Na jučerašnjem sastanku Upravnog vijeća ECB-a donesena je odluka da kamatne stope ostaju nepromijenjene kao i pandemijski program otkupa obveznica čiji je ukupni iznos zaustavljen na 1,350 milijardi eura (750+600).
Predsjednica Izvršnog odbora Christine Lagarde pazila je na retoriku naglasivši da će kamatne stope ostati “na ovoj razini ili niže”. Tako je lopticu u predvečerje sastanka Vijeća prebacila u političko dvorište pozvavši na politički dogovor o najavljenom programu Nova generacija EU. Monetarna politika je odradila, sada je red na fiskalnoj.
Ključni dio novog europskog fiskalnog programa teškog 750 milijardi eura je Fond za oporavak i otpornost (eng. Recovery and Resilience Fund, RRF) koji je zamišljen na razini od 560 milijardi eura, od čega veći dio u vidu nepovratnih sredstava. Fondu se protive Austrija, Danska, Nizozemska i Švedska, ali se ipak očekuje da bi u naredna dva dana moglo doći do političkog dogovora.
Međutim, takav je ishod daleko od izvjesnog. Stavovi zemalja članica još uvijek su udaljeni. Tržišta su zbog toga prešla u mod “wait and see”. Privremeno je zaustavljen višednevni rast svjetskih burzovnih indeksa i vrijednosti eura.
Iako se pred svaki sličan sastanak u medijima proširi dojam kako je riječ o biti ili ne biti, eventualni neuspjeh u pronalaženju dogovora u narednim danima neće značiti katastrofu. RRF i, u širem smislu, čitav program Nova generacija EU iznimno je zahtjevan i uklopljen u ciklus razvoja politika, Eurosemestar. Prema tome nije riječ o sredstvima koja bi mogla brzo procuriti i pomoći trenutnom izlasku iz krize. Organizaciju treba ustrojiti, projekte pripremiti, a ključni trenutak u Eurosemestru nastupa tek u travnju sljedeće godine kada se sastavljaju novi nacionalni programi reformi.
U takvom okviru samo simbolični iznosi iz programa Nova generacija EU mogli bi pritjecati u preostalom dijelu ove i početkom sljedeće godine. To će biti kritično razdoblje za izlazak iz krize. Tek nešto veći iznosi mogu se očekivati sljedeće godine, a puni zamah programa 2022. i 2023. što znači da će ta sredstva više pomoći učvršćenju rasta i čuvanju fiskalne održivosti u srednjem roku nego samome preokretu odnosno odlijepljivanju s dna krize. Stoga uzimanje još nekoliko tjedana ili čak mjeseci za postizanje političkog kompromisa ne bi bio kraj svijeta.
Podsjetimo, Hrvatska iz tog programa očekuje oko 10 milijardi dodatnih eura povrh sredstava koje povlači iz Europskih strukturnih i investicijskih fodnova (ESIF). Prema inicijalnom Francuskom i Njemačkom planu, oko 70% sredstava trebalo bi priteći iz nepovratnih izvora, slično kao kod ESIF-a. Ako i ne bude tako, jer četiri zemlje protivnice traže smanjenje nepovratne kvote u odnosu na dio za povoljne zajmove, za Hrvatsku će ovaj program svejedno biti veoma važan.
Tome su dva razloga. Prvo, sredstva će biti uglavnom usmjerena na zelene projekte i industrijsko restrukturiranje s ciljem stvaranja lanaca vrijednosti unutar EU. To je ono što je Hrvatskoj potrebno. Drugo, ako će u programu dominirati povoljni, vrlo dugoročni europski zajmovi, u uvjetima de facto nultih kamatnih stopa, bit će to svejedno značajna subvencija u usporedbi s financiranjem fiskalnog deficita i javnih programa na tržištu gdje su ročnosti kraće, a kamatne stope veće.
Kao i uvijek, u EU se dugo pregovara i usuglašava. Odgode često stvaraju dojam sporosti i nemoći, a ishodi se, kao i svi kompromisi, nikada ne poklapaju s većinom početnih želja. Međutim, kada se osvrnemo unazad, u pravilu vidimo EU koja je sve prije nego jalova. Od početka covid krize EU je pokazala zavidnu sposobnost djelovanja kroz pandemijske pakete otkupa imovina u monetarnoj uniji i kroz prvi fiskalni paket od 540 milijardi eura iz travnja. Tada je dogovoren i SURE program iz kojeg se financiraju aktualne intervencije na tržištu rada – subvencije za plaće odnosno skraćeno radno vrijeme u privatnom sektoru. Next generation EU, prije ili kasnije, u ovom ili onom obliku, dodat će još novca i učinaka koji će pomoći gospodarskom oporavku u srednjem roku.