Državo, majko! Beethoven, Pink Floyd i subverzivnost šaha

Objavljeno

Izvor: Wikimedia Commons

Ad
Ad

Pišući prošle nedjelje kolumnu Partibrejker inspiriran tekstom pjesme Novo vrijeme Buldožera iz 1980. nisam mogao ni sanjati da će nekoliko dana kasnije stići vijest da je ovaj svijet napustio njihov osnivač Marko Brecelj. Kakva slučajnost! Mnogim današnjim čitateljima ni Buldožer ni Brecelj ništa ne znače, ali u znak spomena ipak vrijedi poslušati Breceljev slow jazz (Škandal v rdečem baru 1974.).

Slow jazz i najveći

Slow jazz je forma u kojoj je svaka pjesma naizgled slična, ali ima nešto tajnovito što opušta; tjera na sklapanje očiju (naravno, tek nakon što ste natočili whiskey i zapalili cigaru), a autore privlači neobjašnjivim magnetizmom, kao da poziva: “okušaj se i u meni, probaj nešto novo, makar jednim drugačijim tonom probaj nešto promijeniti”.

Sirenski je to zov. Štogod glazbenik smislio, sve je strašno nalik nečemu što je napravio netko drugi. Vjerojatno i zbog svijesti o tome da su najveći oni koji prihvaćaju stajanje (Gotovac, 1970.), upravo se najveći vole okušati u vječnim umjetničkim formama bez obzira na kreativna ishodišta. Tako se u slow jazzu pod stare dane okušao i Floyd – David Gilmour (fenomenalna The Girl in The Yellow Dress koja ima još bolji animirani spot). Spominjem ga, jer kadgod neki glazbenik koji je obilježio moje odrastanje (a Gilmour ga je najviše obilježio) umre, pomislim da je glazba koja me formirala još živa dok je on još tu.

Znam, znam, music lives forever … no, budimo realni, slušate li radije Beethovenovu Mjesečevu sonatu ili neku drugu stvar koja vam trenutno plijeni pažnju?

Glazba koja dugo živi postoji, no njen život je čudan. Odvija se kroz priče, knjige, udžbenike, konzervatorije, zatvorene malobrojne grupe ljudi i njihove programe –  koncerte, noćne emisije, specijalizirane radio stanice ili usamljeničku konzumaciju sadržaja na Youtubeu. Sve to odvija se “na rubu”, nikako u mainstreamu koji gradi i odabire kandidate za neke nove kulturne heroje (ako ih uopće bude).

Čuvari osjećaja

Na rubovima se tako okupljaju “čuvari” – izvođači i njihova publika. Stara glazba živi kroz njih. Sami tonovi pri tome nisu toliko bitni; važnije su emocije i asocijacije izazvane vibracijom. A čuvari su ljudi sa specifičnom sposobnošću za emotivne vibracije na poticaj, u ovom slučaju glazbeni, koji većini više ništa ne znači. Utoliko je i ovo rubna priča o takvim emotivnim sjećanjima.

Čuvanje sjećanja na tonove i na ono važnije – osjećaje i misli koje izazivaju –  izaziva zavist. Glazba, pa i osjećaji koji se s njom povezuju, precizna je kao malo što na ovome svijetu! Zbog toga sam siguran da će se 2073. dostojno obilježiti stogodišnjica izlaska Dark Side of the Moon iako na svijetu neće biti više nikoga tko je taj album stavio na gramofon toga ožujka 1973. (na kraju, i u mojoj generaciji su rijetki, koji su tada bili djeca, a da pamte taj trenutak). Bez obzira na to, mnogi će se sjetiti pjesama koje će do budućnosti doploviti neumoljivo precizno, zahvaljujući čuvarima i digitalnoj memoriji. Čista fizika. Nasuprot tome, svi pokušaji da se kroz vrijeme prenesu makroekonomske informacije krajnje su falični. Čak i osnovni podaci – BDP, inflacija – podložne su pogreškama procjene. A pokušaji konstrukcije priča koje tumače njihove promjene u dugom roku nužno ostaju predmetom sporenja, reinterpretacija i revizija u svjetlu novih pronalazaka i saznanja.

Mutni ekonomski svijet: državo, majko!

Stoga, kada krenem razmišljati o Floydovskim i Buldožerskim 70-ima i 80-ima u kojima sam odrastao, prvo me uhvati zavist probuđena iz perspektive struke kojom sam se kasnije bavio. Na primjer, slika u nastavku prikazuje dugo kretanje omjera državnih izdataka i BDP-a u Francuskoj čiji metodološki usporedivi podaci sežu najdalje u povijest. Zanimljivi su i stoga što je Francuska europski prvak prema relativnoj veličini državnoga sektora, a kretanja prikazanog udjela reprezentativna su za najveći dio EU, osim za Skandinaviju gdje je udjel državnoga sektora bio najveći pred nekoliko desetljeća ali se otad nalazi u dugoročnom padu. Dugoročan trend u Francuskoj na slici govori sam za sebe, ali ključna su kraća razdoblja u kojima su se odvijale različite promjene (odstupanja od trenda).

Izdaci opće države u % BDP-a u Francuskoj

Izvor: Eurostat

Prvi dugi period rasta sveprisutnog državnog sektora završen je početkom 90-ih, nakon čega je uslijedilo razdoblje stagnacije ili blagog pada do Velike recesije 2008./09. Taj događaj je nakon 15-godišinje pauze doveo do velikoga skoka, nakon kojeg se udjel državnih izdataka više nije vraćao na pred-krizne razine. Slično će se vjerojatno ponoviti s pandemijskim skokom 2020., koji je uvjerljivo najveći u novijoj povijesti.

Može li se ovaj prikaz nekako povezati i objasniti dominantnim idejama, pa i globalnim kulturnim obrascima (i glazbom) koji su obilježili pojedina pod-razdoblja? Sve je spekulativno, ali utoliko je i uzbudljivo, jer možemo pokidati lance teorija, znanstvenih i stručnih obrazaca i pustiti mašti na volju.

Glazba, ekonomika, povijest

Moderna glazba je protežna, prijemčiva za razne interpretacije. Kao i svaki duboko individualan umjetnički čin, dotiče se vrhunaca i ponora ljudskog duha. U odnosu na dnevnu politiku uglavnom je neuhvatljiva. Utoliko je subverzivna spram država i njihovih birokracija: glazba povezuje ljude na decentraliziran način, jer je odabir onoga što proizvođači umjetnosti nude i onoga što kao potrošači odabiremo jer to volimo, duboko osoban, slobodan.

Pokušaji političara i birokrata, naročito onih u totalitarnim državama, da zađu u taj prostor, kontroliraju ga i osvoje, neslavno su završili. Iako valja primijetiti da su frustrirajući kompromisi umjetnika s totalitarnim režimima, dok su trajali (sjajno opisani u Barnesovom romanu Buka vremena o Šostakoviču, o čemu sam pisao 2020.), najčešće završavali suženjem prostora osobne kreacije u ime upitnog očuvanja jezgre individualne kreativnosti. Nasuprot tome, sretnici rođeni u državama s više individualnih sloboda mogli su više-manje nesmetano ne samo raditi, nego i otvoreno iskazivati subverzivan stav prema državama. To su uglavnom činili potaknuti povijesnim događajima, poput Buldožerovog Novog vremena ili Floydove Mother s albuma The Wall iz 1979. (ključni autorski pečat ovaj put dolazi s Watersove strane):

Mother do you think they’ll drop the bomb
Mother do you think they’ll like the song
Mother do you think they’ll try to break my balls
Ooooh aah, Mother should I build a wall
Mother should I run for president
Mother should I trust the government
Mother will they put me in the firing line
Ooooh aah, is it just a waste of time
Hush now baby don’t you cry
Mama’s gonna make all of your
Nightmares come true
Mama’s gonna put all of her fears into you
Mama’s gonna keep you right here
Under her wing
She won’t let you fly but she might let you sing
Mama will keep baby cosy and warm
Ooooh Babe Ooooh Babe Ooooh Babe
Of course Mama’s gonna help build the wall

Kao što je čest slučaj, prostor tumačenja je širok. Ponekad i proturječan. Mother should I trust the government može se tumačiti kao općenita poruka skepse spram vlasti, ali tko je zapravo majka kojoj se Waters obraća? Je li to prava majka koja nam može pomoći da se zaštitimo od vanjskog svijeta u svom malom, izoliranom svijetu (Mama will keep baby cosy and warm … Of course Mama’s gonna help build the wall), u ime čega se može kompromisno prihvatiti to što su majke ponekad odveć zaštitnički nastrojene (Mama’s gonna put all of her fears into you). Ili je sve to u pjesmi zapravo o državi-majci kakva je Francuska, koja gradi zidove spram drugih obećajući miran san pod okriljem topline, i koja u formi demokratske zapadne države  dopušta čak i slobodno pjevanje, ali ti nikako ne dozvoljava letjeti i prikriveno poručuje da će se pod njenim okriljem ostvariti sve tvoje noćne more, jer na koncu si samo topovska hrana u moćnim rukama političkog aparata?

Ostavimo li po strani naivni pacifizam autora poput Rogera Watersa, odnos između individualne kreacije i državne birokracije i organizacije očigledno je ambivalentan. Šostakovič je umro nesretan i ranjen, iako je u olovnim vremenima ipak na trenutke uspijevao biti velik. U baršunastim zapadnim birokracijama ipak si do neke mjere slobodan, ali uglavnom ne znaš kada si velik, a kada malen; to zavisi o promjenjivim povijesnim okolnostima poput ovih u kojima živimo od početka pandemije.

Ključ zagonetke leži u podrivačkom karakteru individualnog čina koji se, bio ili ne bio odobren ili potaknut od strane nekog političara ili birokrata, nalazi u određenom proturječju spram nezadrživog bujanja državnih organizacija i transakcija, koje je ranije ilustrirano francuskom slikom.

Simbolika šaha: subverzivnost individualnog čina

Univerzalnost psihološkog i socijalnog odnosa između dvije ključne pojave – individualnog čina i državnog okvira – koje se ponekad pokazuju kao usklađene pojave koje pothranjuju jedna drugu ili jedna bez druge ne mogu, a ponekad su suprotstavljene, kao u totalitarnim okvirima, vječna je tema. U kontekstu objašnjenja totalitarizma najbolje ju je artikulirala njemačko-američka filozofkinja i politologinja Hannah Arendt (1906.-1975.) u knjizi Izvori totalitarizma (zakašnjeli hrvatski prijevod 2015.). Prema Arendt, totalitarizam niče na tlu koje je obilježeno atomizacijom – ekstremnom individualizacijom straha koji paralizira i kida horizontalne društvene veze. Totalitarizam, kada je organizacijski uspostavljen, tu atomizaciju dovodi do kraja. Arendt je taj princip ilustrirala metaforom šahovskih društava:

Ako totalitarizam ima ozbiljne namjere, mora doći do točke u kojoj će se jednom zauvijek obračunati s neutralnošću šaha, to jest s autonomnošću bilo koje djelatnosti. Ljubitelji šaha radi šaha, koje njihov likvidator mora usporediti s ljubiteljima umjetnosti radi umjetnosti, još uvijek nisu potpuno atomizirani elementi u masovnom društvu čija je potpuno heterogena uniformnost jedan od osnovnih preduvjeta totalitarizma. S gledišta totalitarnih vladara, društvo ljubitelja šaha radi šaha samo je za nijansu manje opasno od klase zemljoradnika koje zemljoradnja zanima radi zemljoradnje.

Zašto šah, a ne recimo auto-moto sport ili društvo švelja? Pitao sam prijatelja koji je ozbiljan šahist s respektabilnim turnirskim rezultatima: zašto je Arendt u ovom kontekstu odabrala upravo subverzivnost šaha? Njegov odgovor vrijedi zabilježiti (nažalost, odlučio je ostati anoniman):

Šah je možda jedina igra u kojoj igrač aktivno razmišlja, u drugim igrama se djeluje na razini instinkta. Bridž ima sličnosti ali šah je za primjer univerzalniji. Ljudi koji promatraju i razmišljaju i djeluju (vuku poteze) djeluju opasno (subverzivni??) i ako ih nemaš pod kontrolom, naravno da malo zazireš od njih, posebno ako si u poziciji koja ti daje moć. Ali općenito, čim netko izabere put koji je drukčiji, samo je pitanje epiteta kojim će biti počašćen. Ja sam se npr. često šalio da sam u kućnom pritvoru ali sam odustao jer sam shvatio da ljudi ne shvaćaju da se šalim. lakše je to bilo uzeti zdravo za gotovo nego ići dublje.  Malo tko ima volje i sposobnosti išta dublje analizirati, osim prvoloptaški. Sve sam bliže odluci da izgradim zid sa Meksikom i da Meksikanci plate taj zid. 

Eto nam opet zida, The Wall! Ne znajući temu i strukturu ovoga teksta (tada ju nisam znao ni ja, a kamoli prijatelj šahist), zid se spontano nametnuo kao svojevrsna metafora brane od vanjskoga svijeta, ali i velike zamke “samoodabranog kućnog pritvora”. U svakom slučaju, sada je jasno: subverzija proizlazi iz razmišljanja koje dovodi do aktivnih odluka – to je proces koji šah simbolizira nasuprot mišljenju i djelovanju s primjesom instinkta. Utoliko je šah subverzivniji i od same umjetnosti u kojoj je primjesa instinkta ipak prisutnija te ju je, kao što je pokazao primjer Šostakoviča, ipak lakše mijesiti.

Utoliko ovo današnje vrijeme, koje je još uvijek daleko od bilo kakvog totalitarizma u politološkom smislu riječi, ipak potiče na razmišljanje. I zbog dugog „francuskog trenda“, ali još i više zbog trenda atomizacije u strahu, kidanja horizontalnih društvenih veza i uspostave birokratske kontrole dekretima, digitalnim putovnicama i identitetima. Nadzorna ambicija je očito otišla mnogo koraka dalje od onoga što je bilo objektivno opravdano i dokazano djelotvorno, zakoračivši u neprohodnu šumu kontradiktornih pravila koja su ljudima donijela nemir, a ne mir. Baš kao što se od birokrata bez kontrole očekuje.

Rekao bih na kraju da je lako moguće kako je „francuski trend“ rezultat neuspjeha, a ne uspjeha država i njihovih birokracija. Na slici smo, možda, gledali kumulativni rezultat pogrešaka vlasti koja si može priušititi i to da na svaku manju pogrešku nasloni još jednu, veću. Zbog toga je dugoročni trend možda nezaustavljiv, pa makar atomizirani pojedinci na vlast ponekad nasrnuli u žutim prslucima, na kamionima s prikolicama i tegljačima.

Riječima pjesme, imamo sreću jer smo još uvijek u fazi:

She won’t let you fly but she might let you sing.

Ali, nemojmo se zavaravati; do faze:

Mama’s gonna make all of your nightmares come true,

dijele nas još samo korak ili dva.