Ako ste propustili nastavak serijala Vuka Vukovića o mrežama elita u jučerašnjem Magazinu Jutarnjeg, na Labu će biti objavljen sutra. Iako sam prošlu nedjelju prepustio Ekonomsku matineju Vuku za prvi nastavak spomenutog serijala, ovu nedjelju sam se odlučio malo pribrati.
Sve je počelo još 13. svibnja, za one oluje koja je pokidala stabla u Zagrebu. Dugo sam s udrugom Proaktivci iz Čakovca dogovarao dolazak na okrugli stol u njihov grad. Ideja Proaktivaca bila je predstaviti knjigu Makroekonomika I Bićanića i Deskara Škrbića, ali sam malo „zavukao“ s datumom kako bi pokazali i prve primjerke moje nove knjige Euro u Hrvatskoj: za i protiv. Tako je pala odluka da dođemo u Čakovec taj ponedjeljak.
Deskar nije mogao, ali Bićanić je odlučio poći. Proaktivci su osigurali sudjelovanje župana Posavca i lokalnog poduzetnika, g. Sobočana na panelu. Tako smo krenuli u sred one oluje za Čakovec.
Ivo Bićanić je jedan od dva razloga zašto se bavim ekonomijom. Stvarno dobar profesor je nešto čega se sjećate cijeli život. Preporučam, pogledajte ovo predavanje jednog od najvećih američkih pisaca dvadesetog stoljeća Kurta Vonneguta, u kojem objašnjava vezu između sreće i dobrog učitelja. Dok su ona dva dosadnjakovića Peterson i Žižek nedavno više od dva sata laprdali o sreći ne rekavši ništa za velike pare, Vonnegut je sve važno rekao u samo petnaest minuta, i to besplatno.
Dakle, Ivo je profesor koji mi je 1987. rekao otprilike ovo: 90% svega što ćete učiti na ovom fakultetu je bez veze; ako se želite baviti ekonomijom, čitajte ozbiljne knjige. I na stol je sletjelo 6-7 naslova, po karakteru i idejama vrlo različitih, od Teorije proizvodnjekejnezijanke Joan Robinson do Puta u ropstvoliberala Hayeka. Širina perspektive je važna. Vrijedno je ako se rano nauči da je svijet kao neposložena Rubikova kocka: iste se boje vide s različitih strana, samo su različito složene.
Kod Ive ima još nešto što jako volim. Pamtim kada smo pred dosta godina pričali o korupciji i nepotizmu. Izrekao je najtočniju definiciju koju sam dotada čuo: „Korupcija i nepotizam prestaju kada drugoj djeci damo jednaku šansu kao svojoj.“ Ivo već godinama propovijeda da se društvo može transformirati kroz ukidanje privilegija i mobilnost ljudi. Smatra da bi trebalo uvesti praksu kao na nekim sveučilištima u Velikoj Britaniji gdje ne možete postati profesor ako ste tamo bili docent i ne možete doktorirati na fakultetu na kojem ste počeli raditi. U takvih sustavima se unaprijed računa s time da su ljudi od krvi i mesa podložni nepotizmu i umrežavanju. Idi na drugi fakultet gdje te ne poznaju i gdje će gledati samo tvoj CV i tvoje radove, pa tamo gradi dalje karijeru. Ta sumnja u inherentnu moralnost vrijedi za elite jednako kao i za puk. Bićanić bi tako i državom upravljao. Izmiješao bi institucije, suce, ministarstva, agencije, a ne da lokalna ruka ruku mije u ovoj neobičnoj inačici modernog balkanskog feudalizma koju Vuk Vuković detaljno opisuje u svojim tekstovima o mrežama.
Lako je pričati, reći ćete. Res non verba: djela, a ne riječi! Doista, Ivo je poznat po tome što je neke svoje kolege tužio zbog korupcije, plagijata i sumnjivih radnji pri upravljanju fakultetom. Bio je vjeran sebi, nakupio se neprijatelja, i stradao. Premda svjež i poletan, morao je u mirovinu, iako za prosječnog uglednog člana naše akademske zajednice sa 65 godina koji je još u formi, to ne dolazi u obzir.
Kad sam s Bićanićem, uvijek mi kroz glavu prođe misao koliko sam zahvalan vlastitoj djeci što su odabrala zanimanja u kojima i da hoću, ne znam kako bih im pomogao (arhitektura i film). Nikada neću testirati granice svog nepotizma na primjeru vlastite djece. Možda zbog toga nikada neću upoznati sebe, što je zapravo neka vrst privilegije.
I tako mi putujemo, i malo pričamo. Olujni je vjetar prestao između Svete Helene i Varaždinskih Brega, a Čakovec nas je dočekao u pitomoj međimurskoj ravnici. Oduvijek mi se činilo da se civilizacija prepoznaje po preciznim rubovima obrađene zemlje.
Dvorana Scheier nalazi se na glavnoj čakovečkoj šetnici, odmah do parkirališta MTČ-a. Naši sjajni Proaktivci i moderatorica Vesna Baranašić Horvat ne samo da su nas savršeno ugostili (otkrio sam prirodne sokove OPG-a Hažić, toplo preporučam, imaju dostavu i u Zagrebu), nego su u Scheier uspjeli dovesti sedamdesetak ljudi! I u Zagrebu bi se netko morao ozbiljno pomučiti da skupi toliko ljudi na nekoj „Večeri ekonomije“, a uz to sam siguran da nitko ne bi mogao mobilizirati tako (pro)aktivnu publiku: studenti, lokalni novinari, poduzetnici, lokalni političari, kibiceri, svi sjajni i pro-aktivni. Blaženo Međimurje. Ovdje je link na tekst naše moderatorice koja je sve lijepo prenijela. Ima puno slika, vidjet ćete kako im je dvorana Scheier lijepa.
U sjećanje mi se usjekla rasprava o tome kako su prosječne plaće u Međimurju niže nego u većem dijelu Hrvatske. To se obično tumači tradicionalnom gospodarskom strukturom (poljoprivreda, tekstil). No, župan Posavec dao je uvjerljivije objašnjenje. Kazao je da u Međimurju na 5 radnih mjesta u privatnom sektoru dolazi 1 mjesto u javnom, a kako javni ima u prosjeku veće plaće od privatnog Međimurje zapravo pati zbog zdravije ekonomske strukture od ostatka zemlje. Imamo mi i županija gdje omjer privatno : javno nije 5, nego 1:2.
Možete misliti kako se potom odmah razvila rasprava o (de)centralizaciji. Na površinu je izbila frustracija Zagrebom koji, kažu Međimurci, usisava sve u Hrvatskoj. No, Bićanić je naglasio da su efekti aglomeracije jednim dijelom prirodni i neizbježni. Nakon što je izazvao oduševljenje izjavom da svako jutro oko 7:30h čisti štalu (živa istina!) i sluša radio na kojem kandidati za Europski parlament o euru pričaju nešto bez veze, malo je provocirao rekavši da i Čakovec možda proizvodi efekte aglomeracije naspram Međimurja.
Ubrzo smo se složili da je državna politika u pogledu zagrebačke centralizacije promašaj. Još kada Bandić to zlorabi, manipulira i iskorištava, normalan se čovjek mora sramiti svoga grada. Naš zagrebački gradonačelnik zaslužio je ovu fotomontažu koju sam posudio sa zida Thomasa Bauera, jer je za pamćenje. Sreća je što svi nismo Bandićev Zagreb, bez obzira na brojke koje pišu na plakatu. Toliko s moje strane, kao čestitka za 19 godina obavljanja gradonačelničke dužnosti čovjeku koji se u svojoj bahatosti usudi izjaviti da svatko tko vrijedi u Hrvatskoj politici ima barem tri mjeseca istražnog zatvora.
Dva dana kasnije slijedila je Rijeka.
Više se ne sjećam kada sam prvi put upoznao profesoricu Slavicu Singer s Ekonomskog fakulteta u Osijeku. Bilo je to davno, devedesetih. U međuvremenu, Slavica je postala personifikacija istraživanja o poduzetništvu u Hrvata. Pokrenula je CEPOR – Centar za politiku razvoja malih i srednjih poduzeća i poduzetništva. Svake godine na proljeće CEPOR objavljuje rezultate GEM-a (Global Enterpreneurship Monitora). Rezultati se uglavnom ne mijenjaju, kao što se i ova zemlja uporno odbija mijenjati.
Uvijek se odazovem kada treba govoriti o rezultatima GEM-a. K tome, sve se odvijalo na Kampusu Sveučilišta u Rijeci, u nestvarnoj atmosferi restorana Akvarij koji je sav u staklu i iz kojeg puca pogled na more sve do Krka. Nakon Slavičinog predstavljanja rezultata GEM-a koje možete pogledati ovdje, moderirao sam okrugli stol na kojem je sudjelovala rektorica Prijić Samaržija, profesor Zelenika, poduzetnici Popović (Alarm Automatika) i Krndija (Alius), Kružić iz regionalne razvojne agencije, i Stojanović – korporativni bankar iz Erstebanke.
Kružić je imao jedno sjajno zapažanje: dio takozvane anti-poduzetničke klime posve je očekivan u zemlji u kojoj veliki broj poduzetnika «posluje» zbog formalnog i neformalnog partnerstva s državom i strankama. To je i moja stara teza: ako se dio ishoda ne percipira rezultatom fer igre, ljudi neće prihvaćati ishode, baš kao što izlijevaju bijes na sportskim terenima kada sudac loše sudi. Percepcija fer igre je temelj pravednosti – mnogo važniji od želje za redistribucijom. Mnogi ljudi griješe što ne razlikuju te dvije stvari.