Živimo u eri formiranja nove paradigme totalitarizma. Kada se tako nešto izgovori, dijelu ljudi prvo pada na pamet ono što se pogrešno naziva covid-fašizmom: nametanje očigledno pogrešnih ili najblaže rečeno neprovjerenih i upitnih ali vrlo snažnih epidemioloških restrikcija, što je praćeno stigmatizacijom onih koji te mjere dovode pod znak pitanja.
Međutim, covid-fašizam je pogrešan opis za spomenute situacije. Tri su razloga za to:
Prvo, epidemiološke mjere, a to se odnosi i na one najradikalnije, često se uvode uz široku potporu i formalni demokratski legitimitet koji isključuje izravnu paralelu s totalitarizmima 20. stoljeća. Nema marša na Rim, nema pučeva, militantnih političkih stranaka i velikih historijskih ideologija; sve ide vrlo glatko i više-manje s demokratskim legitimitetom koji osigurava većina uplašenih građana.
Drugo, pojam covid-fašizam često koriste ljudi koji pojmom fašizam označavaju svaku mjeru koja narušava njihovu osobnu komociju, kao da ne treba činiti ništa u odgovoru na pandemiju. Međutim, pandemija je ozbiljna opasnost i postoje mjere koje su potrebne i razmjerne opasnosti, od kojih neke nisu ugodne.
Treće, pojam covid-fašizma navodi na stranputicu zbog ideje da su se totalitarne tendencije pojavile iznenada, nakon izbijanja pandemije, te bi s njome mogle i proći. U ovom tekstu ću pokušati pokazati da novi oblici totalitarizma već dulje vrijeme traže put do srca ljudi. Čine to drugačijim metodama u usporedbi s totalitarizmima 20. stoljeća. Sve je počelo prije pandemije i zbog toga je nove oblike totalitarizma teže prepoznati. Pandemija je samo ubrzala postojeće procese koji će se logikom stvari nastaviti i kada pandemija prođe.
Ono što me doista zanima u ovome tekstu, nakon što razjasnimo pojmove, jest budućnost Europske unije: transformira li se ona u otuđenu „euroslaviju“ u kojoj će „elite otuđene od naroda“ nastaviti nametati sve rigoroznija ograničenja, ili će EU pronaći novu ravnotežu kao institucionalni okvir za usklađivanje nacionalnih demokracija s principima uske međunarodne suradnje? O odgovoru na ovo pitanje zavisit će i opstanak Unije.
Prvo, pojmovi.
Zašto je covid-fašizam pogrešan koncept
Danas je već lakše shvatiti što možda nije u redu u vezi nekih mjera koje radikalni kritičari označavaju zapaljivim pojmom covid-fašizam, a radikalni zagovornici nameću pod egidom moralne odgovornosti i solidarnosti:
- Stavljanje maski na lica djece u školama nije bilo razmjerno opasnosti od covid-19 za djecu, učinkovitošću maski u sprječavanju prijenosa virusa, ulogom djece odnosno škola u prijenosu virusa i osjetljivošću djece u fazi ljudskog razvoja u kojoj se nalaze dok su u školama.
- Inzistiranje na covid-potvrdama (u nekim zemljama, ne i u Hrvatskoj) za obavljanje svakodnevnih poslova kao što su odlazak u trgovinu ili restoran u uvjetima kada je višekratno dokazano da i cijepljeni (koji u većini država ne trebaju dokazivati da nisu zaraženi) mogu širiti zarazu, postavlja pitanje služe li covid-potvrde sprječavanju zaraze ili im je svrha prisila na cijepljenje sviju; u Hrvatskoj je takav slučaj u bolničkom sustavu i na velikim okupljanjima gdje cijepljeni ulaze bez testa, samo na temelju potvrde, iako mogu širiti virus pa zbog toga sada imamo širenje zaraze u nekim bolnicama. Od početka nije jasno: ako štitimo bolnice, zašto se cijepljeni ne moraju testirati?
- Isto se odnosi na dulje trajanje covid-potvrda u slučaju cijepljenja nego preboljenja, iako sve veći broj studija pokazuje da su antitijela dulje aktivna u drugom nego u prvom slučaju.
Na ovu listu se može dodati i početni lockdown s proljeća 2020., te niz drugih mjera. Za neke je i „iz aviona“ bilo vidljivo da su potpuno promašene (npr. propusnice za prijelaz „granica“ županija) i da su suprotstavljene temeljnim slobodarskim principima koji su ugrađeni u Ustav.
Međutim, četiri su razloga zašto je pojam covid-fašizam za takve slučajeve pretjeran, barem kada je riječ o europskom kontekstu (ovdje se ne raspravlja o situaciji u Kanadi ili Australiji).
- Prvo smo već spomenuli: većina mjera, uključujući i one najradikalnije, imala je široku potporu većine građana.
- Čak i ako dio mjera nije bio u skladu s ustavom, demokratske institucije i demokratski život u vidu javne rasprave ni u jednom trenutku nisu zamrli. U Hrvatskoj je neustavnom proglašena samo jedna mjera, no s obzirom da naš ustavni sud nadziru bivši političari – pravnici, razumno je pretpostaviti da bi neki drugi sastav neovisnih ustavnih sudaca veći broj mjera ocijenio protivnim Ustavu (već je i kod ovih odluka bilo izdvojenih mišljenja ustavnih sudaca pa je važno znati da pravna struka ne diše monolitno iako slobodarski principi privremeno gube većinom glasova sudaca).
- Procesi ograničavanja sloboda pokrenuti su uslijed dolaska objektivno velike vanjske opasnosti – virusa, odnosno bolesti koja je ugrozila cijelo društvo – a koja je pokrenula strah i histeriju. Ograničenja se nisu uvodila uslijed unutarnjeg političkog sukoba koji se zasnivao na antagonizmu društvenih klasa, nacija ili rasa, kao u slučaju totalitarizama 20. stoljeća, a strah je jednim dijelom bio opravdan te su neke učinkovite mjere borbe protiv pandemije bile razmjerne i opravdane.
- Ograničenja nisu uvedena revolucionarnom metodom od strane pučističke skupine okupljene oko karizmatičnog vođe sa snažnim ideološkim nabojem i sklonošću korištenja nasilja u politici. Ograničenja u vrijeme pandemije izrasla su u okviru postojećih demokratskih institucija, dakle u uvjetima otvorene političke konkurencije, koje pritom ni u jednom trenutku nisu suspendirane. Povremeno preveliki prerogativi „Stožera“ nisu bili iskaz neke velike snage u političkom središtu, već su nastali kao plod opće političke slabosti – želje za smanjivanjem odgovornosti političara u očima birača, a ne za preuzimanjem odgovornosti i prakticiranjem moći, što je obilježilo totalitarizme 20. stoljeća.
Ako nije covid-fašizam, što je onda? Teorija diktature blagostanja
Već sam pisao o tome da društvene i političke događaje u pandemiji treba razumjeti u kontekstu teorije diktature blagostanja. Mogli bismo ju nazvati i diktaturom bez diktatora ili diktaturom u demokraciji, što su na prvi pogled suprotstavljeni pojmovi. Stoga ih moramo još malo izbrusiti.
U prvom tekstu o diktaturi blagostanja razrađivao sam pojam, i taj tekst nije ni kratak ni dovoljno jasan, stoga ovdje nudim jednostavniju definiciju diktature blagostanja: to je stanje društva u kojemu se bez adekvatnih provjera, na temelju straha i propagandnih kampanja, široko uvode (i podupiru!) razne zabrane i obveze koje mnogim ljudima mogu stvoriti više šteta nego koristi, a većini nisu jasne jer im često nedostaju čvrsta i široko shvatljiva obrazloženja (problem povjerenja). Primjeri su ranije spomenute maske na licima djece u školama, zaraza necijepljenih od strane cijepljenih koji se ne trebaju testirati, zatvaranje zdravstvenog sustava za prevenciju i liječenje drugih bolesti, i sl.
Postavlja se pitanje u čemu je razlika između prisila koje nastaju u okviru diktature blagostanja i zabrana ili obveza na koje smo navikli u demokracijama poput zabrane trgovine drogom, ljudskim organima, ili obveza vezanja pojasa u autu? Ove zabrane i obveze uglavnom ne mogu nikome škoditi, a uvedene su nakon brojnih istraživanja i javnih rasprava. Nasuprot tome, prisile u okviru diktature blagostanja uvode se brže i bez analitičkog-“dokaznog” postupka i javne rasprave.
Pritom je jasno da stanje hitnosti, a pandemija jest takvo stanje – jer umrlo je puno ljudi koji dosad ne bi umrli da nije bilo pandemije, opravdava preskakanje nekih bitnih koraka u uvođenju ograničenja. Stoga se u raspravi krećemo u sivoj zoni razmjerne prisile: je li primjena (nekih) prisila bila (i je li) razmjerna objektivnoj opasnosti?
Odgovor zavisi o tome govorimo li o današnjem vremenu (kada se od težih posljedica gotovo svatko može zaštiti cijepljenjem), ili o početku pandemije (kada se ništa nije znalo i nije bilo cjepiva), zatim zavisi o zemlji o kojoj govorimo (zemlje su imale jako različite mjere i ishode pandemije koje nije lako povezati s mjerama), kao i o nizu drugih faktora koji odgovor smještaju u sivu zonu.
Dodatna potvrda o sivoj zoni dolazi od zbunjujuće riječi diktatura u pojmu diktatura blagostanja: jer, u ovoj priči, kao što je rečeno, nema diktatora i vrhuške koja koncentrira moć i silu u svojim rukama, a neke demokratske provjere i dalje koliko-toliko funkcioniraju. Na koncu, covid passe sanitaire u većini zemalja uvodile su izabrane demokratske institucije – na primjer predsjednik u Francuskoj ili parlament u Italiji.
Ipak, iako su temeljni demokratski principi zadovoljeni, zbog tri stvari može se govoriti o diktaturi (blagostanja):
Prvo, razmjeri društvene prisile već dugo nisu viđeni i uvedeni su u ime društvene solidarnosti, pri čemu je stigmatizacija objekata prisile („bioteroristi“, „antivakseri s nižim IQ-om“) isplivala na površinu puno brže od brige za ustavne temelje libreralne demokracije, individualnu slobodu i integritet i razumno balansiranje mjera spram objektivne opasnosti (i zbog toga je stvorila snažan resentiman).
Drugo, pokazalo se da mediji nisu kontrolni mehanizam koji ograničava političku moć nego poluga koja se vrlo lako pokreće u smjeru koji podupire većina i vlada. Vidjeli smo i klasičnu propagandu na djelu (npr. slučaj sa prikazivanjem odnosno prokazivanjem Švedske u medijima u travnju i svibnju 2020.). Vidjeli smo i to da slabost demokracije ne mora biti povezana s karizmatičnim diktatorima nego i sa zaklanjanjem političara od vidljive odgovornosti uz prepuštanje bitnih životnih odluka medicinskim tehnokratima koji “znanstvenost” koriste kao amblem, što širi prostor za pogreške i djelovanje materijalnih interesa iz pozadine.
Treće, pokazala se teško objašnjiva ranjivost zapadnih liberalnih demokracija u pronalaženju uzora (kopiranja) rješenja koja funkcioniraju u dalekim tehnološko-totalitarnim utopijama poput Kine ili u posve specifičnim okolnostima zemalja koje mogu savršeno nadzirati svoje granice (Australija, Novi Zeland).
To nas dovodi do glavne poruke teksta: ništa se nije desilo preko noći. Ranjivost demokracije rezultat je tri procesa dugog trajanja. Ti procesi objašnjavaju zašto su i kako intervencije vlasti u toku pandemije poprimile opisani tijek. Riječ je o demografskim, tehnološkim i (geo) političkim procesima koji pogoduju dugoročnom slabljenju liberalnih demokracija:
- Demografija: starenje stanovništva
Sve veći udjel starijih stanovnika znači da će se demokratski odabiri i moralni stavovi koji rješavaju međugeneracijske odnose mijenjati. Točnije, već se mijenjaju, samo je teško predvidjeti ishode. Evo jednog ekonomskog primjera kako se moralne norme i demokratski stavovi mogu mijenjati kada društvo ubrzano stari: s jedne strane može se očekivati da će društvo starijih ljudi biti tolerantno prema rastu javnog duga jer veći deficit i javni dug znači veću potrošnju aktualne generacije na teret budućih koje će preuzeti dug i vjerojatno imati manji kapacitet da se i same zaduže i još veću grudu duga prebace na sljedeće generacije. Nasuprot tome, ipak se može pojaviti kolektivna zabrinutost zbog visine javnog duga ako stariji osvijeste da sve manji broj mlađih neće moći trpjeti toliki teret zaduženosti, pa će se pojačati poticaj za emigriraciju. Zbog toga u krajnjem slučaju možemo zamisliti distopiju u kojoj stariji, kako bi sačuvali „radilice“ – otplatitelje javnog duga i zadržali ih uz sebe, nameću neobična rješenja: primjerice, demokratskim putem propisuju što „radilice“ smiju ili ne smiju jesti, piti, konzumirati (bez obzira što su sami te stvari jeli, pili i konzumirali veći dio života), ili kako se „radilice“ općenito trebaju ponašati da bi bile zdrave i radno sposobne. A možda starijima u nekom budućem povoljnom političkom trenutku interes bude i preuzeti kontrolu nad izlaskom „radilica“ iz zemlje kako bi spriječili odljev porezne osnovice i sačuvali javno financiranje šireg spektra usluga koje su njima trenutno potrebne (npr. mirovine, zdravstvo).
Ostavimo li takve SF scenarije po strani, možemo zaključiti da će se međugeneracijska ekonomska i politička pitanja nastaviti zaoštravati, jer će njihova etička pozadina biti sve vidljivija. To se zapravo već dogodilo sa slikama umirovljenika koji kopaju po smeću; to se već dugo događa s pitanjima o dostupnosti usluga javnog zdravstva i adekvatnosti mirovina i to se sada ponovilo u pandemiji kada je sve, pa i škole, trebalo stati da se sačuvaju životi najstarijih članova društva. Takva pitanja o etici međugeneracijske solidarnosti u ovom stoljeću će se samo množiti. Gledali smo samo uvertiru.
- Tehnologija: medicina, biotehnologija i IT
Da se ovakva pandemija kojim slučajem desila prije 30 godina, imala bi puno drugačiji tijek. PCR testovi su se našli u široj uporabi tek 90-ih godina prošlog stoljeća i tada je njihova cijena vjerojatno bila takva da se ne bi mogli masovno koristiti. Masovno testiranje i praćenje, a vjerojatno i ultra-brzi razvoj cjepiva, nemogući su bez brzog tehnološkog napretka, ne samo medicinske nego i informatičko-komunikacijske tehnologije koja danas lako i relativno jeftino omogućuje testiranje, evidenciju i praćenje. Opet smo u sivoj zoni: to s jedne strane omogućuje fantastične rezultate u prikupljanju i analizi podataka, brzini učenja i odgovorima na situacije, kao i u informiranju i edukaciji ljudi. S druge strane, to ima zastrašujuće implikacije u pogledu mogućih zloporaba i uvođenja totalitarnih rješenja kroz isključivanje i stigmatizaciju ljudi, čime se ruše temelji liberalne demokracije i ljudskih prava. Moralni odnos većine ljudi spram ovih pitanja još nije formiran, što objašnjava društvena sukobljavanja o pitanjima mjera u kojima se koriste nove tehnologije – od cjepiva, do IT-a.
- (Geo)politika: jačanje Kine
Samo postojanje Kine – države koja zasad jedina uz Singapur pokazuje kako se kombinacijom kontrole građana, modernih tehnologija i inovacija mogu postići neslućeni „rezultati“ u cementiranju nedemokratskog sustava – inspirira i nedemokratske ideje na Zapadu. Kada sam na proljeće 2020. dovršavao rukopis za Koronaekonomiku: pet jahača apokalipse – knjigu u kojoj sam pokušao artikulirati raspravu o bitnim polit-ekonomskim temama novoga doba u kontekstu pandemije, pozvao sam Kristijana Kotarskog da napiše središnje poglavlje o Kini. Cilj je bio približiti čitateljima unutarnja proturječja i takozvanu „meku moć“ odnosno projekciju velike moći Kine. Projekcija kineske moći stajala je iza slika i rješenja koja su u početku pandemije dolazila iz Kine u kojoj je sve počelo (a još uvijek ne znamo kako). Lakoća kojom je kinesko rješenje u početku predstavljeno i prihvaćeno kao uzor, podsjetnik je na „projekciju kineske moći“ koja je postojala prije pandemije i nastavit će se i nakon nje.
Tri spomenuta procesa – starenje stanovništva, tehnološki napredak u područjima medicine i informatičkih tehnologija, te jačanje nedemokratskih režima izvan EU – definiraju današnji svijet. Totalitarizmi 20. stoljeća i njegove snažne ideologije, dva svjetska rata, Hladni rat, rušenje Berlinskog zida i općeprihvaćeni zov novoosvojene slobode koji je potom uslijedio pripadaju prošlosti. Ti događaji i njihova tumačenja niti konceptualno ni polit-ekonomski ne nude kategorijalni aparat i društvene teorije koje mogu objasniti svijet u kojem živimo. Sada su na djelu neke nove historijske silnice, zbog kojih je moguće neprimjetno i na krilima straha (i u vjeri da činimo nešto duboko moralno i jedino moguće) otklizati u dosad nepoznat oblik tehnološke diktature blagostanja.
O (demokratskoj) budućnosti Europske unije
U tom kontekstu postavlja se pitanje kakva je (demokratska) budućnost Europske unije i Hrvatske u europskom okviru?
Jedan od mojih pet jahača pandemijske apokalipse – pet loših ideja koje su naglo isplivale na površinu u ožujku 2020. – bila je teza da je EU u pandemiji nepovratno kompromitirana i da slijedi njezino neizbježno slabljenje. Argument je proširivan do krajnosti tezama kako svjedočimo kraju globalizacije i početku reafirmacije koncepta samodostatnosti država odnosno homogenih društvenih zajednica. Kompromitacija EU i samodostatnost su treći i četvrti jahač apokalipse koji nastupaju prije petog – ideje o kraju liberalne demokracije, a nakon prvog i drugog – ideja da „štampanje novca“ može riješiti sve gospodarske probleme i da se na povijesnu scenu velikim koracima vraća država-majka (eng. nanny state).
Ideju o kompromitaciji Europske unije u pandemiji objeručke su prihvatili i zagovornici radikalnog centralizma i zagovornici raspada Unije. Igor Rudan i Ivan Đikić su među prvima zdvajali nad time što EU nije pronašla dovoljno unutarnje političke snage za jedinstven i čvrst odgovor na zdravstvenu krizu na tragu zero-covid strategije čiju smo primjenu vidjeli u Australiji, na Novom Zelandu i u Kini. Ta razmišljanja bila su uvod u nešto blaži i neuspjeli pokušaj Angele Merkel da na jesen prošle godine u cijeloj EU dogovori mjere slične njemačkima, koje su bile prilično restriktivne (premda ni blizu onako restriktivne kao u spomenutim dalekim zemljama).
S druge strane, među protivnicima Europske unije prevladava stav kao da je Merkel uspjela u svome naumu. Širi se strah od „otuđenih centara moći“ (misli se prije svega na Berlin, Pariz i Bruxelles) u kojima medicinski tehnokrati, premreženi s interesima farmaceutskih kompanija i čvrsto umreženi sa slabašnim političkim elitama kuju svoje planove tehno-medicinske utopije za koju dobar dio ljudi nije uvjeren da se kuje s plemenitim namjerama.
Stvarnost ipak upućuje na drukčiji ishod. Moć otvorenih rasprava i sukoba u demokratskom okviru nikada nije oslabila. Europska unija je (spontano, a ne planski) u pandemiji pokazala da primat nacionalnih demokracija čini naš kontinent prostorom produktivnih „nacionalnih eksperimenata“ – različitih nacionalnih politika iz kojih se s vremenom filtriraju najbolja iskustva koja se potom mogu šire primijeniti – kopirati. Uostalom, tek počinju parlamentarne istrage i istraživanja koji će reinterpretirati iskustvo kroz koje smo prošli i dopuniti ga nekim hladnim nalazima.
No, taj proces zahtijeva vrijeme, a za takve stvari nema vremena u doba krize. Kada se odluke donose u realnom vremenu, važno je imati što više brzih informacija. Mnoštvo dnevnih podataka i izvještaja koji cirkuliraju nevjerojatnom brzinom omogućuju usporedbe. Tako se svaka zemlja s radikalnim mjerama morala suočiti s izvještajima iz Švedske koja je odabrala drugačiji pristup, a svaka vlast poput naše, koja je inzistirala na kampanji cijepljenja cijele populacije zbog (pogrešne) ideje kolektivnog imuniteta morala se suočiti s tužnom istinom da je predugo zanemarivanje fokusa cijepljenja najstarijih i zdravstveno najranjivijih, kojima je cijepljenje uistinu nužno, dovelo do toga da se dobar dio njih nije cijepio, dok su se zbog kampanje i stigme cijepili mladi koje covid-19 praktički ne ugrožava, dok cjepivo ne sprječava širenje zaraze (kao što se mislilo u početku). I tako danas ponovo, i nažalost očekivano, od covid-19 uvjerljivo najviše umiru upravo najstariji i zdravstveno najranjiviji koji se nisu cijepili. A virus se brzo širi i tamo gdje su covid-putovnice sveprisutne i treba ih imati i za odlazak u supermarket.
S druge strane, postoje zemlje u kojima su mjere vjerojatno usporile mortalitet u drugom valu (npr. Irska, Nizozemska), kao i zemlje u kojima vrlo restriktivne mjere nisu imale utjecaja (Slovenija, Češka). Stoga, čak i kada usporedbe ne omogućuju nedvosmislene zaključke i preporuke za daljnje djelovanje, ne smijemo smetnuti s uma da usporedbe i učenje kroz sučeljavanje različitih iskustava ne bi bili mogući da EU nije i u pandemiji ostala prostor slobode i nacionalnog suvereniteta, zajedničkih statističkih sustava i brze razmjene informacija. Uostalom, upravo zbog toga danas možemo sumnjati u učinkovitost covid ulaznica (izvan zdravstvenog sustava gdje su vjerojatno postavljene i preslobodno ako cijepljeni mogu ući bez testa).
To je ujedno putokaz za daljnji razvoj demokracije u EU. Ona je održiva kada ide po sredini između dva ekstremna pogleda – jednog koji ju želi ustrojiti kao unificirano polje pod utjecajem centralne administrativne moći i jedne ili dvije najmoćnije države (Njemačka i Francuska), i drugog pogleda koji ju uopće ne želi jer pojam EU identificira s prvim pogledom – vidi ju isključivo kao poligon skrivenih interesa i koncentriranu moć u dalekom središtu, a pritom vidi brojne, ne samo ekonomske, koristi od uske suradnje država u Europi.
Europska unija koja uravnotežuje primat nacionalnih demokracija s nužnošću uske međunarodne koordinacije i suradnje te ne bježi i od razumne delegacije dijela suvereniteta (npr. monetarna unija, zajednička načela prava) ima potencijale za pronalaženje odgovora i brana novim totalitarnim tendencijama. Na primjer, Europski parlament je nedavno raspravljao o kontroli biometrijskih aplikacija. Dok ih totalitarne tvorevine poput Kine potiču i koriste bez dovoljno kontrole, liberalne demokracije takve ulaske u prostor individualnih sloboda trebaju strogo nadzirati. Primjena tehnologija oduvijek zahtijeva političku kontrolu radi sprječavanja štetnih posljedica. Takvi su problemi iznimno kompleksni, jer su Big Tech kompanije na svim stranama svijeta mnogo moćnije od manjih država, pa i država srednje veličine. To je dodatni razlog zašto je državama odnosno narodima interes surađivati, dijeliti znanja, informacije, resurse i koordinirati napore u javnim politikama. Svijet je odavno postao previše složen da bi se u njemu borili sami.
Naravno, stvari nisu crno-bijele: za svaku dobru vijest na tragu brige za individualne slobode moguće je pronaći i jednu lošu: na primjer, hipokrizijom se može označiti policijsko nasilje nad prosvjednicima koji žele normalan život nakon što je cjepivo protiv covid-19 dostupno svima.
Unatoč općem sivilu i očitom potonuću nekih vlada i parlamenata u pretjerane primjene covid-„sanitarnih“ putovnica, EU je ostala prostor u kojem se o ovim stvarima još uvijek može raspravljati i, štoviše, boriti se protiv svih stvari koje smatramo nerazmjernom primjenom sile ili jednostavno – glupošću. Dok je tako, postojat će prilika da europski prostor ostane uglavnom imun na pogubnu kombinaciju koju starenje stanovništva, nove tehnologije i uspon nedemokratskih režima izvan EU otvaraju za afirmaciju novih oblika diktature 21. stoljeća.
Temu o ulozi „neliberalnih demokracija“ u Poljskoj i osobito Mađarskoj ovdje namjerno nisam otvarao, jer mislim da će obje zemlje unatoč nedavnoj odluci poljskog ustavnog suda ostati u EU i prolaziti kroz političke promjene koje će umanjiti važnost onog neliberalnog ispred riječi demokracija. No, to je tema za jedan drugi tekst.