Kako rat u Ukrajini ulazi u latentnu fazu koja će se u vojnom smislu, barem tako sada izgleda, uglavnom odigravati na istoku i jugoistoku, možda i na jugu zemlje, u prostoru ideja dolazi do razdvajanja dvije skupine teza. Prevlast jedne od njih uvelike će oblikovati budući odgovor Zapada, ne samo na situaciju u Ukrajini, nego i na razvoj situacije u samoj Rusiji i u Europskoj uniji.
Objema skupinama teza cilj je preispitati političku savjest Zapada i korijene odvažnosti Rusije da započne ovako velik rat. Te dvije skupine teza politički su potpuno suprotstavljene.
Prva polazi od slabosti Zapada koja je Rusiji otvorila vrata da pomisli kako može ostvariti svoje imperijalne ciljeve u Europi (da ne bude zabune, Rusija ih naziva sigurnosnima) i vrednote koje su, zasad, u manjoj mjeri teritorijalno i materijalno, a u većoj mjeri historijski i kulturno, suprostavljene ciljevima i vrednotama Zapada.
Druga skupina teza također polazi od slabosti Zapada, ali ih definira na drugačiji način – u smislu pretjerane anti-ruske reakcije koja će se Zapadu navodno kasnije vratiti kao bumerang. Ta druga skupina teza historijski je i vrijednosno promašena i ide na ruku Rusiji, pa ćemo u nastavku krenuti s prvom tezom.
Ovisnost o energentima i mimikrija stvarnih namjera
Priča počinje s dobro poznatom činjenicom da se srednja Europa predvođena Njemačkom učinila ovisnom o ruskom plinu, što je dovelo do nemogućnosti uvođenja embarga na uvoz energenata nakon ruskog napada na Ukrajinu. Zbog toga su od početka agresije milijarde eura otišle Rusiji (uglavnom za plin), što je izvor političke frustracije i osjećaja nemoći Zapada.
Kremlj je s tim računao. Međutim, računao je da je ovisnost tolika da se Zapad neće usuditi otići ni ovoliko daleko koliko je otišao s dosadašnjim sankcijama. Zašto se Rusija preračunala i zašto (i kako) je Zapad ipak otišao korak dalje?
Politički analitičari su do sada pronalazili mnoštvo hipoteza koje objašnjavaju zašto se Kremlj odvažio na pokretanje rata: navodna Putinova bolest i izolacija u komunikaciji s vrlo uskim krugom ljudi, odlazak Angele Merkel i američko povlačenje iz Afganistana. To je tek vrh duge liste potencijalnih objašnjenja. Međutim, niti jedno od njih ne ide dovoljno duboko u povijest i razmatranje gospodarskih čimbenika, pa ćemo u nastavku stvari pogledati iz drugog kuta. Teza glasi: vodeće ruske korporacije postale su toliko velike i umrežene sa zapadnim partnerima i institucijama da je Kremlj pogrešno pomislio da Zapad, a posebno EU, ne može raskinuti tako duboko prožete veze.
Brojne ruske kompanije predvođene najvećima, Gazpromom, Rosneftom i Sberbankom, izlistale su dionice na burzama i privukle zapadne ulagače. Tu su ulaganja u dionice, investicije kroz joint ventures sa zapadnim kompanijama (BP, Chevron, Shell, ExxonMobile itd.), a u sve su bila uključena i vlastita ulaganja ruskih kompanija na Zapadu (od kojih je Sjeverni tok 2 vrijedan 11 milijardi eura samo vrh ledenoga brijega). Naravno, kapilarni odnosi s vodećim zapadnim bankama i političarima išli su u paketu s dvosmjernim vlasničkim ulaganjima.
Kroz to je rasla financijska moć ruskih energetskih korporacija. O tome dovoljno govori podatak da je godišnji prihod samo Gazproma prije pandemije 2019. iznosio oko 120 milijardi dolara (Rosneft još toliko). Usporedbe radi, Gazprom i Rosneft imali su prihod kao jedan Apple, a cijela EU ima samo šest kompanija koje su prema ukupnom prihodu tada bile veće od Gazproma (VW, Vitol, Total, Daimler, Exor i Allianz). Pribrojimo li i UK, još dvije kompanije dolaze na listu (Shell i BP). Zbog toga se Kremlj pouzdao u to da su ruski energetski divovi dovoljno veliki i da su veze sa Zapadom dovoljno duboko isprepletene da neće samo tako popucati čak i kada se iz njihove perspektive moralno atrofirani Zapad, na kojemu novac navodno može kupiti sve, suoči s velikim ratom.
Međutim, u prvim danima nakon agresije na Zapadu je naglo buknula svijest o razlici između dva politička i vrijednosna sustava koja je pokrenula reakciju iz želuca. O kojoj se razlici radi kada su u pučkoj predaji sve elite iste – korumpirane, vođene golim materijalnim interesom?
Korporativna moć u vodećim zapadnim kompanijama je disperzirana, a političke veze su pod povećalom institucija i medija. Političari ne upravljaju izlistanim kompanijama, a sami se nalaze na demokratskom testu svake četiri godine te se rotiraju, što jamči dinamične promjene moći koja se ne stižu nepovratno koncentrirati. Nasuprot tome, u Rusiji se sve bitne odluke donose u Kremlju, a moć je koncentrirana, personalizirana i trajna. Direktori Gazprooma Alexey Miller i Rosnefta Igor Sechin rade za Putina još iz petrogradskih dana u prvoj polovici 90-ih kada je Putin bio zamjenik gradonačelnika, a to su samo dva primjera isprepletene mreže u kojoj sudjeluje nekoliko desetaka ključnih i nekoliko stotina manje ključnih osoba čija poznanstava i kraijerna ishodišta sežu do obavještane službe KGB (danas FSB) u kojoj je 80-ih ponikao i ruski predsjednik. Tako danas između obavještajne službe, Kremlja odnosno države i ključnog dijela gospodarstva nema velike razlike, pa je jasno tko je dirigent, a tko sa strane pika činelu svakih par minuta čvrsto uokviren u zadanoj partituri.
Toj relativno homogenoj družini koja obavještajne i poslovno-financijske vještine kombinira s kontrolom ogromnih energetskih resursa nije bio nikakav problem dio prihoda preusmjeriti u ogromna osobna bogatstva i netrasparentne sheme financiranja takozvane “meke” ruske moći kroz medije, think takove, društvene mreže i klasično obavještajno djelovanje. Gazpromova nogometna sponzorstva samo su vidljivi vrh ledenoga brijega.
Novac koji se kroz ekstrakciju i trgovinu energentima naročito brzo akumulirao u periodu eksplozije cijena energenata 2000.-2008. pothranjivao je strategiju velikog povratka Rusije u revanšu nakon poraza u Hladnom ratu. Strategija je bila jednostavna: kopirati kapitalističke institucije (dionička društva, burze, moderni marketing i PR) te time djelomično i makar na neko vrijeme prikriti stvarne odnose moći u ruskom društvu. Danas su ti odnosi konsolidirani, jednako čvrsti ako ne i čvršći nego u Staljinovo vrijeme, s tom razlikom što je strah od masovnih “čistiki” zamijenjen drugim, jačim stupom moći – novcem, koji se tek sporadično dopunjuje fizičkom ili poslovnom likvidacijom protivnika režima tako da stvari izgledaju manje strašne nego pred nekoliko desetljeća. Individualne sudbine poput oporbenjaka Nemtsova (ubijen) i Navalnog (u zatvoru) ili bivših oligarha Berezovskog (“samoubojstvo” pod nerazjašnjenim okolnostima) i Hodorkovskog (progonstvo nakon gotovo 10 godina robije) te desetaka drugih manje poznatih imena i sudbina lako se zaboravljaju kada nisu zapakirane u masovna pogubljenja protivnika režima. Još ako su kamuflirane borbom za pravnu državu koja proganja privilegirane i izdajnike, pragmatična međunarodna politika lako prelazi preko takvih stvari.
Pranje nečiste savjesti: Schroederova sudbina
Tek drakonske mjere društvene kontrole koje su uvedene u Rusiji nakon početka agresije na Ukrajinu uvjerile su veliku većinu na Zapadu da se radi o pravom totalitarnom režimu, a ne o još jednoj diktaturi u kojoj se, eto, malo mulja na izborima i pritišće medije, sudove, oporbu i zločeste poduzetnike iz protivničkog tabora koji nešto politički mute, pa zašto se s takvima ne bi trgovalo? Pitanje je, dakle, kako se Zapadu, a napose EU i Njemačkoj koja u EU diktira odnose s Rusijom, dogodilo da takav režim bude ne samo uvažen kao poslovni partner nego i prihvaćen kao izvor energenata do razine strateške ovisnosti?
Jasno je da su ekonomski razlozi (jeftini energenti) bili važni. No, Zapad nije toliko glup da bi se poveo samo za tim kriterijem. I Njemačka i EU već desetljećima imaju druge energetske opcije i strategije na raspolaganju, ali ih jednostavno nisu odabrale. Odabrale su ovo. Nakon aneksije Krima 2014. izvoz ruskih energenata u EU je povećan, a Sjeverni tok 2 dovršen, što ukazuje na to da je očito postojala strateška procjena da ruski režim i rastuća energetska ovisnost o njemu ne predstavljaju opasnost za Zapad. Amerikanci su upozoravali, no Nijemci se nisu dali. Instinktivno su se plašili nove podjele Europe, sanjali jaču Europu s Rusijom kao izvorom energije i polazili od toga da je Rusija klasična oligarhijska kleptokracija kojom vladaju financijski insteresi moćnika, što uključuje i samog glavnog čovjeka koji nikada neće dozvoliti da njihova bogatstva i imovina na Zapadu budu gotovo nepovratno ugroženi. Na kraju, Putin se pred više od 30 godina odrekao komunizma i prigrlio kapitalizam.
Pogreška takve procjene leži u tome što polazi od osobnog bogaćenja kao dominantnog motiva političkog djelovanja.
Tipično zapadnjačka pogreška. Zapad je pun ljudi kod kojih je osobno bogaćenje cilj političkog djelovanja. No, izvan proskribirane domene korupcije, u zapadnom civilizacijskom ambijentu profit i osobno bogaćenje legitime su i poželjne sile koje osiguravaju društveni napredak i više-manje razvidno sudjeluju u politici koja se gradi odozdo, na temelju koncepta suverenosti naroda i pojedinca koji je primarno usmjeren na vlastito blagostanje. Nasuprot tome, u gospodarstvu koje niče izvan tradicije liberalne demokracije i počiva na ekstrakciji energenata profit pada s neba u vremenima kada su svjetske cijene povoljne. Glavni izvor bogatstva nisu inovacije nego ekstrakcija i trgovina, pa su i institucije prema tome podešene. One primarno uređuju raspodjelu, a ne stvaranje nove vrijednosti.
Radi se o takozvanim ekstraktivnim institucijama koje funkcioniraju prema interesima uskog kruga ljudi koji imaju moć i prisvajaju najveći dio koristi, ne nužno i ne samo za vlastiti džep. Okvir za slobode i inovacije zadnja su briga onih koji oblikuju takve institucije. U takvom sustavu profit i osobna bogatstva predstavljaju tek arbitrarni nus-proizvod jedinoga bitnog vlasništva, a to je vlasništvo nad zemljom i njezinim bogatstvima. Vlasnik izvora bogatstva je Kremlj, odnosno onaj koji tamo vlada. Stoga isti taj Kremlj može kroz proizvoljne promjene neformalnih odnosa moći određivati odnose koji se vide u formalnim institucijama i brzini akumulacije novca, te prema tome orkestrirati djelovanje sustava čiji je krajnji cilj ostvarenje političke strategije vladajućih a ona se, ponovimo, ne mora svesti samo na punjenje vlastitih džepova iako je i to neizbježan sastojak funkcioniranja sustava.
Tako je nekima tek sada postalo jasno da u Rusiji postoji jedna viša vrijednost od novca i osobnih bogatstava koji su tek puki instrumenti. To je vrijednost koju gaji vladajuća klika koja uživa široku potporu javnosti: radi se o obnovi ruske moći u okviru “novog svjetskog poretka”.
Taj “poredak” bi uz pomoć Kine trebao biti uspostavljen kontra SAD-a i stečevina pada Berlinskoga zida, što su primarni izvori frustracije Putinove KGB-ovske generacije koja je stasala 80-ih godina prošlog stoljeća da bi nakon poraza SSSR-a u Prvom hladnom ratu bila bačena u kaos 90-ih i “ponižena”. Ne radi se o frustraciji zbog pada komunizma. Oni komunizam preziru jer je na kraju, propavši na ekonomskom testu, učinio Rusiju slabom. Frustracija je zbog pada ruske moći na međunarodnoj sceni na kojoj je KGB nekoć bio al pari CIA-i. Na povratku na scenu radilo se planski, više od 20 godina.
Za Zapad, a napose za EU i Njemačku, strašna je spoznaja da su zbog pogrešne dijagnoze zanemarili znakove koji su bili jasni od početka Putinovog drugog mandata 2004.: obračun s neovisnim medijima i tajkunima, kosnsolidacija odnosa u Kremlju gdje su otpadali gotovo svi povezani s demokratičnijim razdobljem 90-ih koji se nisu potpuno povinovali novim vladarima, uspostava potpune kontrole nad pravosuđem, promjena političke i druge javne retorike u smjeru protuzapadnih narativa i uništenje gruzijskog sna o priključenju Zapadu vojnom agresijom 2008. Danas se prisjećanje na ove rane znakove često naziva naknadnom pameću, no doista je potrebna ogromna doza samozavaravanja da bi se tako jasne znakove kao što je bila vojna agresija na Gruziju nazvalo tek “naknadnom pameću”.
Dakle, tko je želio shvatiti mogao je, no Zapad uglavnom nije (a bogme nisu ni Bush Jr. ni Obama). Zbog toga se Zapad sada nalazi u fazi naglog otriježnjenja i početka ispiranja nečiste savjesti zbog predugog niza pogrešnih strateških, političkih, obavještanih i gospodarskih procjena.
Prva žrtva čišćenja savjesti, koja se sama ponudila na žrtveniku, bivši je njemački kancelar Gerhard Schroeder (1998-2005). U vrijeme njegovih vlada oblikovana je njemačka strategija jačanja energetskog oslonca na Rusiju. Schroeder je često izjavljivao da ne sumnja u demokratsku narav Putinova režima, a nesporedno po završetku kancelarskog mandata postao je predsjednikom nadzornog odbora Sjevernoga toka u vlasništvu Gazproma. Istu je funkciju 2017. preuzeo u Rosneftu. U veljači ove godine trebao je postati direktor Gazproma unatoč poodmakloj životnoj dobi. Nitko nije simbolizirao čvrstinu osovine Berlin-Moskva kao Schroeder i niti jedna sudbina kao njegova neće jasnije simbolizirati njezino pucanje.
Nakon početka ruske agresije na Ukrajinu svi zaposlenici njemačkog ureda bivšeg kancelara podnijeli su ostavke. Njemačko državno tužilaštvo je 8. ožujka započelo istragu o elementima korupcije koji su vezani uz Schroederove funkcije u ruskim energetskim korporacijama. Započet je postupak njegova izbacivanja iz stranke SPD koju je godinama vodio, a suočen s predstojećim glasanjem u gradskoj skupštini Hanovera radi oduzimanja titule počasnog građanina sam se iste odrekao ne bi li umanjio javnu blamažu.
Izvrtanje slika stvarnosti i Drugi hladni rat
Očit je raskorak, moralni šizam, između simbolike Schroederove sudbine u Njemačkoj koja ga se odrekla, i stvarnosti u kojoj energenti i novac i dalje teku u ime neodrživog trgovačkog kompromisa EU i Rusije. Prosječni Hans pljune na bivšeg kancelara i moralno pročišćen usne u toplini svojega doma i dalje grijan ruskim plinom. Inicijalna reakcija EU je pokušati se izvući iz tog zagrljaja Kremlja koji dopire do milijuna ne samo njemačkih domova u Europi, ali pitanje je koliko je vremena i novca potrebno za to. Najvažnije pitanje glasi koliki će biti udar na potrošače koji kao glasači trebaju poduprijeti novu energetsku politiku Unije.
Oni koji dobro razumiju šizofrenu situaciju u kojoj se našla EU već igraju na tu političku kartu. U današnjem prvom krugu predsjedničkih izbora u Francuskoj u drugi krug vjerojatno ulazi Marine Le Pen, ne bez izgleda za konačnu pobjedu (Macron ipak ima malu prednost u anketama). Nisu joj naškodile nekadašnja pro-putinovska retorika i prilično čvrsto dokazane financijske veze njezine bivše stranke Nacionalni front s Rusima, a jako joj je koristila jednostavna i jasna kampanja usredotočena na temu koja najviše muči Francuze – životni standard građana.
U emisiji 1 na 1 kod Romana Bolkovića govorio sam (i puno na Labu pisao) o tome da EU dramatično griješi kada dozvoljava da se šokovi cijena energenata snažno prelijevaju na potrošače. Ovo nisu normalni tržišni odnosi i uvjeti. Ako postoje školski primjeri kada je državna intervencija opravdana, onda je to sada, kako bi se spriječile oscilacije maloprodajnih cijena koje na tjednoj ili mjesečnoj razini iznose 10 i više posto. EU ima fiskalne, financijske i organizacijske kapacitete za amortizaciju takvih udara, kao i za strateško odmicanje od ruskih energetskih izvora. Međutim, politička pasivnost koja dovodi do prelijevanja cjenovnih šokova na potrošače ne sluti na dobro. Potpora jedinstvenom europskom odgovoru na rusku agresiju postupno će slabjeti ako će ljudi svakih nekoliko tjedana kalkulirati koliko su im se realno stanjili novčanici.
To naročito treba ponavljati u razdobljima poput ovoga kada se može činiti da će se stvari nekako “same od sebe” razriješiti. Početni šok cijena nafte je prošao, a nakon što je Amerika iz strateških rezervi na svjetsko tržište počela dodavati po milijun barela na dan londonski Brent se učvrstio na padajućem trendu. Možda sve, jednostavno, “prođe”?
Izvor: investing.com
Međutim, problem je mnogo dublji i trajniji od ovoga što vidimo na slici. Ukrajinski otpor i sankcije prisilili su Kremlj da odustane od početnoga plana, ali oni svoju strategiju neće mijenjati.
Ratni sukob seli na istok i jugoistok Ukrajine gdje će se kombinacijom ratovanja i pregovora pokušati konsolidirati teritorijalni dobitci. Vrlo neizvjesno, jer Ukrajinci vjerojatno nikada neće prihvatiti minimum koji Rusi potražuju. Sukobi većeg ili manjeg intenziteta će potrajati. U srednjem i dugom roku Rusija će jačati odnose s Kinom i Indijom i pokušati što prije izgraditi cijevi dovoljnih kapaciteta ne bi li izvozom u Aziju nadomjestila izgledan pad europske potražnje. To je pred više od mjesec dana na Labu objasnio Kristijan Kotarski u tekstu Putinova strateška računica.
Taj pokušaj će biti praćen izgradnjom alternativnih platnih, valutnih i kreditnih aranžmana, globalno otpornih na zapadne sankcije. U Rusiji će neminovno doći do pada BDP-a, no ne nužno i do ekonomskoga kolapsa čija bi drama mogla pokrenuti unutarnje političke promjene. Naime, odgovor tamošnje ekonomske politike na sankcije bio je očekivan: financijski tokovi prema inozemstvu zapriječeni su i iznutra (nema odljeva kapitala iz Rusije – uvedene su kapitalne kontrole), pa rubalj može biti stabilan dokle god Rusija izvozi energente što jamči veći izvoz od uvoza. Uz podnošljiv pad životnog standarda obavještajci čvrsto drže institucije u svome zagrljaju i imaju sposobnost samozavaravanja i zavaravanja Rusa do razine na kojoj se poraz jedne politike dugo može prikazivati kao pobjeda ili u najgorem slučaju kao manja poteškoća na putu ostvarenja dugoročne vizije “novog svjetskog poretka”.
Jasno je da se takva velika historijska vizija ne može jednostavno ostvariti i da zahtijeva odricanja i žrtve (zvuči poznato?). Stoga Kremlju vjerojatno neće biti teško uvjeriti svoju potpornu mrežu i veliki dio naroda u kojemu je sve manje oporbe i neovisnih ljudi koji u tisućama bježe iz zemlje, da se isplati još malo pričekati bolju budućnost. Misle da možda stignu dočekati i neke dublje napukline u političkom tkivu EU, neku veliku gepolitičku gužvu u Aziji, veliku političku promjenu u Americi – jer tko zna, povijest znade donijeti svakojaka iznenađenja. A ta ista povijest poučava da režimi koji uspiju konsolidirati moć na tragu zaraze eteričnom idejom da je sadašnjost kompromitirana, a svjetla budućnost tek slijedi (bez obzira je li to svjetlo komunizam ili “novi svjetski poredak”), mogu dugo opstati.
Paradoks mogućeg dugog trajanja režima u Moskvi je u tome što će se on, monolitan, cijelo to vrijeme moći prikazivati jačim nego što jest, dok će se Zapad, podložan demokratskim promjenama i propitivanjima, cijelo vrijeme moći prikazivati slabijim nego što jest. Ovo izvrtanje slike ne odvija se samo u očima domaćih javnosti (ruska će javnost Rusiju percipirati jačom nego što je u stvari, a zapadna će Zapad percipirati slabijim no što je u stvari), jer se i slika o drugoj strani izvrće se na isti način: ruska će javnost Zapad percipirati slabijim, a zapadna Rusiju jačom no što jest. Takvo izvrtanje slika direktna je posljedica frustrirajućeg stupnja ovisnosti o energentima, ali ulogu u tome imaju i različite političke kulture i prirode političkih sustava i sporost razvojnih procesa koji su u dugom roku pogonjeni tehnološkim promjenama.
Što se tiče političke kulture i političkih institucija, na Zapadu nitko nikome ne vjeruje. Povjerenje počiva na nepovjerenju tj. na snažnim kontrolnim mehanizmima u društvu u kojem je moć toliko disperzirana da se i o sumnjama govori javno, pa korupcija svakoga dana puni medije stvarajući dojam o životu u kompromitiranom sustavu. Nasuprot tome, u Rusiji gotovo svi vjeruju velikom vođi. Povjerenje ima mistična ishodišta, o nepovjerenju se ne govori javno, unisona javna riječ na kratki rok djeluje kao apaurin, dok je moć posve koncentrirana pa se o sumnjama govori javno samo kada to odgovara nekome u Kremlju. Za to vrijeme prosječni Rus ili ne razmišlja ili šuti o neslućenim razmjerima korupcije u vrhovima vlastita društva. U takvoj političkoj kulturi (i strukturi) vlada fatalizam koji prožima vladajuće koliko i podanike. “Ne može biti drugačije”, “nismo mogli drugačije”, “bili smo prisiljeni” itd., nisu fraze iz arsenala spin doktora nego iskrene misli koje upravljaju odlukama ljudi od vrha do dna fatalističke društvene piramide.
Međutim, ako je ovo sada latentni sukob, ne samo Rusije i Ukrajine, nego i Rusije i Zapada, neka vrsta Drugog hladnog rata, možemo se pouzdati u to da će stvarnost već na srednji rok pokazati tko je sposobniji, napredniji, organiziraniji, tehnološki opremljeniji, tko više inovira i gdje ljudi više prosperiraju u životu. Zatvorena Rusija će tehnološki zaostajati. I ne najmanje važno, stvarnost će na srednji rok pokazati gdje su narodi koji okupljaju ljude koji u sebi nose jaču težnju prema slobodi. Nakon povinovanja birokratkim torturama nedokazano učinkovitim mjerama u pandemiji kao korozija se proširila sumnja u sklonost slobodi, no teško je povjerovati da je Zapad zaboravio koji su ključni faktori doveli do poraza SSSR-a 1989. u Prvom hladnom ratu. U ovom Drugom, koji je 2014. i 2022. u Ukrajini nažalost dobio i svoju vruću komponentu, kroz Ukrajinski otpor već se slute realni odnosi energija i snaga, ali ne treba se zavaravati da bi to moglo navesti Kremlj da ubrzo promijeni strategiju. Stvar je otišla predaleko. Fatalizam povijesne nužnosti i nove utopije prožeo je rusko društvo od vrha do dna pa Rusija pod kontrolom generacije obavještajaca i njihovih učenika mora ići do kraja u pokušaju stvaranja vizije “novog svjetskog poretka” koja je na ljestvici vizija svjetle budućnosti zamijenila komunizam.
“Novi svjetski poredak” danas je privlačniji i praktičniji kao ultimativna ideja nego što je to nekad bio komunizam. To se nije dogodilo samo zbog toga što se u “novom svjetskom poretku” ekonomsko oponašanje kapitalističkih institucija može pokazati puno pametnijim rješenjem od onih kojima je komunizam trebao zamijeniti kapitalizam, nego i zbog toga što omogućuje savezništvo s Kinom i mutno, zasad odgođeno očekivanje ekonomskog prosperiteta u kulturi i s političkim institucijama koje nemaju zapadna obilježja. “Ne želimo samo oponašati Zapad” jedna je od najvažnijih ideja novoga doba koja svoju privlačnost nema samo u Rusiji i Kini. To su, u ideološkom smislu, za Ruse (i ne samo za Ruse) jako privlačne stvari koje zasljepljuju pogled iznutra. Zbog toga, iako će opisana strategija izolirati i oslabiti Rusiju, u Kremlju i šire u Rusiji ne vide to tako. Tamo vladaju starci koje progoni sjena poraza iz 1989., a oni su prestari da bi od te sjene mogli pobjeći i da bi mogli shvatiti da na dugi rok njihove institucije neće omogućiti inovacije i tehnološki napredak jer nisu zaražene virusom slobode. U tom smislu oni doista nemaju izbora.