Ekonomske posljedice pucanja linije HDZ-MOST

Foto: Rfischia / Dreamstime

U nekom širem poretku stvari, pucanje veze Most-HDZ ne izgleda kao osobito važan događaj. I Most i HDZ su stranke koje funkcioniraju kao koalicije različitih granskih, regionalnih i svjetonazorskih pozicija i interesa, osobito kad je riječ o gospodarstvu. Političkih preslagivanja i nestabilnosti ne treba se bojati, jer su poboljšanja fiskalne i ukupne ekonomske politike moguća i u takvim političkim razdobljima. Ona su pogodna i za raščišćavanje razlika u ciljevima i mjerama ekonomskih politika među strankama i unutar njih. No, vrijeme u kojem nestabilnost može biti dobra za ekonomsku politiku ipak je ograničeno.

Ad
Ad

Ima puno simbolike u tome da je između Mosta i HDZ-a puklo na dan kada je na Vladi bio Nacionalni program reformi. Kada se trebalo raspravljati o stvarnim, životnim pitanjima – grozne li riječi – o reformama, ruka političke sudbine uplela se i rastavila sve. Na ovaj ili onaj način opet ćemo krenuti ispočetka.

Stranke se ne profiliraju na ekonomskim pitanjima

U nekom širem poretku stvari, pucanje veze Most-HDZ ne izgleda kao osobito važan događaj. I Most i HDZ su stranke koje funkcioniraju kao koalicije različitih granskih, regionalnih i svjetonazorskih pozicija i interesa, osobito kada je riječ o gospodarstvu. Druge teme su im važnije. Na prvi pogled, s gledišta ekonomskih politika nije posve jasno što dobivamo ili gubimo u ovoj ili onoj varijanti vladajuće koalicije. Svi su orijentirani ekonomski malo lijevo, pomireni s enormnom veličinom državnog sektora i visokim poreznim opterećenjima, uz jak nacionalni ton koji se naglašava u svim politikama.

U HDZ-u postoji (ekonomski i politički) centristička linija koju simboliziraju Dalić i Zdravko Marić. Izgleda da je i Plenković na tome tragu. Porezna reforma, jedina do sada konkretna stvar, a proizveo ju je upravo sporni Zdravko Marić, imala je neke elemente osmišljene ekonomske politike. No, pod okriljem HDZ-a  je u isto vrijeme artikulirana doktrina, nazovimo ju radno, nacionalni ekonomski neo-etatizam (ministar Goran Marić). Privlačna je ekonomskim idealistima i brojnim interesnim skupinama koje traže ili će tražiti zaklon pod skutima države (čitaj: izravno ili neizravno financiranje novcem poreznih obveznika). Ključna teza ekonomskog nacionalizma ili neo-etatizma glasi da državno vlasništvo nije inferirorno u odnosu na privatno, a možda je čak i bolje. Dakle, HDZ je u ekonomskom smislu ono što je oduvijek bio – amalgam krajnje raznorodnih ekonomskih ideja.

Ni u Mostu se ne mogu prepoznati jasni stavovi o ekonomskim temama i politikama. Čini se da su oni bliži pozicijama Gorana Marića od aktualnog HDZ-ovog mainstreama. Prije dvije godine popularnost Mosta letjela je u nebo na valu najava štednje u javnom sektoru, reformi i teritorijalne reorganizacije. No, od toga na kraju nije ostalo mnogo. Čini se da je Most također zagovornik ekonomskog nacionalizma uz čvrstu izravnu kontrolu države nad resursima i stotinama poduzeća. Kontrolna politička nomenklatura koja živi od državne imovine u stanju je proizvesti brojne i raznovrsne izdanke.

Praksa po starom

Dakle, Most-HDZ, ili samo Most, ili samo HDZ, ne predstavlja neku osobitu razliku po onome što smo do sada imali prigodu vidjeti. Ilustracija: četvrta točka na današnjoj sjednici vlade, a na toj točci su Most i HDZ demonstrirali jedinstvo, odnosila se na novi oblik pomoći kutinskoj Petrokemiji. Ovoga puta riječ je o kreditu od 350 milijuna kuna koji će odobriti HBOR i dvije poslovne banke na temelju zaloga vrijednih dionica HT-a, Podravke, Đure Đakovića i Croatia Airlines iz državnog portfelja. Dionice će tako biti blokirane, a moguće i izgubljene ako Petrokemija ne bude mogla vraćati kredit. Nastavljaju se stari načini državne pomoći trgovačkim društvima, i to kroničarima (Petrokemija je, simbolički, brodogradnja u ravnici). Tako se troše ili blokiraju (što je opet trošenje zbog načela oportunitetnog troška) javna sredstva koja bi se mogla puno produktivnije iskoristiti za pametnije politike.

Da ne bude zabune: sve što je ovdje napisano za HDZ i Most vrijedi i za oporbu koja je podjednako izgubljena u pitanjima ekonomske politike. To je uvjerljivo pokazala 2012.-2015.

Ne Lex, nego lakmus Agrokor

Most će sada pokušati nametnuti perspektivu čistoće i poštenja. Na tome su i do sada dobivali glasove kontra SDP-HDZ političkoga mainstreama. Oni su na toj platformi zagovarali smjenu Zdravka Marića, jer mu ne vjeruju zbog Agrokora. Imputirat će da su na djelu procesi prikrivanja tragova rodijačko-državnog kapitalizma. Istu retoriku ima SDP. Međutim, ta moralistička pozicija Mosta više nije vjerodostojna kao nekada, osim ako uskoro ne iznesu ozbiljnije konkretne dokaze protiv Z. Marića (on uistinu nije bio odgovoran za Agrokorovu cjelokupnu poslovnu strategiju i financijske izvještaje). Ako dokaza ne bude, sve glasnije će se postavljati pitanje zašto su Mostovci držali ljestve HDZ-u u izglasavanju Lexa, koji je osigurao da u Agrokor ne uđe pravosuđe (i vice versa), nego državni namjesnik? I kako to da se Božo Petrov javno založio da se Agrokor ili njegovi dijelovi spašavaju tako da druge hrvatske tvrtke kupuju njihove dionice da bi se očuvao nacionalni dobavljačko-maloprodajni lanac? Tu nema konzistentne pozicije. Štoviše, podložnost privatnim interesima iz dijela toga lanca na teret krajnjih potrošača je ogromna, što se očitovalo kroz dosadašnje Agrokorove neefikasnosti. Petrovljeva ishitrena ideja, čega možda i sam nije bio svjestan, bila je na tragu zdržavanja ekonomskog statusa quo.

S druge strane, Dalić nakon sastanka u HUP-u izjavljuje da više nikada ne smijemo dozvoliti stvaranje tako asimetričnog odnosa između velikog kupca i mnoštva malih zavisnih dobavljača. Čini se da takav stav nije dalek od stava Mostovaca. Međutim, svaka sličnost je slučajna.

Jer, za sada nije jasno kakve će politike HDZ provoditi u raspletu slučaja Agrokor. Goran Marić koristi taj slučaj kako bi dokazao da privatno vlasništvo nije bolje od državnoga, iako je riječ o promašaju s obzirom da je Agrokor bio nacionalni, dakle kolektivistički projekt koji je prepušten privatnoj osobi na upravljanje. Ozbiljni zagovornici privatizacije među koje i sam pripadam nikada nisu zagovarali bilo kakvu privatizaciju koja vodi monopolizaciji, već onu koja je praćena razvojem tržišta i konkurencije. Dalić simbolizira tu pro-tržišnu struju zbog stavova koje je imala u prošlosti, no turbulencije izazvane Agrokorom i odnos između nje i etatističke struje HDZ-a trenutačno je potpuno zamagljen. Zamagljene su i mogućnosti da tandem Plenković-Dalić održi dano obećanje da Agrokorovi dugovi nikada neće postati naši dugovi. U tom svjetlu, teško je očekivati da će predstojeće preslagivanje, sa izborima ili bez njih i bez obzira na ishod, iznjedriti nešto bitno drukčije od politike kakvu smo do sada imali prilike vidjeti.

Politička nestabilnost dobra je stvar sama po sebi, barem u kratkom roku

Ipak, preslagivanja i političke nestabilnosti, restrukturiranje koalicija u vrhovima političke moći, mogu biti dobrodošle same po sebi. Uvijek ćemo se podsjećati da su se rast i fiskalna konsolidacija dogodili u uvjetima političke nestabilnosti. Imali smo tri vlade i dvaput izbore u godinu dana od jeseni 2015. do jeseni 2016. S druge strane, kada smo u duljim razdobljima imali političku stabilnost, to je u pravilu dovodilo do pogrešnih ekonomskih politika, konsolidacije interesnih skupina koje su uspješno atakirale na proračunske rashode, te do rasta poreznog i neporeznog opterećenja. Valja se naviknuti na političku nestabilnost, možda iz toga nastane nešto dobro.

Dvije su potencijalno dobre stvari: raščišćavanje ekonomsko-političkih ideja i odnosa među strankama te unutar stranaka i posvećivanje čvrstim točkama ekonomske politike koje su zacrtane u okviru Eurosemestra.

Unutarnja politička nestabilnost ne znači da nema ekonomskih politika, da je brod bez komandnoga mosta. Otkako je ušla u EU, Hrvatska kreira politike u okviru postupka koji se naziva Eurosemestar. Proračun imamo, Vlada je upravo usvojila i Nacionalni program reformi, što je ključan dokument u okviru Eurosemestra (to je bila prva točka dnevnog reda na prijelomnoj sjednici vlade u četvrtak). Dokument je posve pao u drugi plan zbog političkog potresa, iako bi ga vrijedilo bolje predstaviti.

Prije predstavljanja Nacionalnog programa valja naglasiti ključnu stvar. U širem smislu, europski okvir, kojemu Plenković izgleda vjeran, mogao bi biti sjajan filtar za buduće ekonomske politike njegove vlade (ako ju uspije presložiti), bez obzira na stupanj unutarnje političke stabilnosti ili nestabilnosti. Hrabrije pristupanje eurozoni, koje je sramežljivo najavljeno pred nekoliko mjeseci, može položiti dobre tračnice za daljnje jačanje fiskalne discipline, strukturne promjene i ekonomske integracije koje mogu ubrzati rast u dugom roku. Plenković i Dalić će učiniti dobru stvar ako sada vjerojatnu post-mostovsku eru u slučaju uspješnog preslagivanja (koje je daleko od izvjesnog) obilježe obnovom energije EU integracija. Oboje su im bili svjetonazorski skloni mnogo prije nego što je itko pomislio da bi mogao nastati Most. Čini se da i Zdravko Marić, premda rijetko govori o svjetonazorskim stvarima, dijeli istu ideju. Stoga se ovdje možda radi o jednoj puno dubljoj stvari – očuvanju kakvog-takvog europskog usmjerenja HDZ-a i vlasti koju okuplja ta stranka. I sam EU okvir mogao bi biti pogodan za to, nakon vjerojatne pobjede Macrona u Francuskoj i dobrih izgleda za normalan ishod jesenskih izbora u Njemačkoj. Time bi Plenković i njegovi ljudi mogli djelomično riješiti kroničan problem HDZ-ove magle u pogledu ekonomskih ideologija i orijentacija te stranke. Kažem djelomično, jer kratkoročni materijalni i uski politički interesi profesionalnih političara, kojih je u HDZ-u mnogo, uvijek ograničavaju razborite dugoročne politike.

Nacionalni program reformi

Za svaki je politički program važno i tko ga provodi i što u njemu piše. U intermezzu u kojem čekamo novu ekipu nositelja provedbe, vrijedi malo razmaknuti zavjese dnevne politike i pogledati kako na papiru izgleda to što bi se trebalo provoditi. Nećete puno izgubiti ako sada prestanete čitati ovaj tekst, jer slijedi dosta zamornih nabrajanja. Uz to, prikaz Nacionalnog programa reformi koji slijedi nije potpun, jer nije bilo dovoljno vremena za kvalitetnu ocjenu svih dijelova netom objavljenog dokumenta. Međutim, i ono što se u Programu može pročitati za dva sata proučavanja, dovoljno je indikativno.

Nacionalni program reformi na 126 stranica objašnjava ciljeve, područja i mjere ekonomske politike. Vlada se prvo osvrće na prošlogodišnje preporuke Vijeća:

  1. Ispravljanje prekomjernog manjka proračuna. Tu Vlada ima rezultat i za očekivati je da će Hrvatska ove godine izaći iz Procedure prekomjernog manjka. Međutim, nije donesen novi, stroži zakonski okvir za fiskalnu odgovornost, pa će se vladu u ovoj godini moći ocijeniti upravo iz te perspektive: je li spremna na formalno i stvarno zaoštravanje fiskalne odgovornosti?
  2. Odvraćanje od ranog umirovljenja, brže pomicanje granice za umirovljenje i izjednačavanje uvjeta za sva zanimanja. Ovo je najteže političko pitanje. Najteže stvari nisu napravljene, a pitanje je kad će.
  3. Poboljšanje funkcionalne podjele nadležnosti u javnoj upravi radi ujednačavanja standarda javnih usluga na cijelom teritoriju. Vlada tu uglavnom spominje pripreme, nacrte i planove te nema nekog posebnog rezultata koji bi mogla istaknuti.
  4. Smanjenje parafiskalnih nameta i administrativnih prepreka poslovanju. Kao i u području (1), Vlada ima određeni rezultat (što se može zahvaliti kontinuitetu rada na ovom području još od 2014.). Do početka 2017. doneseno je oko 200 mjera rasterećenja, potkraj 2016. usvojen je Akcijski plan s daljnjih stotinjak mjera, a dokument sadrži precizne kvantifikacije visine regulatornih troškova i planova njihova smanjenja za kritična područja. Tako se to radi i u ozbiljnim zemljama i sada se može pratiti i nadzirati provedba. Na žalost, u Programu je jako malo područja koja su razrađena do ove razine potrebnih detalja:

Poboljšanje kvalitete i učinkovitosti trgovačkih i upravnih sudova. Opet se spominju samo nacrti i savjetovanja, ne spominju se konkretni rezultati i brojke, a samo u dijelu rješavanja loših plasmana postoje kvantifikacije i rezultati. No, to se može prvenstveno zahvaliti izmjenama i dopunama poreznih zakona i pravilnika, što je u ingerenciji ministarstva financija, a ne pravosuđa.

Kada je riječ o programu za sljedećih godinu dana, taj dio otvara blok o konkurentnosti (što je samo po sebi važno, jer pokazuje Vladin rang prioriteta). Objedinjavanjem (50) inspekcijskih službi postići će se veća efikasnost i ujednačiti postupanja. Nastavlja se regulatorna reforma, pri čemu su ciljevi iz gornje tablice samo početak. Slijedi daljnja liberalizacija tržišta usluga, razvoj jedinstvene kontaktne točke i elektroničkog pristupa javnim uslugama (uključujući i pokretanje poslovanja) te unaprjeđenje sustava katastra i zemljišnih knjiga. Važno je i unaprjeđenje sustava upravljanja državnom imovinom, a donekle zbunjuje plan smanjenja državnog portfelja koji nije usuglašen s retorikom ministra Gorana Marića. Vjerojatno nije slučajno da u tome dijelu nema niti jednog kvantitativnog cilja ili spominjanja naziva trgovačkog društva. Predviđa se uspostava koordiniranog sustava kolektivnog pregovaranja, što je očito teška tema, pa o tome nema provedbenih detalja. Dio o borbi protiv korupcije također nije uvjerljiv, jer se samo općenito navodi da će se donijeti provedbeni akcijski plan. HDZ očito još nije spreman za rješavanje svojih rak-rana. U dijelu rješavanja organizacijske fragmentacije javne uprave tek se predviđa donošenje zakonodavnog okvira, a o provedbi unutar budućeg okvira nema jasno razrađenih operativnih planova. Spominje se i funkcionalna i fiskalna decentralizacija, no taj je dio napisan na najopćenitijoj razini, s mnoštvom imperativa što je potrebno i što će se tek analizirati, bez jasnih ciljeva, kriterija, indikatora, rokova i nositelja. U dijelu poboljšanja učinkovitosti pravosuđa govori se o spajanju prekršajnih i općinskih sudova, a uvodi se funkcija direktora (ravnatelja) sudskih uprava. Profesionalizacija upravljanja u pravosuđu može donijeti samo dobro. Bilo bi dobro slično uvesti u javnozdravstvenom sustavu, no toga u programu nema.

Dio o konkurentnosti vrlo je šaroliko napisan, poglavlja su rađena prema različitim metodološkim standardima, pa se tu našlo svega, od izvrsnih dijelova (regulatorna rasterećenja) do vrlo općenitih dijelova kod kojih uopće nije jasno u kojem će se smjeru politika voditi (npr. upravljanje državnim poduzećima).

Drugi je blok o zapošljavanju i povezivanju obrazovanog sustava i tržišta rada, a treći se odnosi na održivost javnih financija. U trećem se dijelu spominju:

  1. Poboljšanje sustava strateškog planiranja u Vladi (sustav se počeo uvoditi pred više od deset godina)
  2. Usklađivanje Zakona o fiskalnoj odgovornosti s odredbama Pakta o stabilnosti i rastu i zahtjevom za uspostavu nezavisnosti Fiskalnog vijeća (ovo je jako važno)
  3. Usklađivanje srednjoročnog fiskalnog okvira s europskom direktivom koja uređuje to područje (isto važno)
  4. Puna primjena metodologije ESA2010 za praćenje i objavu proračunskih podataka (jako važno, ali je najvažnije ono što ne piše, da su trenutna kašnjenja s objavama podataka na stranicama Ministarstva financija – sada oko 6 mjeseci – nedopustiva u demokratskoj zemlji)
  5. Donesena je Strategija upravljanja javnim dugom i predviđene su organizacijske promjene unutar Ministarstva financija u tome dijelu, no ciljevi su postavljeni prilično mlako u odnosu na standarde razvijenih članica (ne spominje se da Strategija nije obuhvatila sve dugove koji se konsolidiraju u središnju državu poput HAC-a, a upitno je koliko se upravljanje može unaprijediti bez motivacije i profesionalizacije upravitelja duga)
  6. Spominju se i stroža provedba preporuka državne revizije, objedinjavanje javne nabave i unaprjeđenje u dijelu korištenja EU fondova.
  7. Zanimljivo je da je reforma sustava zdravstva pronašla mjesta u dijelu o održivosti javnih financija, to nije baš uobičajeno. Spominje se funkcionalna integracija bolnica, povećanje kvalitete usluga i bolje upravljanje ljudskim resursima, uz strože kontrole i napredak primarne zaštite i palijativne skrbi. Spominju se i druge mjere, no indikativno je da se ne spominju novi izvori financiranja zdravstva poput povećanih trošarina o kojima javno govori ministar Kujundžić, dok se spominju neki drugi izvori o kojima se iz ministarstva i HZZO-a ne progovara: bolja naplata nenaplaćenih potraživanja od građana i pružanje usluga zdravstvenog nad-standarda po višim cijenama.
  8. Ovaj dio sadrži i mjere socijalne i demografske politike te mjere u mirovinskom sustavu kao što su poticanje dužeg ostanka u svijetu rada (npr. promjena sustava penalizacije primjenom formule po mjesecima ranog umirovljenja kao u srednjoj Europi)

Nacionalni program reformi je metodološki i sadržajno neujednačen dokument koji varira od izvrsnih do posve redundantnih dijelova. On predstavlja sliku jednog političkog trenutka koji od jučer pripada prošlosti. A budućnost je neizvjesna.


Uz Nacionalni program reformi Vlada je na sjednici 27. travnja usvojila i Prijedlog programa konvergencije 2017.-2020. u kojem se najavljuje izlazak iz Procedure prekomjernog manjka u sljedećih nekoliko mjeseci. Program najavljuje usporavanje stope rasta BDP-a s 3,2% 2017. na 2,8% 2018., 2,6% 2019. i 2,5% 2020. zbog strukturnih ograničenja koja se manifestiraju u nižoj dugoročnoj stopi rasta. Plan je smanjiti omjer javnog duga i BDP-a za 10 postotnih bodova u tom razdoblju. Zaposlenost će rasti po prosječnoj godišnjoj stopi od 1,4%, što će dovesti do pada stope nezaposlenosti na 8,8% 2020. U toj godini bi se po prvi puta trebao ostvariti višak proračuna opće države od 0,5% BDP-a, omjer javnog duga i BDP-a trebao bi pasti na 72% (s aktualnih 84,2%).