonda. Na taj način bi financijska arhitektura euro područja bila ojačana, a ne bi postojao otpor prema konceptu fiskalnih transfera budući da bi svaka zemlja mogla trošiti vlastite fiskalne rezerve, samo bi se pravila upravljanja sredstvima i nadzor mogli definirati na nadnacionalnoj razini.

Ovom dijelu poglavlja, bez obzira na originalnost teme i ideje, nedostaje prikaz iskustava drugih novih zemalja članica EU u upravljanju financijskom imovinom nakon ulaska u euro područje, što bi značajno obogatilo sadržaj. Pred kraj poglavlja Šonje dodatno podsjeća i da će Hrvatska imati pravo glasa odlučivati o zajedničkoj monetarnoj politici, pri čemu će snaga glasa značajno nadilaziti veličinu iznosa uplaćenog u kapital ECB-a, prema kapitalnom ključu. Konačno, autor ističe kako Eurostrategiji nedostaje politička dimenzija, tj. očitovanje Vlade o važnim političkim izazovima koji stoje pred euro područjem.

Poveznica na slici vodi na Lab Shop gdje uz povoljne uvjete možete naručiti paket dvije knjige u izdanju biblioteke Ekonomski lab

U posljednjem poglavlju, Otvorene opcije, autor ističe kako oko uvođenja eura u Hrvatskoj nije dobro zauzimati ekstremne stavove. S jedne strane neki inzistiraju da je Hrvatska ulaskom u Europsku uniju preuzela obvezu pa je uvođenje eura samo tehničko pitanje. S druge strane neki pozivaju na referendum o ulasku u euro područje. Oba stava imaju svoje manjkavosti, a rješenje se treba naći u argumentiranoj diskusiji o opcijama. Ako Hrvatska želi zadržati vlastitu valutu treba biti svjestan svih ograničenja tečajne politike u postojećim uvjetima. Ako pak Hrvatska ulazi u euro područje treba biti svjestan svih neizvjesnosti i nesavršenosti s kojima se euro kao relativno mlada valuta i dalje suočava.

Autor u zadnjem poglavlju jasno ističe svoj “pro-euro” stav, ali i napominje kako veličina zemlje, valutna supstitucija, već postojeći utjecaj “valova iz Frankfurta” (učinci monetarne politike ECB-a već dopiru do Hrvatske) i ostale karakteristike gospodarstva Hrvatsku čine prirodnim kandidatom za euro. Iako autor sam to ne sugerira, iz ovog poglavlja se ipak može zaključiti kako je uvođenje eura u postojećim uvjetima jedina realna opcija za Hrvatsku. Ekstremni zaokret u monetarnoj politici je ograničen različitim strukturnim i psihološkim (eurizacija) faktorima, a održavanje statusa quo ne može osigurati napredak.

Nakon završetka knjige čitatelj, koliko god bio upućen u temu, ipak ima satisfakciju zbog novih informacija i/ili novih pogleda na probleme iznesene u knjizi. Stoga se knjiga preporučuje svim zainteresiranim čitateljima, bez obzira na razinu predznanja. U nekim dijelovima je knjiga mogla biti malo kraća jer mnoga poglavlja sadrže digresije, koje pomalo odvlače čitateljevu pozornost, iako autor pokušava raditi smislene prijelaze. Također, možda je više prostora moglo biti posvećeno dubljoj analizi tema važnih i specifičnih za Hrvatsku, a manje onima vezanim uz samo euro područje. Međutim, autor je očito prepoznao jaz u domaćoj literaturi o povijesti i polit-ekonomskom okviru djelovanja euro područja i odlučio ga je popuniti. Bez obzira na svoj osoban stav, autor ostavlja prostor da svaki čitatelj informacije u knjizi interpretira na svoj način budući da predstavlja dovoljan broj argumenata i za i protiv uvođenja eura. Zato se čitatelj ne bi smio iznenaditi što knjiga ne nudi konačan i jednoznačan odgovor na vrlo kompleksno pitanje treba li i kada uvesti euro u Hrvatsku.


Literatura:

Anušić, Z., Rohatinski, Z.,  Šonje, V. (1995). A Road to Low Inflation: Croatia, 1993-1994. Government of the Republic of Croatia, Zagreb.

Belullo, A.; Broz, T. (2007). Do fundamentals explain the behaviour of the real effective exchange rate in Croatia?, Proceedings of the 28th International Conference on Organisational Science Development. Fakultet za organizacijske vede, Maribor, 109–130

Broz, T. (2008). The introduction of the Euro in Central and Eastern European countries–is it economically justifiable?. Radni materijali EIZ-a, (1), 5-28.

Deskar-Škrbić, M. (2017). Je li kuna stvarno precijenjena? Ekonomski lab, dostupno na: https://arhivanalitika.hr/blog/je-li-kuna-stvarno-precijenjena/

Kotarac, K., Kunovac, D., & Ravnik, R. (2017). Coherence of Business Cycles and Economic Shocks between Croatia and Euro Area Member States (No. 53).

Palić, I., Dumičić, K., Šprajaček, P. (2014). Measuring real exchange rate misalignment in Croatia: cointegration approach. Croatian Operational Research Review, 5(2), 135-148.

Svilokos, T.,; Šuman Tolić, M. (2014). Does Misaligned Currency Affect Economic Growth?–Evidence from Croatia. Croatian Economic Survey, 16(2), 29-58.

Tica, J., Nazifovski, L. (2012). Utjecaj tečajne politike na ekonomsku aktivnost u visoko zaduženoj zemlji. EFZG working paper series, (02), 1-17.

Šonje, V. (2011). Hotel Europa, Arhivanalitika, Zagreb

Williamson, J. (1994). Estimating equilibrium exchange rates. Peterson Institute.