Za razliku od prilično beskrvnog sastanka i još manje sadržajnog papira koji su potpisali Trump i Kim (čiji značaj ne prelazi činjenicu da ta dva čovjeka sada razgovaraju), domaća je scena bila zanimljivija protekloga tjedna. Moralna panika zbog emigracije dosegnula je vrhunac. Premašena je ona panika iz vremena ostavke državnog tajnika Strmote.
Počinje li preispitivanje europskog usmjerenja Hrvatske?
Predsjedničin prijedlog mjera protiv emigracije popraćen je naslovnicom jednih dnevnih novina koje su emigraciju usporedile s agresijom na Hrvatsku. Kao da je riječ o množenju ili dijeljenju, javnosti je priopćeno da je Hrvatsku do sada (ne piše u kojem razdoblju) napustilo 23 puta više ljudi nego što ih je poginulo u Domovinskom ratu. U podnaslovu je pisalo da ne postoji naslov koji može opisati taj užas.
I Predsjednica se slaže s tim. Štoviše, žali što u EU postoji sloboda kretanja ljudi. Valjda jer je ograđivanje ljudi kao ovaca ogradama prokušani način kako političari koji od ljudi ekstrahiraju viškove mogu zadržati kontrolu nad svojim glavnim resursima – tim istim ljudima?
Predsjednica je naknadno drugačije protumačila svoju izjavu i ublažila stav. Naglasila da su ju mediji zlonamjerno interpretirali. Međutim, postavlja se pitanje nije li ipak malo zaigrala na rubu opasne igre anti-europejstva? Izašla je, naime, ako je vjerovati medijima, i s tvrdnjom da je EU imala veće koristi od članstva Hrvatske nego Hrvatska.
Ne vjerujem da se radi o nesporazumu, podmetanjima ili flopu. Mislim da se radi o strateškom testiranju anti-europskog sentimenta koji bi mogao presuditi na sljedećim predsjedničkim i parlamentarnim izborima. Takvi su trendovi na djelu posvuda u srednjoj i istočnoj Europi: interes čuvara torova potresen je međunarodnom integracijom, fundamentalno ugrožen, i oni se neće tako lako predati. Igranje na kartu anti-europejstva zbog nacionalne ugroze izvrsno će poslužiti svrsi podizanja moralne panike koja gazi individualizam i afirmira nove oblike etatizma.
Emigracija kao ugroza
Dakle, poimanje i javna prezentacija problema migracija ključna je politička karika današnjice. U Njemačkoj Sukob Merkel (CDU) – Seehofer (CSU) oko imigracije trese vladu tek tri mjeseca nakon što je sastavljena.
U nas je pitanje emigracije trenutačno politički važnije od problema imigracije (što je važnije pitanje u nekim drugim zemljama – npr. Austriji ili Italiji). Vladi je doduše malo neugodno kada se problem emigracije predstavlja u svjetlu moralne panike, jer ih se (možda) može smatrati malo odgovornima, ako ne za stanje, a onda barem za djelovanje, pa se osjećaju kao da su u defanzivi. Međutim, i njima zapravo odgovara stanje moralne panike kada je emigracija u pitanju. U takvom ambijentu političari ispunjavaju svoju svrhu. Potražnja za njihovim uslugama naglo raste zbog straha.
Onda se oni prikazuju nezamjenjivim nositeljima rješenja koja će «spasiti narod čiji je opstanak ugrožen». Političari ulijeću u taj prostor panike, nude rješenja, subvencije, EU fondove, plaćanje muškima i ženskama za seks, a ovima drugima za rađanje djece… Onda neka oporba u parlamentu ili izvan parlamenta (na Pantovčaku na primjer) kaže da sve to što je vlada do sada radila ne valja, jer navodno postoje puno bolja rješenja. Pa se okupljaju demografi, članovi HAZU, intelektualci; i svi su užasno zabrinuti jer kao narod nestajemo, «praznimo prostor»; što ako ga neki drugi narod zauzme? Valja misliti strateški, zar ne (sve drugo je naivno ili u rangu veleizdaje)? Stvara se dojam da rješenja postoje, da su nadohvat ruke…
Unatoč iluziji lakih rješenja, prokušani set učinkovitih demografskih mjera ili mjera za ostanak ljudi ne postoji. Brojke su nepouzdane, o čemu sam pisao ovdje (procjena nepovratne migracije) i ovdje (prikaz analize istraživača HNB-a). I stvarni motivi političara su upitni. Nema konkretnih jamstava upsjeha mjera; samo improvizacije, nabadanja, pokušaji i pogreške.
Zahvaljujući ugrađenoj evolucijskoj pogrešci koja se zove sklonost aktivizmu (ljudi teško miruju i kada je mirovanje očito optimalna strategija za preživljavanje – slučaj morskog psa ili živog pijeska), ljudi misle da je bolje činiti bilo što nego ništa. Time se širi manevarski prostor za trošenje javnog novca za koji je već stotinu puta dokazano da ga političari uglavnom ne znaju pametno i pošteno trošiti. Umjesto da se primire i smanje poreze i druge terete kojima se kao klin zabijaju između neto plaće i ukupnog troška rada, oni samo smišljaju nove akcije, programe, komisije, radne skupine i ministarstva, ne bi li zavrtjeli još koju kunu u svojem krugu. Oni mentalno (i interesno) nisu u stanju izaći iz toga kruga.
Ali, baš kao što je onaj ranije spomenuti novinski naslov širio moralnu paniku i dramu zazivajući političku reakciju i aktivizam pod svaku cijenu, jedan drugi, posve suprotan naslov, mogao je zaslužiti sličan tiraž: poruka da je emigracija najbolja stvar koja se mogla dogoditi ovoj zemlji.
Emigracija kao sjajna stvar
Ljudi će negdje drugdje zarađivati više. Realizirat će se životno i profesionalno, razvijati se kao osobe i članovi zrelih i manje korumpiranih društava; dio novca će slati kući, možda i da pomognu roditeljima ili pripreme neki kasniji povratak. Stjecat će iskustva, dodatno se školovati. Ali najvažnije je što će izazvati nestašicu radne snage u zemlji, a to će ovdje stvoriti (već stvara) prostor za zapošljavanje mladih i snižavanje njihove tragično visoke stope nezaposlenosti; stvorit će se (i već se stvorio) pritisak na rast plaća, skuplji rad će potaknuti tehnološki napredak, tehnološki napredak će značiti porast produktivnosti, produktivnost će značiti još veće plaće …
Ekonomski razvoj je u velikoj mjeri samoispunjavajući proces. Naizgled paradoksalno, ali jedan od načina njegova pokretanja je nestašica radne snage. Kada se to dogodi, kreće tržišna borba za zadržavanje ljudi. Veća plaća zamjenjuje omiljene instrumente represivnih režima – ograde, žice i carinarnice.
Dakle, ako se o problemu emigracije razmišlja iz perspektive zatvorene nacionalne države, to je katastrofa. Ali ako se o tome razmišlja iz perspektive male, otvorene i međunarodno integrirane zemlje, to je prilika. Ne znači da će se ta prilika iskoristiti, jer razvoj zavisi o desecima vanjskih utjecaja – složena je to tema. Ali, ovo je neka prilika. A to je bolje od lošeg status quo.
Zaključak je jasan: umjesto da se politika poima onako kako se ona želi prikazati – kao rješenje nekog društvenog problema koji sama nije izazvala – ovo je prilika da se politika sagleda u njenoj punoj, stvarnoj naravi – kao područje nemogućnosti rješavanja problema koji sama izazva i koji se može riješiti samo bitnim reduciranjem manevarskog prostora te iste politike. To se u konkretnom slučaju materijalizira kroz preporuku za smanjenje poreza, doprinosa i javnih izdataka, do razina koje neće ometati razvoj i koje će građani moći demokratski kontrolirati.
Dekonstrukcija manipulacije
Politika po svojoj naravi uključuje manipulaciju. Dobro društvo, međutim, počiva na demistifikaciji, dekonstrukciji i kontroli manipulacije. Građanska svijest i savjest. A kada je riječ o tome, ovaj je tjedan počelo vjerojatno najlopovskije manipulativno natjecanje. Premda i sam, priznajem, ponekad budem zaveden dobrom nogometnom utakmicom, ovo SP bojkotiram. Stvari uvijek treba gledati onakvima kakve jesu – treba ih demistificirati.
A evo kako zapravo stoje stvari: natjecanje organizira jedna od najkorumpiranijih međunarodnih organizacija (sjećate se Seppa Blattera?) i zasigurno najkorumpiranija sportska organizacija u povijesti. Organizira se u jednoj nedemokratskoj zemlji (ok, sport ne poznaje granice i političke sustave), međutim, sportaši te zemlje su bili isključeni sa zadnjih Olimpijskih igara zbog dopinga (čitaj: prevare) nezapamćenih razmjera, čime je sport izgubio svoj smisao pretvorivši se u natjecanje u tehnološkom napretku u farmaceutici. Općenito je pitanje koliko danas na sportskim terenima gledamo ljude, a koliko su to kemijske lutke na koncu. Dalje: terenima trči mnoštvo ultra-plaćenih ljudi među kojima i neke od najvećih zvijezda imaju pravomoćne presude, a među ovima našima, mnoštvo je klijenata nogometnog menadžera koji je trenutno u bijegu od hrvatskoga pravosuđa preko granice i za kojim je izdana Interpolova tjeralica. U njegovom sudskom procesu neki od tih nogometaša bili su svjedoci, uz rizike da promijene svoj status u nekom povezanom postupku. Stoga nije čudno, nego je normalno, da je Blatter poseban gost predsjednika Putina, da je u loži u Kaliningradu bio Ivo Sanader, i tko zna koliko je još takvih ljudi s ozbiljnim optužnicama i osudama tamo bilo među uglednicima i trčkaralo po terenu.
Ljude to ipak ne smeta. Dok je TV isključen zgražaju se nad kriminalom i korupcijom, no kad dođe pravi trenutak, onda radije nose dresove i vole te momke kao da su im djeca. Daju se manipulirati. Nije baš Matrix, ali nije ni daleko od toga. A ja nisam Morpheus i nemam plavu pilulu, pa je red na ovom mjestu utihnuti, da previše ne kvarim party koji je upravo započeo.
P.S. Kontrola: «financiranje umire u mraku»
Prije samoga kraja, skrećem pažnju na jedno fenomenalno istraživanje koje je Mario Duspara pronašao i podijelio na Fejsu: «Financiranje umire u mraku». Naslov opisuje rezultat koji treba dobro zapamtiti: u lokalnim zajednicama u kojima se gase lokalni mediji u prosjeku dolazi do rasta poreznog opterećenja, povećanja državnih izdataka i pada njihove efikasnosti. Poruka glasi: demokratska građanska kontrola, u čemu slobodni mediji imaju ključnu ulogu, jer propituju sve, može uhvatiti politiku za vrat. Ako ste se pitali kako demistificirati politiku, razotkriti manipulaciju i omeđiti njen manevarski prostor, evo i konačnog odgovora: treba imati nekoga tko će im stalno dahtati za vratom. Treba nastojati prokljuviti njihove motive i mehanizme kako monetiziraju moć. Nogomet je jedan od njih. Protekcionizam, zatvaranje granica drugi. A ima ih još.