Čitajte i u novom Expressu
Tekstovi ranije objavljeni na Labu, bitni za razumijevanje teme:
“Otkriće” egalitarnog sindroma (travanj 2017.)
Povijest razlaza sjevera i juga Europe (svibanj 2017.)
Egalitarni sindrom Josipa Županova
Teorija egalitarnog sindroma sociologa Josipa Županova kontroverzna je tema u Hrvatskoj. Dok je egalitarizam kao kulturološki fenomen prilično raširena pojava koja je prisutna u svim društvima, teorija egalitarnog sindroma razvija taj koncept nešto dublje te definira radikalni egalitarizam kao prepreku društvenog razvoja.
Županovljeva teorija temelji se na dva postulata: prvi je da je egalitarni sindrom nasljeđe predindustrijskog društva, odnosno agrarne zajednice koji se potom dodatno osnažio tokom socijalizma; drugi je da je egalitarni sindrom kulturološka (mentalitetska) razvojna kočnica hrvatskog društva koja sprečava njegovu potpuniju modernizaciju. Drugim riječima, problem hrvatskog razvoja leži u mentalitetu koji je, između ostalog, temeljen na radikalnom egalitarizmu.
Koje vrijednosti podrazumijeva radikalni egalitarizam? Jedna od njih je perspektiva ograničenog dobra, ili igra nulte sume – ako je jednima bolje, drugima mora biti lošije. Takvo razmišljanje je tipično za predindustrijska društva kada napredak nije ni postajao, a resursi su bez tehnološkog napretka doista bili fiksni.
Iduća vrijednost je egalitarna raspodjela koja ne dopušta rast zarade iznad određene, društveno propisane razine, bez obzira na razlike u riziku, odgovornosti ili produktivnosti. Dobar primjer je uravnilovka, tipičan problem domaćih Sveučilišta. Na to se nadovezuje i intelektualna uravnilovka koja uz sebe veže protivljenje inovacijama, kreativnosti i promjeni općenito.
Na sličan način su definirani i antiintelektualizam te antiprofesionalizam – negativni stavovi prema struci i uopće intelektualnom radu koji se u okviru agrarnog društva smatrao nepotreban i nevažan. Konačno, egalitarni sindrom karakterizira i snažan negativan stav prema poduzetništvu, koji se manifestira kroz averziju prema bogatima i bogaćenju općenito, riziku i preferiranju sigurnosti te davanju prednosti državnom vlasništvu pred privatnim.
Rasprava o egalitarnom sindromu u Hrvatskoj aktualizirana je prvo kritičkim osvrtom na Županovljevu teoriju od strane Danijele Dolenec (2015), a potom i odgovorom u seriji članaka Aleksandra Štulhofera i Ivana Burića (2015, 2016) s idejom da se empirijski testira postojanje i trajnost egalitarnog sindroma. Toj seriji sam i sâm doprinio u tekstu pod nazivom: „Je li Županov imao pravo? Testiranje podrijetla i perzistencije egalitarnoga sindroma“ (2017), objavljenom u Društvenim istraživanjima.
Kritike egalitarnog sindroma
Kritičari teorije egalitarnog sindroma ističu kako bi vrijednosti koje se vežu uz radikalni egalitarizam mogle biti posljedica ratnih stradanja i ekonomske tranzicije koja se događala 90-ih. Sve ono što anketna ispitivanja pokazuju kao radikalni egalitarizam zapravo bi mogli biti tek nedavno razvijeni odgovori na loše provedenu tranziciju i nasljeđe rata.
I dok su rat i tranzicija zacijelo ostavili duboke tragove u hrvatskome društvu, tragove koji će možda trajati stotinu godina (pogledajmo samo rasne sukobe koji još uvijek plamte u SAD-u imajući na umu da je njihov Civil War završio prije čak 150 godina), rat po svemu sudeći ne objašnjava dugotrajnost egalitarnog sindroma.
Empirijska analiza na kojoj sam radio s kolegama Štulhoferom i Burićem limitirana je veličinom uzorka, usporedivošću podataka te činjenicom da slično istraživanje nije postojalo prije rata (dakle nemamo usporedive podatke koji bi mogli reći da je rat nužno uzrokovao ove faktore), ali ipak možemo nešto reći o dugotrajnosti agrarnog utjecaja. Pronašli smo da udjel poljoprivrednog stanovništva u populaciji današnjih županija 1970. objašnjava veliki dio radikalnih egalitarnih vrednota koje gaje današnji stanovnici. S druge strane, učinak rata (mjeren brojem civilnih i vojnih ratnih invalida) ne pokazuje korelaciju sa egalitarnim sindromom na županijskoj razini. Učinak udjela poljoprivrednog stanovništva 1970. jedini objašnjava raširenost radikalnih egalitarnih normi.
Osim toga, Burić i Štulhofer su u ranijem radu iz 2016. pokazali da su te norme odnosno vrednote negativno povezane sa socioekonomskim razvojem. Zbog toga možemo tvrditi da je egalitarni sindrom vjerojatno naslijeđeni kulturološki kočničar razvoja u Hrvatskoj. Ostaju pitanja bolje teorijske elaboracije egalitarizma (zbog čega bi uopće bio vrijednosna barijera modernizaciji) i kvantifikacije njegova utjecaja na razvoj (teško je reći je li utjecaj «velik», «srednji» ili «mali»).
Egalitarizam kao evolucijsko nasljeđe ljudskog roda
Radikalni egalitarizam predstavlja skup vrijednosti koji je u suštini suprotstavljen napretku koji se dogodio kroz industrijsku revoluciju. On nije, kako se to pogrešno interpretira, posljedica socijalizma, već proizlazi iz agrarnog, pred-industrijskog, maltuzijanskog društva u kojemu je ljudski rod živio od neolitske revolucije 10,000 godina prije Krista, sve do prije otprilike 250 godina. Život u maltuzijanskoj zamci (u nedostatku tehničkog napretka brojnost ljudi zavisi o plodnosti zemlje) ostavio je dugoročne posljedice na kognitivni i psihološki razvoj ljudi. No, takav mentalitet ipak je generirao određene prednosti našim dalekim precima.
Dokaz teze da imamo posla s vrijednosnim sudovima (normama) čije porijeklo seže daleko prije pojave prvih modernih socijalističkih ideja su istraživanja o evolutivnom karakteru egalitarnog sindroma (primjerice, Boehm, 1997; Gavrilets, 2012). Motivi za suradnju i altruizam formirani su u okviru prvobitnih plemenskih zajednica koje su bile temeljni oblik društvene organizacije do pojave prvih gradova. Tokom ranijih stadija razvoja ljudskog roda u vrijeme lovaca i sakupljača, pojava egalitarizma odigrala je ključnu ulogu u prirodnoj selekciji dominantnih zajednica. Homo Sapiens je uspio pobijediti sve ostale ljudske vrste upravo zbog suradnje i dominacije gena altruizma (Scientific American). Suradnja je ojačala lovačka plemena i učinila ih superiornijima onima koji nisu razvili jednake oblike suradnje, dok je altruizam osigurao uspjeh zajednica u borbama i odgoju djece, što je povećavalo šanse za reprodukciju.
Ukratko, antropološka i biološka istraživanja potvrđuju kako su upravo suradnja i altruizam, dakle ključni elementi egalitarizma, bili glavni razlozi zašto je Homo Sapiens opstao nasuprot drugim vrstama ljudskog roda (npr. neandertalac je imao bolje individualne fizičke predispozicije za uspjeh, no Homo Sapiens ga je istrijebio).
Egalitarizam stoga postoji u genetskom kodu u svim društvima. Zbog toga valja biti oprezan s tezom da je egalitarni sindrom jedini ili dominantni razlog sporijeg modernog razvoja nekoga naroda. Upravo suprotno, mogu se postaviti sljedeća pitanja: (1) ako je egalitarizam evolutivno nasljeđe ljudskoga roda, zar se ne bi u svim narodima trebao generirati jednaki (negativan) učinak na ekonomski rast i razvoj; na primjer, zašto egalitarizam jednako ne pogađa Britance i Hrvate? Odnosno, ako i pogađa, zašto u Hrvatskoj hipotetski destimulira rast, dok u Britaniji ne utječe na njega (ili ga možda stimulira, ili u najgorem slučaju, možda ga manje usporava)? Za odgovor na ova pitanja potrebno je ući dublje u povijesni kontekst razvoja demokracije i kapitalizma zemalja jezgre nasuprot zemalja periferije te uvažiti činjenicu da se stanovništvo u zemljama jezgre postupnije prilagođavalo modernim uvjetima života u usporedbi sa stanovništvom u zemljama periferije koje se tokom 20. stoljeća naglo suočilo s uvjetima modernizacije.
U nastavku ću koristiti upravo primjere Hrvatske i Britanije. Oni nipošto nisu slučajevi koji poopćavaju tezu za sve zemlje, no indikativni su za raspravu o ključnoj ulozi različitih brzina modernizacije.
Povijesni kontekst razvoja jezgre i periferije
U Britaniji, kao i u većini zapadnih zemalja i suprotno uvriježenom mišljenju, demokracija se nije razvila kao težnja širokih slojeva naroda, već kroz sukob između elita. Nije se radilo o pritisku masa odozdo, već o širenju odozgo, od elita prema masama. U Britaniji je sukob aristokracije sa kraljem oko upravljanja novim bogatstvom doveo do davanja prava glasa aristokraciji i novom građanstvu obogaćenom na industrijskoj revoluciji. Novonastale elite bojale su se da im kralj ne uzurpira njihovo novostečeno bogatstvo. One dotad nisu imale nikakvu de iure političku moć, te im je interes bio uključiti se u politički proces kolektivnog odlučivanja kako bi mogli držati kralja pod kontrolom i onemogućiti ga u redistribucijskim nakanama (svojevoljnom oporezivanju). Nakon direktnih sukoba s kraljem u vrijeme Glorious revolucije 1688., engleski parlament, koji je tada predstavljao interese novo-obogaćene aristokracije, počinje od početka 18. stoljeća imati sve jaču ulogu u vođenju države.
Tokom 19. stoljeća, u Viktorijansko doba, događaju se tri velike izborne reforme koje polako šire pravo glasa na stanovništvo (prvo na one bogatije, pa potom one s barem nekim oblikom vlasništva), da bi tek krajem Prvog svjetskog rata svi muškarci u Velikoj Britaniji dobili pravo glasa (a žene 10 godina kasnije). Većina drugih europskih zemalja također tek nakon Prvog svjetskog rata daje pravo glasa svojim građanima, uglavnom kao kompenzaciju za sudjelovanje u ratu.
U razdoblju industrijalizacije u zemljama jezgre (19. st.) radnici i seljaci nisu imali niti de facto niti de iure moć, niti mogućnosti i sposobnost organizacije kako bi se borili i štitili svoj interes. Olsonova logika kolektivnog djelovanja objašnjava da se latentnim i disperziranim skupinama puno teže organizirati nego skupinama s usko definiranim interesima. Iako fragmentirani radnički pokreti i počeci komunizma (Marx i Engels pišu Manifest komunističke partije 1848.) sežu u 19. stoljeće, sve do njegova kraja nema široke radničke fronte. To se može vidjeti i po rastu utjecaja engleske Laburističke stranke tek u 20. stoljeću (stranka je formirana 1900.). Dakle tek kada svi dobivaju pravo glasa, stranka počinje redovito ulaziti u Parlament i postaje druga najjača stranka u Engleskoj istiskujući Gladstonove i Lloyd Georgeove Liberale. Na vlast dolaze prvi put 1924. U većini drugih zemalja jezgre (uz mali broj iznimaka), razvoj kapitalizma i industrijalizacija tekli su paralelno sa razvojem demokracije, baš kao što se to događalo u Britaniji.
Na periferiji su, u drugačijem kontekstu, na djelu različiti procesi. Zemlje europske periferije kojima pripada Hrvatska u doba industrijske revolucije nastavljaju život u agrarnom društvu te relativno stagniraju pa čak i nazaduju u odnosu na zemlje jezgre. Takvu je distinkciju ponajbolje opisao Gerschenkron (1962) koristeći primjere Engleske, Njemačke i Rusije kako bi definirao razinu nazadnosti, gdje je Rusija primjer najnazadnije zemlje upravo zbog neprilagodbe na industrijsku revoluciju.
Acemoglu i Robinson (2012) također govore o dva tipa zemalja u doba industrijske revolucije, one koje su ju prigrlile i počele se snažno razvijati i industrijalizirati (što je za sobom nosilo i negativne inicijalne posljedice izrabljivanja radnika i dječjeg rada, dočarane iz Dickensovih i Zolinih romana, ali i reakciju u vidu nastajanja ideologije socijalizma i komunizma, te kasniju borbu za radnička prava omogućenu upravo zahvaljujući paralelnom razvoju demokracije u zemljama jezgre), te one koje su se uporno odupirale prihvatiti industrijalizaciju (poput Otomanskog carstva, Rusije, te jednim dijelom i Austro-Ugarske), čije su vladajuće elite u napretku vidjele opasnost za vlastiti opstanak te su sustavno sprečavale industrijalizaciju.
Podsjetimo i na činjenicu da Marxu i Engelsu u Manifestu komunističke partije na kraj pameti nije zamisliti proletersku revoluciju na istoku Europe koji smatraju suviše nazadnim za revolucionarne društvene procese. Danas se često zaboravlja da je njihov iskazani cilj bio vrlo konkretan – proleterska revolucija u Njemačkoj zbog njenog (relativno malog) zaostajanja za Britanijom i Francuskom sredinom 19. stoljeća.
Uz ekonomsko nazadovanje, zemlje periferije ostaju zarobljene u autoritarnim (monarhističkim) sistemima sve do Prvog svjetskog rata. Dok je u Engleskoj tada već postojala gusta željeznička mreža, u Hrvatskoj je postojala jedna jedina pruga. Dok London početkom 18. stoljeća prelazi broj stanovnika koji Zagreb ima danas, Zagreb prelazi 100,000 stanovnika prvi put na popisu 1921.
Stoga nije čudno da se ideja socijalizma, koja potencira ideju egalitarizma, puno lakše prihvaćala u zemljama periferije, zarobljenima u agrarnim društvima i autoritarizmu, nego u zemljama jezgre, iako je baš u zemljama jezgre rani oblik kapitalizma doveo do ideje komunizma (izvan Europe ideja socijalizma bila je prihvatljiva zbog razbijanja kolonijalnog naslijeđa ali i narativa o eksploataciji od strane jezgre).
Brza modernizacija na periferiji i superbrza modernizacija u Hrvatskoj
Tokom druge polovice 20. stoljeća, nakon Drugog svjetskog rata, ubrzana industrijalizacija počinje i u zemljama europske periferije, i to uglavnom u okviru socijalističkog oblika upravljanja. Socijalizam tada, u razdoblju od 50-ih do početka 80-ih godina, u većini zemalja europske periferije dovodi do nagle i ubrzane industrijalizacije. To se događa uz razlike u intenzitetu tog projekta s obzirom na različite razine predratnog dosegnutog razvoja (primjerice Čehoslovačka i Poljska su bile razvijenije od europskog jugoistoka). Druga razlika je u načinu uspostave režima, gdje je u jednima revolucionarni politički pokret izrastao interno i zauzeo vlast u određenim okolnostima, a u drugima je eksterno nametnut tenkovima (prije 2. svjetskog rata u baltičkim zemljama ili krajem rata u ostalim istočnoeuropskim državama). To je različito odredilo njihovu geopolitičku poziciju u uvjetima hladnog rata gdje se novi socijalistički režim većinom percipirao kao stran i nametnut što je imalo antimotivacijski učinak kod stanovništva.
U odnosu na druge zemlje europske periferije, bivša Jugoslavija (i unutar nje Hrvatska) je imala specifičnu poziciju. Komunistička partija imala je legitimitet osloboditelja zemlje od nacističke okupacije te je državu postavila na federalističkim načelima nacionalnog oslobođenja i povrata teritorija (Hrvatska je primjerice prvi puta u povijesti imala čitavu istočnu obalu Jadrana, od Savudrije do Prevlake), zbog čega je imala veću potporu stanovništva, kredibilitet i povoljan geopolitički položaj (na temelju kojega je ubirala značajne rente desetljećima nakon prekida sovjetskog utjecaja). Nakon 1948. i raskida sa boljševizacijom društva slijedio je niz reformatorskih eksperimenata, sa različitim učincima, u upravljanju ekonomijom i organizaciji društva. Sekularizacija, odvajanje crkve od države, ravnopravnost žena, procesi decentralizacije, urbanizacija, otvaranje prema svjetskom tržištu, i sl. predstavljale su značajne modernizacijske iskorake u usporedbi prema zatečenom stanju (vidjeti knjigu Rudolfa Bićanića Kako živi narod o razini predratne bijede većine stanovništva, o prisutnosti gladi i bolestima što je iskorijenjeno upravo u bivšoj državi).
U tadašnjoj SR Hrvatskoj upravo je u istom 30-godišnjem razdoblju od circa 1950. do 1980. izgrađen ogromni dio gospodarske i socijalne infrastrukture koju i danas koristimo, te je značajno porastao životni standard. BDP-a per capita (u stalnim US dolarima 1990.) povećan je u 30 godina za 5,2 puta (sa $1709 1952. na $8,922 1981.; izvor Maddison Project; vidi Tablicu) što nam je omogućilo da prestignemo Grčku, Irsku i Portugal i smanjimo zaostajanje za većinom zemalja europske jezgre jer je rast BDP-a per capita bio brži od njihovih (tako je npr. susjedna Austrija povećala u istom razdoblju BDP pc za 3,5 puta a Italija za 3,6 puta). Međutim, Hrvatska 80-ih ulazi u razdoblje relativne stagnacije čime počinje ponovno zaostajanje koje traje sve do danas (u idućih 30 godina, od 1981. do 2010. realni BDP per capita se u Hrvatskoj povećao za samo 1,1 puta dok se u Irskoj povećao za 2,5 puta, Portugalu 1,8 puta, Grčkoj 1,6 puta, Austriji 1,8 puta i Italiji 1,4 puta). U usporedbi sa socijalističkim zemljama istoka i jugoistoka Europe, Hrvatska je 1952. po BDP pc bila ispod Čehoslovačke, Mađarske, Poljske te čak i Bugarske, da bi do 1981. prestigla sve te zemlje (Mađarska je zaostala za 40% a Poljska za čak 67%) i povećala razliku u odnosu na ostale zemlje. Po istom pokazatelju, od 1981. do 2010. Mađarska je smanjila zaostatak, a Češka, Slovačka i Poljska su pretekle Hrvatsku, s tim da su 2017. rezultati još porazniji za Hrvatsku.
| Povećanje BDP pc 1952. – 1981. |
Povećanje BDP pc 1981. – 2010. |
Razina BDP pc 1952. (USD) | Razina BDP pc 1981. (USD) | Razina BDP pc 2010. (USD) | ||
| 1 | Hrvatska | 5.2 | 1.1 | 1,709 | 8,922 | 9,849 |
| 2 | Slovenija | 5.3 | 1.4 | 2,347 | 12,444 | 17,529 |
| 3 | SFR Jugoslavija | 4.8 | – | 1,333 | 6,340 | – |
| 4 | Čehoslovačka (Češka) | 2.2 | 1.7 | 3,598 | 7,912 | 13,020 |
| 5 | Mađarska | 2.3 | 1.3 | 2,762 | 6,351 | 8,353 |
| 6 | Poljska | 2.1 | 2.0 | 2,521 | 5,385 | 10,762 |
| 7 | Rumunjska | 3.1 | 1.2 | 1,333 | 4,087 | 4,653 |
| 8 | Bugarska | 3.3 | 1.5 | 1,893 | 6,186 | 8,946 |
| Prosjek (1-8) | 3.54 | 1.45 | 2,187 | 7,203 | 10,444 | |
| 9 | Austrija | 3.5 | 1.8 | 3,967 | 13,718 | 24,096 |
| 10 | Italija | 3.6 | 1.4 | 3,591 | 13,018 | 18,520 |
| 11 | Grčka | 4.3 | 1.6 | 2,053 | 8,896 | 14,691 |
| 12 | Portugal | 3.7 | 1.8 | 2,161 | 8,114 | 14,279 |
| 13 | Španjolska | 3.6 | 1.8 | 2,558 | 9,186 | 16,797 |
| 14 | Irska | 2.4 | 2.5 | 3,642 | 8,716 | 22,013 |
| Prosjek (9-14) | 3.52 | 1.82 | 2,995 | 10,274 | 18,399 |
Tablica prikazuje ukupno povećanje BDP-a per capita od 50-ih do 80-ih, te od 80-ih do 2010. Hrvatska je od 1952. do 1981., u samo 30 godina upeterostručila svoj BDP per capita. Za usporedbu su uzete zemlje sa relativno niskim razinama BDP-a per capita 50-ih, od kojih je tadašnja SR Hrvatska pri samom dnu, da bi pred početkom 80-ih prestigla sve Istočnoeuropske zemlje, Irsku, Portugal, i Grčku. Od bivših zemalja Jugoslavije jedino je Slovenija rasla još impresivnije te početkom 80-ih gotovo dostigla standard Austrije i Italije. U idućem 30-godišnjem razdoblju Hrvatska je rasla najsporije od svih te je ostala na gotovo jednakoj razini dohotka per capita kojeg je postigla početkom 1980-ih.
Izvor podataka: Maddison Project.
U razdoblju brze modernizacije Hrvatske od 1952. do početka 80-tih prošlog stoljeća stvoren je ogroman kapital u gospodarskoj i socijalnoj infrastrukturi, više nego u čitavoj dotadašnjoj povijesti (tvornice, hoteli kojih je za desetak godina izgrađeno blizu 500, morske i zračne luke, cestovna i željeznička mreža, energetski objekti kao što su hidroelektrane, termoelektrane, nuklearna elektrana, elektro prijenosna mreža, rafinerije, naftovod, stanovi, kuće, škole, vrtići, bolnice, muzeji, biblioteke itd). Pokazatelj industrijalizacije je i nagli pad udjela agrarnog stanovništva koji je početkom 50-ih iznosio 56% ukupnog stanovništva (65% aktivne radne snage), dok krajem 80-ih pada na 10% (12% aktivne radne snage). Iako je dio industrijske infrastrukture postojao i prije rata, njezin zamah kao i posebno nagli rast urbanizacije u promatranom periodu dovodi do zaključka da je u samo 30 godina u Hrvatskoj, kao i u većini zemalja periferije, ostvarena modernizacija za koju je u jezgri trebalo oko 150 godina. Uspoređujući učinke modernizacije na životni standard, i uzimajući 1820. kao početnu godinu po Maddisonu, u odnosu na Hrvatsku Britaniji je za povećanje BDP per capita za 5,2 puta trebalo točno 150 godina. Francuska je za isto povećanje trebala 134 godine, Austrija 136 godina, Italija 147 godina itd.
U samo tri desetljeća napravljen je relativno uspješan prijelaz iz agrarnog društva u industrijsko. Masovne migracije stanovništva iz poljoprivrede u industriju posljedično su dovele do visokog ekonomskog rasta jer su se resursi re-alocirali iz neefikasne poljoprivrede u puno efikasniju industriju.
Kolaps 80-ih
Nagli rast temeljen na brzoj industrijalizaciji ubrzo se ispuhuje. Većina socijalističkih zemalja počela se zaduživati na Zapadu i temeljiti svoj rast na dugu. Već prva ozbiljna naftna kriza 70-ih zadaje snažan udarac dotadašnjem komandno-dužničkom modelu rasta pa 80-e godine označavaju početak kraja socijalističkog ekonomskog modela. Razvijeni Zapad tada ulazi u razdoblje treće industrijske IT revolucije (koja traje još i danas), pojačava se globalizacija a centralno-planski i samoupravni model gospodarskog razvitka to ne mogu pratiti.
Socijalističke vlasti u državama europske periferije nisu znale napraviti prijelaz iz industrijskog u post-industrijsko društvo na jednako uspješan način kao što su napravili prijelaz iz agrarnog u industrijsko. Razlog je u tome što tehnološki napredak nije moguće planirati. Industrijalizaciju dijelom jest, jer je poanta bila plansko oponašanje onoga što su ranije velikim dijelom spontano napravili Englezi ili Nijemci. Centralno-planski sustavi mogu biti dobri u industrijskom kopiranju, ali ne i u kreiranju jer nemaju interni poticaj za inovacije.
Raspadom socijalističkog modela u zemljama periferije krajem 20. stoljeća počinje razdoblje tranzicije ka demokraciji i kapitalizmu. U mnogima je prijelaz bio primarno deklarativan. Tranziciju su većinom vodile bivše socijalističke političke elite koje su se pokazale neuspješnima u upravljanju bivšim modelom. S takvom su praksom nastavile tijekom tranzicije, zadržavajući staru moć u novim partijskim oblicima, formalno poštujući temeljne demokratske standarde (novi ustavi, višestranački izbori), ali omogućavajući klijentelističke kontrole i transfere ranije javnih odnosno državnih, a u bivšoj Jugoslaviji nominalno društvenih resursa. Početkom 90-ih nastupa doba velikog pada BDP-a i životnog standarda. Raste nezaposlenost i opet počinju emigracije stanovništva.
U 50-ak godina, dakle kroz pamtljivi dio životnog vijeka samo jedne generacije, zemlje periferije prošle su kroz socijalistički oblik industrijalizacije i urbanizacije, pad socijalizma te konačno kroz uglavnom neuspješnu prvu fazu tranzicije koju su vodile stare elite. U pojedinim zemljama periferije tek je posljednjih godina kroz EU integracijske procese započela uspješnija tranzicija druge faze. Druga faza počinje sa jačim angažiranjem starih članica EU u privlačenju zemalja europske periferije u učlanjenje u Uniju (velikim dijelom zbog geostrateških razloga odnosno zbog ideje jačanja pozicije EU na svjetskom tržištu spram novih globalnih konkurenata), gdje se kao uvjet pridruživanja nameće implementacija pravila na kojima funkcionira EU, jačanje uloge institucija vladavine zakona, demokratskih procedura i tržišne otvorenosti za što se davala konkretna financijska pomoć. Ipak, pokazalo se da su vladajuće elite pojedinih zemalja, nakon ubiranja koristi od pridruživanja (fondovi, niske kamatne stope i povoljno zaduživanje), sklone posezati za starim autokratskim oblicima vladavine radi što dulje konzumacije moći.
Spora prilagodba u jezgri nasuprot prebrze na periferiji
U razlici između dugotrajne i evolutivne prilagodbe u europskoj jezgri spram brzih i naglih promjena na periferiji potencijalno leži jedan od razloga mentalitetne i kulturološke neprilagođenosti većine naroda periferije modernome svijetu i kapitalističkom sustavu. Sporija prilagodba kulturoloških obrazaca ponašanja, neformalnih običaja, tradicionalnih idejnih i religijskih svjetonazora omogućava opstojnost sindroma egalitarizma koji na periferiji djeluje kao prepreka za moderan ekonomski rast i razvoj u tržišnom i demokratskom okviru.
S jedne strane nije bilo dovoljno vremena za prilagodbu stanovništva brzim industrijsko-urbanim promjenama. S druge strane nije izgrađivan institucionalni okvir niti javna dobra koja bi olakšavala prilagodbu te potiskivala antimodernizacijsko nasljeđe agrarnoga društva. U pojedinim zemljama europskoga jugoistoka čak se može govoriti i o ostacima plemenskog nasljeđa kao podlozi ‘rodijačkog’ crony kapitalizma.
Veliki dio ljudi rođenih 40-ih, 50-ih, pa čak i početkom 60-ih godina prošlog stoljeća rođeni su u agrarnim zajednicama, u selima, a roditelji su im barem prvi dio života živjeli prema običajima kao njihovi preci iz prethodnih stoljeća. Ljudi rođeni nakon Drugog svjetskog rata (tzv. baby boomeri) proživjeli su nevjerojatan napredak svojstven trima industrijskim revolucijama u samo jednom životnom vijeku! Iako danas svako od njih uzima taj napredak zdravo za gotovo i iako ljudi rođeni 50-ih u zabitim selima danas koriste pametne telefone, problem kulturološke prilagodbe je ostao. Prebrzi razvoj unutar jedne generacije nije mogao suzbiti mentalitet naslijeđen iz agrarnog društva.
U zemljama jezgre slična je prilagodba trajala kroz nekoliko generacija i u nekoliko faza. Inicijalni prijelaz iz agrarnog društva dogodio se krajem 18. i početkom 19. stoljeća. Idući veliki prijelaz bio je brz tehnološki napredak iz druge polovice 19. i s početka 20. stoljeća, kada svijet upoznaje modernu medicinu, automobile, električnu energiju i na njima zasnovane inovacije.
Sve daljnje promjene tokom 20. stoljeća, uključujući i ovu posljednju, informacijsko-tehnološku, proživljavale su nove generacije, neopterećene agrarnim naslijeđem. Time je i prilagodba na kapitalistički sustav (karakteriziran stalnim rastom nasuprot maltuzijanske stagnacije, promjenama, inovacijama, novim proizvodima, potrošačkim mentalitetom itd.) tekla puno lakše nego na periferiji koja je sve te promjene proživljavala tokom jedne generacije i to u okviru socijalizma. Drugim riječima, tržišnu ekonomiju kakvu danas poznajemo u kulturološkom smislu lakše su prihvatile zemlje jezgre od zemalja periferije. Imale su naprosto više vremena.
U takvom povijesnom kontekstu, Hrvatska je zaostala, periferna europska zemlja koja je relativno nedavno prošla tranziciju iz agrarnog u industrijsko društvo i još uvijek se nalazi u takozvanoj post-industrijskoj tranziciji. U tom smislu možemo govoriti o dugotrajnosti (inerciji) naslijeđa egalitarizma i njegovom značajnom utjecaju na formiranje današnjeg mentaliteta u Hrvatskoj i posljedicama za ekonomski i uopće društveni razvoj. Koliko je taj mentalitet stvarno bitan u odnosu na druge faktore poticanja ili ograničavanja rasta i razvoja tema je za daljnja istraživanja.