Koliko znam, postoji samo jedan rezultat ekonomske analize koji je ostao nepromijenjen više od 200 godina i koji će i dalje vrijediti. To je Teorija komparativnih prednosti koju David Ricardo izlaže u sedmom poglavlju svoje knjige Načela političke ekonomije i oporezivanja, objavljene 1817. (i prevedene na hrvatski 1953., pretisak jeobjavljen u Ekonomskoj biblioteci CEKADE 1983.). Ta Teorija objašnjava da slobodna trgovina nedvojbeno pogoduje svima, bez obzira na to da li proizvode skuplje ili jeftinije od drugih. Osnovni rezultat je u nekoliko navrata nadopunjen (Hecksher-Ohlin, Ballassa-Samuelson, Stolper-Samuelson, Rybzinsky, Nova teorija trgovine, Nova ekonomska geografija), ali nikada nije doveden u pitanje: od slobodne trgovine imaju koristi obje strane koje u njoj sudjeluju pa svako ograničavanje trgovine podrazumijeva gubitak jer u slobodnoj trgovini gubitnika nema.
Od samog početka su prepoznata odstupanja od osnovnog rezultata, koja se mogu pripisati posebnim okolnostima (krajem 20. stoljeća Krugman u Novoj teoriji govori o rastućim prinosima uštedama obujma, a krajem 19. stoljeća List s argumentom o infant industry koje omogućava spuštanje funkcije troškova). Neki odstupanja nisu smatrali iznimkom nego pravilom pa su slobodnoj trgovini pripisivali mnoge nedostatke, uključujući i postojanje gubitnika, nejednaku razmjenu, deindustrijalizaciju, rast nejednakosti, nezaposlenost, političke napetosti, itd., ali osnovni teorijski rezultat je ostao nesporan.
Ako je taj rezultat toliko “jak”, onda bi se on trebao vidjeti kako u podacima tako i u ekonomskoj politici. Što se pak podataka tiče, ako je nešto dobro, onda bi trebalo rasti kroz vrijeme. Trebala bi postojati dulja razdoblja globalizacije u kojima je obujam svjetske trgovine rastao brže od svjetskog BDP-a, odnosno razdoblja u kojima je međunarodna trgovina postajala relativno sve važnija. Korisno je dakle krenuti od podataka o međunarodnoj trgovini, sagledanih kroz vrlo dugo razdoblje. Što se politike tiče, ako je slobodna trgovina dobra onda valja prepoznati da političari sve više zagovaraju ovu ideju i da se institucionalni okvir pomiče u smjeru uklanjanja prepreka i uspostavljanju slobodne trgovine.
Međunarodna trgovina kroz vrlo dugo razdoblje
Međunarodna trgovina, za razliku od unutarnje, oduvijek je bila popraćena dokumentima o prometu, odnosno ugovorima između sudionika, tako da postoji dosta podataka uz čiju pomoć se može rekonstruirati njezino dugoročno kretanje. To se osobito tiče razdoblja nakon 1870. Rezultati jednog takvog računa prikazani su na slici 1. Drugi računi od ovoga ne odstupaju i nema serija koja daje drugačija osnovna kretanja. No unatoč pouzdanih podataka početkom 21. stoljeća praktično ne vlada konsenzus oko periodizacije svjetske trgovine.
Slika 1: Međunarodna trgovina kroz vrlo dugo razdoblje
Izvor: https://ourworldindata.org/international-trade
Nakon godine 1700. na slici 1 moguće je jasno prepoznati tri razdoblja. Prvo je razdoblje od oko 1700. do otprilike 1820. i to razdoblje mnogi (no ne svi jer neki u njemu vide veliki utjecaj, neki i prevlast, merkantilističkih praksi koje nedvojbeno nisu promicale slobodnu trgovinu) nazivaju Prvom globalizacijom. Njezin početak se poklapa s nizozemskim Zlatnim dobom (koje većina, ali opet ne svi, naziva prvim modernim gospodarstvom), a nastavlja se do kraja Prve industrijske revolucije. Slijedi razdoblje usporavanja do Druge globalizacije, koja traje od 1870. (neki početak vide malo ranije, 1830.) do početka Prvog svjetskog rata 1914. godine. Nakon ovog nastupa nedvojbeno razdoblje kontrakcije od početka Prvog svjetskog rata do kraja Drugog svjetskog rata, koje uključuje i Svjetsku krizu i Drugi svjetski rat. Nakon dovršetka obnove poslije Drugog svjetskog rata ponovno je uslijedio ubrzani rasti i ta ekspanzija još uvijek traje uz kratke privremene kontrakcije, recimo razdoblje stagflacije sedamdesetih i Veliku recesiju 2008. godine.
Međutim, ovdje još svakako treba napomenuti da u vezi s razdobljem nakon 1950. – trajno raste međunarodna razmjena i stopa rasta svjetske međunarodne razmjene viša je od stope rasta svjetskog BDP-a. Za to razdoblje ipak ne postoji konsenzus u pogledu njegove periodizacije. Razlozi za razilaženja su brojni (a možda je glavni onaj najmanje vidljivi razlog, odnosno kratkovidnost koja veću važnost pridaje onom što nam je bliže i što bolje intuitivno poznajemo na temelju osobnog iskustva). Dok neki u ovom vremenskom periodu vide samo jedno razdoblje, drugi prepoznaju više njih. Potonji pritom govore o podjeli vremena nakon 1950. na manja razdoblja (ali ne podrazdoblja). Podjela uglavnom ovisi o važnost koja se pridaje Zlatnom dobu evropskog rasta i Digitalnoj revoluciji i da li se svakoj od njih može pripisati posebno razdoblje globalizacije. Ostaje otvoreno pitanje smatraju li se ti periodi dijelom jednog dugog razdoblja ili ipak predstavljaju dva različita razdoblja.
Ovdje će se smatrati različitima pa prepoznajemo četiri razdoblja globalizacije:
- Prva globalizacija: 1700.-1820.
- Druga globalizacija: 1860.-1914.
- Treća globalizacija: 1950.-1970.
- Četvrta globalizacija: 1995.- danas
Treća globalizacija počinje s krajem obnove (nakon Drugog svjetskog rata, op. ur.) 1950. i traje do 1970. te se poklapa sa zlatnim razdobljem Evropskog rasta i Bretton Woods sistemom međunarodnih pravila. Karakterizira ga kontejnerizacija, važna tehnološka novina u međunarodnom kopnenom i pomorskom prijevozu. Ovo razdoblje globalizacije prestaje početkom sedamdesetih kada američki predsjednik Richard Nixon ukida zlatni standard za dolar. Nakon Treće globalizacije slijedi razdoblje kontrakcije. U ekonomskoj povijesti točke diskontinuiteta su rijetke jer se promjene odvijaju uglavnom sporo i bez prekida, no zbog točnosti je korisno prepoznati datum početka Četvrte globalizacije i za potrebe teksta to će biti uspostavljanje WTO-a 1995. godine.
Iako bi se možda moglo reći da razlog za prepoznavanje Četvrte globalizacije kao posebnog razdoblja leži u gore spomenutoj kratkovidnosti, čini se da je digitalna revolucija ipak “nešto novo” (mada bi se danas isto tako moglo reći da je i otkriće motora s unutarnjim sagorijevanjem tokom Druge globalizacije bilo jednako revolucionarno). Digitalizacija je omogućila novo restrukturiranje svjetskog gospodarstva. Omogućila je razbijanje proizvodnog procesa na lanac dodane vrijednosti, u kojem se svaki dio lanca može fizički odvijati u drugom postrojenju i na drugom mjestu. Digitalizacija i umreženost omogućile su organizaciju i kontrolu proizvodnje “na daljinu”. To je u potpunosti restrukturiralo proizvodnju na način koji prije nije bio moguć i stoga je danas opravdano govoriti o posebnom Četvrtom razdoblju globalizacije (može zbuniti to što će isto to razdoblje neki nazivati Trećom globalizacijom jer globalizaciju od 1700. do 1820. ili ispuštaju ili je povezuju sa Zlatnim dobom).
U središtu interesa ovog teksta bit će prvenstveno Druga globalizacija. Uobičajeno se smatra da ona traje od 1870. do 1914. godine. U vrijeme Druge globalizacije odvijale su se mnoge zanimljive promjene. To je razdoblje velikih strukturnih promjena u svjetskom gospodarstvu, u kojemu se produbljuje divergencija. Dapače, neki će razdoblje od 1870. do kraja 20. stoljeća nazvati razdoblje “divergencije na veliko” (divergence big time). No u vrijeme Druge globalizacije koja je predmet ovog napisa postoji vrlo značajno restrukturiranje. S jedne strane, Prva industrijska revolucija širi se na Evropu, Ameriku i Japan, zemlje koje čine novu jezgru (skoro nepromijenjenu do danas). S druge pak strane, neke zemlje koje su počele rasti nazaduju, među njima posebno valja istaknuti Indiju i neke zemlje Latinske Amerike (osobito Čile i Argentinu). Takva kretanja traže odgovore u vezi s uzrocima širenja jezgre, ali i zaostajanja drugih zemalja, kao i na pitanje koliko je za to odgovorna Druga globalizacija.
Naravno, u tekstu ovog obujma nemoguće je dotaknuti se svih zanimljivih pitanja u vezi s vremenom kojim se bavimo. Na primjer, morat ćemo ostaviti po strani društvene pokrete koji se javljaju krajem 19. stoljeća, a koji su obilježili kratko 20. stoljeće. Isto tako, izostat će i širenje jezgre na skandinavske zemlje. Nećemo se osvrnuti ni na otvaranje Japana kao ni na nazadovanje Kine. Ni kolonije, osobito ekstraktivne u Africi, neće imati posebno mjesto
Kao što je rečeno na samom početku, prednosti međunarodne razmjene moraju se moći pratiti u podacima i u politici. Politika bi trebala biti vidljiva kroz institucionalne promjene koje pogoduju slobodnoj trgovini, a podaci ukazati na oblike i širenje polja tržišne arbitraže.
Institucionalne promjene druge globalizacije
Na početku 19. stoljeća međunarodna trgovina nije bila slobodna. Postojale su mnoge zabrane, neke od njih zaostale su od Napoleonskih ratova, postojale su uvozne i izvozne carine te ograničenja, a ni međunarodna plaćanja nisu bila jednostavna. Drugim riječima, postojale su značajne institucionalne prepreke trgovini koje su u velikoj mjeri poskupljivale troškove transakcija odnosno trgovanja. Rast trgovine, međutim, uvjetovan je uklanjanjem prepreka trgovanju jer to značajno smanjuje troškove poslovanja.
Već je Adam Smith na kraju 18. stoljeća u Bogatstvu naroda napisao odu slobodnoj trgovini (iako je uzrečica o makroekonomici da “ne postoji ništa novo jer sve već piše kod Adama Smitha” uglavnom uvijek točna, za objašnjenje međunarodne trgovine ne može se u potpunosti primijeniti budući da je Teorija apsolutnih troškova koju koristi Adam Smith pogrešna, tu grešku ispravio je tek David Ricardo). Adam Smith piše :”Ta puna sloboda trgovanja bila bi čak najdjelotvornije sredstvo da s vremenom poljodjeljske zemlje opskrbi sa svim rukotvorcima, manufakturistima i trgovcima, koji im kod kuće nedostaju i da im najprikladnije i najpovoljnije napuni te veoma važne praznine koje im kod kuće nedostaju” (Bogatstvo naroda, Kultura, Zagreb, 1952, tom II, strane 171-2). No trebalo je pedesetak godina da se institucionalni okvir promijeni u dovoljnoj mjeri da bi se pretvorio u okvir koji pogoduje širenju i rastu međunarodne trgovine.
Za razvoj trgovine bile su ključne tri politike koje su vodile promjeni institucija. Prvo, čvrsto opredjeljenje Ujedinjenog Kraljevstva za slobodnu trgovinu, drugo, uvođenje zlatnog važenja i treće, širenje mreže bilateralnih trgovinskih ugovora.
Za prvu politiku ključan je bio kraj Napoleonskih ratova, odnosno dulje razdoblje mira i uspostava takozvane Pax Britanica koje se poklapa sa Drugom globalizacijom. Ratovi, iz očitih razloga, ne pogoduju trgovini tako da je mir tokom Pax Britanica predstavljao razdoblje manje neizvjesnosti, u kojem je vodeća svjetska sila mogla svoju politiku slobodne trgovine nametnuti ostatku svijeta. Drugi važni događaj u ovom kontekstu bila je glad u Irskoj i Škotskoj 1864., koja je dala važan impuls političkoj odluci vlade Ujedinjenog Kraljevstva da se čvrsto opredijeli za slobodnu trgovinu (s tim u vezi vrijedi spomenuti ukidanje Žitnih zakona 1865., što će biti tema posebnog teksta).
Ujedinjeno Kraljevstvo odlučilo je svoj novac vezati uz zlatno važenje i za njega garantirati, a kao najveća svjetska sila, imalo je sposobnost da svoju odluku provede u djelo. S vremenom su i druge zemlje počele prihvaćati isti pristup i stvorio se sustav fiksnih tečaja jer je svaka valuta vezana uz određenu količinu zlata što je znatno olakšalo trgovanje.
Slika 2: Širenje zlatnog standarda
Izvor: Estevadeordal et al (2002)
I kao treće, uslijedilo je potpisivanje niza bilateralnih ugovora o slobodnoj trgovini kojima se razmjena regulirala, tako da je krajem 19. stoljeća Evropa u velikoj mjeri nalikovala zoni slobodne trgovine budući da su se sve zemlje odrekle “tvrdog” u korist “mekog” protekcionizma. Ugovori ovakvog tipa osobito su bili prihvaćeni u Francuskoj jer je zakone morala odobravati skupština, a međunarodne ugovore mogao je odobriti kralj. Prvi među takvim ugovorima bio je onaj iz 1860. između Ujedinjenog Kraljevstva i Francuske.
Ovakav pogodni institucionalni okvir postojao je sve do početka Prvog svjetskog rata. Drugim riječima, institucionalne promjene ukazuju na jaku podršku širenju međunarodne trgovine.
U takvom općem povoljnom okviru pitanje carina zanimljivo je iz dva razloga. Carine su tokom razdoblja Druge globalizacije bile relativno stabilne, čak su u početku i rasle. Jedina zemlja koja je carine potpuno ukinula bila je Ujedinjeno Kraljevstvo. Druga zanimljivost tiče se dva gospodarstva koja su se u Drugoj globalizaciji pokazala kao najpropulzivnija, odnosno Njemačke i SAD-a. Obje te zemlje svoj su vrlo uspješni rast i industrijalizaciju obavile upravo u ovom razdoblju, i to uz vrlo visoke carine i zaštitu.
Slika 3: Kretanje neponderiranih carinskih stopa
Izvor: lijevo Venables and Crafts (2003), desno Baldwin (2017:56)
Već se dugo vodi zanimljiva rasprava o važnosti takvog protekcionizma za razvoj ovih dviju država i o paradoksu koji on podrazumijeva. Obje zemlje imale su potencijalno veliko unutarnje tržište pa su i bez izvoza mogle koristiti uštede obujma i primjenjivati najnovije tehnologije. U slučaju SAD-a istraživači uz to ukazuju i na činjenicu da je glavna poluga razvoja bila rast stanovništva (useljavanje) i akumulacija (štednja), a da su glavni sektori brzog rasta proizvodnosti bili u uslugama (pri čemu se osobito ističu željeznice), dakle u grani koja po svojem karakteru nije izvozna, pri čemu je glavna prepreka bila u rastu cijene kapitala, što je pak bila posljedica carina na uvoz kapitala.
Treba spomenuti još jednu važnu institucionalnu promjenu koja je provedena u Aziji diktatom sirove sile. Prvo, to je otvaranje Japana kada je pod utjecajem “diplomacije topovnjača” Komodora Perry-ja uvedena međunarodna trgovina i u samo 15 godina učešće trgovine u BDP-u poraslo od 0% na 7%. Drugi je primjer Kine gdje je dozvoljena trgovina nakon prisilno potpisanih ugovora 1842. Koji uvode ograničeno otvaranje 5 luka i uvođenje 5% carine. Zanimljivo je da je otvaranje imalo posve različite posljedice, Japan se na koncu priključio jezgri a Kina je počela stoljeće ekonomskog nazadovanja.
Ekonomske osobine druge globalizacije
Druga globalizacija ne predstavlja tek fazu širenja Prve industrijske revolucije na ostatak svijeta i primjenu novih tehnologija Druge industrijske revolucije. Rast globalizacije sam po sebi, kao i postojanje njezinih sastavnica (na primjer, svjetska trgovina i seljenje dobara, investicije i seljenje kapitala, migracije i seljenje ljudi te razmjena podataka) proizveli su autonomne utjecaje koji su promijenili ekonomski izgled svijeta. U ovom odjeljku bit će riječi o nekima od važnijih ekonomskih posljedica Druge globalizacije.
Širenje područja tržišne arbitraže
Preduvjet za širenje tržišta je pad troškova poslovanja na međunarodnoj razini. Bez obzira hoće li se u obzir uzeti usko shvaćanje troškova koje ih svodi samo na troškove prijevoza, vidi tablicu 3. dalje u tekstu, ili ćemo ih shvatiti šire tako što ćemo u njih uključiti i druge troškove vezane uz carine, kao i uz druge prepreke, vidi sliku 4., troškovi poslovanja nedvosmisleno padaju tokom Druge globalizacije.
Slika 4: Indeksa troškova poslovanja 1870.-1914.
Izvor: https://voxeu.org/article/globalisation-and-trade-costs-1870-present
Globalizacija podrazumijeva širenje područja trgovanja i razmjene roba, a to znači širenje područja tržišne arbitraže. U vrijeme Druge globalizacije takvo širenje omogućeno je velikom izgradnjom željeznica i inovacijama u pomorskom prijevozu.
U pogledu širenja željezničke mreže treba uočiti tri stvari. Prvo, veliko širenje željezničke mreže u Evropi koje omogućava razmjenu unutar zemalja jezgre i njezino povezivanje sa zemljama poluperiferije (širenje i povezivanje ugarskog dijela Austro-Ugarske monarhije, gradnja željeznica na Iberijskom poluotoku i u Rusiji, kao i u “zemljama između”). Drugo, transkontinentalne pruge (Berlin-Bagdad, Moskva-Vladivostok odnosno Transsibirska pruga i St. Louis-San Francisco odnosno Pacifička pruga). I treće, u vidu treba imati i izgradnju izdvojenih željezničkih mreža (Indijski potkontinent, Kina, Japan i mreže u Latinskoj Americi, osobito Argentini). Sve to otvara ogromna prostranstva i nova tržišta jer omogućava redoviti (po redu vožnje neovisan o vremenskim prilikama), brzi (u odnosu na konjski ili po unutarnjim plovnim putevima) i jeftini prijevoz. Što se Balkana tiče, ustanovljeno je da je blizina pruge ključan preduvjet lokalnog ekonomskog rasta.
Širi se i pomorski promet i povezuju se tržišta. Najznačajnije su veze između Evrope i naseljeničkih kolonija (SAD, Kanada, Australija i Novi Zeland), što širi jezgru, ali i veze s Latinskom Amerikom (koje postaju srednje razvijene zemlje poluperiferije), s Azijom (Kina i Japan se pod utjecajem “diplomacije topovnjača” otvaraju, a Indija postaje “dragulj u kruni”) i Afrikom (gdje se s izuzetkom područja oko Rta dobre nade razvijaju ekstraktivne kolonije).
Podaci pokazuju važnu prostornu komponentu širenja Druge globalizacije. Početak je u Evropi kada institucionalni okvir uklanja prepreke, a u SAD-u nakon smirivanja građanskog rata. Kasnije, a osobito nakon 1890., kada padaju cijene pomorskih vozarina, val Druge globalizacije širi se na ostatak svijeta. Takva kretanja omogućila su da učešće svjetskog izvoza u svjetskom BDP-u sa 1%, koliko je iznosilo 1820., skoči na 7.9% 1913. godine.
Stope rasta
Stope rasta regija u razdoblju Druge globalizacije u današnjim okvirima nisu bile visoke. Stope rasta BDP-a iznosile su između 2% i 4%, a BDP-a po stanovniku između 1% i 2%. Iznimke su bile Afrika i Azija (bez Japana). Međutim, kroz ovo razdoblje od 43 godine te nevelike stope predstavljaju povijesno ubrzanje na razini udvostručenja, pa i više od udvostručenja početnih vrijednosti za sporije, a učetverostručenja za one države koje su brže rasle. Relativno gledano to su značajne promjene, osobito ako se usporede sa razdobljem prije toga.
| Tablica 1: Stope rasta tokom Druge globalizacije (1870.-1913.) | ||
| BDP | BDP po stanovniku | |
| Svijet | 2.11 | 1.30 |
| Zapadna Evropa | 2.10 | 1.32 |
| Naseljeničke kolonije | 3.92 | 1.81 |
| Japan | 2.44 | 1.48 |
| Azija (bez Japana) | 0.94 | 0.38 |
| Istočna Evropa i bivši Sovjetski Savez | 2.37 | 0.64 |
| Latinska Amerika | 3.48 | 1.81 |
| Afrika | 1.40 | 0.64 |
| Izvor: Maddison (2001:126) | ||
Uvjeti razmjene i ujednačavanje cijena
No pitanje je kako su te prednosti rasta podijeljene među stanovništvom. Za tu ocjenu nije dovoljno promotriti samo stope rasta nego je važno vidjeti i promjene relativnih cijena.
S povezivanjem tržišta i širenjem područja tržišne arbitraže (a to znači i slobodne trgovine) trebalo bi doći do ujednačavanja cijena (uz ograničenje troškova prijevoza) i uspostavljanja zajedničkog sistema relativnih cijena. Došlo je do konvergencije cijena, baš kao što teorija predviđa. Razlika cijena žita između Chicaga i Londona pala je sa 57,6% na 15,6%, a cijena pamuka između Liverpoola i Mumbaja pala je s 57% na 26%. Isti trend dramatičnog smanjenja raspona cijena vidljiv je i za druge robe kojima se trgovalo.
Ako Teorija komparativnih prednosti predviđa da u uvjetima slobodne trgovine svi sudionici razmjene imaju koristi, onda je to rezultat koji valja provjeriti na temelju podataka u vezi s Drugom globalizacijom. Marksisti su oduvijek vidjeli nejednaku razmjenu između jezgre (razvijenih) i periferije (nerazvijenih zemalja), koja je nedvojbeno išla u korist jezgre. No važnu podršku za svoju tezu dobili su početkom pedesetih u mainsretam economics. Hansu Singeru i Raulu Prebischu pripisuje se Prebisch-Singerova hipoteza koja se zasnivala na tvrdnji da se u uvjetima slobodne razmjene relativne cijene mijenjaju u korist razvijenih, a na štetu nerazvijenih. Svoje rezultate izveli su iz različite dohodovne elastičnosti primarnih i industrijskih proizvoda. Primarni proizvodi kao pamuk, kaučuk, kovine itd. suočeni su sa izvedenom krivuljom potražnje koja je manje dohodovne elastičnosti od one za gotove proizvode. Veća elastičnost potonjih u uvjetima općeg gospodarskog razvoja značila je relativno veću potražnju za industrijskim proizvodima i relativno veći rast njihovih cijena. Uslijed toga manje razvijeni izvoznici sirovina ili proizvoda niskog stupnja obrade morali su izvoziti sve veću količinu roba za istu količinu industrijskih proizvoda (jedna važna, ali ovdje nebitna posljedica takvog viđenja je teorijsko utemeljenje politika uvozno-substitutivne industrijalizacije tokom pedesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća).
Je li Prebisch-Singerova hipoteza točna, empirijsko je pitanje (uz dane pretpostavke teorijski jest). Od pedesetih godina do danas uložen je ogromni istraživački trud na provjeri ove hipoteze. Danas prevladava (no bez konsenzusa) stav da je Prebisch-Singerova hipoteza potvrđena za razdoblje Divergencije na veliko (kako to razdoblje naziva Jones, odnosno do početka Četvrte globalizacije, ali da za ovo posljednje razdoblje globalizacije više ne vrijedi. Deindustrijalizacija Indije i ekonomsko nazadovanje Latinske Amerike se često navode kao primjeri negativnih učinaka promjene relativnih cijena.
Druga globalizacija uključivala je i veliko seljenje kapitala. Glavni izvor stranih ulaganja bila je Evropa: 1914. 87% stranih ulaganja potječu iz Evrope (42% iz Ujedinjenog kraljevstva, 20% Francuska, 13% Njemačka, a ostali značajni ulagači su Švicarska, Nizozemska i Belgija. Procjena je da je 1913. oko 32% bogatstva Ujedinjenog kraljevstva bilo uloženo u druge zemlje.
Zanimljivo je da je Ujedinjeno Kraljevstvo glavni izvoznik kapitala ulagala u zemlje sa resursima i školovanim stanovništvom, a niske nadnice nisu bile ni važan ni presudni kriterij ulaganja. Tako je preko polovice ulaganja odlazilo u naseljeničke kolonije.
Nova prostorna raspodjela ekonomskih aktivnosti
Ako je globalizacija doista toliko važna, onda bi svakako trebala donijeti i prostorne promjene raspodjele ekonomskih aktivnosti. Tako je i bilo.
Prvo su zemlje jezgre proširene na način da se bitno povećao konvergencijski klub jezgre (u Teoriji rasta to označava određeni broj gospodarstva koja zbog svojih sličnosti konvergiraju zajedničkoj stazi rasta, njihov broj može se kroz vrijeme promijeniti).
Slika 5: Širenje konvergencijskog kluba jezgre (lijevo oko 1850., desno oko 1900.)
Izvor: Dowrick i DeLong (2003)
Međutim, to nije jedina promjena. Istraživači prepoznaju njih još pet. Prve dvije vezane su uz širenje Prve industrijske revolucije izvan Velike Britanije, treća uz promjene u jezgri, četvrta uz neuspjeh opstanka u jezgri a peta se veže uz zemlje izvan jezgre.
- Prva promjena tiče se širenja industrijalizacije na cijelu Zapadnu Evropu (na tek ujedinjenu Njemačku, Austro-Ugarsku Monarhiju, Francusku, Italiju i Iberijski poluotok i na začetak uključivanja Skandinavskog poluotoka).
- Druga promjena odnosi se na širenje industrijalizacije na prekooceanske iseljeničke kolonije odnosno na Sjedinjene Države, Kanadu, Australiju i Novi Zeland i donekle prostor oko Rta dobre nade.
- Treća promjena tiče se vodeće zemlje u jezgri jer su ekonomsku prevlast počele preuzimati Sjedinjene Države kao najveće gospodarstvo. Mada je to gospodarstvo najveće, ono zbog protekcionizma i skromnog učešća u svjetskoj trgovini još uvijek nije “najjače”, tako da se ovo razdoblje i dalje naziva Pax Britannica.
- Četvrta promjena tiče se relativnog zaostajanja Latinske Amerike (točnije Argentine i Čilea) i njihovog ispadanja iz jezgre.
- Uslijedio je rast u zemljama izvan jezgre, odnosno najsiromašnijoj periferiji (rast u poluperiferiji nije upitan). Rast je bio sporiji nego u jezgri ali se ipak ubrzao, to je vidljivo iz slike 7:
Slika 6: Struktura svjetskog BDP-a
Izvor: Venables i Crafts (2003)
Slika: 7: Prosječne stope rasta između 1870. i 1913. u gospodarstvima jezgre i u siromašnim gospodarstvima
Izvor: Jones (2003)
Još jedna među posljedicama Druge globalizacije je i to da nikada do tada nije bilo registrirano tako veliko seljenje stanovništva. Migracije iz poluperiferije Evrope u naseljeničke kolonije koje su postale dio jezgre imale su ogroman utjecaj kako na zemlje emigracije tako i na zemlje imigracije.
Tablica 2: Migracije u razdoblju Druge globalizacije
Izvor: Baldwin i Martin (1999)
I konačno, kao još jednu važnu osobinu Druge globalizacije valja upozoriti na ogromno raslojavanje među državama. Riječ je o razdoblju rasta nejednakosti na razini svjetskog gospodarstva, odnosno o rastu divergencije (koju će Jones nazvati divergence ‘big time’). Unatoč pozitivnom rastu u svim dijelovima, rast jezgre je tolik da vodi takvom raslojavanju. Podaci pokazuju da je puno važniji uzrok rasta nejednakosti razlika između zemalja od razlika u samim zemljama. Jezgra je jednostavno “pobjegla” ostatku svijeta.
Slika 8: Rast nejednakosti
Izvor: Williamson (2002)
Neke dileme u vezi s periodizacijom druge globalizacije
Kraj Druge globalizacije nije sporan. Riječ je o početku Prvog svjetskog rata 1914. godine. Ratovi, iz očitih razloga, nisu pogodni za širenje međunarodne razmjene i ovaj rat nije bio izuzetak. S krajem Druge globalizacije započinje kratko 20. stoljeće koje traje do 1990. i početka transformacije socijalističkih zemalja. No iako je kraj jasan, početak nije.
Uobičajeno je početak Druge globalizacije označiti sa 1870., no taj izbor uvelike pati od onog što Moses Abramowitz naziva selection bias. U ekonomskoj povijesti koriste se raspoloživi podaci, a oni se uglavnom odnose na zemlje jezgre jer su one vodile knjigovodstvo i bilježile ekonomske varijable. Tako su statistički nizovi za trgovinu (i štošta drugo) započinjali sa 1870. i nakon te godine se vidi otvorenost i dramatičan pad troškova trgovanja pa je stvoren zaključak da je tada započela Druga globalizacija. Slika 4. pokazuje jedan takav “tipični” rezultat indeksa troškova poslovanja (trade costs) koji uključuje više od prijevoznih troškova.
Ogroman je istraživački trud uložen u izgradnju novih serija i produljenje postojećih. Radovi Groningen instituta i Angusa Maddisona samo su najpoznatiji u tom naporu, a o radovima nekih drugih istraživača već je bilo riječi u ranijim tekstovima iz ove serije. Na ovom mjestu valja još spomenuti proširenje serija o međunarodnoj trgovini unazad. Rezultati dva takva računa navedeni su u slici 9 i slici 10.
Slika 9: lijevo otvorenost (izvoz/BDP) i desno indeks prosječnih svjetskih troškova trgovanja 1827.-2014.
Izvor: https://voxeu.org/article/trade-globalisation-last-two-centuries
Slika 10: Otvorenost 1830.-2014.:Indeks otvorenosti: omjer izvoza u tekućim cijenama i BDP-a
Izvor: https://voxeu.org/article/gains-trade-and-openness-1830-2014
Ovi računi od 1827. (podaci su javno dostupni) pokazuju da Druga globalizacija postoji već 1840. i da nije započela 1870. kao što se uobičajeno misli. Podaci također pokazuju da je globalizacija započela u Evropi i iz nje se širila na ostatak svijeta.
Posljedice ovakvog novog pristupa su važne na dva načina. Prvo, znači da ova globalizacija više nije povezana s troškovima prijevoza, odnosno s parobrodom, željeznicom i prekomorskom telegrafskom vezom i zlatnim standardom, nego uzroke treba tražiti drugdje. Autori još uvijek ne nude cjelovito objašnjenje, ali upućuju na stabilne političke uvjete poslije Bečkog kongresa 1815. i na širenje bilateralnih ugovora nakon toga, dakle na institucionalne promjene. Drugo, time se umanjuje važnost razdoblja kontrakcije od 1814. do 1850., a kontrakcija iz 1870. postaje skoro nevidljiva. S vremenom prevladava jasni trend širenja međunarodne trgovine, pri čemu je razdoblje nakon 1850. bez presedana u ranijoj povijesti što ide u prilog prepoznavanju samo jednog razdoblja nakon 1850. umjesto razbijanja tog perioda u dva odvojena razdoblja.
Morski prijevoz u četiri globalizacije
Bez obzira na navedene razlike, na prepoznati broj globalizacija i razlike u njihovim datumima početka i kraja, nije sporno da su uz globalizaciju vezane promjene cijena morskog prijevoza. U međunarodnoj trgovini robama prevladava morski prijevoz. Tako je bilo oduvijek jer je prijevoz morima bitno jeftiniji i jednostavniji od bilo kojeg drugog prijevoza. Pad cijena prijevoza bio je dramatičan:
| Tablica 3: Realni troškovi prekooceanskog prijevoza (1910=100) | |
| Godina | Trošak |
| 1750. | 298 |
| 1790. | 386 |
| 1830. | 287 |
| 1870. | 196 |
| 1910. | 100 |
| 1930. | 107 |
| 1960. | 42 |
| 1990. | 51 |
| Izvor: Crafts i Venables (2003) | |
Zbog takvog dramatičnog pada cijena svako razdoblje globalizacije može se nedvosmisleno povezati s inovacijama koje su bitno smanjile prijevozne troškove. U Prvoj globalizaciji to je bio holandski trgovački brod fluyt, u Drugoj parobrod, a u Trećoj kontejnerski brod.
Slika 11: Brodovi iz razdoblja triju globalizacija
Fluyt
U nizozemskim provincijama su na obalama Sjevernog mora živjeli vrsni pomorci koji su uglavnom ribarili i lovili osliće i haringe. No zbog velikih pličina bili su prisiljeni razviti brodove koji su bili sigurni na valovitoj pučini i pritom dovoljno plitki da mogu ploviti po plićacima, unutarnjim vodama i kanalima. Brod koji je to bio u stanju je fluyt. Fluyt je bio brod duljine 25-30 metara (80 stopa) i težine 200-300 tona. Ti brodovi su se odlično uspjeli prilagoditi novim prilikama uslijed razvoja svjetske trgovine i sjajno su se snašli u novoj ulozi trgovačkih brodova. Uslijed toga je u 16. stoljeću holandski fluyt stekao dominantnu ulogu u trgovini. U drugoj polovici 17. stoljeća tonaža nizozemskih fluytova bila je oko 568.000 tona, što je odgovaralo otprilike polovici prevezenog tereta u svjetskim razmjerima.
Razvoj fluyta omogućio je Nizozemcima komparativnu prednost u dva smisla. Prvo, jednostavniju i jeftiniju gradnju i, drugo, jeftinije korištenje. Fluyt se izrađivao u Nizozemskoj, ali sva se građa uvozila. Uvozili su se drvo i željezo, a jedini lokalni proizvod bili su jedrilje i užad. No niže troškove izgradnje osigurao je rad u specijaliziranim brodogradilištima. Kao što je već rečeno, fluyt je mogao ploviti po plitkim vodama rijeka i kanala, dakle daleko uzvodno do gradova do kojih drugi nisu mogli stići bez skupog pretovara. To je rezultiralo manjim troškovima. Još je jedna troškovna prednost bila i to što je fluyt trebao posadu od samo desetak mornara, dok su drugi brodovi trebali veće posade koje su brojile i do tridesetak mornara. No bitna troškovna prednost nije bila samo u tehnologiji jedrenja (takelaža, vitla, i slično) nego i u tome što su fluytovi bili isključivo trgovački brodovi, dok su brodovi konkurencije bili mješavina bojnih i trgovačkih brodova. Budući da su se brodovi konkurencije mogli preurediti u čiste ratne brodove, to je utjecalo na njihov oblik, a takav višenamjenski dizajn podrazumijevao je manju nosivost roba kojima se trgovalo. Sve to je stvaralo velike troškovne prednosti koje su Nizozemcima omogućile niže vozarine zbog kojih su bili jeftiniji od konkurencije.
Parobrod
Razvoj pomorskog prijevoza u 19. stoljeću vezan je uz četiri tehnološke inovacije. Prva je bila smanjenje parnog stroja na takve dimenzije da ga je bilo moguće postaviti na brod. Druga se sastojala u povećanju efikasnosti parnog stroja, što je prijevoz parobrodom učinilo profitabilnim. Treću inovaciju predstavljala je željezna oplata, isprva preko drvenog okvira, da bi se kasnije počeli graditi brodovi od čelika. Četvrta važna inovacija bilo je otkriće propelera (izumio ga je 1836. John Ericsson, Amerikanac) koji je zamijenio lopatice, čime se značajno povećala efikasnost pogona. Kako je cijelo postrojenje ispod razine motora (s izuzetkom osovina lopatica), trebalo je prethodno ostvariti cijeli niz inovacija da bi to postalo moguće. Glavna među njima bila je vodom podmazivana osovina (lignum vitae), patentirana 1858., koja se koristi i danas.
Ispočetka su brodovi imali i jedra i parni stroj, odnosno kombinirali su pogon. Razlog je bio neefikasni parni stroj koji je zahtijevao mnogo ugljena, što je smanjivalo prostor za teret, a time i profite. Jedrenjaci su stoga ispočetka bili unosniji od prvih parobroda, barem jednako brzi (brzina jedrenjaka iz sredine 19. stoljeća ne zaostaje značajno za brzinom današnjih kontejnerskih brodova) i bili su u stanju prevesti više tereta. Trebalo je više od 40 godina da parobrod zadobije prevlast, a jedrenjaci i mješoviti pogon koriste se sve do kraja 19. stoljeća. Prvi željezni brod koji je na pogon pomoću elisa bez jedara preplovio Atlantski ocean bio je SS Great Britain koji je sagradio Isambard Kingdom Brunel. No problem neefikasnih turbina riješen je tehnološkim inovacijama tek 1866., čime je smanjena količina natovarenog ugljena pa je put od Evrope do Azije postao unosan.
Napredak u konstrukciji parobroda može se pratiti preko poznatih parobroda linije Cunard.
| Tablica 4: Razvoj putničkih parobroda linije Cunard | ||||
| Godina porinuća | Ime parobroda | Brzina (čvorovi) | Tonaža | Konjske snage |
| 1884. | Umbria i
Etruria |
19 | 8.127 | 14.500 |
| 1903. | Campania i Lucania | 22 | 12.952 | 30.000 |
| 1907. | Lusitania i
Mauretania |
25 | 30.830 | 68.000 |
| Izvor: Wikipedia, razni autori | ||||
Kontejnerski brod
Danas se 90% svjetskog robnog pomorskog suhog prometa (bez nafte i plina) odvija kontejnerima i kontejnerskim brodovima. Prva primjena kontejnerskog prometa javila se već 1766., kada je James Brindley izgradio brod tipa Starvationer koji je mogao nositi deset drvenih kontejnera za prijevoz ugljena kanalima Engleske. Nakon Drugog svjetskog rata kontejnerski brodovi bili su preuređeni T2 tankeri, a prvi poslovno uspješni kontejnerski prijevoz započeo je 1955. brodom SS Ideal X koji je nosio 58 metalnih kontejnera od Newarka do Houstona. Međutim, ova tehnologija se sporo probijala zbog troškova prijelaza na novi sistem.
Ključnu inovaciju predstavljalo je prihvaćanje dviju veličina standardiziranih kontejnera, što je omogućilo interoperabilnost linijskih brodova. Prema ISO standardu, širina kontejnera je 244 cm, visina 259 cm, a duljina 610 i 1220 cm. Prihvaćanje ovakvog standarda učinilo je isplativim kontejnerskom prijevozu prilagoditi luke (dizalice, kopneni prostor, željeznice, ceste, vagoni, šleperi, itd.) i brodove. Prevlast kontejnerskog prijevoza kreće od šezdesetih godina, odnosno oko 200 godina nakon prve ideje.
Današnji kontejnerski brodovi dugi su preko 400 metara, nose i po 21.000 kontejnera, a 2001. godine je procijenjeni promet iznosio 125 milijuna kontejnera, odnosno 1,2 milijarde metričkih tona suhog tereta. U usporedbi s prijevozom brodovima za rasuti teret kontejneri su smanjili vrijeme prijevoza za 84% a troškove za 35%.
Grupa usporedba četiriju globalizacija
Samo je jedno razdoblje globalizacije nesporno, a to je globalizacija koja je trajala od otprilike 1870. do 1914., s kojom se ovaj tekst pobliže bavi. Sva ostala globalizacijska razdoblja su sporna i s njima u vezi ne postoji konsenzus. Za potrebe ovog teksta prepoznata su četiri takva razdoblja. Svima njima očigledno je zajedničko širenje područja tržišne arbitraže, sklonost slobodnoj trgovini i njezinom proširenju, kao i unapređenje podjele rada, iskorištavanje ušteda obujma i opći rast proizvodnosti. Četiri zajednička kamena temeljca svakog razdoblja globalizacije su razmjena, investicije, migracije i tokovi informacija (bilo u obliku podataka ili znanja). Usprkos tim općim sličnostima, postoje i velike razlike. To se osobito tiče migracija i tokova informacija budući da su trgovina i investicije donekle regulirane. U tom pogledu razlike razdoblja globalizacije su u opsegu, ne u bitnim karakteristikama. Fluytom se jednostavno nije moglo prevesti koliko i parobrodom a parobrodom koliko i kontejnerskim brodovima. Isto vrijedi i za migracije drvenim brodovima kojima dolaze prvi doseljenici u amerike i migracije parobrodima iz evropske periferije.
Zanimljivo je, međutim, da se svako razdoblje globalizacije može povezati i s nekim drugim karakteristikama. U prvoj globalizaciji tako cvjeta trgovina robljem (štoviše, postoji takozvana “Williamsonova hipoteza” iz četrdesetih godina koja ekonomsku prevlast sjeverozapadne Evrope tumači trgovinom robovima). Druga globalizacija veže se s kolonizacijom i imperijalizmom, kao i ogromnim rastom nejednakosti među zemljama. Treća je pak povezana sa širenjem rasta na sve zemlje, uz daljnji rast nejednakosti, i s razvojem nejednake razmjene između proizvođača sirovina i onih koji trguju gotovim proizvodima. Četvrtu globalizaciju karakteriziraju rastavljanje procesa proizvodnje na dijelove koji se mogu obavljati na različitim mjestima i nove implikacije u vezi s komparativnim prednostima.
Za bolje razumijevanje fenomena korisno je u svakom razdoblju prepoznati jezgru, odnosno područje najrazvijenijih zemalja koje predstavljaju klub konvergencije. Jezgra se mijenjala sa svakim razdobljem globalizacije. U prvom razdoblju nastaje jezgra sjeverozapadne Evrope (Britanija i Nizozemska i dio američkih kolonija). U drugom se jezgri pridružuju Francuska, Njemačka i naseljeničke kolonije (Amerika, Kanada, Australija i Novi Zeland) i Japan. U trećoj globalizaciji jezgra seširi dalje po Evropi i Latinskoj Americi, a priključuju se i neke afričke zemlje. Četvrta globalizacije je zanimljiva utoliko što je to prva globalizacija u kojoj uz nove članove (u Aziji) neke zemlje (u Latinskoj Americi i Africi) prestaju biti članice jezgre.
Slika 12: Širenje konvergencijskog kluba jezgre (lijevo gore oko 1850., desno gore oko 1900., lijevo dolje međuratno razdoblje, desno dolje danas)
Izvor: Derrick i DeLong (2003)
Opseg istraživanja komparativnih prednosti četiriju globalizacija vrlo je velik i obuhvaća mnoge teme. Ovdje ćemo zbog ograničenog prostora izdvojiti samo jednu.
Riječ je o jednoj osobini po kojoj su prve tri globalizacije međusobno slične, dok se četvrta od njih radikalno razlikuje. U prve se tri globalizacije, naime, trguje gotovim proizvodima i sirovinama, dakle robama na najvišem i najnižem stupnju obrade. Zemlje jezgre proizvode gotove proizvode za ostatak svijeta i s obzirom na veliko tržište mogu koristiti sve prednosti podjele rada i ušteda obujma i tako biti jeftinije od lokalne konkurencije. To je proces globalizacije poznat kao made here sold there. Njegova posljedica je deindustrijalizacija u mnogim zemljama izvan jezgre (poznata je propast tekstilne industrije u Indiji uslijed naleta jefitinijih tkanina iz Lancashirea, odnosno Engleske). Zato se sve te tri globilazacije vežu uz deindustrijalizaciju periferije i rast prostornih nejednakosti, dakle divergenciju.
Četvrta globalizacija bitno se razlikuje od prethodnih. Tehnološke inovacije (umrežena računala, internet i troškovi prijevoza) omogućavaju unosno razbijanje proizvodnog procesa na odvojene faze. Prije ovih inovacija proizvodni proces se odvijao u jednoj tvornici, a sada je moguće svaki dio proizvoda proizvoditi u zasebnoj tvornici koja može biti vrlo udaljena (pa i preko oceana). Takvo razdvajanje znači da je svaka faza proizvodnje postala samostalna karika u lancu dodavanja vrijednosti do finalnog proizvoda. Rezultat ovakvog razbijanja proizvodnog procesa koji se više ne odvija na jednom mjestu novi je oblik konkurencije i komparativnih prednosti. U ranijim fazama komparativna prednost se odnosila na gotov proizvod i na cijeli proizvodni proces, a sada se odnosi na jednu fazu proizvodnje. Proizvodnja gotovog proizvoda stoga postaje nalik slaganju lego kockica, odnosno komponenti proizvedenih u raznim dijelovima svijeta. Svaka komponentna proizvodi se ovisno o komparativnim prednostima dotične karike u lancu. Naravno, djelotvorno razbijanje i takvo fragmentiranje proizvodnje moguće je samo ako su faze povezane uslugama, prijevozom, komunikacijama i koordinacijom.
Posljedica svega toga jest da se po prvi put u posljednjih 400 godina suočavamo s konvergencijom. Smanjuju se razlike na razini svjetskog gospdarstva, a s njima i nejednakosti. Ta se konvergencija ne može svesti samo na visoke stope gospodarskog rasta Kine i, u zadnje vrijeme, Indije nego i drugih zemalja.
Literatura
Baldwin Richard (2017): The Great Convergence, Harvard University Press, Cambridge, Mass.
Baldwin, Richard i Martin, Phillipe (1999): Two Waves of Globalization: Superficial Similiarities and Fundamental Differences, NBER Working paper 6904, http://www.nber.org/papers/w6904
Daudin Guillaume, Morys Mathias i O’Rourke Kevin (2008): Globalization 1870-1914, University of Oxford Department of Econmics discussion Paper Number 395 (2008) https://www.economics.ox.ac.uk/materials/working_papers/paper395.pdf
objavljeno u Broadberyy Stephen i O’Rourke Kevin, urednici(X) Unifying the European Experience: An Economic History of Modern Europe, Cambridge University Press, Cambridge
Dowrick, Steve i DeLong Bradford (2003) Globalization and Convergence objavljeno u: Bordo Michael, Taylor Alan i Williamson Jeffery, urednici (2003) Globalization in Historical Perspective University of Chicago Press 2003
http://www.nber.org/chapters/c9589.pdf
Estevadeordal, Antini, Frantz, Brian i Taylor, Alan (2002) The Rise and Fall of World Trade 1870/1939NBER Working Paper No. 9318 http://www.nber.org/papers/w9318.pdf
Federico, Giovanni i Tena-Junguito, Antonio (2016), ‘A tale of two globalizations: gains from trade and openness 1800-2010‘, CEPR DP11128. Sažetak u https://voxeu.org/article/gains-trade-and-openness-1830-2014
Fouquin, M. iHugot, J. (2016), “Two Centuries of Bilateral Trade and Gravity Data: 1827-2014”, CEPR Working Paper N°2016-14.sažetak u https://voxeu.org/article/trade-globalisation-last-two-centuries
Jacks, David; Meissner, Christopher; Novy, Dennis. “Trade Costs, 1870-2000.” American Economic Review 98(2), Papers & Proceedings, May 2008, pp. 529-534. sažetak u https://voxeu.org/article/globalisation-and-trade-costs-1870-present
Jones, Charles (2001) Comment on Dowrick and DeLong ‘Globalization and Convergence’ https://web.stanford.edu/~chadj/ddcomment.pdf
Venables, Antony i Crafts,Nicholas (2003): Globalozation in History A Geographical Perspective u Bordo Michael, Taylor Alan i Williamson Jeffery, urednici (2003) Globalization in Historical Perspective University of Chicago Press 2003
Williamson Jeffrey (2002): Winners and Losers over Two Centuries of Globalization, WIDER Annual Lecture 6, https://www.wider.unu.edu/event/wider-annual-lecture-6-winners-and-losers-two-centuries-globalization
Kozmetička, šnajderska i lektorska obrada Martina Fryda-Kaurimsky