Euro (III): “ponuda koja se ne može odbiti”?

Ilustracija: Željko Badurina

Najava povjerenika EK Moscovicija da će se ekonomska pravila EU promijeniti tako da euro postane “ponuda koja se ne može odbiti” prošla je ispod medijskog radara. Je li baš tako? Milan Deskar Škrbić proučio je dokument i objašnjava o čemu se radi.

Ad
Ad

Medijima je promaknula vijest da je povjerenik Europske komisije za Ekonomske i financijske poslove, oporezivanje i carine Pierre Moscovici prošli tjedan najavio da Komisija priprema dokument koji će uvođenje eura u zemljama članicama koje su izvan eurozone učiniti privlačnim i da će euro pretvoriti u „ponudu koja se ne može odbiti“.

Ta „ponuda“ je uistinu i objavljena pod naslovom O produbljenju ekonomske i monetarne unije. Cilj ovog, trećeg nastavka priče o putu Hrvatske prema europodručju, je sažeto prikazati veći dio sadržaja dokumenta[1] i analizirati njegovu važnost za Hrvatsku.

Neke činjenice o euru koje (možda) niste znali

Često se kaže da se od „drveta ne vidi šuma“ pa je na početku potrebno dati širu sliku o ulozi i važnosti eura u Europi i svijetu koji se očituju kroz sljedeće činjenice:

  • euro je zajednička valuta 340 milijuna Europljana u 19 država članica, a još je šezdeset zemalja i državnih područja, odnosno još 175 milijuna ljudi, vezalo svoje valute, izravno ili neizravno, uz euro (podsjetimo, Crna Gora i Kosovo koriste euro kao službenu valutu)
  • euro je druga najkorištenija valuta na svijetu

Izvor: Europska komisija

  • države europodručja čine oko 85% ukupnog BDP-a EU (bez Velike Britanije)
  • u top 10 najvećih svjetskih izvoznika pet je europskih zemalja, a četiri su članice europodručja (Njemačka, Francuska, Italija i Nizozemska te Velika Britanija koja je izvan euro područja) – ovaj podatak podsjeća da u modernim ekonomijama nominalni tečaj nacionalne valute ne igra presudnu ulogu u konkurentnosti već kvaliteta i vrste proizvoda.

Veoma je važno da niti jedna zemlja do sada nije zatražila izlazak iz eurozone, čak ni Grčka u trenutcima najveće krize. Potpora građana europodručja zajedničkoj valuti je visoka od samih početaka, a u zadnje četiri godine izrazito raste i trenutačno je na maksimumu od 2004. Kada s eurom nešto fundamentalno ne bi bilo u redu, onda bi među građanima koji ga koriste sigurno padala potpora.

Izvor: Europska komisija

Podrška euru ne čudi budući da njegovo uvođenje donosi niz prednosti o kojima je više riječi bilo u prethodnom članku na Labu (Euro II). No vrijedi istaknuti još neke koristi koje do sada možda nisu bile dovoljno naglašene:

  • hipoteke i životni standard nisu više na milost i nemilost visoke inflacije i nestabilnih deviznih tečajeva,
  • građani više ne plaćaju visoke naknade za promjenu valute pri prelasku unutarnjih granica u europodručju niti plaćaju veće iznose za prijenos ili podizanje novca u drugoj državi europodručja
  • poduzećima jedinstvena valuta donosi veliku uštedu vremena i novca (računi za otprilike dvije trećine izvoznog i polovinu uvoznog poslovanja poduzeća izdaju se u eurima, a prekogranično poslovanje više ne uključuje devizne rizike i transakcijske troškove)
  • zaduživanje kod banaka ili drugih izvora financiranja jednostavnije je i u prosjeku jeftinije
  • vlade država europodručja zadnjih su godina uštedjele 50 milijardi EUR godišnje na plaćanjima kamata u usporedbi s razdobljem od prije nekoliko godina

Pouke  krize

U publikaciji Komisije o budućnosti europodručja ističe se kako su šokovi i recesija otkrili različite ranjivosti i neravnoteže koje su bile prisutne prije krize. Najvažniji nedostaci odnose se na načine kako Ekonomska i monetarna unija (EMU) odgovara na snažne šokove. To je otvorilo oči nositeljima politike i potaknulo ih da priznaju da je u EMU do sada bila razvijena samo monetarna sastavnica, dok integracije ekonomskih politika i unije u pravom smislu nije bilo.

Kriza je dovela do značajnih institucionalnih promjena koje su europodručje već sada učinile stabilnijim i otpornijim na buduće šokove. Neke od najznačajnih promjena od 2009. do danas su:

  • uspostavljanje Europskog stabilizacijskog mehanizma (ESM) za pružanje potpore državama članicama suočenima s financijskim poteškoćama. Njegov kapacitet kreditiranja u iznosu od 500 milijardi EUR omogućio je državama poput Španjolske, Cipra i Grčke da financiraju svoju javnu potrošnju i makroekonomske prilagodbe te ih zaštitio od još gorih posljedica krize
  • zakonodavstvo EU-a pod nazivom „paket od šest mjera” (six pack) i „paket od dvije mjere” (two pack) te novi Fiskalni ugovor (dio međuvladinog Ugovora o stabilnosti, koordinaciji i upravljanju u ekonomskoj i monetarnoj Uniji) ojačali su pravila o makroekonomskom i fiskalnom nadzoru europodručja
  • EU je potpuno revidirao svoja pravila o financijskim uslugama donošenjem 40 zakonodavnih akata od 2009. i uspostavljen je novi zajednički sustav nadzora i sanacije banaka
  • Europski semestar koordinacije ekonomskih politika – glavni mehanizam u okviru kojeg države članice raspravljaju o svojim gospodarskim i fiskalnim politikama – pojednostavljen je kako bi se osigurala veća razina dijaloga na svim razinama i stavio veći naglasak na prioritete europodručja
  • pokrenut je novi plan ulaganja za Europu, poznat i kao „Junckerov plan”. Sredstva u okviru tog plana udvostručena su kako bi se mobiliziralo 630 milijardi eura dodatnih ulaganja za cijelu EU
  • produbljuje se jedinstveno tržište u području tržišta kapitala, energetskom i digitalnom sektoru

Bez obzira što je eurozona sada u institucionalnom smislu mnogo čvršća nego prije krize 2008./09., ukoliko se želi dovršiti posljednja faza EMU do 2025. godine (što je cilj trenutačne „postave“ euro lidera), potrebno je uložiti više truda u daljnju integraciju ekonomskih politika u više područja. U dokumentu se navode konkretni prijedlozi i koraci koji bi mogli dovesti do toga ako se postigne šrioki konsenzus na razini postojećih članica, budućih članica i instiucija same Europske unije.

Kako završiti posljednju fazu EMU do 2025. godine?[2]

U dokumentu se predlaže dovršetak bankarske unije te i uspostava unije tržišta kapitala do 2019.:

Dovršetak bankarske unije zajednički fiskalni zaštitni mehanizam za jedinstveni fond za sanaciju

 

Europski sustav osiguranja depozita

Uspostava unije tržišta kapitala veći pristup poduzetničkom kapitalu i financiranju vlasničkim kapitalom, s manjim naglaskom na zaduživanju

 

bolje integriran nadzorni okvir kojim se osigurava zajednička provedba pravila za financijski sektor i centraliziranije izvršavanje nadzora

 

Europski sustav za osiguranje depozita bi osigurao bi bolju i jednaku zaštitu štednje na depozitnim računima u cijelom euro području.

S druge strane, vjerodostojan fiskalni zaštitni mehanizam za jedinstveni fond za sanaciju kreditnih institucija i investicijskih društava ključan je za djelotvornost novog okvira i sprečavanje prevaljivanja troškova sanacija na porezne obveznike. U skladu s tim okvirom, sanaciju banaka financiraju dioničari i vjerovnici banaka te jedinstveni fond za sanaciju koji se predfinancira sredstvima bankarskog sektora. Ako bi se nekoliko većih banaka istovremeno našlo u ozbiljnim poteškoćama, potrebe za financiranjem mogle bi premašiti dostupna sredstva fonda. Stoga treba uspostaviti fiskalno neutralan financijski zaštitni mehanizam za fond za sanaciju kao krajnju mjeru. U publikaciji se opcija odobravanja kreditne linije jedinstvenom fondu za sanaciju u okviru Europskog stabilizacijskog mehanizma (ESM) predlaže kao najbolja.

Za provedbu zahtjevnijeg projekta, uspostave unije tržišta kapitala, potrebna je uključenost svih strana, uključujući trgovačka društva, investitore i nadzorna tijela. Preostale prepreke dovršetku unije tržišta kapitala, primjerice pravila o oporezivanju i postupci u slučaju nesolventnosti moraju se otkloniti i na nacionalnoj razini. Koliko god izazovan, ovaj bi projekt značajno doprinio jačanju financijskog sustava eurozone jer bi ga učinio manje ovisnim o instrumentima duga, a treba podsjetiti da se dug (i javni i privatni) pokazao kao glavni problem i okidač krize u gotovo svim europskim zemljama.

Što se tiče dugoročnije perspektive (nakon 2019. godine) u dokumentu se spominje i vrlo kontroverzan prijedlog izdavanja zajedničke euroobveznice po uzoru na američke obveznice. Autori publikacije ovaj financijski instrument nazivaju „sigurna imovina“. Najvjerojatnije je ovakav naziv odabran jer se prinosi na obveznice SAD-a smatraju „nerizičnim“ i služe kao benchmark za izračun cijena i kamata ostalih financijskih proizvoda, a igraju i ulogu sigurnog utočišta u krizama.

Autori publikacije ističu da bi Europska sigurna imovina izražena u eurima, koja bi bila izdana u dovoljno velikom iznosu da postane referentno mjerilo za europska financijska tržišta, mogla osigurati brojne koristi za financijska tržišta i europsko gospodarstvo. Konkretno, njome bi se pridonijelo diversifikaciji imovine banaka, poboljšanju likvidnosti i prijenosa monetarne politike, te rješavanju problema međusobne povezanosti banaka i matičnih država (tzv. bank-sovereign nexus)

Rasprava o potencijalnoj zajedničkoj obveznici, tj. Europskoj sigurnoj imovini, u publikaciji postaje još zanimljivija kroz prizmu prijedloga osnivanja Riznice europodručja i Europskog monetarnog fonda.

Riznici europodručja povjerila bi se zadaća pripreme i provedbe odluka na razini europodručja. Ona bi mogla objediniti postojeće nadležnosti i službe koje su danas raspršene u različitim institucijama i tijelima, uključujući i ESM (engl. European Stability Mechanism) nakon njegova uključivanja u pravni okvir EU-a.

Europski monetarni fond temeljio bi se na ESM-u, koji je postao središnji instrument za upravljanje potencijalnim krizama u europodručju. Funkcije europskog monetarnog fonda obuhvaćale bi najmanje trenutačne mehanizme likvidnosne pomoći državama članicama, a vjerojatno i budući zajednički zaštitni mehanizam bankarske unije kao krajnju mjeru.

Je li ponuda dovoljno uvjerljiva?

Iako u ovom tekstu nisu obrađeni svi prijedlozi koji se mogu pronaći u dokumentu EK, istaknuti su oni najvažniji koji bi uisitnu transformirali financijsku i političku infrastrukturu europodručja. U tom kontekstu euro bi mogao postati privlačniji i za Hrvatsku, osobito s gledišta osiguranja financijske stabilnosti, te bi trebao potaknuti nositelje politike da sudjeluju u dovršetku zadnje faze EMU do 2025. godine (u tekstu Euro I je pokazano da bi Hrvatska mogla uvesti euro do 2022. godine, kad bi to željela.

S druge strane, pogled u budućnost EMU bi se mnogima mogao učiniti preapstraktnim i neuvjerljivim. Međutim, treba podsjetiti da su bez obzira na tromost europske administracije, teško postizanje konsenzusa i različite otpore (čak i najjače članice Njemačke) već postignute neke stvari koje su 2008. godine bile nezamislive. Bankarska unija, Europski stabilizacijski mehanizam i otvaranje pitanja zajedničkog osiguranja depozita do prije 10 godina činile su se jednako apstraktnim kao i sadašnje najave. Ako lideri eurozone i EU uspiju postići konsenzus barem u većem dijelu predloženih mjera, europodručje bi donijelo još veću razinu stabilnosti, otpornosti na financijske i realne šokove i krize te novu razinu usklađenosti ekonomskih politika. Uz sve dosad nabrojane prednosti, takva ponuda Hrvatskoj bi se trebala činiti primamljivom.

Naravno, svaka se ponuda može odbiti. No, odbijanje nije dovoljno. Ono otvara novo pitanje – koja je alternativa?

Dodatak: Plan za dovršetak EMU

 


[1] Budući da se radi o dokumentu od 40 stranica u ovom prikazu fokus je samo na najznačajnijim temama, a zainteresirane čitatelje se upućuje da detaljno pročitaju cjeloviti sadržaj.

[2] Fokus je na „najvećim“ promjenama i inovacijama, a u publikaciji se ističe i niz drugih regulatornih izmjena , jačanje suradnje, novi manji financijski instrumenti i sl.