Hrvatska je psihološki i medijski, ne tuđom nego vlastitom krivnjom, izolirana zemlja u kojoj se svijet čini dalek ako je suditi prema temama koje okupiraju pažnju javnosti. Europa, točnije EU, doima se kao udaljena apstraktna tvorba koja nas se tiče onoliko koliko eura pritječe iz briselske slavine. Otkako su zamrli granični sporovi, susjedna Slovenija mogla bi se komotno što se nas tiče pomaknuti negdje do Alžira.
Iako je do europskih izbora ostalo samo mjesec dana, o europskim političkim temama ovdje se ne raspravlja. Političari koji se kandidiraju na europskim izborima uglavnom recikliraju domaće teme. Poneko političko ime povezuje se s pojmom EU, no bezsadržajnost je neizbježna: Plenković je “briselski”, što je pridjev koji mu prišivaju politički protivnici ne bi li mu izmaknuli političko tlo pod nogama lijepljenjem amblema pripadnosti dalekim briselskim elitama koje ugrožavaju naš teško stečeni suverenitet. Predsjednik ex premijer Milanović je u dvadesetak godina prošao put od mlađahnoga simbola otvorene i europske Hrvatske koja stremi integracijama i institucionalnom napretku, do pomalo ostarjelog tragača za identitetom i korjenima suverenizma. Kolakušić, retorički borac protiv korupcije, herojski se baca u samo “srce tame” – Europski parlament – ne bi li tamo ostao hrvatska luč.
Kako stvari stoje Hrvatska pogonjena golim financijskim interesom “ostaje na europskom putu”, no ne možemo znati do čega će nas dovesti ignoriranje europskih tema za koju godinu ili, najviše za 6-7 godina, što je kraće od dva izborna ciklusa. Tada će europski novac postati manje značajan, a sama EU će se promijeniti u nekoliko smjerova čiji ciljevi i brzine kretanja u ovom trenutku nisu razvidni.
Svi ti smjerovi bit će određeni europskom prilagodbom na pojavu novih globalnih geopolitičkih fraktura. Najvažnija fraktura je kraj globalizacije – kraj relativno mirnog svijeta koji je bio rukovođen širenjem svih vidova međunarodne razmjene. Od tri velika bloka – jednog oko Kine kojem konvergira i Rusija, drugog oko SAD-a i trećeg oko EU – upravo se treći doima najslabiji jer se nalazi u svojevrsnoj šizofrenoj situaciji. S jedne strane EU nema bitna obilježja države – na primjer, nema jedinstvenu obrambenu politiku – a s druge strane, kompenzaciju za to nakon Drugog svjetskog rata Europa je pronalazila u partnerstvu sa SAD-om. Bilo bi prirodno da EU zajedno sa SAD-om u kontekstu pariranja Kini i satelitima kao što je Rusija čini globalno dominantan transatlantski blok utemeljen na vrijednostima liberalne demokracije. Međutim, to ne ide lako, ako uopće. Pregovori o transatlantskoj zoni slobodne trgovine propali su davno kao svjedočanstvo da globalizacija nije naišla na ograničenja samo zbog pretakanja kineske ekonomske snage u naraslu (geo)političku ambiciju. Globalizacija je stala i u okvirima transatlantskoga partnerstva. I američka politika se u međuvremenu promijenila. Tamošnji izolacionizam ne može se izjednačiti samo s Trumpom.
U takvoj konstelaciji Europa traži unutarnju snagu koju nikada nije imala. Bez Ujedinjenog Kraljevstva koje je otplovilo, uz Njemačku koja je i dalje opterećena unutarnjim problemima i poviješću, vjerodostojna i trenutno potencijalno dovoljno snažna ostaje jedino francuska inicijativa. Ona je po definiciji francuskoga političkog duha i tradicije uvijek intervencionistička, etatistička. A to se vrlo dobro uklapa u strukturu vrlog novog svijeta. Xi u EU strateški dolazi samo Macronu (posjetama Vučiću i Orbanu samo usput provocira), što je produkt broja francuskih nuklearnih bojevih glava i ozbiljne državne organizacije i tradicije, ali i zapažanja kineske diplomacije da bi se ukorijenjeni francuski anti-američki nerv mogao jednom pokazati kao koristan. Točnije, već se pokazuje takvim – francuski stav spram odnosa Kine i Tajvana bitno je mekši od američkoga. Svidio se taj stav nekome ili ne, pokazuje da Francuska misli svojom glavom. U međuvremenu, dok se ne vidi do čega će taj nerv dovesti u budućim odnosima EU i SAD-a, francuski intervencionistički nerv progovara kroz Macronove političke i ekonomske inicijative koje su upućene cijeloj EU (a koje službeni Berlin zasad rutinski pozdravlja) za europsku autonomiju u obrambenoj industriji, politici, pa i samoj obrani, ali i inicijativama za pokretanje velikog ciklusa državnih investicija. Na stolu su, servirani iz Elizejske palače, modeli rasta, razvoja i geopolitičke strategije koji se razlikuju od modela koji su obilježili dugo razdoblje globalizacije od pada Berlinskoga zida do prvog mandata Donalda Trumpa.
Na razini EU planira se i veliki projekt promicanja konkurentnosti europskog gospodarstva. Paket priprema bivši predsjednik ECB-a i talijanski premijer Mario Draghi. O detaljima se malo znade, objava slijedi nakon europskih izbora, kao nešto što ostaje u amanet od ove idućoj Komisiji. Iz najnovijeg Draghijevog govora na ovu temu vidi se da će naglasak u programu biti na vanjskoj konkurentnosti – poticanju “skalabilnosti” europskih kompanija radi natjecanja na globalnom tržištu – više nego na poticanju konkurencije na unutarnjem europskom tržištu (projekt jačanja unutarnjeg tržišta vodi također bivši talijanski premijer Letta). “Skalabilnost” europskih biznisa malo podsjeća na političko odabiranje i pomaganje “pobjednika”, put koji je mnoge zemlje koje su pokušale takvu industrijsku politiku skupo koštao.
Takav je Draghijev pristup naizgled je iznuđen defnicijom vrlog novog svijeta u kojem je globalizacija nepovratno završena, a tri velika bloka igraju igru nulte sume u kojoj se, prema Draghiju, SAD i Kina izjednačavaju kao oni koji igraju na “našu” štetu. Kako sam uvijek alergičan na takva izjednačavanja dva povijesno i politički toliko različita bloka, od Draghijeva projekta ne očekujem puno na planu unutarnjih administrativnih rasterećenja i jačanja konkurencije unutar EU, dok će se koncepti “odabira prioriteta” na razini EU kada detalji postanu poznati naći pod ozbiljnim povećalom dionika budući da je nešto poput “europskog prioriteta” teško definirati; EU je zajednica nacionalnih država, a francuski prioritet može biti jedno, njemački drugo, a austrijski, estonski ili hrvatski nešto treće.
Ne bih ovdje više o tom vrlom novom svijetu koji je nepredvidiv; samo sam htio uvodno definirati širi društveni okvir koji objašnjava zašto je u našem otužnom javnom ambijentu imunom na europske teme, iako su one u razvojnom smislu jednako važne ako ne i važnije od domaćih tema, gotovo posve ispod radara prošla dvadeseta obljetnica Velikog proširenja. Bio je to povijesni događaj kada je istvoremenim priključenjem EU 2004. čak 10 država – 8 s istoka EU (Estonija, Latvija, Litva, Poljska, Češka, Slovačka, Slovenija, Mađarska) i 2 s juga (Cipar, Malta) – Unija napravila kvantni skok od neprocjenjive važnosti za europski istok koji bi danas bio u neusporedivo većem kaosu da proširenja nije bilo. Na koncu, i Hrvatska je, doduše s velikim zakašnjenjem, ušla u EU 2013. na valu tog proširenja.
Tada je za spomenutih 10 zemalja započelo dugo razdoblje brzog gospodarskog rasta kroz kapilarnu ekonomsku integraciju s razvijenijim zapadom kontinenta. Ilustrirat ćemo to slikom koja nije konstruirana kao uobičajena usporedba realnog BDP-a po stanovniku u postotku europskog prosjeka, nego u postotku podatka za Njemačku. Na slici gledamo udaljenost od njemačke razine gospodarskog razvitka, pri čemu brojke treba tumačiti u kontekstu poznate ekonomske zakonitosti da početno razvijenije države kasnije rastu sporije iako i one rastu brže od razvijenijeg područja s kojim se integriraju. Vidimo da su prvaci brzine konvergencije – tempa približavanja prosjeku EU prema realnom BDP-u po stanovniku – bile u početku slabije razvijene države Baltika i Poljska. Još 2003. relativno razvijene Češka i Slovenija približavale su se sporijim, ali ipak vidnim tempom od desetak postotnih bodova, te danas za Njemačkom zaostaju svega dvadesetak posto. Te dvije države su prvaci u smislu dostignute razine razvitka. Ako proširimo pogled, uočit ćemo i veliku razliku između Malte koja je napravila velik razvojni iskorak u dva desetljeća (danas je razvijenija od Slovenije iako je 2003. bila kao Slovenija), i Cipra, koji se praktički nije pomaknuo i danas je razvijen približno kao kao Češka i Slovenija iako je pred dvadesetak godina prednjačio ispred najrazvijenijih zemalja srednje i istočne Europe i Malte. Naposljetku, ako široki pogled obuhvati i kasne ptice priključenja – Rumunjsku, Bugarsku i Hrvatsku, vidjet ćemo da je Rumunjska neprikosnoveni prvak prema brzini europske konvergencije (razlika crvenog i plavog stupca pokazuje da je danas malo razvijenija od Hrvatske, a bila je daleko iza pred 20 godina). A Hrvatska, tek nedavno probuđena, s razvojnom razinom od svega dvije trećine Njemačke, i dalje traži uporište na novoj odskočnoj dasci koja bi nas trebala prebaciti iznad Rumunjske i Mađarske i priključiti Estoniji, Litvi i Poljskoj, da bismo onda, u sljedećem koraku odnosno desetljeću krenuli loviti Češku i Sloveniju (zvuči ambiciozno?).
Izvor: Eurostat, vlastiti izračun
Glavna poruka ovog podsjećanja na Veliko proširenje glasi da je Europska unija nezamjenjiv međunarodni okvir za razvojnu konvergenciju. Dokazano omogućava razvojne iskorake zemljama koje zaostaju za razvijenijim zapadom zahvaljujući unutarnjim ekonomskim slobodama i integracijama. Hrvatska u tom okviru tek treba pokazati koliko može. U strateškom sagledavanju koliko možemo važno je uzeti u obzir da se europski okvir u međuvremenu promijenio. Ideološka i politička uporišta iz prethodne faze globalizacije na kojima je sazdan povijesni skok istočne Europe (koji smo Polšek i ja u knjizi iz 2019. nazvali prešućenim trijumfom liberalizma) nisu više čvrsta kao nekada. Grade se neka nova uporišta kao što su zajednička obrana, zajednička industrijska politika, zajedničke intervencije. To su prilike za napredak, ali i opasnosti. Opasnosti su utoliko što pretjerana centralizacija u EU može značiti prikriveno nametanje interesa velikih država ili snaženje birokratske hobotnice u središtu koju je veoma teško demokratski nadzirati.
Novootkriveni suverenizam koji sam spomenuo na početku teksta reakcija je na to. Utoliko suverenističke ideje, pokrete, stranke i politike treba pažljivo razlikovati prema tome jesu li dobrodošla reakacija na opasnosti od pretjerane europske centralizacije, ili su stranputica na kojoj se negira ili redefinira europski liberalno-demokratski model koji je u korijenu geopolitičkog odmaka od istočnih autokracija. Susjeda Meloni dobar je primjer te dileme. Od predizborne retorike koja je budila sumnju u drugi model, kao premijerka se (zasad) čvrsto pozicionirala u okvir prvog, razboritog modela novog suverenizma. Naravno, tome su pogodovala i ogromna obećana europska sredstva za Italiju (200 milijardi eura) koja su pripitomila bazične suverenističke impulse. Po tome su Hrvatska i Italija vrlo slične.
Novi hrvatski suverenizam koji će kroz koaliciju HDZ-a i DP-a stupiti na veliku scenu zasad je heterogen i neartikuliran. DP-ov suverenizam već se počeo brusiti kroz koalicijski sporazum s HDZ-om, a Kolakušićev i Mostov suverenizam još će se neko vrijeme kaliti i profilirati u oporbi. U smislu odnosa spram EU u usporedbi s odnosom kakav gaji Orban ili poljska stranka Pravo i pravda koja je nedavno izgubila nacionalne izbore, hrvatski suverenizam – i ovaj koji će djelomično vladati i onaj u oporbi – zasad je relativno pitom, nešto na tragu talijanskog suverenizma. Jedan razlog je europski novac koji ga razblažuje. Nakon što su nas godinama plašili pričama da je EU bazen u kojem velike ribe jedu male, da će nas euro umjesto kune uništiti i da od EU fondova nećemo imati obećane koristi, suprotni su ishodi privremeno stišali bazične suverenističke impulse i poruke. Treba proći malo vremena da se zaboravi kontrast između svega što je rečeno i stvarnosti. I poraz PiS-a u Poljskoj prisilio je suvereniste na duboki uzdah.
Naravno, jednom će opet doći neka ozbiljna gospodarska kriza; jednom će velike europske države, prije svega Njemačka i Francuska, dogovoriti nešto što manjima neće biti po volji jer će im zasmrditi kao opasno nametanje i dovođenje u podređen položaj. To se već vidi na manjim tehničkim pitanjima kao što je nedavno odbijanje 13 država članica da se na razini EU objedini nadzor nad tržištima kapitala. Dovoljno je pogledati listu protivnika centralizacije nadzora nad tržištima kapitala: Austrija, Bugarska, Cipar, Češka, Irska, Hrvatska, Estonija, Litva, Latvija, Malta, Rumunjska, Slovenija i Luksemburg. Sve redom „mali“, i kasne ptice. Ne treba sumnjati da to jako iritira pokretača ove inicijative – francuskog predsjednika – iako mu je veći problem nesložnost Nijemaca jer su socijaldemokrati u vladi bili za, ali su njihovi koalicijski partneri liberali (koji drže ministarstvo financija) bili protiv.
Zasad je teško procijeniti tko je u ovom pitanju u pravu – financijski centralisti koji ističu da će objedinjavanje tržišta kapitala poboljšati prigode za ulaganja i povećati gospodarski rast, ili financijski suverenisti koji upozoravaju da će manja tržišta ostati bez uporišta opterećena većim troškovima regulacije. Jedino što možemo procijeniti je da će ovakva pitanja i razmimoilaženja obilježiti sljedeću fazu razvoja EU kroz mukotrpan proces traženja kompromisa. Utoliko će se i političko klatno ljuljati od centra prema krajnjoj desnici i, nadajmo se, prema natrag, pri čemu mala i široj javnosti nezanimljiva pitanja kao ova vezana uz tržišta kapitala sigurno neće biti presudna. Političko klatno će se ljuljati pod dominantnim utjecajem pet velikih pitanja s puno većim težinama kao što su obrana, energetika, porezi, socijalna politika i migracije.
U užem ekonomskom smislu, iza svega će se valjati opisani francusko-talijanski pristup definiranju konkurentnosti kao politike odabira strateških industrija i korporativnih šampiona koji nisu tu samo zbog maksimalizacije profita nego i zbog javnog interesa (u koji se uklapa i uspješno globalno natjecanje). Predviđam neuspjeh takvog pristupa. Statistički je najvjerojatnije da će konsolidatori industrija i globalni šampioni biti francuske i njemačke kompanije i svaka pomisao na pogodovanje izazivat će žestoke reakcije iz manjih država. Naslušat ćemo se tako optužbi za korporativizam – politički poredak u kojem se brišu granice između velikih korporacija i država dok granice između elita i naroda postaju neprobojnije. Podsjećanje na epizodu Von Der Leyen – Pfizer stalno će se vraćati.
Zanimljivo je da se Nijemci zasad u ovim pitanjima ponašaju prilično nezainteresirano. Oni još spavaju jer su previše zabavljeni unutarnjim problemima i nedostatkom gospodarskoga rasta. Ponos najproduktivnijeg europskog gospodarstva nepovratno je narušen. Francuska je već nekoliko godina uspješnije gospodarstvo od Njemačke, a razlozi nisu jednoznačni. Macron obilno koristi fiskalne poticaje i ne srami se deficita kao Nijemci koji ga limitiraju ustavom, ali i upravlja zemljom koja (a) povijesno nije morala zatirati svoju obrambenu industriju što uključuje i nuklearna oružja i (b) vodila je pametniju energetsku politiku oslonca na nuklearne elektrane koje nije navrat-nanos pogasila jer nije imala snažne zelene lobije. Tako se Nijemci tek počinju zagledavati u svoju ekonomsku dušu u kojoj stanuju oba duha – i liberalni duh natjecanja na otvorenom tržištu s razumno dimenizioniranom regulatornom funkcijom države (Erhardtov poslijeratni model obnove njemačkog gospodarstva) i korporativistički duh državnog intervencionizma koji je obilježio ranija nesretna razdoblja, ali i današnju njemačku ljevicu koja u vladi pokušava dalje gurati radikalnu zelenu agendu. Njemački pravac, koji još nije određen, u velikoj će mjeri utjecati na gospodarsku, a vjerojatno i političku sudbinu Europe u prvoj polovici ovoga stoljeća.
U svemu tome, za “male” bit će ključne dvije stvari: uvijek prepoznavati da je EU u smislu jedinstvenog tržišta fundamentalno nezamjenjiv okvir za socio-ekonomski razvoj; uvijek pronalaziti mudru ravnotežu između podrške zajedničkim funkcijama i politikama koje nas sve zajedno jačaju i utoliko su podudarne s javnim interesom, uz oporbu onim zajedničkim funkcijama i politikama iza kojih se kriju opasnosti kao što su bujanje središnje birokracije i nametanje dodatnih troškova manjim i slabije razvijenim državama članicama. Pretpostavljam da to nije tema europskih izbora, iako će o dominantnim ekonomskim doktrinama i proizlazećim politikama u dugom roku puno toga zavisiti.