Đoković u mreži: rasprava o „izlazu“ iz pandemije

Objavljeno

Foto: Karenr / Dreamstime

Ad
Ad

Najgora stvar koja se može dogoditi u tenisu je da čist poen, smash, zakucate u mrežu. Demoralizirajuće. Može li se slučaj necijepljenog srpskog tenisača u Australiji usporediti s tom situacijom, ili su pouke ipak neke druge? U ovom ću tekstu iskoristiti slučaj Đoković radi identifikacije površnih, a samim time i nužno sukobljenih pogleda na sudbinu svjetskog broja jedan (etatistički spram slobodarskog pogleda). Analizirat ću ta dva gledanja na događaj ne bih li pokazao da izlaza iz pandemije odnosno društvenoga stanja pokrenutog pandemijom možda – nema.

Etatistički pogled na slučaj Đoković

Jasno je da svaka država regulira pravo ulaska i kada nije pandemija, pa se u ovom slučaju to pravo samo produžuje (i jača) u pandemiji. Prema etatističkoj interpretaciji, nekog posebnog slučaja i razloga za raspravu ovdje nema. Oštrim mjerama napaćen narod Australije ne bi mogao podnijeti da im se jedan „antivakser“ slobodno šeće državom. Za Đokovića je bolje da nije izašao na terene Australian Opena.

Takav je stav zauzeo i australski sud, koji je među razlozima za deportaciju prvog tenisača svijeta osim javno-zdravstvenih rizika naveo argumente: (a) „reda“, (b) mogućeg negativnog utjecaja Đokovićevog ulaska na odluke 7% Australaca koji se još nisu cijepili i (c) utjecaj na mlade. Drugim riječima, Australcima ne pada na pamet voditi sa svijetom, a još manje s nekakvim Đokovićem, raspravu o mjerama. Brane ih bezuvjetno i gorljivo, kao što brane granice, teritorij i identitet. I imaju na to svako pravo! Barem tako kažu zagovornici etatističkog pristupa.

Slobodarski pogled

Na suprotnoj strani nalaze se oni koji Đokovića vide kao simbol slobode kretanja i slobode izbora (cijepiti se / ne cijepiti). Zagovornici bezuvjetnog individualizma demoniziraju australske vlasti, ali ne toliko zbog deportacije Đokovića. On je samo završni čin drame s radikalnim kontrolama koje su u toj zemlji na snazi od početka pandemije. Za zagovornike slobodarskog pogleda ovo je pogrešno nazvati „slučaj Đoković“: ovo je „slučaj Australija“!

Zagovornici etatističkog pogleda slobodarskom stavu prigovaraju dvije stvari. Prvo, svi moramo biti jednako odgovorni kako se virus ne bi prenosio. Drugo, Đoković je dokazano neodgovoran jer je nešto petljao s testovima i, po svemu sudeći, hodao okolo po Srbiji i Španjolskoj nakon što je znao da ima pozitivan test. Može li takav lik biti simbol nekakvih sloboda, ili je riječ o vrlo bogatom i utjecajnom čovjeku, pripadniku uskog sloja globalne elite, koji si je umislio da se na njega ne odnose ista pravila koja se odnose na „obične“ ljude?

U slučaju prvog prigovora o sprječavanju prijenosa virusa zagovornici etatističkog svjetonazora očito (i ponovo) nisu u pravu. Jasno je da se virus (omikron) u vrijeme afere Đoković ogromnom brzinom širio Australijom usprkos oštrim mjerama i masovnom cijepljenju. Danas je dobro poznato da se virus širi i preko cijepljenih, a Đoković, ako je nedavno prebolio koronu, vjerojatno predstavlja manji zdravstveni rizik za druge od većine građana Australije u ovom trenutku. Otud možemo zaključiti da briga zbog širenja zaraze nije bila u prvome planu. Sud to u spomenutom obrazloženju nije ni krio. Sud i zagovornici etatističkog svjetonazora zapravo ne žele razgovarati o zdravstvenim rizicima. Oni govore o suverenosti, pravu intervencije i utjecaju na ponašanje spram mjera koje je propisala država.

Takva interpretacija suverenosti polazi od bezlične (birokratske) logike u čijem su središtu pravila koja se imaju poštovati bez obzira na to kakva su. Radi se o svjetonazoru koji negira mogućnost propitivanja kao i činjenicu da niti jedna država nije otok, iako smo na svijetu povezani i utječemo jedni na druge; nije li upravo pandemija dokaz te činjenice?

U slučaju drugog prigovora – onog da je s Đokovićevim ponašanjem i covid papirima u mjesecu prije izbijanja slučaja u Australiji bilo nešto čudno – etatisti su u pravu. Ako netko želi biti vjerodostojan u pokušaju prolaska kroz zupčanike birokratsko-političkog stroja treba se pobrinuti da nema otvorene bokove. Kao i u svakom planiranom sukobu, dobra priprema je sve. Nasuprot tome, sumnje su narušile Đokovićev kredibilitet, a moguće je i da su igrale ulogu pri odluci australskih vlasti da ga se riješe na najradikalniji mogući način – deportacijom.

Međutim, nekonzistentnost možemo prepoznati i među zagovornicima bezuvjetnog individualizma. Na primjer, kada u drugim pitanjima srčano podupiru snažnu državnu intervenciju. Poslužit ćemo se primjerom migracija. Migrant, da bi prošao kroz neku državu, ili se u njoj nastanio, mora udovoljiti brojnim strogim uvjetima. Naizgled je nategnuto usporediti intervenciju Australije u slučaju Đoković s intervencijama koje države primjenjuju prema migrantima. U Đokovićevom slučaju nema opasnosti da će ostati u zemlji kao imigrant. On je iznimno bogat čovjek kojeg čekaju drugi turniri. Međutim, jedna je stvar zajednička modernim migrantima i Đokoviću: ako postoji razlog za sumnju u opravdanost rigidnih pravila postupanja na granicama, onda se ni u jednom ni u drugom slučaju ne možemo osloniti na puki argument prisile – samu činjenicu da je neko pravilo na snazi i da ga suverene države imaju pravo provoditi. Moramo dopustiti propitivanje takvih pravila, sudsku borbu protiv njih, raspravu i propitivanje u međunarodnoj areni, pa i oštar javni protest ako se besmislena pravila ne mogu mijenjati bez otvorene političke borbe. To je bit slobodarske interpretacije suvereniteta: okvir države ne postoji (samo) zato da bi se svaka državna odluka slijepo poštovala. On prije svega postoji zato da bi se, prvo, svaka odluka onih koji imaju moć mogla preispitati (po mogućnosti u okviru institucija) i prilagođavati promijenjenim okolnostima i odnosima političkih snaga u društvu, te (b) zato da bi članovi državne zajednice mogli ravnopravno sudjelovati u međunarodnim odnosima (od putovanja preko kulture do gospodarstva i međunarodne politike). Drugim riječima, u slobodnom svijetu nitko nije otok, makar se zvao Australija.

Prevlast etatističkog svjetonazora

Maksima slobodarske interpretacije suvereniteta (kao okvira za slobodu koji se stalno mijenja, unutar kojeg stalno ključa) u pandemiji je zaboravljena. Strah i iscrpljenost društvenim temema kao što su pandemija i migracije doveli su do širokog prihvaćanja sve oštrijih pravila za koja se masovno očekuje da budu bespogovorno prihvaćena.

Šroko i nekritičko prihvaćanje pravila u toku pandemije posvuda je praćeno smanjenjem interesa i društvene snage za njihovo propitivanje iako je očito da smo cijelo vrijeme suočeni s dvije vrste pravila – jednima koja su razmjerna opasnosti, i drugima koja bi u najmanju ruku trebalo puno bolje preispitati. Umjesto toga, većina se povlači u uže svjetove obitelji, posla i hobija, bave se psihološkim preživljavanjem uz što manje doticaja sa širim društvenim zbivanjima. Kritika, analiza, rasprava – ogromni su to napori, pa je nekritički pristanak postao dominantan oblik ponašanja.

Tako se prostor birokratskog nametanja pravila proširio usporedo s razvojem inertne potražnje za uslugama zaštite. A potražnja za zaštitom, usporedo s povlačenjem u svoj mali svijet u uvjetima bez dovoljno kritičkog propitivanja i kontrole, može se pretvoriti u potražnju za zaštitom od fiktivnoga neprijatelja ili u potražnju za posve nedjelotvornim instrumentima zaštite čiji društveni troškovi mogu biti veći od koristi.

Zašto o tome pišem danas: nije li pandemija u regresiji? Nije li omikron, prema načelu sreće u nesreći, ipak ona spasonosna mutacija koja će prokužiti sve (i cijepljene i „Đokoviće“)? Zar vlade i Europska komisija ne priznaju da ništa više ne mogu kontrolirati; nisam li čitao da neke zemlje odlučuju ukinuti covid propusnice?

Aktualni razlaz krivulja zaraze omikronom i mortaliteta jest doveo do provale optimizma, najava kraja pandemije i nade da će se društveni ambijent odjednom promijeniti. Međutim, zaboravljaju se dvije stvari. Prvo, nekritički pristanak uz gotovo svaku mjeru postao je duboko ukorijenjen model ponašanja velikog dijela građana (ne samo u Australiji), i drugo, povijest poučava da je svaka državna intervencija kao dugi, intertni plimni val: jednom kada se zbog nekog povoda podigne, više ne nestaje tako lako, čak i nakon što energija prvobitnog povoda prođe. Stoga valja dublje promisliti o ovim pojavama. Zbog njih bismo mogli ostati u latentnom stanju pandemije dulje nego što se mnogi tome nadaju (uz uobičajene sezonske oscilacije).

Inercija birokracije

Ključni povod za tezu o prijelazu u latentno stanje pandemije (za koje eventualno službeno proglašenje njezina kraja neće biti važno) jest dugo trajanje nekritičkog pristanka uz nedovoljno obrazložene i nerijetko nekonzistentne mjere. Nedavni protest zaposlenika (zatvorenih) muzeja u Nizozemskoj dok sve drugo uglavnom radi, svjedoči o tome da birokratski apsurdi ne poznaju granice. U to smo se uvjerili već mnogo puta u ovoj pandemiji.

Incercija mjera je rezultat univerzalnih obilježja ljudskog mišljenja i ponašanja. Skloni smo uhvatiti se zubima za prvi stav, osobito ako ga formiramo u uvjetima stresa, traume i straha. Neuroni u mozgu se zapetljaju i proizvode snažnu emociju dugo nakon što stvarna opasnost prođe. Skloni smo tu vrstu inercije prepoznati u „glupoj“ i „inertnoj“ birokraciji, te pritom previdjeti da je takvo ponašanje birokracije jednim dijelom uvjetovano našom vlastitom inercijom – pristajanjem uz nepromjenjivost početnih stavova i nespremnost da ih propitujemo i mijenjamo, dok smo spremni na samo jedno – zahtjev ili očekivanje da nas netko drugi štiti i misli, pa i djeluje, umjesto nas samih.

Ekonomisti razmišljaju u terminima tržišta – ponude, potražnje i njihove ravnoteže. Međutim, nije lako razlikovati čimbenike koji djeluju na jednoj ili drugoj strani. Ranije spomenuti primjeri inercije nekritičkog pristanka uz svaku mjeru, ma koliko nedokazana bila, predstavljeni su kao da djeluju na strani potražnje građana za uslugama državne zaštite. To se naizgled poklapa sa slučajem Australije gdje institucije poput vlade i suda navodno samo reagiraju na ukupan društveni ambijent u kojem milijuni traže najradikalniju moguću zaštitu (prema nekim ranijim medijskim navodima Australci precjenjuju objektivnu opasnost od covida za nekoliko desetaka puta). Međutim, teško je govoriti samo o tome da ljudi traže zaštitu; među opisanim utjecajima pletu se i oni koji prvenstveno djeluju na strani ponude usluga državne zaštite. Uostalom, kako su Australci došli do toga da ekstremno precjenjuju opasnost od korone? Ponuda i potražnja zaštite se prožimaju, pa pokušajmo razlučiti faktore koji dominantno djeluju na strani ponude usluga zaštite:

Narav posla odnosno same birokracije. Birokracija tj. administracija nema vrijednosti, ciljeve i vlastite resurse. Ali, ona je uporište svake vlasti. Birokrati prodaju svoje usluge (obećanja) političarima koji „kupuju“ njihove usluge određujući im vrijednosni smjer, ciljeve i najvažnije – budžet (ovo je Niskanenova teorija birokracije). Birokrati pritom imaju i svoje autonomne ciljeve – maksimalizaciju utjecaja, stabilnost posla i karijere (ovo je teorija javnog izbora Buchanana i Tullocka) – u čemu im pomaže mistifikacija birokratskih procedura. Mistifikacija pogoduje realizaciji autonomnih ciljeva birokracije: da bude što slabije nadzirana i da ima što veći prostor diskrecije, jer time minimalizira mogućnost razotkrivanja pogrešaka i odgovornosti. Stoga birokracija uvijek ima stručnjake (osim za mistifikaciju, oni ipak služe i za postizanje kakve-takve kvalitete administrativnih odluka). Prema tome, iako većina ljudi poima „državu“ kao homogen subjekt (ne razlikujući birokrate od političara), treba imati u vidu da ljudi biraju političare koji se, kada budu izabrani, suočavaju sa stvarnošću – ograničenjima birokracije kojoj bi trebali dati (i preko nje provesti) svoje naloge koje su obećali biračima. Pritom dolazi do igre pokvarenog telefona. Zbog toga birokracija, što se odnosi i na javno-zdravstvenu birokraciju, ima ogroman prostor za stvaranje inercije u svojem ponašanju i borbi za budžete koje će im dodijeliti političari (vlade, parlamenti).

Teškoće pri identifikaciji relevantnih informacija. Zamislimo na trenutak da problem odnosa birača, političara i birokracije (problem principala i agenta) ne postoji. Država je homogen društveni subjekt koji djeluje kao televizor na poticaj telekomandera u rukama birača (tu naivnu ideju dijele IT utopisti i zagovornici izlaska na referendum svaki čas). I u tom slučaju postoji velika inercija nakon što se neka politička odluka jednom donese. Kada se naknadno pojave nove informacije koje su u opreci s prvima na kojima su zasnovane početne odluke, potrebno je mnogo vremena da se početni mehanizam državne intervencije promijeni (ako ikad!). Ovo vrijedi i u slučajevima kada se može uvjerljivo dokazati da se informacijska podloga za neku državnu intervenciju promijenila (na primjer, oštre mjere će ostati na snazi još neko vrijeme nakon što se pokaže da nisu djelotvorne, kao što se vidi na primjeru covid potvrda u mnogim zemljama ili kod nas na primjeru mogućnosti da se s covid potvrdama ulazi u zdravstveni sustav bez testa). To još više vrijedi u slučajevima informacijske neizvjesnosti kada se znanstvenim postupkom ne mogu utvrditi činjenice na dovoljnom stupnju pouzdanosti (što je puno češći slučaj nego što ljudi misle). Na primjer, znamo za poteškoće u razlikovanju umrlih od i sa covidom, a znamo i za velike poteškoće u identifikaciji razloga novih bolesti i viška smrtnosti. Zbog toga nismo u stanju u višku smrtnosti razlikovati umrle od covida od onih koji su umrli sa covidom i/ili od neke druge bolesti koja je uzrokovana stresom zbog nagle promjene ukupnog društvenog ambijenta i odnosa, zakašnjenjem zdravstvene intervencije zbog zdravstvene mobilizacije i/ili zbog loše organizacije zdravstvenog sustava. Drugim riječima, postoje pitanja na koja znanost nema odgovore, pa ih još manje treba očekivati od birokracije koja vozi po svom.

Vanjski interesi koji zarobljuju birokraciju. Opisani sustav javne intervencije iznimno je podložan vanjskim utjecajima – interesima. Poslovnim interesima mnogo je lakše (i manje rizično) imati svoje „igrače“ u birokraciji/administraciji odnosno u stručnim službama nego među političarima, jer je na nižim razinama kontrola slabija, a korupcija lako postaje endemska kao virus, tj. kao prihvaćeni credo ponašanja (korupcija se lako racionalizira kao normalno ili opravdano postupanje). Kada se birokratski sustav koji funkcionira u skladu s poslovnim interesima stabilizira, izmjena i potencijalno benevolentnih političara u vrhu javne hijerarhije svakih nekoliko godina postaje manje bitna; niti jedan političar nema ni vremena ni znanja ni resursa da dobro protrese inertni birokratski sustav u svim njegovim elementima. Inercija se nastavlja.

Zaključno, o birokraciji, možemo se poslužiti jednim citatom Hannah Arendt iz njenih Izvora totalitarizma (str. 238): U državama u kojima se vlada putem birokracije dekreti se pojavljuju u svojoj ogoljenoj čistoći, kao da ih više ne izdaju moćni ljudi, nego kao da su utjelovljenje same vlasti, a administrator tek njen slučajni agent. Nema iza dekreta nekih općih principa koje može razumjeti jednostavan razum, samo stalno promjenjive okolnosti koje jedino stručnjak može potanko poznavati. Arendt je bila svjesna da u krizama u demokraciji također može nastupiti stanje vladanja putem dekreta, te je strogo razlikovala takvo stanje od totalitarizma, no citatu ovdje ima mjesta zbog neproglašenog trajnog izvanrednog stanja u pandemiji i precizne identifikacije uloge stručnjaka u stvaranju (i legitimaciji) dekreta.

Ponuda i potražnja na političkom tržištu pandemije

Iako je ponudi i potražnji za državnim mjerama sigurnosti zajednička inercija, faktori ponude i potražnje ipak se (polako) mijenjaju u vremenu. Na primjer sada svjedočimo najavama iz nekih zemalja (Danska, UK) o tome da je spomenuti razlaz krivulja zaraznosti i mortaliteta pod utjecajem mutacija (omikrona) i cijepljenja dosegnuo razmjer koji omogućava relaksaciju. Inercija bi u nekim drugim zemljama (npr. Australiji) očito mogla dulje potrajati, no generalno u ovom času prevladava optimizam: kraj pandemije bi mogao biti blizu.

Ali, nakon gotovo dvije godine iskustva, pronalazimo li za takav optimizam opravdanja?

Čvrsta potpora mjerama usmjerila je demokracije prema diktaturama blagostanja u kojima je odnos prema javnom zdravlju trajno promijenjen. Potpora radikalnim mjerama rezultat je niza procesa: (a) uvećanih tehnoloških mogućnosti (i povjerenja u tehnologiju, u ovom slučaju medicinsku tehnologiju), (b) starenja stanovništva (koje i dalje stari), (c) uloge mainstream medija koji su inicijalno profitirali na reprodukciji traume i straha a ne kritičkog mišljenja, (d) prevlasti svih oblika inercije zbog slabog razvoja kapaciteta za analizu i preispitivanje, (e) objektivne zdravstvene opasnosti (ne zaboravimo: ovaj je virus za mnoge ljude uistinu bio opak), (f) ekonomskih politika koje su pokazale dovoljnu moć da u neočekivano kratkom roku amortiziraju pogubne posljedice po gospodarstvo (nema pobune vojske osiromašenih i nezaposlenih koji bi inače začas promijenili mjere i usred epidemije), (g) etabliranosti loših „civilizacijskih“ navika koje pogoduju širenju oboljenja vezanih uz metabolički sindrom (kao što su hipertenzija, dijabetes, kardio-vaskularne bolesti, rak i sl.). Vjerojatno nisam ni blizu pobrojao sve što je važno i što utječe na potražnju za radikalnim premda neprovjerenim mjerama.

Sve upućuje na tri stvari. Prvo, ogroman strah za zdravlje neće tako lako nestati. Naprotiv, samo će rasti s daljnjom promjenom dobne strukture stanovništva. Drugo, objektivne zdravstvene ugroze mogle bi se češće ponavljati ili će neke ugroze koje ranije nisu pobuđivale veliku pažnju (poput skoka mortaliteta koji je u vrijeme velike epidemije gripe 2017. u javnosti prošao nezapaženo) ubuduće izazivati puno veću pažnju, društvenu traumu i kaskadu radikalnih intervencija. Treće, unutarnja logika inercije birokratskih i poslovnih interesa pothranjivat će stanje moralne uzbune, na što će političari – htjeli, ne-htjeli – morati reagirati.

Umjesto zaključka: nema „izlaza“?

Ako ovime najavljujem latentno stanje pandemije ili „pandemije“, ne znači da očekujem linearan rast društvene uzbune i neprekidno širenje dojučer nezamislivih mjera kojima će se urušavati naizgled neupitni standardi liberalne demokracije kao što su sloboda kretanja i uvažavanje iskaza stavova i interesa drugih ljudi. Prije ćemo svjedočiti oscilacijama nego s jedne strane trajnoj redukciji sloboda ili s druge strane otklizavanju pandemije u zaborav (iako mnogi sanjaju takav ishod). U budućnosti će biti i mirnijih i razdoblja s više uzbuđenja, no pandemija bi se u širem poretku stvari iz spomenutih razloga ipak mogla pokazati kao okidač koji je promijenio historijski trend.

Zasad nije moguće predvidjeti u kojem će se obliku ta promjena manifestirati: hoće li se covid potvrde povremeno sezonski vraćati? Hoćemo li se svake ili svake druge, treće, jeseni i zime vraćati maskama, distanci i zabrani većih okupljanja? Hoće li se povremeno provoditi javne kampanje cijepljenja u kojima će se planski stigmatizirati osobe koje oklijevaju s cijepljenjem, a neke zemlje pribjegavati i obveznom cijepljenju dijela populacije ili čak cijele populacije protiv respiratornih oboljenja (novi slučaj: Austrija)? I hoće li se takve kampanje cijepljenja naposljetku pokazati učinkovite, ili će na kraju biti doživljene kao izrazi straha, nepovjerenja i nedostatka informacija na temelju kojih bi ljudi mogli samostalno donijeti odluke o tome što je za njih najbolje?

Dakle očekujem da ćemo se povremeno vraćati situacijama koje će nas podsjećati na lockdown 2020. i rat oko cjepiva 2021. A hoćemo li se pritom osjećati kao zarobljenici nakon što je kugla zavezana oko noge olakšana s 50 na 20 kilograma, pa sada možemo „letjeti“ (iako smo i dalje zatvorske ptičice), ili ćemo imati subjektivan osjećaj slobode u kakvom smo uživali prije ožujka 2020., zavisit će o mnogo stvari koje nisam u stanju predvidjeti.

Siguran sam jedino u to da će se pokazati kako su i kolektivisti-etatisti i individualisti-slobodari u nekim stvarima bili u krivu, a u nekima u pravu. Naime, mokri san kolektivista-etatista o javno-zdravstvenom društvenom inženjeringu čekićem i plesom, hitrim općim procjepljivanjem, ili nekom trećom metodom, u najvećem broju zemalja pao je u vodu. Osim u Kini i Australiji gdje je pod vodstvom komunističke partije ili na poticaj širokog demokratskog pritiska ustrašenog stanovništva uspio ostvariti neke od svojih ciljeva uspostave „oslobođenih područja“. S druge strane, mokri san dijela „slobodara“ o tome kako će vrijeme razotkriti i osuditi skrivene tirane također će pasti u vodu. Nema tog pravosudnog sustava u još uvijek ipak slobodnom svijetu koji bi na temelju konstrukcija koje izgledaju s onu stranu razuma osudio dužnosnike koji su djelovali, pa i griješili, u uvjetima objektivne opasnosti po javno zdravlje i u uvjetima za koje će i najveći znanstveni autoriteti priznati da je u njima bilo mnogo toga što se unaprijed nije moglo znati. Tek ako se netko jako dobro potrudi i pronađe opipljive interesne veze koje su utjecale na (neprovjerene i nejasno korisne) odluke, to bi se moglo promijeniti. Na sličan način zaboravit će se priča o Đokoviću kao o novovjekom heroju koji kao kakav Don Quijote juriša golim rukama na australske pandemijske vjetrenjače. Njegova je epizoda zapravo završila na predvidiv način – porazom, zakucavanjem loptice u mrežu, pri čemu o Australiji danas ne znamo ništa više, i ne mislimo ništa drukčije, u odnosu na ono što smo znali i mislili prije spomenute epizode.

Stoga je puno važnije uprijeti snage u stvari koje će utjecati na našu budućnost. Na primjer: kako ubuduće bolje identificirati zdravstveno ugrožene koji su u značajnom riziku (od bilo koje bolesti) i kako im komunikacijski i organizacijski pristupiti na način koji će potaknuti njihovu odluku za (preventivnu ili kurativnu) zdravstvenu intervenciju kako se ne bi ponovio slučaj s cijepljenjem kada je na početku ovog pandemijskog vala oko 30% najugroženije populacije ostalo nepokriveno cijepljenjem? Kako osigurati dobre i ažurne analize intervencija kako bi se na vrijeme odbacile mjere kod kojih je odnos društvenih troškova i koristi vjerojatno nepovoljan? I najvažnije, kako u svemu tome očuvati kritički duh i kritičko mišljenje? Posljednje pitanje smatram ključnim, pa uskoro na Ekonomskom labu kreće nova serija tekstova jednog mladog autora na temu progona kritičkog mišljenja u pandemiji. Pratite nas sljedeće srijede, jer uvjeren sam da ne smijemo zaboraviti kako se ljudima strah uvukao u kosti, kako je afirmiran orwelovski novogovor pandemije i kako je kritičko mišljenje doživjelo drmatičnu paralizu u društvenom mainstreamu.

Na kraju, točno je da suverenitet znači da svaka država tj. društvo pitanje mjera rješava samo za sebe. Pritom, naravno, treba slijediti najbolju međunarodnu prasku. Međutim u pandemiji smo vidjeli značajne razlike među zemljama, što znači da treba računati sa situacijama u kojima najbolja međunarodna praksa još nije poznata. Na kraju ostaju uglavnom samo vlastita pamet i spremnost te sposobnost za prilagođavanje. No njih u mnogim stvarima i u mnogim zemljama, iz čega ni Hrvatska nije bila izuzeta, očito nije bilo dovoljno. Stoga bi nekako trebalo pronaći načine da ih proširimo, razvijemo i bolje čuvamo.