U prvom dijelu smo opisali generalne trendove financijskih rezultata hrvatsih poduzeća u protekla dva desetljeća. Pogledajmo sada kako se kretala neto profitna marža. Ovdje prikazana na razini ukupnog rezultata[1], kao omjer zbroja poslovnog rezultata svih poduzetnika u odnosu na zbroj svih prihoda.
Grafikon 1. Prihodi u milijardama kuna i konsolidirana neto profitna marža hrvatskog nefinancijskog sektora za razdoblje 2002.-2021.
Izvor: vlastiti izračuni prema podacima Fine (2022)
Sličan grafikon pokazali smo i u prvom dijelu, no prikaz kroz omjer donje i gornje linije još više koristi. Vidi se kako je 2021. godina donijela najbolji poslovni rezultat. Znamo da prihodi rastu i preko 20%, a da se dobit gotovo udvostručila u 2021. u odnosu na 2020. To je moralo donijeti i znatno povećanje profitne marže, s 2,9 na 5,1%. Tako 2019. godina sa svojih 3,9% nipošto nije više „nula koju tek treba dostići“. Ovakvi poslovni rezultati mogu se (možda) pripisati i pandemijskom odgovoru, gdje se Hrvatska nalazi u gornjem dijelu europske ljestvice, o čemu je analizu sastavio i Ivica Brkljača na Labu. No, pogledajmo detaljnije kako se razvijala neto profitna marža.
Slično kao i kod analize prihoda i dobiti, vidljivo je da 2007. godina ona koja je bila prijelomna u protekla dva desetljeća. Trebalo je proći dosta vremena da se dođe na tu razinu – tek 2016. Od tada pa do 2021. igramo kao na poker-automatu „veća-manja“, pa imamo pad u 2017., dvije godine na razini 2007. ili malo bolje, pa onda pad u 2020. te potom – uzlet i rezultat kakve dosad nismo imali u dvadeset godina. Ne samo što je dobit narasla na razinu preko 40 milijardi kuna (točnije 44,8, a samo je u 2019. bila preko 30 milijardi), nego je i neto profitna marža prvi put na konsolidiranoj razini prešla 5 %.
Hipoteza: rast neto marži je uspio jer su inflacijski pritisci preneseni na krajnje kupce
Možemo postaviti hipotezu da se radi o prijenosu inflacijskih troškova poduzetnika na krajnje kupce, pa se time dobit jako povećala. Prema dostupnim podacima, indeks proizvođačkih cijena znatno je rastao u 2021., osobito u drugoj polovici, kada je prosječna godišnja stopa promjene bila 15,3% (a u prva četiri mjeseca 2022. prosjek iznosi 23,8%, i cijelo vrijeme ubrzava). Indeks proizvođačkih cijena smatra se vodećim (tzv. leading) pokazateljem za opću inflaciju: proizvođačke cijene prethode potrošačkim. Ako su hrvatska poduzeća bila toliko uspješna u prošloj godini, moguće je da su prebacili inflacijske pritiske na krajnje kupce, pa je time marža povećana.
To bi se u financijskoj analizi trebalo vidjeti kroz tzv. analizu marži, pa bi tzv. RUC marža ili marža nakon troškova promjene vrijednosti zaliha i svih materijalnih troškova trebala biti znatno uvećana. Da bi se dao odgovor na ovo pitanje potrebno je detaljnije analizirati. Ako izuzmemo plaće, preostali su nam faktori:
- Amortizacija, koju možemo analizirati nakon temeljite provjere na razini svih poduzetnika, što iz skupno objavljenih podataka možemo samo grubo aproksimirati iz trendova investicija u dugotrajnu imovinu
- Svi ostali troškovi poslovanja te financijski rashodi, koje možemo jedino analizirati nakon temeljite provjere na razini svih poduzetnika
- Troškovi poreza na dobit, koju je Fina objavila skupno za sve poduzetnike, no usporedba poreza na dobit u 2020. i 2021. u odnosu na prihode govori da su porezi ostali u sličnom udjelu u odnosu na prihode (5,6 milijardi kuna je 0,8% prihoda u 2020., odnosno 9 milijardi kuna poreza je 1,0 % u 2021.)
U računu dobiti i gubitka dominiraju dvije linije troška: materijalni troškovi te troškovi plaća. Oni najviše utječu na poslovni rezultat s troškovne strane. Pitanje troškova plaća analizirat ćemo u nastavku, no prije toga, nekoliko riječi o materijalnim troškovima, odnosno pripadajućoj profitnoj marži koju se naziva i bruto marža (nije isto kao i marža dobiti prije oporezivanja koju se ponekad naziva i bruto dobit). U razgovorima s poduzetnicima često koristim i poznatiji termin RUC marža, jer im je taj termin blizak (razlika u cijeni). Ovu se maržu može smatrati iskazom konkurentske snage, jer su se troškovi dobavljača (većim dijelom sadržani u materijalnim troškovima, a manjim u ostalim troškovima poslovanja) uspjeli, u većoj ili manjoj mjeri, prebaciti na kupce i pretočeni su u prihode.
Pretpostavit ćemo da su poduzeća koja više izvoze ujedno i konkurentnija, pa ćemo sagledati odnos izvoza i prihoda te dobiti, ali i pozicije neto izvoza (umanjenog za uvoz) u odnosu na prihode i dobit. Ali, to ćemo učiniti nakon analize troškova plaća.
Zaposlenici su pomogli rast profitabilnosti
Po pitanju troškova plaća možemo donijeti jedan grubi zaključak koji nije grub samo zbog konteksta, već prvenstveno zbog primijenjene metodologije. Znamo da su prihodi 2021. znatno rasli (rast od skoro 21%), dobit je i dva puta veća (rast od skoro 110%), a prosječna neto plaća u sektoru poduzeća rasla za oko 6,1% (2020.: 5.985 kn vs 2021.: 6.350 kn). Ako se prosječna plaća pomnoži s brojem zaposlenih, tada bi to bilo povećanje s 5,6 milijardi kuna (za 933 tisuće zaposlenih u 2020.) na 6,1 milijardu kuna troška neto plaća (za 965 tisuća zaposlenih u 2021.) Na godišnjoj razini (uz pretpostavku da se radi samo o 12 mjesečnih plaća), to je iznos od 67 milijardi kuna za 2020., odnosno 73,5 milijardi kuna troška neto plaća u 2021. To su udjeli u prihodima od 9,1 % za 2020. godinu, odnosno 8,3 % za 2021. godinu. Može se reći da su zaposlenici u hrvatskim poduzećima sporijim rastom troška rada od rasta prihoda otvorili prostor za rast dobiti odnosno profitnih marži.
Katkad se opisana promjena dogodi zbog ugriza države – visokih poreza na dohodak i doprinosa koji umanjuju neto plaće. No, u 2021. se povećanje prihoda i dobiti sektora poduzeća ne može objasniti samo tim razlogom. Čini se kako zaposlenici javnog/ državnog sektora uspješnije pregovaraju o svojim plaćama.
Dajmo i kontekst produktivnosti zaposlenika:
Grafikon 2. Produktivnost prosječnog zaposlenika za 2002.-2021.
Izvor: vlastiti izračuni prema podacima Fine (2022)
Iz gornjeg je grafikona vidljivo kako su u smislu dobiti zaposlenici hrvatskih poduzeća od 2010. do 2021. sve bolji, odnosno kako sve više doprinose stvaranju dobiti. 2021. godina je u tom smislu najbolja godina, jer prvi puta u dvadeset godina jedan zaposlenik u prosjeku donese preko 0,9 milijuna kuna prihoda godišnje, a dobiti prvi puta preko 40 tisuća, točnije 46, a to je duplo bolje od pandemijske 2020.
Izvoz je sve važniji i diže se konkurentnost hrvatskih poduzeća
Pogledajmo u nastavku odnos prihoda, izvoza i neto izvoza (trgovinskog salda mjerenog kroz perspektivu financijskih pokazatelja poduzeća) te neto profitne marže za hrvatski nefinancijski sektor u dva grafikona.
Grafikon 3. Prihodi, izvoz i trgovinski saldo u milijardama kuna hrvatskog nefinancijskog sektora za razdoblje 2002.-2021.
Izvor: prema podacima Fine (2022)
Grafikon 4. Udio izvoza u prihodima i konsolidirana neto profitna marža hrvatskog nefinancijskog sektora za razdoblje 2002.-2021.
Izvor: vlastiti izračuni prema podacima Fine (2022)
Hrvatski izvoz kao i neto izvoz rasli su cijelo vrijeme, bez obzira mjere li se u iznosu ili udjelom u prihodima. No, prihod na stranim tržištima prvi je puta kao udjel u prihodima preskočio 20% upravo u 2021. godini. Udjel iznosi 21,3 %. Prisjetimo se, 2021. je ujedno i godina u kojoj je neto profitna marža na razini cijelog sektora poduzeća prvi puta prešla 5 % (5,1 %). Također, trgovinski saldo (razlika između prihoda od izvoza i rashoda za uvoz) ili neto izvoz, povećan je za više od dva puta 2021. u odnosu na prethodnu 2020. godinu (rast s 13,6 na 29,4 milijarde kuna). Možemo zaključiti kako je konkurentska snaga hrvatskih poduzeća znatno uvećana kroz izvoz te možemo smatrati da je i to dio obrazloženja zašto povećana neto profitna marža dolazi od sve boljeg neto izvoza.
Hoće li se ovakvi trendovi nastaviti s obzirom na moguće trajnije inflacijske pritiske, geopolitičke rizike i deglobalizacijske procese, ostaje nam za vidjeti.
U nastavku, u trećem dijelu, prvo ćemo analizirati rentabilnost i profitabilnost poslovanja u usporedbi s drugim zemljama članicama EU, a analizu ćemo zaključiti korporativnim investicijama.
[1] Bolji način za pronalazak bio bi medijan vrijednosti, što je predmet daljnjeg istraživanja.