Kako se moglo dogoditi da su se Nijemci od zadrtih čuvara fiskalne discipline i odgovornosti i glasnih zagovornika nošenja steznika za europske proračune i monetarne mjere preko noći pretvorili u zagovornike nezapamćene fiskalne i monetarne ekspanzije? Je li riječ o paničnoj reakciji na Covid-19, ili se iza brda valja puno veća priča? U ovom ću tekstu pokazati da je riječ o fundamentalnom restrukturiranju svjetskih ekonomskih odnosa u čemu je Covid igrao tek sporednu ulogu.
Trump je uspio
Priča bi mogla započeti konstatacijom da je Donald Trump uspio. Uspio je demontirati model globalizacije zvan Kimera u kojem se Kina pretvara u industrijsku tvornicu svijeta, a svijet ju, radi prihvaćanja jeftinijih inputa za vlastite sofisticiranije proizvode i u zamjenu za jeftinija potrošačka dobra, prihvaća i pritom zaboravlja što se pred trideset i jednu godinu dogodilo na trgu Tienanmen i nakon toga. Kako to uvijek u povijesti biva, Trump je uspio jer je imao sreće.
Kimera je postala strukturno neodrživa kada je značajno narasla kineska moć, kada su velika kineska poduzeća počela preuzimati zapadne tehnološke perjanice (sve je počelo Geeleyevim preuzimanjem Volva pred punih 10 godina!) i kada je Kina ukupnom veličinom dostignutog BDP-a zaprijetila preuzimanjem mjesta vodeće ekonomije svijeta. Zahvaljujući veličini, s gotovo pet puta više stanovnika od SAD-a, Kina je u položaj prijetnje stigla iako je mnogo siromašnija od SAD-a mjereno realnim dohotkom po stanovniku.
Međutim, slika pokazuje da je glavni pokazatelj globalizacije – omjer vrijednosti svjetske trgovine i BDP-a, već dulje od deset godina zaustavljen na razini od oko 60% koliko je dostigao davne 2008. Bila je to godina spektakularnog otvaranja olimpijskih igara u Pekingu kada je daleka istočna sila u usponu simbolički pokazala za što je sve sposobna. Bila je to i godina početka Velike recesije. Zavarani tim događajem, mnogi su kretanje linije na slici tumačili posljedicom gospodarske krize, iako je do danas postalo jasno da je i kriza 2008., kao uostalom i koronakriza 2020., bila samo katalizator procesa čija se fundamentalna tektonika odvijala daleko od očiju površnih promatrača.
Odnos vrijednosti svjetske trgovine i BDP-a 1970.-2019.
Izvor: World Development Indicators, Svjetska banka
Očito je kako globalni oporavak nakon krize 2008./09. nije doveo do nastavka trenda globalizacije svjetske trgovine. Burni događaji s kraja prvoga desetljeća ovoga stoljeća, obilježeni pokličima „Occupy Wall Street“ i „1:99“, pomalo su tonuli u zaborav, ali omjer svjetske trgovine i BDP-a zbog nečega se nije mogao vratiti na stari rastući trend. Donald Trump koji je pobijedio na američkim predsjedničkim izborima 2016. pojavio se na sceni u zadnjim sezonama ove serije, tako da bismo mogli reći kako se ušetao „na gotovo“, već kada su fundamenti za „America First“ i „Make America Great Again“ odavno bili postavljeni.
EU kao igrač po strani
Zašto je relativan rast globalne trgovine zaustavljen? Globalni lanci vrijednosti i trgovački odnosi već su se oko 2010. bili toliko umrežili da su rezerve efikasnosti zbog optimalizacije proizvodnji na globalnoj razini do sredine drugog desetljeća 21. stoljeća bile iskorištene. Nakon krize 2008./09. Kina i SAD nastavile su brzo rasti, SAD zbog Trumpove fiskalne i FED-ove monetarne ekspanzije, a Kina zbog nastavka nevjerojatne kreditne ekspanzije. (Kristijan Kotarski je u jednom od tekstova na Labu pokazao kako su unutarnji dugovi u Kini (u postotku BDP-a) dosegnuli slične omjere kao u SAD-u i EU, iako se Kina po dostignutoj razini životnog standarda ni približno ne može mjeriti sa velikim zapadnim blokovima.)
EU se u početku te priče nije najbolje snašla. Pogreške ECB-a pod vodstvom Tricheta do 2011., problemi s bankama te kriza u Grčkoj produljili su europsku recesiju do 2014. Nijemci su sve to relativno mirno promatrali. Uplašeni zbog rapidnog starenja stanovništva i osokoljeni uspjesima svoje izvozne industrije pogonjene automobilima ostali su vjerni tradicionalnom fiskalnom konzervativizmu i oslonjeni na rastuću kupovnu moć u SAD-u i osobito u Kini gdje su prodaje njihovih automobila i dalje lijepo rasle.
Izolirana kriza autoindustrije prije Covid-19
Rast njemačkog izvoza u postotku BDP-a trajao je do 2017. Njemačka je bila jedna od rijetkih zapadnih zemalja koja je već 2012. uspjela, u smislu omjera izvoza i BDP-a, izvesti relativno veću vrijednost nego prije krize 2008./09. Međutim, saturacija koju smo vidjeli na gornjoj slici Nijemcima je postala očita oko 2015.: omjer je evidentno usporavao, čak i u Njemačkoj. Nakon 2017. postalo je dodatno jasno kako rast pogonjen izvozom dolazi svome kraju.
Strukturna kriza autoindustrije osobito je snažno pogodila Njemačku gdje više od 20% izvoza zavisi o toj branši. Industrijska kriza ili recesija počela je znatno prije izbijanja koronakrize, još 2018. Tehnološke promjene, probuđeni duhovi protekcionizma, ali, nadasve, sve moćnija kineska autoindustrija koja je zahvaljujući aranžmanima poput Geeley-Volvo učila rapidnom brzinom i jačala konkurenciju na ogromnom kineskom tržištu uz tamošnje potrošače koji su se sve više počeli okretati sve boljim domaćim auto-brendovima, doveli su moćnu njemačku industriju pred zid.
Ipak, industrijska kriza 2018.-19. ostala je strukturno izolirana. Ljuljajući se na rubu recesije 2018. i 2019. Njemačka se ipak nije prevalila preko ruba, što treba zahvaliti sektorima koji su vezani uz domaću potražnju poput građevinarstva i ostalih usluga. Tako je već 2018.-2019. stvoren ambijent promišljanja o buđenju domaće potražnje umjesto izvozne potražnje koja je počela strukturno slabjeti.
Covid-19 kao otponac
U tom smislu, Covid je stigao kao katalizator – svojevrsni otponac ili opravdanje za veliku fiskalnu i monetarnu ekspanziju kakva se ranije nije mogla zamisliti. Njemačke fiskalne mjere protiv gospodarskih posljedica Covid-19 ukupno „teže“ oko 50% BDP-a, a tolerancija njemačkih političara spram monetarne ekspanzije ECB-a predstavljaju neobičan spoj koji nikada ne bi mogle proći u nekoj normalnoj recesiji. No, Covid-19 je pokazao da je sve moguće. I izgleda da su mjere djelovale. Kada je neki dan objavljeno da je u travnju, dakle u jeku lockdowna, maloprodaja u Njemačkoj pala samo 6,5%, nitko nije mogao vjerovati svojim očima, jer nitko nije prognozirao tako mali pad. Moguće je da će se upravo taj događaj u široj povijesnoj perspektivi promatrati kao konačna verifikacija njemačkog okretanja od izvozom poticanog rasta ka rastu poticanom domaćom potražnjom.
U isto vrijeme, presuda njemačkog Ustavnog suda od 4. svibnja, koja problematizira ECB-ove monetarne mjere, sada se doima tek kao kamenčić u cipeli. Ta presuda izranja iz jednog prošlog vremena u kojem je Njemačka još uvijek dobro živjela od rasta izvoza izvan EU, posredno namećući fiskalnu disciplinu drugim zemljama koje nisu imale (a danas imaju još manje) vlastiti fiskalni kapacitet. I njima je fiskalna disciplina najvećim dijelom odgovarala kako im kamatne stope ne bi odletjele u nebo. Osim toga, pravila fiskalne discipline iz Maastrichta odnosno Pakta o stabilnosti i rastu političarima su dobro došla kao opravdanje pred domaćom javnošću, jer su mogli prodavati priču da nisu njihove prošle odluke, nego zločesta EU i Njemačka, odgovorni za politiku “stezanja remena”.
Njemačka je danas dovoljno snažna da promijenjenu gospodarsku strategiju preslika na cijelu EU. Nakon izlaska Velike Britanije koja se samo-izolirala Brexitom (osudivši se na dugoročnu nevažnost i za Europu i za SAD), Njemačka sada zauzima čak četvrtinu BDP-a EU-27. Pridoda li joj se Francuska, zajednički se udjel penje na 42%. S Italijom, udio trojni skače na 55%. Jasno je tko će tu voditi glavnu riječ. Za razliku od tromijih i zaduženih južnih partnera, Njemačka je prije koronakrize imala omjer javnog duga i BDP-a niži od 60% BDP-a, a kamatne stope na desetogodišnje obveznice nalazile su se duboko u zoni negativnih brojeva. Znači da Njemačka ima fiskalni kapacitet za nekoliko godina, a možda i za cijelo jedno desetljeće, u kojima će relaksacijom fiskalne politike naplatiti dugogodišnju fiskalnu odgovornost i pogoniti rast iznutra, umjesto izvana. Zbog te realnosti, spomenuta presuda suda iz Karlsruhea nikoga nije odveć uzbudila i danas se doista čini kao zaboravljeni kamenčić u cipeli. I tržišta su takvom ocijenila tu odluku; cijene obveznica su rasle, a ne padale nakon presude (prinosi na državne obveznice su pali).
Ipak, Nijemci su svjesni da oko 25% njihova udjela u BDP-u EU-a nije dovoljno da kineske kupce svojih proizvoda zamijene europskima. I tu je konkurencija na tržištu žestoka; tržište je ogromno. Isto su tako svjesni da će određeno podozrenje spram redistribucijskih mehanizama monetarnih mjera trajno ostati, pa su stoga odlučili novootkriveni ekspanzivni modus operandi pod krinkom (i uz objektivno opravdanje) Covid-19, preseliti na razinu EU kroz fiskalne kanale. Tako je travanjski paket europskih mjera (540 milijardi €) predstavljao prvo iznenađenje, dogovor Macron-Merkel o jačanju europskih paketa pomoći drugo, a iz toga dogovora proizlazeći program Next Generation EU (750 milijardi €), treće. Iako se Austrija, Nizozemska, Danska i Švedska još uvijek protive tom programu, njih će se već nekako riješiti. Jer ulog je prevelik. Fiskalna i monetarna plima treba zahvatiti cijelu EU. Kako su Francuska i Italija limitirane visinom svojih državnih dugova, Njemačka je jedina koja može ozbiljnije povući.
Geopolitika europskog okretanja prema sebi
Okretanje sebi ima i širi globalni, politički i simbolični okvir. Manji je problem što je SARS-Cov-2 došao iz Kine. Shit happens. Veći je problem što je kineska reakcija bila najblaže rečeno neadekvatna (o tome sam napisao desetine tekstova na Labu u zadnja tri mjeseca, a tu su i tekstovi Kotarskog o Kini pa se neću ponavljati). S druge strane, SAD su u previranju; tamo tek slijedi najteža predizborna kampanja u nekoliko desetljeća, a još je važnije to što je Kimera pukla na način koji buduće odnose Kine i SAD-a čini nepredvidivima. Trump ponovo prijeti carinama na europske automobile ako EU ne liberalizira uvoz – jastoga. Prema tome, okretanje Europe samoj sebi ima širi smisao u kontekstu globalnog auzmeša: svijet je postao toliko čudan i nepredvidiv da se neizvjesnost može smanjiti samo kroz stvaranje boljeg i sigurnijeg ambijenta kod kuće.
Kako to obično biva u velikim povijesnim preokretima, ništa se neće događati glatko, linearno. Italija neće riješiti svoje probleme povećanim izvozom u druge europske zemlje, koji će biti potaknut ekspanzivnom fiskalnom i monetarnom politikom. U jednom trenutku, za oko 2 godine, inflacija može zaprijetiti. SAD i Kina neće prestati biti predvodnici u novim tehnologijama. EU se zbog toga mora tehnološki transformirati i dodatno liberalizirati svoje unutarnje tržište kako bi ojačala konkurenciju. Nejasna strategija Rusije na istoku nastavit će opterećivati odnose u Uniji i između Unije i Rusije. Kineska konkurencija neće nestati. Međutim, ako novac stvoren prvenstveno njemačkom ekspanzijom pomogne tehnološku modernizaciju i konkurentnost europskog gospodarstva, sve će biti lakše.
Kada se pažljivije pročita program Next Generation EU, ova je ideja upisana u temeljne dokumente. Poticat će se programi prekogranične suradnje unutar EU s naglaskom na tehnološke suradnje koje podižu produktivnost i jačaju konkurenciju. Sreća da je tako zapisano; da u prvom planu nisu razna redistribucijska ujednačavanja. Jer, u suprotnom, ako se novac uglavnom potroši na cigle i birokratske akrobacije, onda predstojeća faza monetarne i fiskalne ekspanzije može završiti tragično: odljevom novca u džepove birokrata, kojih u Europi ne nedostaje, i visinom javnog duga koji će se uspoređivati s Japanom koji je zaglavio u dugoročnoj stagnaciji.
Zaključak
Ovdje nije riječ o sudbini koja će nužno biti ružičasta ili siva. Radi se o prigodi koja može imati različite ishode. Narav te prigode je desetljetna, jer će se u sljedećih deset godina materijalizirati sve ono što se danas nalazi u eksperimentalnim fazama inovacija – od nezamislivo brzih internetskih veza preko dronova i automobila koji lete kao u filmu Peti element, do električnih letjelica i umjetne inteligencije koja će prožeti sve vidove naših života od svih vrsta rutinskih poslova, projektiranja, preko novih medija, do liječenja.
U svemu tome za Hrvatsku se otvara velika prilika. O tome sam pisao prošle nedjelje: moramo se bojati da ne zakasnimo na europski vlak. Program Next Generation EU Hrvatskoj javnosti nije predstavljen kroz njegov sadržaj i širi tehnološki, gospodarski i politički kontekst, nego je zlorabljen u predizborne svrhe kroz komunikaciju koncepta poklonjenog novca koji nam „donose“ naši političari. Taj predgovor nove europske knjige zasad ne obećava da ćemo uspjeti otvoriti novu stranicu. Doduše, biti turistička meka na rubu jednog vrlo naprednog i bogatog kontinenta i nije tako loša sudbina, samo nemojmo onda kukati što ne šaljemo rakete u svemir. Na nama je da sami odlučimo kako ćemo iskoristiti sljedeći plimni val – za efektno jahanje na valovima, ili davljenje.