Euro na predizbornoj političkoj mapi Hrvatske

Objavljeno

Ilustracija: Željko Badurina

Ad
Ad

Dominantnom stranačkom duopolu SDP-HDZ tj. desnom članu dvojca ozbiljna prijetnja na skorim parlamentarnim izborima dolazi s desna (Most, Škoro, Suverenisti…). Desnica je do sada, najblaže rečeno, izražavala skepsu u pogledu uvođenja eura. Postavlja se pitanje hoće li protivljenje uvođenju eura biti unosan ulog za desnicu i u predstojećoj kampanji?

Na prvi pogled, odgovor je da. Andrej Plenković – jedina prava meta hrvatske desnice – uložio je politički kapital na polje koje se zove EU sredstva i ulazak Hrvatske u „čekaonicu za euro“ – Europski tečajni mehanizam (ERM II). Pismo namjere koje su ministar financija i guverner potpisali još u srpnju 2019. odaslano je Eurogrupi (ministri financija država koje su uvele euro) u nadi da će pozitivan odgovor stići u srpnju 2020. U međuvremenu, epidemijske i političke karte posložile su se tako da je Plenković zaigrao na kartu ljetnih izbora, čime je eurski ulog višestruko podebljan u političkoj aktivi i pasivi i upleten u složenu predizbornu matematiku.

Naizgled, ako prihvatnica Eurogrupe za ulazak Hrvatske u ERM II stigne pred izbore, jedra Plenkovićevih glasača će se napeti, a ako stigne odbijenica, bit će to težak politički udarac. Međutim, politička matematika eura mogla bi ipak ući u malo složeniju jednadžbu. Dobio ili ne dobio Plenković prihvatnicu za ERM II u srpnju, uloga uvođenja eura u predizbornoj kampanji mogla bi se pokazati neželjenim djetetom koje se svima plete oko nogu ili tek prvom pratiljom (a njih publika ne pamti) nakon pojave izdašne slavine koju Europska komisija namjerava odvrnuti, a od koje svim hrvatskim političarima rastu zazubice.

Stoga je teško očekivati da će priča u euru / ERM II mobilizirati suverenističku desnicu na način koji bi joj mogao pomoći u širem zahvaćanju bazena povrh već osvojenih glasača. S druge strane, tema o euru možda će učvrstiti Plenkovićeve pozicije u liberalnom centru gdje je podrška euru najjača, a gdje je jedino mjesto na kojem on može tražiti nadokadnu curenja glasova na desnom krilu. Međutim, i eventualna prihvatnica za ERM II koji dan prije izbora teško će značiti nešto bitno za ishod izbora jer Plenkovićev pokušaj da istovremeno obrani desni bok i dublje uđe u centar ipak ne zavisi o temi eura.

U takvim uvjetima je važno da tema o euru ne padne žrtvom predizbornog političkog marketinga. Euro naime nije samo monetarno nego i razvojno pitanje. Stoga mogući ulazak u ERM II i uvođenje eura kroz nekoliko godina treba sagledati kroz prizmu javnog interesa, a ne predstojećih izbora. Što je stvarni hrvatski interes kada je riječ o uvođenju eura?

Kliknite na sliku za više informacija

Dvokorak ERM II – uvođenje eura     

Da je euro jedna od Plenkovićevih karata u predstojećem političkom pokeru, svjedoči i podatak da je na sjednici Vlade 7. svibnja prihvaćeno Izvješće o provedbi Akcijskog plana za ulazak u ERM II. Sve stavke u tom dokumentu formalno su štrigulirane. To znači da je engleski prijevod dokumenta već vjerojatno odaslan nadležnim europskim institucijama uz poruku – mi smo spremni.

Predstoji još objava rezultata pregleda kvalitete aktive hrvatskih banaka i rezultata stres testa (što nema veze s korona krizom jer je datum pregleda-testa iz 2019. pa su veliki izgledi da će ocjena biti prolazna). Ako sve prođe prema Plenkovićevom i Vujčićevom planu može se krenuti u sklapanje Ugovora o bliskoj suradnji ECB-HNB (eng. Close Cooperation Agreement), a ulazak u ERM II mogao bi možda uslijediti u danima oko izbora. To je vrlo optimističan scenarij koji pretpostavlja da se niti jedan od 19 ministara financija Eurogrupe – država članica koje su uvele euro – i Danske (Danska ima glas jer je u ERM II), neće usprotiviti ulasku Hrvatske u Europski tečajni mehanizam ERM II.

Atak na hrvatsko približavanje europodručju desnici-suverenistima mogao bi se naizgled isplatiti. Prvo, to je njihova prirodna politička pozicija. Drugo, njihov arhetipski politički neprijatelj – Andrej Plenković – stoji izravno na suprotnoj strani, kao idealna meta koju čak i ne treba pogoditi od prve, jer se na nj može pucati uz pomoć tri ubojita politička metka. Prvo, može se pričati poznata priča da će uvođenje eura izazvati inflaciju („Znamo mi kako je bilo u Austriji i Njemačkoj kad se uvodio euro.“). Drugo, može se pričati stara suverenistička priča o gubitku (monetarnog) suvereniteta, robovanju stranim interesima i euru kao luđačkoj košulji („Vidjeli smo kako je prošla Grčka – tamo je sve podređeno njemačkim interesima.“). I treće, može se ponavljati standardna priča o tome da je EU na rubu raspada („Razočaranje je takvo da će se monetarna unija raspasti, zašto bismo mi onda hrlili u nju?“). Desnica bi na toj retorici mogla proširiti bazen političke potpore s obzirom da su vođe sindikata predvođeni Vilimom Ribićem već koketirali s nekim od tih stavova, iako teorija o skorom raspadu blijedi pred (potencijalnom) izdašnošću fiskalnih instrumenata o kojima se ovih dana raspravlja u Bruxellesu.

Ipak, ispod površine naziru se dvije hridi na kojima bi se desnica i njeni trbuhozborci mogli nasukati u najnezgodnijem trenutku. Prvo, ako desnica istakne anti-euro kampanju visoko na listi svojih prioriteta, bit će to centaršut Plenkoviću samom pred golom, ako on uspije dobiti zeleno svjetlo za ulazak u ERM II prije izbora. Kontrasti u politici su moćni, i tek bi pod baražnom vatrom s desna premijer mogao skupiti poneki dodatni glas u centru na toj temi. A Plenković vjerojatno računa gubitke s desna nadoknaditi glasovima u centru, gdje „europski uspjesi“ imaju neku težinu. Iako, kao što je istaknuto u uvodu, euro vjerojatno nije tema koja može bitno mijenjati raspodjelu glasača na predstojećim izborima.

Drugo, koronakriza je, suprotno očekivanjima s početka ožujka, pokazala veliku financijsku moć europodručja. Naime, sada se u raspravi o uvođenju eura barata ozbiljnim milijardama (eura) koje su zoran prikaz ogromnih iznosa sredstava koje zemlje koje nisu uvele euro propuštaju iskoristiti u vremenima kada su takva sredstva najpotrebnija. Nije nimalo jednostavno poručiti glasačima da nam, na primjer, desetak milijardi eura – ne treba. I obratite pozornost, to nije onih deset milijardi o kojima se govori ovih dana. Sada je u fokusu javnosti deset milijardi koje bi mogle doći ako prođe prijedlog Komisije za program Next Generation EU koji je težak 750 milijardi eura. Međutim, nitko ne govori o onih deset milijardi koje smo već propustili uzeti jer smo kasnili s ulaskom u EU i uvođenjem eura. O čemu je riječ?

Javnost do sada nije detaljno informirana o iznosima kojima bismo imali pristup da smo kojim slučajem prije covida imali euro. Doduše, pažnju je pobudilo ugovaranje valutnog swapa (ugovora o razmjeni valuta) između HNB-a i Europske središnje banke u iznosu od 2 milijarde eura, što se dogodilo u travnju. Time su definitivno prekinute spekulacije da bi vrijednost kune u koronakrizi mogla nekontrolirano pasti. Međutim, iznos od 2 milijarde tek je kap u moru iznosa koje Hrvatska propušta koristiti jer još nije uvela euro.


Mali rječnik eura i korisne poveznice

Europodručje– dio EU (19 država) koje su uvele euro kao vlastitu valutu. Najvažnije institucije europodručja su: Europska središnja banka (ECB) kojom upravlja Upravno vijeće sastavljeno od šest članova Izvršnog odbora i 19 guvernera središnjih banaka zemalja članica; Eurogrupa – tijelo sastavljeno od 19 ministara financija država članica koje su uvele euro i Europski stabilizacijski mehanizam (ESM) – javni fond kojim upravljaju ministri financija zemalja koje su uvele euro, čija je svrha povoljnim kreditiranjem članica olakšati rješavanje financijskih kriza i makroekonomske prilagodbe. Kapitalni ključje udjel pojedine zemlje članice u kapitalu ECB-a, koji se računa kao prosječni udjel u broju stanovnika i BDP-u.

ERM II – Europski tečajni mehanizam („čekaonica za euro“) u kojem se odredi centralni paritet – tečaj po kojem se namjerava zamijeniti domaća valuta za euro, što se može dogoditi najmanje 2 godine nakon što zemlja uđe u ERM II, a što u slučaju Hrvatske znači najranije potkraj 2022. ili početkom 2023. U vrijeme boravka u ERM II tečaj može fluktuirati u uskom rasponu oko središnjeg pariteta (raspon se također određuje u trenutku ulaska u ERM II a ne smije biti širi od +/-15%). Danska je jedina zemlja koja ima opt-out klauzulu što znači da može zauvijek ostati u ERM II i ne mora uvesti euro, dok svaka zemlja koja uđe u ERM II mora uvesti euro, za što je do sada zemljama trebalo između 2,5 godine (Slovenija) i 10,5 godina (Litva).

Zainteresirani čitatelj će pronaći više detalja o povijesti i funkcioniranju europodručja te dvojbama o koristima i troškovima uvođenja eura u knjizi Velimira Šonje Euro u Hrvatskoj: za i protiv (2019). Korisna je i ova poveznica na tekstove koji su o ovoj temi objavljeni na Ekonomskom labu 2017.-2020.


Kalkulacija propuštenog

U jednom ranijem tekstu s početka travnja naznačio sam širi spektar iznosa i financijskih instrumenata koje države članice koje nisu uvele euro propuštaju iskoristiti. Kako su neke stvari u međuvremenu postale jasnije, slijedi detaljan prikaz izvora sredstava koji se odnose samo na članice europodručja. U nastavku se dakle ne spominju koristi koje imaju sve zemlje članice bez obzira jesu li uvele euro ili ne, kao što su aktualni i budući programi Europske investicijske banke i Europske komisije (a čiji će se ukupan iznos, ako prođe Komisijim prijedlog Next Generation EU i MFF – više godišnji financijski okvir – popeti blizu 1,3 bilijuna eura).

  1. ECB-ov hitan pandemijski program otkupa obveznica (eng. Pandemic Emergency Purchase Program, PEPP) u iznosu od 750 milijardi € i program dodatnog otkupa državnih obveznica u iznosu od 120 milijardi €. Do sada su se takvi programi najvećim dijelom (92%) provodili prema nacionalnom kapitalnom ključu. To znači da je njemačka središnja banka koristila svoju kvotu za otkup obveznica njemačke vlade, talijanska talijanske, itd. Sada se nacionalne kvote fleksibilno interpretiraju. ECB u kratkom roku slobodno bira koje će državne obveznice kupovati te čini to tako da stabilizira ono tržište obveznica za koje procijeni da je najviše poremećeno (kako bi spriječio nekontrolirani skok kamatnih stopa). Najveći dio kvote za mjesec ožujak korišten je za kupnju talijanskih obveznica (prema izvještajima u medijima oko 35 milijardi €). Hrvatska nema izravan pristup ovom instrumentu jer nije uvela euro, iako je riječ o značajnim iznosima koji mogu stabilizirati financijska tržišta i pomoći vladama financiranje (izadavanje obveznica) u krizi. S obzirom da europski sustav provjera i ravnoteža (eng. checks and balances) uglavnom funkcionira kroz međunacionalna usuglašavanja nosioca izvršne vlasti, a ne kroz Europski parlament, logično je da se ECB-ovi instrumenti povremeno nađu pod lupom provjere nacionalnih vlasti i sudova radi provjere njihovog sklada s Europskim ugovorom. Tako je Njemački ustavni sud 4. svibnja preispitivao raniji PSPP (ECB-ov program otkupa državnih obveznica) i zaključio da ECB nije dovoljno obrazložio razloge za korištenje takvog instrumenta (tzv. test proporcionalnosti). Za sada nije jasno što ova odluka konkretno znači, osim da će Bundesbanka i njemački političari dobiti vjetar u leđa u njihovom tradicionalnom protivljenju projektima solidarne podjele rizika kroz monetarne instrumente. Bit će oko toga još europskih pravnih zavrzlama, jer je Europski sud, za razliku od njemačkog Ustavnog suda, već proglasio PSPP usklađenim s Europskim ugovorom, tako da se preko leđa europodručja sada prelama pravna i politička bitka između njemačkih ustavnih sudaca i Europskih sudaca. Međutim, takva pravno-politička „natezanja“ traju cijelo desetljeće otkad je ECB počeo mijenjati svoje instrumente u smjeru kvantitativnog popuštanja monetarne politike. Ta rasprava za Hrvatsku nije bitna u kontekstu računanja propuštenog izvan europodručja, jer čak i da se otkup državnih obveznica obavlja striktno prema nacionalnom kapitalnom ključu, takve kupnje od strane ECB-a sada se ne obavljaju kada je riječ o hrvatskim državnim obveznicama. O konkretnim brojkama slijedi više detalja dalje u tekstu nakon opisa ostalih instrumenata koje propuštamo.
  2. Praktički neograničena kreditna linija za refinanciranje kredita banaka malim i srednjim poduzećima (TLTRO III koji je od 30. travnja pojačan posebnim pandemijskim programom PELTRO). Ovi krediti središnje banke mogu prijeći bilijun eura, uz negativne kamatne stope. Bilijun eura je 7,1% BDP-a europodručja 2019., a u ECB-u su izračunali da bi krajnji efekt ovih kredita mogao značiti povećanje kreditnog potencijala za oko 3 bilijuna eura ili 21,3% BDP-a europodručja. Hrvatske banke nemaju izravan pristup ovom instrumentu jer Hrvatska nije uvela euro. Međutim, hrvatsko gospodarstvo može imati neizravne koristi od ovog instrumenta zbog lakšeg financiranja domaćih banaka kod inozemnih banaka majki ako ponestane sredstava na domaćem tržištu (ili ona iz nekog razloga postanu preskupa).
  3. Povećane kreditne linije za valutne swapove i repo ugovore za središnje banke izvan europodručja. Relativno najveću liniju ove vrste ima Danska jer je članica Europskog tečajnog mehanizma (ERM II) od početka devedesetih godina prošlog stoljeća. Swap linija za Dansku je u ožujku povećana s 12 na 24 milijarde eura, što iznosi oko 8% danskog BDP-a. Hrvatska narodna banka i druge središnje banke članica EU koje nisu uvele euro i nisu u ERM II imaju mnogo manje limite. Hrvatski limit za instrumente ECB-a je u travnju proširen za spomenuti valutni swap na 2 milijarde eura ili oko 4% hrvatskog BDP-a iz 2019., što je pola danske kvote. Analogija s Danskom upućuje na to da bi se swap linija za Hrvatsku nakon ulaska u ERM II (vjerojatno ne odmah) mogla značajno povećati, možda i udvostručiti.
  4. Europski stabilizacijski mehanizam (ESM)je javni fond osnovan od strane država članica koje su uvele euro, sa slobodnim kreditnim potencijalom od 410 milijardi eura ili 3% BDP-a europodručja (preostalih 90 milijardi do ukupnog kapaciteta od 500 milijardi koriste države poput Grčke, Cipra i Portugala, dok su Španjolska i Irska prije dospijeća vratile ranije kredite koje su uzele nakon krize javnih financija 2011.). Radi se o vrlo dugoročnim kreditima koji se odobravaju u iznosima i uz povoljne uvjete kakve države ne mogu samostalno ostvariti na financijskom tržištu. 240 milijardi eura iz tog fonda (1,7% BDP-a) prenamijenjeno je za namjensko kreditiranje mjera za borbu protiv Covid-19. Hrvatska nema pristup ovim sredstvima jer nije uvela euro.

Sada možemo približno izračunati što sve Hrvatska propušta jer još nije uvela euro. Hrvatski kapitalni ključ u slučaju članstva u europodručju može se procijeniti na 0,6-0,7% (to je ponderirani udjel Hrvatske u europodručju prema broju stanovnika i BDP-u), što pomnoženo sa 120 milijardi iz programa dodatnog otkupa obveznica u okviru PSPP-a i 750 milijardi iz PEPP-a daje propuštenu potražnju za državnim obveznicama u iznosu od oko 6 milijardi eura ili oko 11% BDP-a 2019.; oko 7% BDP-a iz TLTRO III programa kreditiranja iznosi oko 3,8 milijardi eura; 2% BDP-a iz ESM-a za borbu protiv Covid-19 iznosi oko 1 milijardu eura. To zbrojeno daje iznos od 10,8 milijardi eura ili oko 20% hrvatskog BDP-a 2019.

Jednostavno zbrajanje nije fer jer valutni swap nestaje kad se uvede euro, međutim nakon toga se otvaraju neke druge koristi koje su opisane u mojoj knjizi o euru, pa nećemo puno pogriješiti ako govorimo o koristima koje se mjere u spomenutim milijardama. Taj iznos je mnogo veći od svega što se može održivo konstruirati u slučaju potpuno samostalnog vođenja monetarne politike. Ilustracije radi, spomenuti iznos propuštenog jednak je ukupnom iznosu koji Hrvatska može koristiti kroz EU fondove u tekućem sedmogodišnjem proračunskom razdoblju i ukupnom iznosu koji se spominje ovih dana u sklopu dodatnog programa Next Generation EU.

Kalkulacija propuštenog

Sada u mlrd €

(% BDP)

Procijenjeni potencijal u mlrd € (% BDP)
ECB-ovi programi otkupa vrijednosnica 6

(11,1%)

ECB-ov program TLTRO*

Posredno preko međunarodnih banaka

3,8

(7,1%)

Valutni swapovi i slične linije** 2

(4%)

4

(8%)

ESM 1

(1,7%)

*Program za banke – eng. Targeted Long Term Refinancing Operations ** Vrijedi u ERM II, prije konačnog uvođenja eura.

Mogu li se učinci monetarne politike na bazi suverenističke ideje koju u Hrvatskoj najgorljivije zagovara Ivan Lovrinović (za kojeg u političkom smislu nije jasno pripada li krajnjoj desnici ili krajnjoj ljevici) mjeriti sa spomenutim koristima? Monetarni suverenisti polaze od ideje da bi se sredstva kojima bi Hrvatska mogla pristupiti u okviru EU/EMU mogla zamijeniti vlastitim novcem iz helikoptera. Problem je u tome što bi i mnogo manji iznos od ovog koji sada propuštamo povući mogao dovesti do dramatičnog pada vrijednosti kune te valutne i financijske krize koja bi produbila i produljila gospodarsku krizu. Snaga europskih sredstava je u tome što se pojavljuju u krizi, izvori su im stabilni jer mnoštvo jačih država stoji iza tih tokova i obaveze, pa upravo slabije i rizičnije zemlje poput Hrvatske od njih imaju najviše koristi, kad je najpotrebnije.

Posredne koristi

Postoji i posredna korist koju bi Hrvatska mogla imati u slučaju skorog ulaska u Europski tečajni mehanizam ERM II. Za ulazak u ERM II ne treba zadovoljiti pet uvjeta konvergencije iz Maastrichta (niske kamatne stope, niska inflacija, stabilan tečaj, deficit proračuna manji od 3% BDP-a i javni dug koji konvergira prema 60% BDP-a). Hrvatska će te uvjete morati ispuniti za prelazak iz ERM II u europodručje neposredno pred uvođenje eura. No, u vrijeme vjerojatnog boravka Hrvatske u ERM II (pretpostavka je da ćemo ući u drugoj polovici ove godine) omjer javnog duga i BDP-a potkraj ove i početkom sljedeće godine prijeći će 90% BDP-a. To je izrazito visoka razina javnog duga koja ne izgleda održivo te prijeti trajno usporiti gospodarski rast. Niti jedna država članica približne razine razvoja kao Hrvatska nema tako visok omjer javnog duga. Stoga se postavlja zaključno pitanje je li omjer javnog duga i BDP-a i s njime povezane troškove financiranja države lakše smanjiti unutar ili izvan europskog financijskog okvira?

Poveznica na slici vodi na Lab Shop gdje uz povoljne uvjete možete naručiti paket dvije knjige u izdanju biblioteke Ekonomski lab: Šonjin Euro u Hrvatskoj i Makroekonomiku I Ive Bićanića i Milana Deskara-Škrbića

Maloj i otvorenoj zemlji mnogo je lakše provesti makroekonomsku prilagodbu i započeti smanjivati omjer javnog duga s tako visoke razine ako je tečajni rizik, a time i opasnost od eskalacije financijske krize, minimalan. U suprotnom, prijeti eksplozija kamatnih stopa i gubitak kontrole nad tečajem. Šteta koju bi gospodarski rast pretrpio u tom slučaju bila bi neusporedivo veća od problema koje će Hrvatska imati ako će se makroekonomska prilagodba izvoditi u financijski kontroliranom okružju, uz pristup izdašnim inozemnim izvorima financiranja.

Stoga predstojeće dvojbe oko ulaska u ERM II i uvođenja eura treba gledati iz perspektive sveukupnog javnog interesa, a ne iz uske perspektive dnevno-političkog salda, koji se mjeri nekolicinom pridobivenih ili izgubljenih glasova na izborima.