EJS 14: Oporezivanje kapitala (I dio)  

U prvom nastavku o oporezivanju kapitala Šimović i Deskar-Škrbić objašnjavaju koncepte i detaljno uvode čitatelje u problematiku oporezivanja dobiti

Ad
Ad

U prethodnim tekstovima analizirali smo pitanja oporezivanja potrošnje i rada. U ovom tekstu i njegovom nastavku bavimo se oporezivanjem kapitala.

Kapital se kao porezna osnovica definira široko. Promatra se kao imovina (bogatstvo) u najširem smislu. Tu je uključena materijalna i nematerijalna imovina, financijska imovina i štednja, te dohoci od te iste imovine, odnosno sve ono što nije oporezivano kroz potrošnju i dohotke od rada.

Definicije, podjela i obuhvat poreza na kapital (i imovinu)

Velike su razlike u vrstama i obuhvatu poreza na kapital u zemljama Europske unije. Prema metodologiji EU,porezi na kapital mogu se podijeli u dvije skupine: poreze na dohotke od kapitala i poreze gdje je predmet oporezivanja imovina (bogatstvo) (Slika 1).

Slika 1. Podjela poreza na kapital

Izvor: prilagođeno prema Europskoj komisiji (2019).

Prvu skupinu čine porezi na dohotke od kapitala i poslovanja pravnih i fizičkih osoba. Ta skupina uključuje porez na dohodak poduzeća (dobit ili profit) kao pravne osobe, odnosno dohodak od dioničkog kapitala, te poreze koji se plaćaju kao preduvjet za poslovanje. Tu su i imovinski porezi poduzeća. U skupinu ulaze i porezi na dohotke od kapitala (i imovine) koje ostvaruju fizičke osobe (kućanstva i samozaposleni) pasivnim ulaganjem. To su, primjerice, dohoci od prinosa financijske imovine (dividende, kamate) ili dohoci od drugih vrsta imovine (materijalne i nematerijalne) poput najma od nekretnina, raznih dohodaka od imovinskih prava, te povremeni dobici lutrijskih igara.

Drugu skupinu čine porezi koji opterećuju imovinu ili bogatstvo: porezi na nekretnine, pokretnine (motorna vozila, plovila, umjetnine, plemenite kovine i sl.), porezi na nasljedstva i darove itd. Uz ove „klasične“ imovinske poreze, u ovu skupinu prema metodologiji EU ulazi i oporezivanje poslovanja kroz plaćanje raznih licenci, pristojbi i biljegovnih pristojbi. U nekim zemljamapostoji porez na cjelokupno neto bogatstvo ili imovinu (eng. net wealth tax) koji  oporezuje vrijednost svih nabrojanih vrsta imovine. Osim vrijednosti imovine predmet oporezivanja mogu biti i neke karakteristike imovine poput površine kod nekretnina, duljina plovila, snaga motora kod automobila ili količina ispuštanja CO2, ako se u imovinski porez želi uključiti ekološka komponenta.

Kod definicija potrebno je istaknuti problem semantike. Često se brkaju pojmovi kapitala i imovine. Važno je istaknuti da je kapital imovina u najširem smislu u koju je uključena materijalna i nematerijalna imovina, financijska imovina i štednja te potraživanja. Semantički problem dijelom je prisutan i u hrvatskom poreznom sustavu. Na primjer, pri oporezivanju dohotka fizičkih osoba, uz dohotke od rada, postoje i dohoci od kapitala (dividende, kamate, kapitalni dobici itd.) i dohoci od imovine i imovinskih prava (najma ili zakupa nekretnina i pokretnina, dohodak od imovinskih prava, od otuđenja-preprodaje imovine itd.). Sadržajno, u oba zadnja slučaja riječ je o dohocima od kapitala odnosno imovine. No, dohoci od kapitala kakve prepoznaje hrvatski porezni sustav su zapravo dohoci (prinosi) od ulaganja u financijsku imovinu. Dohoci od imovine i imovinskih prava su dohoci od ulaganja u pojedine oblike materijalne i nematerijalne imovine. U oba slučaja prinosi mogu biti tekući ili kapitalni. Primjeri tekućih prinosa su dividende i kamate kod financijske imovine, odnosno najam kod nekretnina. Kapitalni prinos je realizirani porast vrijednosti neke imovine, bilo dionice ili nekretnine.

Vratimo se na porezni obuhvat pojedinih oblika imovine zbog različitih pristupa oporezivanja. Neke vrste dohodaka od imovine se oporezuju, a neke ne.  Na primjer, dividende i kamate dugo vremena u Hrvatskoj nisu bile oporezivane.  Porezno zakonodavstvo eksplicitno ne prepoznaje dohodak ostvaren od otkupa potraživanja (tzv. faktoring). Ako tim poslovanjem zarađuje tvrtka, onda je tako ostvaren dohodak (prinos ili dobit) predmet oporezivanja poduzeća. Međutim, ako istu zaradu ostvari fizička osoba, takva vrsta dohotka od kapitala/imovine nije prepoznata u hrvatskom zakonodavstvu. Nadalje, često se razdvajaju špekulativne investicije od dugoročnih (kapitalnih) investicija tako da se kapitalni dobici nakon nekog razdoblja, najčešće dvije godine, ne oporezuju.

Slično je i kod oporezivanja imovine (bogatstva) gdje postoje još veće razlike među zemljama. U slučaju nekretnina, Hrvatska oporezuje samo kuće na odmori to prema površini, a ne vrijednosti. Komunalna naknada koju naplaćuju općine i gradovi (npr. komunalna naknada u Zagrebu) prema metodologiji EU svrstava se u poreze koji opterećuju imovinu, kao da je riječ o porezu na nekretnine. Imamo i poreze na pokretnine kao što su cestovna motorna vozilai plovila. Poanta je da svaka zemlja odnosno društvo samostalno odlučuje koji obuhvat imovine će biti oporeziv i kolika će biti visina tog opterećenja.

Učinci oporezivanja dohodaka od kapitala i poslovanja

Dok oporezivanje radautječe na tržište radne snage, sustav oporezivanja dohotka od kapitala može znatno utjecati na tržište kapitala. Porez na dohodak od kapitala mijenja relativne cijene na tržištima kapitala i pritom utječe na veličinu i strukturu štednje i investicija, koje su najčešći izvor dohodaka od kapitala.  Što se veći dio dohotka štedi, više se investira, a to kasnije povećava razinu dohotka.

Kada govorimo o štednji, promatramo štednju pojedinca i štednju poduzeća. Bogatiji pojedinci više štede. Stoga se smanjivanjem progresivnosti sustava oporezivanja dohotka može utjecati na povećanje štednje. S druge strane, štednja ne ovisi samo o visini dohotka nego i o graničnoj sklonosti štednji koja se razlikuje od zemlje do zemlje te ovisi o mnogim čimbenicima kao što su obrazovanje, dob, spol i slično (vidjeti više uB2B 4: Štednja i štednja i investicije). Oporezivanje štednje smanjuje i neto prinos na štednju, što utječe na odluke kućanstava u kratkom roku. Niža neto stopa prinosa na štednju dovodi do aktiviranja učinka supstitucije i učinka dohotka, kao i kod oporezivanja rada. Ukoliko smanjimo štednju jer se oporezuju kamate na štednju, znači da je prevladao učinak supstitucije. Ako povećamo štednju da bi nadoknadili gubitak prinosa (kamate) zbog povećanog poreza, znači da je prevladao učinak dohotka.

Štednja poduzeća, investicije i porez na dobit: analiza djelomične ravnoteže

Slični zaključci vrijede kada je riječ o štednji poduzeća. Najveći dio njihove štednje predstavljaju iznosi amortizacije i neraspodijeljena dobit. Poduzeća će uglavnom pribjegavati nekom od dopuštenih oblika ubrzane amortizacije, što će povećati njihovu štednju i time smanjiti poreznu osnovicu i sam iznos poreza na dobit.  Budući da je ubrzana amortizacija porezni poticaj, njome se efektivno snižava porezno opterećenje, a smanjenje poreza na dobit utječe na povećanje štednje poduzeća, a time potencijalno i na povećanje ulaganja. Slično vrijedi i za neraspodijeljenu dobit. Ako se raspodijeljena dobit (dividende, udjeli u dobiti) jače oporezuje od zadržane dobiti, poduzeće će više štedjeti odnosno zadržavati dobit i obratno, ako se zadržana dobit jače oporezuje, poduzeće ima poticaj povećati raspodjelu dobiti.

Stanovništvo ima značajniji udio u akumulaciji štednje, dok poduzeća više investiraju što upućuje na to da se sve planirane investicije neće moći financirati iz glavnice (kapitala) odnosno akumulirane dobiti. Poduzeća se i zadužuju. Stoga poduzeća, koja višak slobodnoga kapitala akumuliraju za investicije potiču ekonomski rast i razvoj u dugom roku. Promotrimo učinke oporezivanja na investicije s gledišta poduzeća.

Porez na dobit je temeljni porezni oblik za poduzeća, koji najviše utječe na odluke poduzeća o investicijama. Koliko će oporezivanje dobiti utjecati na investicije ovisi o prirodi investicijske funkcije. Ona ovisi o nekoliko čimbenika: o očekivanoj profitabilnosti projekata (neto stopa povrata), promjenama u prodaji (realizaciji) i promjenama postojećih proizvodnih kapaciteta u odnosu na prodaju te o raspoloživosti vlastitih sredstava, što uključuje dobit nakon oporezivanja i amortizaciju.

Prema tome, oporezivanjem dohodaka od kapitala ne ostvaruju se samo ciljevi vezani uz financiranje javnih potreba, već i ciljevi vezani uz investicije u gospodarstvu. S obzirom na brojnost i različitost poreznih oblika, ti su učinci značajni i međusobno isprepleteni.

Oporezivanje dohodaka od kapitala više je u skladu s tzv. konceptom dohotka, o čemu smo govorili u prethodnom tekstu. Koncept dohotka podrazumijeva da se porezom obuhvate svi dohoci (i od rada i od kapitala) bez obzira na način stvaranja samog dohotka. S druge strane, koncept potrošnje podrazumijeva da treba oporezivati samo dohotke namijenjene potrošnji. Budući da nije uvijek moguće jasno razdvojiti dohodak namijenjen potrošnji od dohodaka koji se usmjeravaju u štednju i investicije, u alternativnom pristupu oporezivanju ne oporezuju se prinosi (dohoci) od štednje i investiranja. Zagovaratelji tog koncepta potrošnje ističu kako dohodovni koncept negativno utječe na investicije jer diskriminira štednju u odnosu na korištenje dohodaka za sadašnju potrošnju. Dolazi do tzv. dvostrukog oporezivanja štednje– prvo u trenutku njenog formiranja, a drugi put u trenutku ostvarivanja prinosa. Stoga opravdanje za izuzimanje dohodaka od kapitala od oporezivanja jest činjenica da je to nepoželjno u zemljama u kojima je potražnja za kapitalom veća od njegove ponude. Zbog toga slabije razvijene europske zemlje u prosjeku imaju niže stope poreza na dohodak, a neke poput Estonije uopće ne oporezuju dobit koja se ne isplaćuje – ostaje u poduzeću.

Mnoge su zemlje išle alternativnim putem tako da nižim proporcionalnim stopama oporezuju dohotke od kapitala (tzv. dualni porez na dohodak). No, bez obzira na koji se koncept pojedina zemlja odlučila važno je imati na umu da oporezivanje dohotka od kapitala mijenja relativne cijene i utječe na tržište kapitala. Stoga,  ako se i oporezuju dohodci od kapitala, a posebno od financijske imovine, preferira se horizontalni pristup kako se ne bi porezno privilegirala pojedina vrsta imovine odnosno njenog prinosa.

Složenost sustava i prelijevanja: model opće ravnoteže

Već smo spomenuli kako su učinci oporezivanja značajni i međusobno isprepleteni. Prethodna razmatranja temeljila su se na modelu djelomične ravnoteže: ograničili smo se samo na učinke na jednom proizvodu ili faktoru proizvodnje, dok je ostatak tržišta zanemaren. Međutim, upravo je oporezivanje kapitala i problem poreznog prevaljivanja potaknuo brojne teorijske rasprave o učincima na svim relevantnim i međuovisnim tržištima na koja  promjene u oporezivanju na jednom trištu imaju utjecaj. Okvir za takva razmatranja je tzv. model opće ravnoteže. Harbergerov model(1962)temeljni je pristup porezne teorije kojim se izučava kako dolazi do smanjenja učinkovitosti kada se faktor proizvodnje kapitala različito oporezuje u jednom u odnosu na drugi sektor. Isti pristup koristi se za analizu faktora rada odnosno za sagledavanje učinaka oporezivanja rada (i kapitala) na odnos angažiranog rada i kapitala i proizvodnji.

Primjerice, kapital se može različito oporezovati  u korporativnom sektoru i nekorporativnom sektoru. Ili pak,  faktor rad se može  različito oporezivati na tržištu rada u odnosu na primjerice kućanske poslove.

S obzirom na veliki broj proizvoda i usluga, analiza opće ravnoteže uvijek se pojednostavljuje. U Tablici 1 prikazani su pojednostavljeni odnosi poreznih jednakosti za dva sektora proizvodnje (X i Y) i dva faktora proizvodnje (rad=L i kapital=K). Ako se koriste proporcionalne i jednake porezne stope, onda je zbroj poreza na faktore proizvodnje u pojedinom sektoru jednak porezu na promet sektorskog proizvoda (npr. tKX+tLX=TX). Ako promatramo vertikalno, onda je ukupno porezno opterećenje kapitala jednako porezu na kapital u svakom pojedinom sektoru (tKX+tKY=TK). U konačnici, vertikalnim zbrajanjem dolazimo do općeg poreznog opterećenja potrošnje (TC=TX+TY), odnosno općeg poreza na dohodak (TI=TK+TL).

Tablica 1. Odnos poreznih jednakosti

tKX i tLX su ekvivalentni TX
i i i
tKY i tLY su ekvivalentni TY
su ekvivalentni su ekvivalentni su ekvivalentni
tK i tL su ekvivalentni Tc=TI

Izvor: McLure (1975).

Ovako pojednostavljeni odnos poreznih jednakosti može nam pomoći da shvatimo kako se promjena jednog djelomičnog poreza na kapital u određenom sektoru (npr. tKY) preljeva i horizontalno i vertikalno, odnosno utječe na promjene u odnosima rada i kapitala kao faktora proizvodnje, ali i na odnose između proizvodnje i potrošnje proizvoda u različitim proizvodnim sektorima (X i Y).

Na Slici 2 prikazan je Harbergerov model, odnosno incidenca djelomičnog poreza na kapital u modelu opće ravnoteže. Uvođenje ili promjena djelomičnog poreza na kapital (npr. tKY) proizvodi dva inicijalna učinka: učinak proizvodnje i učinak supstitucije faktora proizvodnje. Kao što se vidi na slici, ako učinak proizvodnje i učinak supstitucije djeluju u istom smjeru, cijeli proces promjena relativnih cijena rezultirat će padom cijene kapitala. U slučaju suprotnog djelovanja učinka proizvodnje i učinka supstitucije, krajnji učinak cijelog proces promjena relativnih cijena ostaje neizvjestan.

Harbergerov model temelji se na nizu pretpostavki kao što je postojanje konstantnih prinosa i elastičnosti supstitucije faktora proizvodnje, ponašanje vlasnika faktora proizvodnje u smislu maksimiziranja prinosa, savršena međusektorska mobilnost i cjenovna elastičnost faktora proizvodnje, fiksna količina rada i kapitala u gospodarstvu te nepromjenjivi ukusi potrošača. Harbergerov okvir za analizu baziran je na diferencijalnoj incidenci što znači da razmatra zamjenu jednog poreza drugim, tako da nam je na raspolaganju uvijek približno jednak iznos dohotka. Naravno da su takve pretpostavke modela uvijek ograničavajuće. Poanta i doprinos Harbergerovog modela je u tome da se porezne promjene, posebno kod oporezivanja kapitala, ne mogu izolirano promatrati, te da su učinci oporezivanja mnogo kompleksniji od uobičajene percepcije koja se rukovodi logikom parcijalne ravnoteže.

Slika 2. Incidenca djelomičnog poreza na kapital u modelu opće ravnoteže

Izvor: primjer preuzet iz Rosen, H.S. & Gayer, T. (2010), Javne financije. Zagreb: IJF, str 365.

Porez na dobit u Hrvatskoj

Kod oporezivanja dohodaka od poslovanja poduzeća u Hrvatskoj središnje mjesto ima porez na dobit. Porezni obveznici su uvijek trgovačka društva, ali mogu biti druge pravne i fizičke osobe. Glavni kriterij je da pravna ili fizička osoba obavlja gospodarsku djelatnost s ciljem ostvarivanja dobiti (dohotka, prihoda i drugih koristi). Iznimke postoje za tijela državne uprave, neprofitne organizacije, vjerske zajednice, političke stranke itd.

Fizičke osobe koje obavljaju samostalnu djelatnost mogu dobrovoljno odlučiti da će plaćati porez na dobit umjesto poreza na dohodak. Također, to se može dogoditi i po sili Zakona o porezu na dobitako je u prethodnom poreznom razdoblju ostvario ukupni primitak veći od 7,5 milijuna kuna. Do kraja 2019. prag je iznosio 3 mil. kn te su postojali kriteriji visine ostvarenog dohotka, vrijednosti dugotrajne imovine i broja zaposlenih. Ovi kriteriji se više ne primjenjuju od početka 2020. godine.

Porezna osnovica je dobit koja se izračunava kao razlika između prihoda i rashoda utvrđenih prema računovodstvenim propisima. To znači da se za polaznu veličinu uzima učinak poslovanja (dobit), ali se ona u porezne svrhe ispravlja za određena uvećanja i umanjenja. Ta uvećanja i umanjenja ispravljaju računovodstvenu dobit i pretvaraju je u poreznu osnovicu za potrebe obračuna poreza na dobit. Financijski izvještaji nakon poreznih korekcija kolokvijalno se nazivaju „porezna bilanca“ (iako, striktno govoreći, nije riječ o bilanci).

Na primjer, troškovi reprezentacije se u porezne svrhe priznaju u iznosu od 50%. Iako je trošak reprezentacije u računovodstvenom smislu priznat kao trošak u 100%-tnom iznosu, u porezne svrhe priznaje se samo 50%. Prilikom sastavljanja porezne prijave potrebno je uvećati poreznu osnovicu za 50% iskazanih troškova reprezentacije. Uvećanjem osnovice neizravno se povećava porezno opterećenje. Osim troškova reprezentacije, postoji još niz troškova za koje je potrebno uvećati poreznu osnovicu, a koji bi inače mogli poslužiti za izbjegavanje plaćanja poreza ukoliko bi se priznali u potpunosti. U tu skupnu troškova na primjer pripadaju rashodi od vrijednosnih usklađenja dionica i udjela (nerealizirani gubici), amortizacija iznad propisanih iznosa,  50% troškova nastalih u svezi s vlastitim ili unajmljenim motornim vozilima za osobni prijevoz, zatezne kamate između povezanih osoba itd. (vidjeti članak 7. Zakona o porezu na dobit).

Osim ovih uvećanja postoje i brojna umanjenja osnovice koja mogu smanjiti poreznu obvezu. Radi se o instrumentu izbjegavanja dvostrukog (ili višestrukog) oporezivanja ili o poreznoj olakšici. Na primjer, ako obveznik ostvaruje prihode od dividendi ili udjela u dobiti u drugom poduzeću u kojemu je (su)vlasnik, te budući da je na taj prihod već jednom plaćen porez na dobit, potrebno je umanjiti osnovicu za taj iznos. Slično je i s prihodima od vrijednosnih usklađenja dionica i udjela (nerealizirani dobici), prihodima od naplaćenih otpisanih potraživanja koja su u prethodnim razdobljima bila uključena u poreznu osnovicu itd. (vidjeti članak 6. Zakona o porezu na dobit).

Umanjenja porezne osnovice su instrument porezne olakšice. Takva umanjenja ostvaruju se preko posebnih propisa o državnim potporama. Najvažnije među njima su potpore za istraživačko-razvojne projektete potpore za obrazovanje i izobrazbu zaposlenika. U oba slučaja, porezni obveznik može dodatno umanjiti poreznu osnovicu za opravdane troškove istraživačko-razvojnih projekta, odnosno općeg ili posebnog obrazovanja i izobrazbe radnika.

Osim spomenutih umanjenja, postoje olakšice za obveznike koji obavljaju djelatnost na području Grada Vukovara i na području jedinica lokalne samouprave razvrstanih u I. skupinu po stupnju razvijenosti prema indeksu razvijenosti. U Gradu Vukovaru obveznici ne plaćaju porez na dobit, odnosno plaćaju 50% od propisane stope ako obavljaju djelatnost na području jedinica lokalne samouprave razvrstanih u I. skupinu po stupnju razvijenosti. U oba slučaja uvjet je da porezni obveznik zapošljava najmanje pet zaposlenika u radnom odnosu na neodređeno vrijeme, pri čemu najmanje pola zaposlenika mora imati prebivalište na spomenutim područjima.

Olakšice koje se ostvaruju preko Zakona o poticanju ulaganja primjenjuju se u dvije varijante. Prva varijanata je za mikro-poduzetnike: moguće je ostvariti umanjenje stope poreza na dobit za 50% od propisane stope u razdoblju do 5 godina, uz uvjet minimalnog ulaganja u dugotrajnu imovinu od 50.000 eura i otvaranja minimalno 3 nova radna mjesta povezana s projektom, uz uvjet da se radna mjesta moraju otvoriti unutar razdoblja od godine dana od početka ulaganja. Druga varijanta odnosi se na male, srednje i velike poduzetnike. Također se radi o umanjenju stope poreza na dobit, od 50 do100% od propisane stope u razdoblju do 10 godina, uz uvjet ulaganja u dugotrajnu imovinu i otvaranje novih radnih mjesta povezanih s projektom ulaganja u trogodišnjem razdoblju realizacije projekta. Umanjenje porezne stope ovisi o visini ulaganja i broju novih radnih mjesta (Tablica 2).

Tablica 2. Olakšice kod poreza na dobit za poticaje ulaganjima

Visina ulaganja Min. broj novih radnih mjesta Umanjenje stope poreza na dobit Max. razdoblje korištenja Min. razdoblje očuvanja ulaganja i radnih mjesta
≥ 50.000 € 3 50% 5 godina 3 godine
150.000 – 1 mil. € 5 50% 10 godina 5 godina za velike poduzetnike/

3 godine za male i srednje poduzetnike

1 – 3 mil. € 10 75% 10 godina 5 godina za velike poduzetnike /

3 godine za male i srednje poduzetnike

preko 3 mil. € 15 100% 10 godina 5 godina za velike poduzetnike /

3 godine za male i srednje poduzetnike

Izvor: Zakon o poticanju ulaganja, NN 102/15, 25/18, 114/18.

Postoje još dva instrumenta koja imaju obilježja porezne olakšice. Prvi se odnosi na mogućnost primjene ubrzane amortizacijekao porezno priznatog rashoda. U Hrvatskoj je moguće udvostručiti stope amortizacije dugotrajne materijalne i nematerijalne imovine prema linearnoj metodi. Drugi instrument se odnosi na mogućnost prijenosa gubitkado 5 godina u naredna razdoblja, čime se potiče poduzetničko preuzimanje rizika.

Najvažniji element poreza na dobit je porezna stopa. Nakon što se utvrdi porezna osnovica na temelju svih prethodno spomenutih uvećanja, umanjenja i olakšica, porez na dobit plaća se po stopi:

  • 12% ako su u poreznom razdoblju ostvareni prihodi do 7.500.000,00 kuna, ili
  • 18% ako su u poreznom razdoblju ostvareni prihodi jednaki ili veći od 7.500.000,01 kuna.

Kroz instrument porezne stope nastoji se potaknuti manje poduzetnike sa sniženom stopom od 12%. Do kraja 2019. godine prag za korištenje niže stope bio je 3 milijuna kuna, a s početkom 2020. godine povećan je na spomenutih 7,5 milijuna. Prema podacima Ministarstva financija,nižom poreznom stopom obuhvaćeno je 93% poreznih obveznika.

Na Slici 3 vidimo da Hrvatska ima relativno konkurentnu zakonsku stopu poreza na dobit u odnosu na EU i u odnosu na sedam zemalja srednje i istočne Europe (CEE-7: Bugarska, Rumunjska, Slovenija, Slovačka, Češka, Mađarska, Poljska) s kojima se često volimo uspoređivati. Možemo uočiti i da su sve zemlje EU u posljednja dva desetljeća značajno snizile svoje stope poreza na dobit. Budući da je porez na dobit jedan od značajnijih faktora investicijskih odluka stranih investitora, važno je promatrati visinu poreznog opterećenja u okruženju i zemljama regije. U tom slučaju Hrvatska ima višu poreznu stopu u odnosu na zemlje regije. Važno je napomenuti kako se ovdje uspoređuju samo najviše zakonske porezne stope. Efektivna stopa se može značajno razlikovati od zakonske stope. Porezna stopa, iako sama po sebi nije poticaj, može se smatrati kao poticaj ukoliko je niža ili za određene vrste investicija ili u usporedbi s drugim zemljama posebno s onima u okruženju. Primjerice, Estonija i Latvija oporezuju samo isplaćenu dobit dok se zadržana (reinvestirana) dobit ne oporezuje. Neke zemlje, kao i Hrvatska, imaju još diferencirane stope (npr. Poljska 9%, Litva 5%). Također, brojne olakšice i oslobođenja, koja se razlikuju od zemlje do zemlje, mogu značajno promijeniti konačnu efektivnu poreznu stopu. Kao i u prethodnim tekstovima, usporedbu efektivnih pokazatelja oporezivanja kapitala dajemo na kraju poglavlja (drugi dio).

Važno je napomenuti da Hrvatska, npr. u globalnim izvješćima konkurentnosti poput Doing Business Svjetske bankeili Svjetskog gospodarskog foruma, ne zaostaje po pitanju poreznog opterećenja. Tu se kao najveći problemi više ističu problemi administracije i birokracije, pravna (ne)sigurnost te neporezna davanjakoji u Hrvatskoj više opterećuju poduzetnički sektor nego sam porez na dobit.

Slika 3. Stope poreza na dobit u EU i zemljama regije

Izvor: Europska komisija i KPMG.

Na kraju treba naglasiti da je porez na dobit najvažniji i najizdašniji porez koji opterećuje kapital. Na Slici 4 prikazan je fiskalni učinak poreza na dobit u Hrvatskoj. U 2018. godini, porezom na dobit prikupljeno je 8,5 milijardi kuna ili 8,7% svih poreznih prihoda.

Slika 4. Prihodi poreza na dobit u Hrvatskoj (u mlrd. HRK i % poreznih prihoda).

Izvor: Obrada prema podacima MFIN-a.

Porez na dobit je najvažniji porezni oblik kojim se oporezuje kapital u najširem smislu. Po pitanju zakonske porezne stope Hrvatska je napravila mali pomak snizivši poreznu stopu sa 20% na 18% i proširivši obuhvat snižene stope od 12% na veći broj poreznih obveznika. Također, vidjeli smo da imamo veliki broj raznih olakšica. Ipak, dojma smo da je kod oporezivanja dobiti bolje ići u smjeru jednostavnijeg sustava sa nižom poreznom stopom. Puno olakšica ne znači da ih svi porezni obveznici mogu i znaju koristiti. Vjerujemo kako u budućnosti postoji prostor za daljnje snižavanje stope poreza na dobit, pogotovo za velika poduzeća koju su uvijek generator većih investicija i razvoja.