U sklop neobičnih vrednota koje su prilično raširene u Hrvatskoj ulaze antiintelektualizam, antiprofesionalizam, sklonost uravnilovki, odbojnost prema poduzetništvu (fobija od privatnika), sklonost preraspodjeli i jednakoj raspodjeli. Sociolozi Štulhofer i Burić empirijski su dokazali raširenost ovih ideja (vrednota) koje je davno razotkrio sociolog Josip Županov označivši ih pojmom radikalni egalitarizam.
Egalitarizam je raširena i normalna ideja koju susrećemo u svim društvima. Međutim, radikalni egalitarizam ima obilježja sindroma. Podrazumijeva neobično razumijevanje društva. Društvo se ne shvaća kao zajednica sposobna za rast i razvoj. Ono je poput plemena koje uvijek proizvodi isti rezultat, pa taj rezultat valja raspodijeliti među članovima. A članovima je bolje da im glave previše ne strše.
Radikalno egalitarni stavovi mogli bi objasniti sporost našeg gospodarskog i društvenog razvitka. Egalitarni sindrom mogao bi smanjiti sklonost riziku i otežati prisvajanje rezultata ulaganja i rada, smatraju sociolozi Štulhofer i Burić.
Ekonomski aspekti radikalnog egalitarizma: porezi i državne tvrtke
Kako ekonomisti razumiju nalaze sociologa? Prvo pada na pamet da radikalni egalitarizam pogoduje izglasavanju visokih i progresivno rastućih poreznih stopa. Slika 1 prikazuje odnos razine razvitka i najviše stope poreza na dohodak. Hrvatska ima najveće odstupanje od očekivane vrijednosti prikazane pravcem. Odstupanje iznad crte znači nerazmjerno veliku progresivnost poreza na dohodak u odnosu na dostignutu razinu gospodarskog razvitka. To naizgled govori u prilog teze o egalitarnom sindromu glasača i njihovih političkih zastupnika.
Porezna reforma 2017. nije značajno korigirala odstupanje prema dolje (učinak reforme se ne vidi na slici gdje su prikazani podaci za 2015., ali točka na okomitoj osi i dalje se nalazi iznad 40% kada se najviša stopa od 36% uveća za zagrebački prirez).
Izvor: Eurostat i Europska komisija, Taxation Trends in the European Union
Nadalje, poznato je da vlada ima udjele u stotinama državnih tvrtki. Većina nije ekonomski efikasna. Kontrolirane su od strane političkih stranaka i interesnih skupina, uz vrlo slabu primjenu testova javnog interesa. Restrukturiranjem i pametnom privatizacijom državnih poduzeća ne bi se samo smanjio prostor korupcije, već bi se povećao i potencijal hrvatskoga gospodarstva za rast. Može li egalitarni sindrom objasniti zašto se to ne događa?
Interesi, a ne radikalni egalitarizam
Ljudi možda misle kako državno znači «naše», zajedničko i identificiraju se s time (mada većina od toga «našega» nema neke koristi). Ako je ovo objašnjenje točno, ono ide u prilog hipotezi o egalitarnom sindromu.
Međutim, razlozi visine poreza i raširenosti državnih tvrtki mogli bi biti prizemniji: puki interesi i želja za zaklonom od tržišta reflektiraju trenutne ekonomske ciljeve nezavisno od kulturnoga naslijeđa. Težnja zadržavanju mnogo poduzeća pod kontrolom države znači mnogo radnih mjesta koja se dodjeljuju nepotističkim i političkim vezama. Zaklanjanje pod skute državnoga vlasništva može biti i plod nade da će se slučaju poslovnih poteškoća političkim pritiskom lakše ishoditi beneficije od vlasti, nego od privatnoga poslodavca.
Ako je tako, onda državna kontrola nad mnoštvom poduzeća u Hrvatskoj nije posljedica snažnog pritiska javnosti koja je zaražena egalitarnim sindromom, nego je riječ o posljedici interesa ljudi koji zavise o vladi i koriste njene instrumente u vlastitu korist.
Stavovi ljudi variraju i polariziraju se – nisu uklesani u kamen
Istražujući ekonomske stavove hrvatskih birača potkraj 2014. naišao sam na zanimljiv rezultat: stavovi dijela ljudi podložni su velikim promjenama. Znači da nisu čvrsto ukorijenjeni u kulturnim vrednotama (inače se ne bi mijenjali zavisno o kontekstu). 38% birača se protivi stavu da treba što prije privatizirati državna poduzeća (naspram 28% koji podupiru i gotovo 1/3 onih koji ne znaju kako odgovoriti na to pitanje). Čak 30% podržava (naspram 23% koji se protive) stav da neka poduzeća treba nacionalizirati radi postizanja što veće jednakosti. Međutim, kada se u pitanju naglasi da privatizacija ne smije zahvatiti poduzeća koja raspolažu prirodnim resursima, odgovori se mijenjaju. Protivnici i zagovornici privatizacije jasnije se polariziraju: 45% je protiv, 44% za, a samo 11% ispitanika ne zna odgovor. Stavovi se vjerojatno nisu bitno promijenili nakon jeseni 2014. kada je provedeno istraživanje.
Prema tome, privatizacija državnih poduzeća – nešto za što bismo očekivali otpor kod velike većine građana ako smo većinom zaraženi egalitarnim sindromom – ne izaziva jednoznačne reakcije, nego podjelu na dva velika bloka. Čini se da je oko jedne trećine ljudi baš čvrsto protiv bilo kakve privatizacije, neki od njih ne bi imali ništa protiv nacionalizacije, ali stavovi dijela ljudi zavise o kontekstu i načinu kako je postavljeno pitanje (slika 2). Ukupan stav bolje je opisati kao oštru polarizaciju, nego kao robovanje egalitarnom sindromu (na ovom ekonomskom primjeru).
U kategoriju «Za» broje se ispitanici koji se u potpunosti ili uglavnom slažu s tvrdnjom, u kategoriju «Protiv» broje se ispitanici koji se u potpunosti ili uglavnom protive. Razliku između 100% i zbira onih koji su za ili protive čine ispitanici koji nemaju mišljenje. Istraživanje je provedeno na velikom nacionalno reprezentativnom uzorku N=1937 u suradnji s agencijom Ipsos u rujnu i listopadu 2014.
Izvor: Arhivanalitika, 2014
I u odnosu ispitanika prema poreznim opterećenjima ne pronalazi se vidljiv trag egalitarnog sindroma. Prvi prikaz (na slici 1), koji je pokazao izrazitu poreznu progresivnost na dostignutom stupnju ekonomskog razvitka, rezultat je iz duge prošlosti koja je oblikovala današnji porezni sustav. Kada se ljude pita o poreznoj politici u sadašnjosti i budućnosti, čak 71% ispitanika ne podupire rješavanje problema fiskalnog deficita i javnog duga povećanjem poreza na dohodak. Samo 21% poduprlo bi takvo rješenje. 50% ispitanika ne podupire niti povećanje poreza na dobit. U društvu «bolesnom» od egalitarnog sindroma očekivalo bi se da velika većina traži agresivnije otimanje dobiti od kapitalista. Samo manjina (doduše, ne mala manjina!) od 42% podupire takvo rješenje.
Glavna poruka glasi da nema jednostavnog preslikavanja 1:1 između radikalnog egalitarizma i stavova o ekonomskim politikama. Veliki dio građana podupire politike koje nisu u skladu s egalitarnim sindromom. Sklop radikalno egalitarnih ideja, bez sumnje, postoji među građanima Hrvatske, no nije jasno kako utječe na politike. Zbog toga političari imaju ogromnu odgovornost, ne mogu se izvlačiti da samo slijede narodni interes ili stav, jer oni nisu jasno artikulirani.
Titranje u žice egalitarnog sindroma – svirka interesa
Neke epizode iz nedavne prošlosti ukazuju da političari jako osluškuju bilo naroda, ne bi li prepoznali javni interes. Podsjetimo kako je Milanovićeva vlada odustala od takozvane monetizacije autocesta nakon prijetnje uspješnim referendumom. Interesna skupina koja je stajala iza referenduma (cestarski sindikat) uspjeh svoje kampanje dugovala je i titranju u žice egalitarnog sindroma («naše» autoceste). Međutim, upravo se o tome i radi. Egalitarni sindrom vjerojatno nije zadan, u smislu da neizbježno određuje ishode političkih procesa. Interesne skupine ga pobuđuju i pojačavaju kada im je to oportuno te ga time uvećavaju. Pojavljuju se i obrnute situacije, kao kada je u okviru nedavne porezne reforme smanjen porez na dobit. Premda su takve situacije rijetke, u društvu u kojem dio ljudi gaji radikalno egalitarne norme mogu se voditi politike koje nisu usklađene s njima (a vrijedi i obratno).
Lakoća organizacije interesnih skupina i podložnost politike njihovom djelovanju dovode do povremenih reakcija koje su samo naizgled egalitarne («ne damo naše autoceste»). No, kada takva kampanja završi s valjda najskupljim autocestama po prosječnom prijeđenom kilometru na danoj razini realnoga dohotka na svijetu, čini se da je pametnije naučiti prepoznavati kada nas kao potrošače i porezne obveznike veslaju, nego se do kraja života iz protesta ili zbog novčanika voziti starom cestom na more.
Egalitarni sindrom vjerojatno nije uzrok, ali služi kao instrument
Nema sumnje da su naši ugledni sociolozi načeli jako zanimljivu temu. Iz ekonomske perspektive njihove rezultate ne treba tumačiti kao znak da društvo ne može napredovati bez promjene fundamentalnih vrednota. Stvarnost se oblikuje kroz igre interesa u kojima se smišljaju atraktivne storije o zaštiti javnog i nacionalnog interesa. Floskule o potrebi ujedinjavanja, stavljanju glava na kup, otporu strancima, stavljanju volana u ruke «naših ljudi», sve to budi jake emocije i aktivira stavove koji se formiraju na temelju dubokih kulturnih normi. Međutim, ako nisu u pitanju prirodne katastrofe, ratovi i slične nepogode koje traže kolektivnu mobilizaciju, iza kolektivističkih usklika najčešće stoji jedna ili mali broj glava koje će od skupljanja većega broja glava na kup imati privatne koristi. Jer, mnogo glava na kupu ne vidi širu sliku.