Tri teme ove nedjelje:
- usporedba asimetrije straha u pandemiji i na financijskim tržištima,
- digitalni deficit i covid-putovnice
- natalitet u siječnju: uvod u post-pandemijsku katastrofu, ili slučajnost?
Asimetrija straha
“Malo” slobodnije Facebook rasprave uvijek podsjete na to da većina ljudi podsvjesno bira svoj strah u kojem su isključivi, dok suočeni s tuđim strahovima upozoravaju na njihovu pretjeranost.
Veoma je teško pronaći ravnotežu većeg broja strahova. Čini se da je umu lakše odabrati jedan, dominantan strah i prepustiti mu se. Tako smo se u ovoj pandemiji bojali virusa i bolesti, ili gospodarskog pada, nezaposlenosti i rasta javnog duga, ili rasta drugih oboljenja zbog zatvaranja zdravstvenog sustava, ili povratka totalitarizma i psiholoških posljedica zatvaranja. Ali, ne u isto vrijeme i istim intenzitetom. Umjesto vaganja različitih strahova većina ljudi je odlučila bojati se samo jedne stvari.
Riječ je o razlici između apsolutističkog i probabilističkog načina razmišljanja. Evoluirali smo s prvim načinom percepcije, jer kroz povijest ljudskoga roda preživljavanje je zavisilo o brzini rješavanja neposredne opasnosti. Međutim, razvoj je umanjio neposredne opasnosti (kuća nas štiti od lavova), a manje preostale opasnosti su diversificirane. Stoga im treba pristupiti uz pomoć probabilističkog vaganja koje je kontraintuitivno – ide protiv naše prirode. Čak i kad je virus pred vratima, nije lako shvatiti da to nije – lav.
Probablistički način razmišljanja uči se i vježba. Ponajbolja vježbaonica su financijska tržišta. Dok se ljudi na njima kreću u valovima koje pokreću dominantni osjećaji (kao u slučaju Gamestopa početkom godine), uvježbani igrači strateški anticipiraju ponašanje većine i pažljivo slažu portfelje kao što šahisti pokreću figure na ploči. Ako niste čitali, Mario Gatara je u dva sjajna teksta prikazao kako izgleda ploča, figure i igrači u igri Gamestopa, posve drukčije od uvjerenja (i informacija) koja su vladala u masi koja se valjala tržištem.
Postoje dva ključna faktora koja razlikuju uvježbane igrače i masu. Prvo, uvježvani igrači nisu ni optimisti ni pesimisti nego realisti koji su sigurni u samo jednu stvar – igra razmjene je u ljudskoj naravi i uvijek će je biti. Drugo, uvježbani igrači znaju da postoje bolje i lošije prognoze, strahovi i euforije, periodi kada masa nagrne pa se povuče kao plima i oseka, i jedino što je u tom teatru bitno je biti malo bolji od prosjeka.
Zamislite to ovako: tržišna igra u dugom roku za većinu je poput bacanja novčića: fifty-fifty. Pobjednik je onaj tko se dugoročno izdigne malo iznad 50, recimo do 52 Ili 53, a 55-60 ako je veliki mag igre. Poruka je: ne ulazite u ring ako ne možete izdržati udarce, ali uspjeh se može postići učenjem i vježbanjem, uključujući i emotivni dio. I nadasve, treba biti ustrajan. Za rezultat od 80 ili 90 treba imati lude sreće, kamen mudraca ili enormnu moć. Dakle, pokušajte u svemu graditi širu sliku s mnogo varijabli i igrati probabilistički, u uvjerenju da smak svijeta nije iza ugla (Buffet to kaže jednostavnije u zadnjem pismu investitorima: don’t bet against America).
Digitalni deficit i covid-putovnice
Eurostat je objavio statistiku koja pokazuje koliki postotak građana koristi vladine internetske stranice za informiranje. Eto nas i u ovoj statistici pri dnu. Doduše, ima tu iznenađenja poput Luksemburga koji nam puše za vratom, ali prikazane podatke treba gledati u kontekstu ponude i potražnje za vladinim uslugama.
Tamo gdje se vlada ne bavi s previše stvari, osim osnovnim uslugama koje uglavnom stanu u servis e-građanin plus nešto zdravstva i obrazovanja, građani neće imati osobitu potrebu za vladinim informacijama, osobito ako stvari funkcioniraju glatko. Takav bi mogao biti slučaj Luksemburga. Pamtim kada sam negdje u drugoj polovici 90-ih na jednoj konferenciji imao prigodu slušati Jean Claude Junckera, tada premijera Luksemburga, koji je usput budi rečeno socijalist (kršćanski), i koji je na pitanje o tome što njegova vlada radi i što potiče odgovorio otprilike ovo: “A što bi nas nekoliko u vladi u tako maloj zemlji mogli poticati, otkud da mi to znamo?” Slično je u Irskoj koja se na slici smjestila malo ispred Hrvatske.
Drugi tip država su ove aktivističke u vrhu tablice, s razgranatim javnim servisima i velikim brojem zaposlenih u državnom sektoru (Danska, Finska). Tu biste doista očekivali veliku potražnju građana za informacijama od vladinih tijela, ali i ponudu kvalitetnih informacija koje pripremaju za tamošnje prigode osrednje plaćeni, ali posvećeni, savjesni i sposobni državni službenici.
Najgore je imati aktivističke i razgranate vlasti kakve imamo mi i Talijani, i u isto vrijeme vrlo malo interakcija između vlasti i građana putem interneta. U takvim uvjetima preostaje zdvajati nad prikaznim podacima: je li problem u ponudi (vlasti ne pružaju upotrebljive informacije), ili potražnji (građani su slabo obrazovani i pasivni), ili problem prožima obje strane zagrljene u fatalnoj simbozi zaostajanja?
I prije odgovora na ta pitanja zamišljam kakva je veza između prikazanih brojki i najavljenih COVID-certifikata: kojom brzinom i kako bi se naša digitalno genijalna administracija i fantastično digitalno pismeni građani prilagodili najnovijoj zamisli europskog birokratskog uma? Komisija bi do 17. ožujka trebala izraditi prijedlog regulative koja bi uredila famoznu covid-putovnicu o kojoj se toliko priča, a koja bi sadržavala povijest bolesti i cijepljenja za one koji žele putovati.
Izgleda da im kafkijanski prijedlog ipak neće proći. Regulatori za zaštitu osobnih podataka zgražaju se nad idejama pomahnitalih političara, a razumni Emanuel Macron (ipak je čovjek intelektualno formiran kao liberal) definitivno najavljuje da neće podržati histerična pretjerivanja: “Neću prihvatiti prijedlog koji će ljudima braniti pristup ovoj ili onoj zemlji na bazi certifikata… I takav prijedlog ne smije dati specifična prava samo ljudima koji su se cijepili.” Ovdje je vrlo informativan tekst na Politico.eu o toj raspravi, a mi se možemo samo nadati da će se ideja uskoro razvodniti; nit bi se mi stigli umrežiti uz adekvatnu zaštitu podataka za mjesec ili dva, nit bi se građani stigli probiti kroz sve one klikove i dodatne digitalne zamke koje bi naša administracija ugradila u sustav, uz neizbježan help telefon na kojemu bi glas s druge strane odgovarao “Mi nismo nadležni, to je drugi odjel.”. Zvuči poznato, gdje je Andrija?
Natalitet: uvod u post-pandemijsku katastrofu, ili slučajnost?
U siječnju 2021. u Hrvatskoj je rođeno 3 032 djece ili 10,2% manje nego u siječnju 2020. Kako je siječanj ove godine bio devet mjeseci nakon proljetnog lockdowna u travnju 2020., moglo bi se spekulirati o tome da je dramatičan pad (za cca 300 rođene djece) posljedica straha i zatvaranja na početku pandemije.
Međutim, prerano je za zaključke. Veliki padovi u odnosu na iste mjesece prethodnih godina događali su se i ranije, pa su se nakon padova ipak događali oporavci. Trend, kao što znamo, jest prema dolje, i stoga sam napravio jednostavnu transformaciju podataka i prikazao ih kao promjenu 6-mjesečnoga prosjeka broja živorođene djece. Na slici gledamo vrijednost u mjesecu tekuće u odnosu na isti mjesec prethodne godine, ali promjena se ne odnosi na izvorni podatak nego na 6-mjesečni pomični prosjek. Pad tako transformiranog podatka iznosio je 2,4% u siječnju. Na slici se vidi da taj pad nije bio poseban. Ranijih godina događali su se i veći padovi u duljim razdobljima koja su obuhvaćala i mjesec siječanj. Štoviše, od lipnja 2012. do siječnja 2021. bilo je čak 47% mjeseci kada je pad bio dublji od -2,4% koliko je zabilježeno u siječnju ove godine. To ne znači da lockdown nije imao negativan učinak, ali znači da taj negativan učinak nije bio poseban u svjetlu ranijih iskustava.
Izvor: DZS
Iz slike možemo zaključiti da siječanjski natalitet vjerojatno nije dramatična posljedica zatvaranja devet mjeseci ranije, već sistematska i dugo ponavljajuća pojava koju tumačimo iseljavanjem mladih, smanjenjem broja mladih koji su ostali (jer natalitet pada već desetljećima) i odlukama preostalih da imaju manje djece. Ne znam čemu se može pripisati zanimljiv uzlet nataliteta koji bode oči u drugoj polovini 2016., možda gospodarskom oporavku nakon duge krize. Isto tako ne mogu znati slijede li mjeseci velikog usporavanja nataliteta zbog psiho-socijalnih posljedica pandemije i lockdowna, to ćemo tek vidjeti. Zasad jedini način povezivanja ove statistike s pandemijom je prisjećanje na lockdown entuzijaste koji su što iz gluposti, a što iz šale povezivali lockdown s očekivanjem češćeg upražnjavanja seksa iz dosade, najavljujući kroz to rješenje “demografskih problema”. Naravno, nisu bili u pravu. Ili su se ljudi samo ustrajno štitili. Uostalom, zaštita i sigurnost su često ponavljane riječi u proteklih godinu dana, pa su ljudi valjda poslušali savjete nadležnih.