Senatori Sveučilišta u Zagrebu dali su dosadašnjem rektoru još jedan četverogodišnji mandat. Ta odluka signalizira da su zadovoljni dosadašnjim smjerom razvoja, kvalitetom i načinom upravljanja najvećim hrvatskim sveučilištem. Novi/stari rektor nakon izbora poručuje da je njegova najvažnija zadaća u novom mandatu „utjecati na politička tijela da ulaganja u znanost i razvoj sa 0,7-0,8% povećaju na 1,4% BDP-a“.
U tom zahtjevu ne bi bilo ničeg spornog kada bi sektor visokog obrazovanja, čiji dio zastupa sam rektor, zaista bio predvodnik istraživanja, razvoja i modernog obrazovanja u Hrvatskoj. Tada bi bilo jasno da povećanim izdvajanjima možemo dobiti brojne društvene koristi od kojih zavisi razvoj u budućnosti. Međutim, ima li dokaza da bi dublje posezanje u državnu blagajnu bilo opravdano?
Visoko obrazovanje je kompleksna djelatnost s obilježjima koja mogu otežati mjerenje efikasnosti. Istaknimo samo neke: različiti načini financiranja (iz proračunskih sredstava i ostalih izvora), neprofitni karakter poslovanja, odsutnost ulaznih i izlaznih cijena, nepostojanje standardiziranih evaluacija znanja te proizvodnja višestrukih ishoda uz višestruke inpute. Sektor visokog obrazovanja osim toga uživa autonomiju ustroja i upravljanja, slobodu istraživanja i kreiranja studijskih programa te izbora i reizbora dekana i znanstveno-nastavnog osoblja. Pitanje, dakle, glasi: koliko je hrvatsko visoko školstvo u zadnja dva desetljeća uspješno u pronalaženju ravnoteže između slobode i autonomije u kreaciji s jedne strane i uporabe proračunskih sredstava s druge strane; trebamo li očekivati bitno bolje ishode ako se u sustav ulije više novca?
Ovaj rad, uz korištenje iste metode kao u ranijim tekstovima za osnovno i srednje obrazovanje te uz pomoć rezultata ranijih relevantnih radova, pokazuje razmjere (ne)efikasnosti hrvatskog visokog obrazovanja služeći se pri tome komparativnom međunarodnom perspektivom. Analiza će otkriti (točnije: dokazati) kronično zaostajanje i autarkičnost visokog školstva u Hrvatskoj, ali će ukazati i na neke dobre primjere koji rastu naspram prevladavajućeg sivila.
Uvodna priča o oportunizmu i propuštenim prilikama
Znanstveni novaci na Ekonomskom institutu u Zagrebu početkom 1990-tih nestrpljivo čekaju pokretanje poslijediplomskog studija iz ekonomije. Taj bi studij trebao biti ključan za znanstveno napredovanje. U ponudi je tek kvazi-postdiplomski – bez suvislog studijskog programa i nastave, s polaganjem kolegija po literaturi iz bivše Jugoslavije. Nema interneta i osuđeni ste na hard copies i ljude koji vas okružuju osim ako nemate novca da odete van. Mi ga nismo imali. No, 1992. ukazuje se velika prilika. Profesor iz SAD-a i savjetnik Predsjednika Tuđmana za gospodarstvo prof. Emilijan Primorac i prof. Mate Babić iniciraju pokretanje međunarodnog diplomskog studija iz ekonomije po uzoru na američke master programe. Inicijativu s prijedlogom ustroja i financiranja predlažu Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Iako je to moglo uroditi stvaranjem kvalitetnog i međunarodno prepoznatljivog diplomskog studija, fakultetska uprava inicijativu većinom glasova odbija.
Usporedo, ambiciozni bračni par profesora Marušić razvija suradnju s Florida State University; pokreću prvi MBA poslijediplomski studij poslovne ekonomije u Hrvatskoj, po programu jači od bilo čega što se u to vrijeme radilo na Fakultetu. Neželjeno dijete nakon nekoliko godina biva odbačeno, a osobama koje su magistrirale na tom programu Fakultet nikada nije priznao znanstveni status.
Postojala je i priča o tome da je Branko Horvat u to vrijeme imao osiguran budžet i veze da u Zagreb dovede jedan vrhunski svjetski studij, no iz nepoznatih, vjerojatno političkih razloga, to se nikada nije dogodilo. Kasnijih ozbiljnih pokušaja, koliko mi je poznato, više nije bilo. Fakultet je obranjen.
Za to vrijeme, 1991., Charles University (zapamtite naziv tog sveučilišta) i Institute of Economic Studies osnivaju CERGE-EI poslijediplomski studij u Pragu (Center for Economic Research and Graduate Education – Economics Institute). CERGE-EI danas izvodi međunarodno akreditirani magistarski i doktorski studij iz ekonomije i magistarski studij primijenjene ekonomije po uzoru na američka sveučilišta. CERGE-EI se može ponositi sa 16 Nobelovih laureata, uglednim diplomantima zaposlenima u 32 zemlje, istraživanjima koji ga smještaju među prvih 5% istraživačkih institucija na globalnoj razini prema RePEC bazi publikacija. U 2017. godini kao dio Charles University, CERGE-EI je rangiran na visokom 76.-100. mjestu Shanghai AWUR liste iz područja ekonomije.
Iako ekonomija zbog izrazito visokog stupnja ideologizacije u vrijeme socijalizma možda nije dobar primjer koji govori o ukupnom stanju na sveučilištima, za Hrvatsku je ovo poučna priča o propuštenim prilikama i odlukama koje, poput one o nedavnom izboru rektora, donesene iz zone sigurnosti i komfora odgađaju ili usporavaju napredak hrvatskog visokog obrazovanja. No, to tek trebamo dokazati.
Neefikasnost počinje još na početku tranzicije
Dijagnozu visokog obrazovanja započinjemo prikazom rezultata rada Alke Obadić i Aleksandra Aristovnika iz 2011. To je prva komparativna studija o efikasnosti visokoškolskih institucija na većem uzorku zemalja koji uključuje i Hrvatsku u razdoblju 1999.-2007. godine. Efikasnost procjenjuju DEA metodom koja analizira kako proces edukacije transformira ulazne inpute u obrazovne outpute. Podatci o ulaznim i izlaznim varijablama i poretku zemalja prema efikasnosti sažeto su prikazani u sljedećoj tablici:
Tablica 1. Relativna efikasnost visokog obrazovanja 1999. – 2007. godine, MODEL 1
Izvor:Obadić i Aristovnik (2011); Napomena: u Modelu 2 kojeg ovdje ne prikazujemo, uz isti input i 2 outputa (bez stope tercijarne nezaposlenosti) Hrvatska je još manje efikasna u odnosu na druge zemlje, s rangom 32/37.
Analiza Obadić i Aristovnik je pokazala veliku neefikasnost visokog obrazovanja u Hrvatskoj, koja zauzima predzadnje mjesto među novim članicama EU (NMS) i 26. mjesto u ukupnom uzorku. Input orijentirana DEA metoda sugerira da se postojeći obrazovni ishodi u Hrvatskoj mogu ostvariti uz značajno smanjenje državnih izdataka po studentu za čak 10 postotnih bodova. Ukazuju i na sljedeće slabosti hrvatskog visokog obrazovanja u promatranom razdoblju: a) unatoč rastu broja diplomanata velika je neusklađenost između vještina koje proizvodi obrazovni sustav i onih potrebnih tržištu rada; b) raspodjela proračunskih sredstava među visokoškolskim institucijama je nepravična i netransparentna; c) samo jedna trećina upisanih studenata završava studij uz prosječno studiranje od 6,7 godina za četverogodišnje programe i d) slaba je zakonodavna, profesionalna i institucionalna suradnja i sinergija koja bi potaknula bržu reformu visokog obrazovanja.
Što se događalo 2005.-2013.?
Godine 2005. upisana je prva generacija prema smjernicama Bolonjske deklaracije. Ulazak Hrvatske u jedinstveni europski prostor visokog obrazovanja trebao je ubrzati reforme. Uvođenje ECTS bodovnog sustava, tri razine studija i novih akademskih i stručnih titula trebalo je poboljšati kvalitetu i mobilnost studenata i nastavnika. Je li to dalo vjetar u leđa hrvatskom visokom školstvu?
Prema nedavnom istraživanju efikasnosti visokog obrazovanja (Ahec Šonje, Deskar-Škrbić, Šonje, 2018) nije. Analiza za razdoblje 2005. – 2013. na homogenijem uzorku zemalja usporedivih značajki (u nastavku NMS: Bugarska, Češka, Estonija, Hrvatska, Latvija, Litva, Mađarska, Poljska, Rumunjska, Slovačka i Slovenija) pokazala je da Hrvatska (relativno) najviše izdvaja za visoko obrazovanje i postiže najlošiji rezultat u pogledu efikasnosti.
Korištena su dva modela mjerenja efikasnosti u kojima je input državni izdatak po studentu u postotku BDP per capita. U Modelu 1 kvantitativni output je udio nezaposlenih visokoobrazovnih osoba u ukupnoj nezaposlenosti, dok se u Modelu 2 koristi rang najboljih nacionalnih sveučilišta u svjetskim razmjerima kao mjera kvalitativnog obrazovnog ishoda. Input i output varijable temelje se na prosječnim vrijednostima za razdoblje 2005. – 2013. godine.
Slika 1. Izdatci za visoko obrazovanje (% BDP p.c. po studentu) i tercijarna nezaposlenost, prosjek 2005-2013. (Model 1)
Izvor: Word Bank, Eurostat
Hrvatska među prikazanim zemljama najviše izdvaja za visoko obrazovanje. Prosječni državni izdatci po studentu (u % BDP/pc) iznose 25,6%. Slijede Češka, Mađarska, Slovenija i Rumunjska (s potrošnjom iznad prosjeka NMS). Manje od prosjeka troše Bugarska, Estonija, Poljska i Slovačka, a najštedljivije u financiranju visokog obrazovanja su Litva (16,8%) i Latvija (16,2%).
Obrazovni output u Modelu 1 (Slika 1.) je prosječna tercijarna nezaposlenost. Hrvatska je vodeća sa stopom nezaposlenosti visokoobrazovanih osoba od 6,9%, dok najnižu stopu od 2,2% imaju Česi.
Do krizne 2008. godine nezaposlenost je padala ili stagnirala u svim zemljama uzorka, nakon čega naglo raste. U baltičkim zemljama već 2010. godine dolazi do smanjenja tercijarne nezaposlenost, dok u Hrvatskoj nastavlja rasti. Godine 2013. stopa tercijarne nezaposlenosti u Hrvatskoj iznosi 10,1%, slijedi ju Slovačka sa 6,5%, a najnižu stopu ima Češka (2,5%).
Kronično zaostajanje hrvatskog visokog obrazovanja
U modelima efikasnosti svaka jedinica promatranja (zemlja) predstavlja odnos input i output varijabli. Budući da je nezaposlenost nepoželjan ishod (inputi i outputi u funkciji proizvodnje moraju biti pozitivno korelirani), stopa nezaposlenosti se oduzima od 10. Time dobivamo invertiranu stopu tercijarne nezaposlenosti s višim postocima za one zemlje koje imaju nižu stopu nezaposlenosti. Dijagram rasipanja za Model 1 prikazan je na Slici 2:
Slika 2: Izdatci za visoko obrazovanje vs. tercijarna nezaposlenost (Model 1)
Izvor: autori
Češka, Latvija i Litva su dakle zemlje zlatnog standarda u trošenju proračunskih sredstva u odnosu na prilagodbu potrebama tržišta rada. Ostale zemlje grupiraju se vrlo blizu granice efikasnosti, osim Estonije i naročito Hrvatske koja je najudaljenija od granice efikasnosti.
Tercijarna nezaposlenost kao izlazna varijabla ovisi o strukturi ekonomije i dinamici na tržištu rada, te može zamagliti uvide u kvalitetu obrazovanja. Iako se može očekivati da će loš obrazovni sustav uzrokovati visoku strukturnu nezaposlenost koja utječe na razlike u dugoročnim prosjecima podataka među zemljama, mogući prigovor ovom pokazatelju otklonili smo koristeći u Modelu 2 rang najboljih nacionalnih sveučilišta (prema Shanghai AWUR rang listi) kao izlaznu varijablu.
Poredak najbolje rangiranih nacionalnih sveučilišta u našem uzorku je sljedeći: prva je Češka (spomenuti Charles University na 201.-300. mjestu), drugo mjesto dijele Poljska i Estonija, na trećem mjestu su Hrvatska (401.-500.), Mađarska i Slovenija, četvrto dijele Litva i Slovačka, na petom su Latvija i Rumunjska, a Bugarska je posljednja.
Rezultate analize i procjene relativnih efikasnosti pomoću DEA analize za oba modela vidimo u donjoj tablici.
Tablica 2. DEA rezultati efikasnosti državnih izdataka za visoko obrazovanje, 2005.-2013.
| MODEL 1
Output – udio visokoobrazovanih u ukupnom broju nezaposlenih |
MODEL 2
Output – rang najboljih nacionalnih sveučilišta (ARWU „Shanghai“ lista) |
||||
| Parametar efikasnosti | Moguće smanjenje izdataka | Parametar efikasnosti | Moguće smanjenje izdataka | ||
| Češka | 1 | 0 | Češka | 1 | 0 |
| Latvija | 1 | 0 | Latvija | 1 | 0 |
| Litva | 1 | 0 | Litva | 1 | 0 |
| Rumunjska | 0.95 | 1.2 | Poljska | 1 | 0 |
| Bugarska | 0.92 | 1.5 | Estonija | 0.95 | 1.0 |
| Mađarska | 0.87 | 3.3 | Bugarska | 0.88 | 2.3 |
| Poljska | 0.85 | 3.0 | Slovačka | 0.84 | 3.1 |
| Slovačka | 0.84 | 3.1 | Slovenija | 0.75 | 5.5 |
| Slovenija | 0.80 | 4.1 | Rumunjska | 0.75 | 5.5 |
| Estonija | 0.77 | 5.0 | Mađarska | 0.74 | 6.3 |
| Hrvatska | 0.65 | 9.1 | Hrvatska | 0.71 | 7.3 |
| NMS pros. | 0.88 | NMS pros. | 0.87 | ||
Izvor: izračun autora
U oba modela vodeće efikasne zemlje su Češka, Latvija i Litva (kao u Obadić i Aristovnik, 2011), a Poljska se pridružuje efikasnoj ekipi s obzirom na reputaciju sveučilišta. Hrvatska je u oba slučaja na samom začelju sa ispodprosječnom učinkovitosti visokog obrazovanja (0,65 i 0,71). Prema Modelu 1 isti output mogla je ostvariti uz smanjenje državnih izdataka za 9,1 postotnih bodova ili 35%, što je vrlo blizu procjeni Obadić i Aristovnika iz 2011. U Modelu 2, obrazovni output mjeren rangom sveučilišta mogao se ostvariti uštedom proračunskih sredstava od 7,3 postotna boda ili 29%. Rezultati potkrepljuju našu pretpostavku o kroničnom zaostajanju visokog obrazovanja u promatranom petnaestogodišnjem razdoblju.
Zaostajanje se nastavlja…
Prikazani rezultati su zastarjeli (završavaju s 2013. godinom) i ne pokazuju toliko problematičan output (Hrvatska je iza Češke, Poljske i Estonije), koliko pokazuje da je problem u efikasnosti (jer se jako puno izdvaja za prosječan output). Međutim, postavlja se pitanje što se događalo nakon 2013.; jesmo li napredovali ili nazadovali?
Nedavno je na Eurostatu objavljeno nekoliko korisnih pokazatelja novijega datuma. Slika 3 prikazuje udio izdataka za visoko obrazovanje i znanost u BDP-u i stopu zaposlenosti tek diplomiranih osoba u dobi 20 – 34 godine.
Slika 3. Stopa zaposlenosti nedavno diplomiranih (20-34 godine) i udio izdataka za visoko obrazovanje u BDP, prosjek 2013.- 2016. godina
Izvor: Eurostat, obrada autorica. Napomena: a) stopa zaposlenosti visokoobrazovanih (dob 20-34) s kvalifikacijama ISCED 5-8, koje su diplomirale prije jedne do tri godine, podatak za 2016. godinu; b) udio državnih izdataka za visoko obrazovanje u BDP-u izračunat kao prosjek za razdoblje 2013.-2016. godine
Ako se sjetimo deklarirane zadaće rektora Borasa – na tragu političkog pritiska u cilju povećanja ulaganja u znanost i razvoj sa 0,8% na 1,4% BDP-a – postavlja se pitanje koje je podatke koristio ako se u Hrvatskoj već izdvaja 1,2% (to je prosjek, a zadnji podatak je 1%). Ako pri tome nije mislio na ulaganja u R&D, već na proračunska sredstva namijenjena sektoru čiji dio zastupa, tada je očito da je rektor pomiješao varijable. Dakle, u Hrvatskoj se za tercijarno obrazovanje od 2013. – 2016. iz proračuna prosječno izdvajalo 1,2% BDP-a. Jedino su Poljaci i Estonci izdvajali više, dok Česi, kao vodeći u obrazovnim ishodima, izdvajaju najmanje (0,8%, što je na razini prosjeka EU-28). Što se tiče obrazovnog ishoda, Hrvatska zaostaje za svim članicama NMS, i u odnosu na prosjek EU sa niskih 74,7% zaposlenih visokoobrazovanih osoba.
Pogledajmo kako DEA analiza pozicionira Hrvatsku u prostoru gdje je input prosječno izdvajanje (u % BDP-a) u razdoblju 2013.-2016., a output stopa zaposlenosti mladih visokoobrazovanih osoba. Slika 4 pokazuje da su Češka i Litva i dalje stabilno efikasne, Latvija i Poljska nadomak su granice, a efikasni postaju Mađari i Rumunji. Hrvatska je i dalje neučinkovita u trošenju državnih izdataka za visoko obrazovanje – smještena duboko unutar granice efikasnosti. Iako je DEA metoda osjetljiva na veličinu uzorka i izbor i broj input i output varijabli (što treba uzeti u obzir u budućim istraživanjima), dosadašnji rezultati ukazuju da i oni najuspješniji i oni najneuspješniji takvima i ostaju, bez obzira na odabir modela i razdoblja.
Slika 4. Izdatci za visoko obrazovanje vs. stopa zaposlenosti tek diplomiranih osoba, 2016. godina
Izvor: Eurostat, obrada autorica.
Prema strategiji Europa 2020 i ET 2020 (Education and Training), koja zacrtavaju ciljeve u području obrazovanja i razvoja, EU je postavila cilj da 40% osoba u dobi 30-34 godine do 2020. godine treba imati visokoškolsku kvalifikaciju. Europska se unija već približila tom cilju. Više od polovice novih članica EU (Slika 5.) su dostigle ili prestigle svoje nacionalne ciljeve. Međutim, u Hrvatskoj se udio visokoobrazovanih smanjio sa 32% u 2014. na 29.5% u 2016.
Zbog niske stope upisa i visoke stope odustajanja od studija (drop-out iznosi oko 40% od upisanih studenata) malo je vjerojatno da će Hrvatska do 2020. godine dostići nacionalni cilj od 35% visokoobrazovanih osoba u dobi 30-34 godine (slika 5). Sve to nameće još jedno ključno pitanje: je li moguće da zadnjih godina zapravo nazadujemo (naime, pokazalo se da smo ranije bili jako loši što se tiče efikasnosti, ali ne toliko loši što se tiče samih ishoda)?
Slika 5. Stanovništvo u dobi od 30 do 34 s visokoškolskom kvalifikacijom (ISCED 5-8), 2016. godina
Izvor: Eurostat
Rang liste, autarkičnost hrvatske akademije i poneka dobra vijest
Osim kvantitativnih ishoda (zaposlenost, nezaposlenost, broj upisanih studenata, itd.), u nedostatku međunarodnih standardiziranih testova, obrazovne ishode visokog obrazovanja možemo kvalitativno mjeriti svjetskim rang listama sveučilišta. Postoje zamjerke da su te liste rigorozne i zapostavljaju društveno-humanističke u odnosu na prirodne znanosti. Oni bolje pozicionirani na njima se naravno hvale, a oni loše rangirani pronalaze gomilu opravdanja za loš plasman. Ipak, te su liste koristan izvor informacija i otkrivaju prednosti i nedostatke institucija visokog obrazovanja.
Zbog toga smo u našem Modelu 2 koristili Shanghai listu koju smatraju najstrožom prema metodi evaluacije. Unatoč razlikama u metodologiji, sve liste prate slične kriterije: alumni karijere, publiciranje i citiranost radova predavača, međunarodnu mobilnost i udio međunarodnih studenata, kvalitetu programa i podučavanja i transfer znanja prema poslovnoj zajednici. Zato je zanimljivo proučiti kako hrvatska sveučilišta, kao i ona u NMS zemljama, stoje danas, u odnosu na 2013.
Tablica 3. ARWU, CWUR i QSWUR rang liste sveučilišta novih članica EU 2017. i 2018. godine
| ARWU (Shanghai) | CWUR | QSWUR | |||||
| Rang 2017 | NMS rang | Rang 2017 | NMS rang | Rang 2018 | NMS rang | % stranih studenata | |
| Bugarska | 801+ | 7 | 856 | 9 | 701-750 | 7 | 5,5 |
| Češka | 201-300 | 1 | 255 | 1 | 314 | 1 | 16,1 |
| Estonija | 301-400 | 2 | 477 | 4 | 314 | 1 | 8,3 |
| Hrvatska | 501-600 | 4 | 588 | 6 | 601-650 | 5 | 1,3 |
| Latvija | na. | na. | na. | na. | 651-700 | 6 | 11,4 |
| Litva | 701-800 | 6 | 742 | 8 | 401-410 | 2 | 3,1 |
| Mađarska | 501-600 | 4 | 515 | 5 | 501-550 | 4 | 17,2 |
| Poljska | 301-400 | 2 | 421 | 2 | 411-420 | 3 | 6,3 |
| Rumunjska | 601-700 | 5 | 939 | 10 | 701-750 | 7 | 2,7 |
| Slovačka | 701-800 | 6 | 658 | 7 | 701-750 | 7 | 9,6 |
| Slovenija | 401-500 | 3 | 467 | 3 | 651-700 | 6 | 5,2 |
Izvori:ARWU(The Academic Ranking of World Universities; CWUR(The Center for World University Rankings; QSWUR(Quacquarelli Symonds World University Rankings); metodologiju evaluacije svake liste vidjeti na linkovima.
Na Shanghai, CWUR i QS listi u 2017. i 2018. godini vodeći je češki Charles University (sjetite se priče s početka teksta). Varšavsko sveučilište drugo je na Shanghai i CWUR listi, a na QS listi se nalazi iza litvanskog Vilnius University. Zagrebačko sveučilište nakon 2013. godine nije ni uvršteno na Shanghai listu, zatim se ponovno pojavljuje na 401.-500. mjestu u 2016. te pada na 501.-600. mjesto 2017. Na CWUR listi skliznulo je sa 536. mjesta 2016. na 588. mjesto 2017.
QS lista je zanimljiva jer otkriva jednu dobru i jednu lošu vijest. Sveučilište u Zagrebu je popravilo svoj rang i sa 651.-700. u 2017. «skočilo» na 601.-650. mjesto 2018. U tome joj je sigurno pomogla bolja pozicija jedine sveučilišne sastavnice na toj listi. Riječ je Agronomskom fakultetu Zagreb koji je sa 151.-200. mjesta 2016. skočio na 101.-150. mjesto 2018. I to je jedina sastavnica zagrebačkog sveučilišta koja se pojavljuje na ovim listama.
Loša je vijest da QS lista otkriva autarkičnost hrvatskog visokog obrazovanja i njegovo zadnje mjesto s obzirom na međunarodnu mobilnost studenata. Na Zagrebačkom sveučilištu studira tek 1,3% stranih studenata od ukupne studentske populacije. Najbolji MIT ima 34% stranih studenata, a standard je obično oko i iznad 20% stranih studenata čemu su se najviše približili Česi i Mađari, a u Hrvatskoj se tom standardu najviše približila privatna visokoškolska ustanova ZŠEM.
Iako deklarirana u misiji zagrebačkog (i svih) sveučilišta, međunarodna mobilnost studenata i profesora u praksi je jedva vidljiva. Ako išta može prodrmati hrvatsku akademiju onda je to međunarodna mobilnost kao ključni poticatelj izvrsnosti i povećanja kvalitete studijskih programa. Tu nema zone komfora i skrivanja. Potrebno je osigurati kvalitetne studijske programe na engleskom jeziku i uskladiti ih sa sličnim programima u inozemstvu uz usklađene syllabuse i ECTS bodove kolegija.
Zagrebačko sveučilište najlošije stoji na Times ili THE WUR listi (Tablica 4.). U odnosu na 2017. godinu (800. mjesto) potonulo je još niže 2018. – između 801.-1000. mjesta. No, evo i jedne dobre vijesti: na Times listu 2018. prvi put ulazi Sveučilište u Splitu, i to na 501.-600. mjesto, daleko iznad zagrebačkog sveučilišta, i zauzima treću poziciju u skupini NMS zemalja!
Tablica 4. Times ili THE WUR rang lista novih članica EU 2017. i 2018. godine
Izvor:THE World University Rankings
Ovo je do sad najbolji plasman nekog hrvatskog sveučilišta u svijetu. Tome su pridonijele sastavnice sveučilišta i odjeli koje se bave: biologijom i marikulturom na 251.-300. mjestu (Medicinski fakultet i Odjel za studije mora), medicinom i kliničkom znanošću na 301.-400. (Medicinski fakultet) i fizikom na 301.-400. mjestu (Fakultet elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje FESB). Gotovo tri puta manje od Zagrebačkog, Splitsko sveučilište (po broju studenata i zaposlenih) ima tri puta veću citiranost znanstveno-istraživačkih publikacija. To je rezultat sustavnog dugogodišnjeg rada istraživača okupljenih oko istaknutih i međunarodno umreženih pojedinaca.
Šum u komunikaciji sa poslovnom zajednicom
Na žalost, svjetske rang liste ne evaluiraju politički angažman i sudjelovanje znanstveno-nastavnog osoblja u nadzornim odborima hrvatskih državnih poduzeća. A priori nema ništa loše u takvoj društvenoj aktivnosti profesora ako u isto vrijeme ne trpe studenti i nauka. Samo, kod nas se takva aktivnost smatra „povezanošću“ sa poslovnom zajednicom, dok se u drugim zemljama ocjenjuje stvarni transfer i primjena znanja i inovacija nastalih kroz znanstveno-istraživačku produkciju.
Prema zadnjem Izvješću globalne konkurentnosti 2017-2018., u kojem je sudjelovalo 137 zemalja, hrvatska je poslovna zajednica prilično nezadovoljna vezom s akademskim institucijama. Prema anketama poslovnih lidera o ukupnoj kvaliteti obrazovnog sustava Hrvatska je na 112. mjestu. Prema ocjenama suradnje sa sveučilištima u R&D nalazi se na 118. mjestu, a poslovni lideri najlošijom ocjenjuju suradnju i ulogu akademske zajednice u on-the-job i cjeloživotnom usavršavanju zaposlenika (130. mjesto).
Poslodavci također već godinama upozoravaju na neusklađenost visokog obrazovanja s potrebama tržišta rada. Veliki dio studenata odlučuje se za društveno-humanističke znanosti, a trajno je deficitaran broj diplomanata iz tehničkih i prirodnih znanosti. Senat Sveučilišta u Zagrebu smanjio je upisne kvote 2018/2019. za fakultete prirodnih znanosti za 56 mjesta (i biomedicinu i zdravstvo za 4 mjesta), neznatno povećao kvotu za tehničke fakultete za 14 mjesta, ali je zato povećao kvotu za fakultete društvenih znanosti za 330 mjesta (u čemu Ekonomski fakultet Zagreb dominira s povećanjem za 300 mjesta). Senat je procijenio da na tržištu rada za takvim profesijama ima najviše potražnje?
Svijet se mijenja brže od modela obrazovanja
U našem društvu nesklonom reformama nije neobično da i sektor visokog obrazovanja (kao i ostale obrazovne razine) gleda na reforme kao na događaje seizmičkog karaktera, a ne kao na priliku i izazov. Daleko razvijenija društva od našeg svjesna su da se svijet mijenja znatno brže nego modeli obrazovanja i da im predstoji nimalo lak zadatak prilagodbe. Stoga ulažu znatne napore kako bi obrazovne institucije, a naročito sveučilišta, imale vodeću ulogu u pripremi mladih ljudi na izazove nove ekonomije. Taj zadatak ni kod nas ne može ovisiti samo o naporima istaknutih pojedinaca i entuzijasta i poneke sveučilišne jedinice. Tu misiju trebaju preuzeti svi voditelji obrazovnih institucija na čelu sa resornim ministarstvom.
U ovom serijalu članaka ukazali smo na sporost i otpore provedbi obrazovnih reformi što se u konačnici očituje u neefikasnosti na svim obrazovnim razinama. Obrazovanje je ključni pokretač ekonomskog rasta. Stoga se dio zaostajanja hrvatskog gospodarstva za Europom i svijetom između ostaloga može objasniti i tromošću obrazovnog sustava. U tom kontekstu, postavlja se za pitanje jesu li za komparativno visoki drop-out krivi nepripremljeni i neambiciozni mladi ljudi (što bi se, opet, moglo pripisati nižim stadijima obrazovanja), ili mladi ljudi odustaju zbog osjećaja da ponuda znanja na hrvatskim državnim sveučilištima nije adekvatna, ili smo naprosto svi skupa uhvaćeni u spiralu neuspjeha? Može li privatni sektor nešto u tome promijeniti? Iako sam ovime mislila zaključiti ovu seriju tekstova pitanja se samo množe, pa će ova serija dobiti i svoj četvrti nastavak.