Nešto manje od godinu dana prošlo je od objave teksta koji je tematizirao aktualna zbivanja na tržištu nafte, stidljivo razlažući scenarij u kojem bi cijene sirove nafte mogle poprimiti – negativan predznak. Predviđanje u koje je malo tko (počevši od autora) doista vjerovao, samo tri tjedna kasnije doista se i materijaliziralo, a svijet je u šoku promatrao kako (terminska) cijena WTI barela sirove nafte ubrzano klizi na negativan teritorij, otvarajući vrata paralelne realnosti u kojoj proizvođači nekome plaćaju da ih riješi muke skladištenja crnog zlata kojeg je tada bilo u izobilju.
No jednako tako valja priznati kako se dotična epizoda u prvom redu dogodila zahvaljujući neuobičajenom spletu okolnosti koje su iskusniji akteri na tržištu obilato iskoristili (ako vas zanimaju detalji, obavezno pročitajte Bloombergovu pričuo grupici engleskih šmekera koji su u toj epizodi napunili džepove). Samo dan kasnije barel nafte je vrijedio više od 10 dolara, označivši početak pozitivnog trenda koji je najprije anulirao gubitke iz 2020. godine, a potom odvukao cijene sirove nafte do najviše razine još od kraja listopada 2018. godine.
Odnos snaga na tržištu u međuvremenu se drastično izmijenio: umjesto otvorenog rata između članica OPEC kartela i Rusije, među proizvođačima dominiraju bitno pomirljiviji tonovi, a Saudijska Arabija predvodi primjerom, pridržavajući se unilateralnog smanjenja proizvodnje iz siječnja ove godine. Računajući sve minule rezove, koji osim OPEC-a obuhvaćaju još i Rusiju i Meksiko (te prisilan bankrot nekolicine američkih proizvođača), proizvođači su s tržišta povukli gotovo deset milijuna barela dnevno, što predstavlja oko 10% predviđene globalne potražnje za ovu godinu. Više nitko ne govori o prepunjenim spremištima i nedostatku skladišnih kapaciteta, a svijet se polako oporavlja od pandemije koronavirusa, što podrazumijeva bitno drukčiji odnos ponude i potražnje, koji podupire nastavak pozitivnog trenda cijena.
Jedan od bitnih faktora u cijeloj priči je gospodarski oporavak kojem upravo svjedočimo, paralelno s očekivanim uzmakom pandemije i masovnim cijepljenjem širom svijeta. No povoljan odnos fundamenata nije svojstven samo tržištu nafte – brojna tržišta roba doživljavaju pravu renesansu upravo zahvaljujući očekivanom rastu potražnje s jedne, te ograničenoj ponudi (proizvodnji) s druge strane.
Riječ je o uistinu masivnom nesrazmjeru koji je dijelom već pretočen u rast cijena, ali posljednjih tjedana sa svih strana svejedno stižu najave nastavka uzlaznog trenda, i pritom gomila anketiranih analitičara bez previše sustezanja koristi termin „supercycle“. Možda su prepisivali jedni od drugih, ali ta ista gomila analitičara priča o različitim segmentima tržišta roba, a zajedničko im je upravo pretkazanjeo super-ciklusu koji se rijetko viđa. Srebro, obojeni metali, nafta i žitarice samo su neki od favorita koji već jesu ili bi tek trebali zabljesnuti, te strpljivim ulagačima donijeti impresivne prinose. Uostalom, podatak kako je DB Commodity Index sredinom ožujka dosegnuo najvišu razinu još od prosinca 2014. godine (upotpunjen slikovitim grafikonom), zorno objašnjava zbog čega optimistične prognoze niču kao gljive poslije kiše.
Analitičari Saxo Bank tvrde kako je riječ o iznimno rijetkom fenomenu koji se, barem prema njihovoj računici, dogodio u svega šest navrata tijekom protekla – dva stoljeća. I svaki put iznova, spektakularan rast izrasta prema vrlo jednostavnom receptu povoljnog odnosa ponude i potražnje, kojemu prethodi dulje razdoblje depresije, tijekom kojeg proizvođači grozničavo smanjuju investicije i limitiraju proizvodne kapacitete. Za razliku od kompanija nove ekonomije (na čije se poslovanje izmjena ekonomskih ciklusa bitno slabije reflektira), riječ je o kapitalno intenzivnim djelatnostima koje iziskuju velika ulaganja, i zato proizvođači strpljivo iščekuju sigurne znakove oporavka i ne padaju na svaki blef tržišta. Novi investicijski ciklus započinje tek nakon obilja povoljnih indikatora koji signaliziraju rasprostranjeni gospodarski oporavak na globalnoj razini, opravdavajući otvaranje nove proizvodne linije i/ili eksploataciju novog nalazišta.
Izlazak iz kratkotrajne, ali vrlo duboke recesije uvjetovane pandemijom, svakako ide na ruku tržištima roba. Tim više što većina razvijenih zemalja iz ove recesije izlazi u bitno drukčijim okolnostima, ovoga puta neopterećena visokom razinom zaduženosti, bez imalo sklonosti za implementacijom restriktivnije monetarne i fiskalne politike. Austerityje očito – out. To posebice vrijedi za novu američku administraciju, koja je otvorila mandat izdašnim fiskalnim stimulansom u visini 1,9 bilijuna dolara, a u bližoj budućnosti se očekuje još jedan, vjerojatno još težipaket, koji će se, između ostaloga, baviti i ulaganjima u infrastrukturu. S druge strane Atlantika članicama Europske unije se smiješi izdašna količina svježeg kapitala koja bi trebala stvoriti uvjete za snažan gospodarski oporavak, a Kina, već uobičajeno, krizna razdoblja redovito pokušava premostiti uobičajenim alatima fiskalne politike (ili u prijevodu, nerezonskim financiranjem). Analitičari govore o brojnim infrastrukturnim investicijama, energetskoj transformaciji, Green Dealu, i inim projektima čiji bi se efekti mogli osjetiti – desetljećima.
Za stratege Goldman Sachsa nema nikakve dileme – oni su još krajem prošle godine, koristeći iznimno ekspanzivnu fiskalnu politiku kao ključan argument optimizma, upozorilina super-ciklus na tržištima roba, najavljujući mogućnost reprize prethodnog booma s početka stoljeća (okončanog Velikom recesijom 2008. godine). Pomak prema čišćoj energiji za UBS je ključan mega-trendkoji će podići cijene roba; zvuči paradoksalno, ali sve te ogromne investicijske zahvate treba realizirati, što u ovome trenutku iziskuje veću potrošnju naftnih derivata (metale da i ne spominjemo), za koje još uvijek nema adekvatne zamjene (barem dok ne zaživi green deal). Velika ulaganja u obnovljive izvore energije djeluju primamljivo i za Trafiguru, jednog od najvećih svjetskih trgovaca robom čiji analitičari smjelo najavljuju višegodišnje razdoblje rasta cijena roba.
Sve zajedno, zvuči gotovo predobro da bi bilo istinito. U čemu je onda kvaka? Za početak, nužnu dozu opreza nameće činjenica da puno toga u opisanom scenariju može poći po krivu. To se u prvom redu odnosi na rizike zdravstvene i političke naravi: političari mogu uprskati stvari, bilo da je riječ o fiskalnom stimulansu, ili pak o brzini i intenzitetu cijepljenja, koje se u ovom trenutku doima ključnim faktorom oporavka.
Povijest ljudskog roda sazdana je na pogrešnim pretpostavkama i procjenama, a u ovoj priči nema previše prostora za greške: super-ciklus iziskuje fino izbalansiranu ekonomsku ekspanziju, koje ne smije biti odveć anemična, ali istodobno ne smije biti niti prevruća, jer bi u tom slučaju intenzivan rast inflacije mogao isprovocirati agresivan odgovor monetarnih vlasti i u konačnici ugušiti oporavak.
Usto, rast cijena roba je dvosjekli mač i može isprovocirati krupne poremećaje na globalnoj razini. To se u prvom redu odnosu na rast cijena žitarica, koji bi zemljama u razvoju mogao bitno zakomplicirati svakodnevicu, a u ekstremnim okolnostima izazvati socijalne nemire i bitno destabilizirati geopolitičku stranu priče (dovoljno je spomenuti Arapsko proljeće). U tom kontekstu pomalo već prijeteće izgleda indeks kretanja cijena poljoprivrednih kultura Svjetske banke, koji je u nepunih godinu dana već porastao za oko 30%.
Čak i ako ne isprovocira rašireni bunt masa, rast cijena hrane može prisiliti dinamične zemlje u razvoju poput Indije ili Brazila (pa čak i Kine), o kojima u značajnoj mjeri ovisi globalni gospodarski oporavak, da naprasno preslože liste prioriteta, i sredstva rezervirana za dugoročne investicije preusmjere u rješavanje akutnih kratkoročnih problema. Usto, bilo bi posve pogrešno različite segmente tržišta tretirati jednako: potražnja za robama poput žitarica (hrane) puno je manje elastična od, primjerice, potražnje za industrijskim metalima.
Uza sve navedeno, jedan od ključnih rizika u scenariju super-ciklusa jest – tečaj dolara. Naime, cijene većine roba na svjetskim tržišta (a posebice na organiziranim burzama roba) izražene su u dolarima, zbog čega kretanje tečaja američke valute ima značajan utjecaj na potražnju. Jednostavnije rečeno, hrvatskoj tvrtki iz prerađivačke industrije nije svejedno plaća li tonu bakra po cijeni od 57, 60 ili 63 tisuće kuna, posebice ako ta investicija usput iziskuje i veći trošak energenata. Tezu kako je vrijednost američke valute od presudnog značaja za kretanje cijena roba nije teško dokazati: već i površna usporedba izvedbe DB Commodity Indexa s jedne, te tečaja EUR/USD s druge strane (padajuća krivulja predstavlja rast vrijednosti dolara i obrnuto) zorno oslikava međuovisnost dviju varijabli.
U razdoblju od 2014. godine naovamo koeficijent korelacije dvaju instrumenata iznosi vrlo visokih 0,84 i to dovoljno govori u utjecaju američke valute na zbivanja na tržištima roba. Drugim riječima, rastući tečaj dolara, na koji je prije samo nekoliko mjeseci malo tko računao, može vrlo učinkovito zaustaviti pozitivan trend cijena, bez obzira radi li se o metalima ili energentima. Cijenama sirovina dosad je deprecijacija dolara itekako išla na ruku, no već kraj prošle godine donio je bitno drukčiji odnos snaga: SAD bilježi znatno više stope rasta od Europske unije, zbog čega stope prinosa na američke državne obveznice bilježe snažan rast, baš kao i kamatni diferencijal (razlika u odnosu na kamatne stope na Starom kontinentu). Obzirom da kamatna stopa zapravo nije ništa drugo doli cijena kapitala, viša cijena (kamatna stopa) podiže vrijednost američkoj valuti.
Tom fenomenu smo posvetili podosta prostora početkom ožujka, i teško se oteti dojmu da bi nastavak godine mogao iznjedriti značajnije promjene (u korist europske valute). Otuda i napomena o nužnom oprezu: dolar ima potencijala pretvoriti se u razornog party-breakerakoji je u stanju razbiti idilu na tržištima roba i zaustaviti uzlazni trend već u početnoj fazi.
DA
NE