Europa iza paravana pandemije: pad Londona, povratak Amsterdamu?

Objavljeno

Čudna zemlja: parking za bicikle na vodi u Amsterdamu. Foto: Ekonomski lab

Ad
Ad

Iza paravana pandemije događaju se zanimljivi procesi koji podsjećaju na to da se u nevidljivom svijetu iza naslova na portalima događaju velike strukturne promjene. One bi, da nije omikrona, okupirale pažnju. Stoga ću u ovom tekstu pokušati izvući iz sjene i osvijetliti dvije takve europske teme: (1) uspon Nizozemske nakon Brexita i (2) posve drukčiji način miješanja gospodarskih karata u Europi prema kriteriju ukupne zaposlenosti u odnosu na klišej na koji smo do sada navikli (kao što je npr. klišej sjever/dobro – jug/loše).

Nizozemska je najveći dobitnik Brexita

Prvu naznaku da bi Nizozemska mogla profitirati od Brexita projicirale su analize koje su se bavile položajem Irske nakon izlaska Ujedinjenog Kraljevstva iz EU. Irci su tradicionalno logistički vezani uz UK, što se nastavilo i u vrijeme dok su obje države bile dio jedinstvenog tržišta EU. Međutim, Ircima se nakon Brexita isplatilo supstituirati dio uvoza iz UK i, još važnije, logistički oslonac prebaciti u neku od drugih zemalja-članica. U prošloj godini došlo je do značajnog smanjenja irskog uvoza iz UK dok je ukupan irski uvoz rastao, a logistika robne razmjene u velikoj je mjeri prebačena na – Nizozemsku.

Robe i logistika nisu jedini kanal posrednog pozitivnog utjecaja Brexita na Nizozemsku. Nekada najveći svjetski financijski centar London već neko vrijeme gubi na važnosti u odnosu na Europsku uniju u kojoj se Amsterdam profilira kao trenutni pobjednik povijesne priče. U mrtvoj trci stazom na kojoj se mjeri vrijednost prometa dionicama, burza u Amsterdamu je 2021. u foto-finišu odnijela pobjedu ispred dojučer neprikosnovenog Londona.

K tome treba imati u vidu da je Amsterdam središnji dio sustava burzi koje su povezane pod kapom Euronexta (čije je sjedište, opet, u Amsterdamu), koji pored Amsterdama uključuje i Bruxelles, Dublin, Lisbon, Milan, Oslo i Pariz. Na Euronextu su izlistane dionice gotovo 2,000 korporativnih izdavatelja ukupne vrijednosti oko 6 bilijuna eura (gotovo 40% BDP-a EU-27).

Novi uspon Amsterdama u širem poretku stvari nije tako veliko iznenađenje ako znamo za ulogu Nizozemske u stvaranju kapitalističkih institucija (većina je tamo nastala) i razvoju međunarodne trgovine. Prostorna naslonjenost na gravitacijski uvijek privlačnu Njemačku (granica je dugačka gotovo kao granica Francuske i Njemačke), te veze s Francuskom na jugu i Skandinavijom na sjeveru, uz fantastično razvijenu financijsku, prometnu i trgovačku infrastrukturu, Nizozemsku čine idealnim mjestom za supstituciju uloge koju je od druge polovine 19. stoljeća u Europi imalo Ujedinjeno Kraljevstvo. Tu je i institucionalna i nacionalna memorija i priča iz vremena prije Industrijske revolucije, kada je tamo bio „centar svijeta“.

Nizozemska je ostala izrazito poduzetnička zemlja s efikasnom administracijom (razlika u odnosu na susjednu Belgiju je „nebo i zemlja“) i prijateljskim poreznim sustavom. Sjetimo se da je krovna holding kompanija koncerna Agrokor tamo imala svoje sjedište. To nije bilo slučajno, a još je manje slučajna činjenica da su britanska poduzeća masovno otvarala svoje europske podružnice u Nizozemskoj prije pandemije, nakon što je Brexit postao izvjestan unatoč političkoj trakavici koja je trajala od referenduma 2016. do kraja 2020. Dakle, Britanci, u bijegu od posljedica vlastita referenduma, nisu otvarali svoje kompanije u Francuskoj, Belgiji, Njemačkoj ili nedaj bože Italiji, nego upravo u – Nizozemskoj jer tamošnje su institucije kvalitetne i nepristrane, a pravosuđe u poslovnom svijetu poznato i međunarodno prepoznato što ovu zemlju potencijalno čini kopijom Londona. Naposljetku, sjetimo se Mućki i Dellova izleta u Amsterdam u epizodi o švercu dijamanata. Iako je danas smiješno očekivati neki probitak uzvicima Ajax! Ajax!, u ono vrijeme Nizozemci su bili istinska nogometna velesila, a scenaristi Mućki nisu samo zbog toga pokazali respekt prema Nizozemskoj koji Englezi inače nikada i ni prema kome ne pokazuju. Međutim, znaju oni dobro gdje je sve jednom davno počelo.

Uostalom, ekonomski povjesničari do dana današnjeg vode spor o tome zašto je industrijska revolucija početkom 19. stoljeća započela u Ujedinjenom Kraljevstvu, a ne u Nizozemskoj koja je za to imala idealne preduvjete. Možda će se i Brexit za nekoliko desetljeća tumačiti kao ispravak jedne nasumične povijesne „pogreške“ i povratka na staro u Europi, kao u vrijeme renesanse sjevera i Hanze? Na ovoj poveznici pronaći ćete sjajan tekst nedavno preminulog profesora Ive Bićanića koji je 2017. na Labu prikazao tu raspravu.

Stoga ne treba čuditi da je gospodarstvo Nizozemske u kritičnoj 2020. bilježilo jednu od najmanjih stopa pada realnog BDP-a (3,8% naspram 5,9% za EU), dok se u trećem tromjesečju 2021. već nalazilo na razini aktivnosti koja je 5,1% veća od razine iz trećeg tromjesečja 2020. To znači da će nizozemski BDP 2021. premašiti razinu iz 2019.

Slika 1. prikazuje položaj Nizozemske na europskoj ljestvici koja je izračunata tako da je realni BDP iz trećeg tromjesečja 2021. stavljen u odnos prema podatku za treće tromjesečje 2019. Nizozemski rezultat naizgled nije spektakularan: zemlje istoka, s izuzetkom Češke, i sjevera rasle su brže ili podjednako brzo, no pravi referentni okvir za usporedbu su Njemačka i Francuska koje su kroz pandemijsku recesiju prošle mnogo lošije od Nizozemske. Na kraju ću objasniti zašto Nizozemsku treba uspoređivati s Njemačkom i Francuskom, a ne s Estonijom ili Norveškom.

Slika 1. Realni BDP 2021:Q3 vs. 2019.Q3 u EU i EEA

Napomena: bez Irske kako sa svojih 23,4% ne bi stršala na gornjem grafikonu što je umjetno napuhana brojka zbog sjedišta IT kompanija i način obračuna vrijednosti imovine vezane uz R&D.
Izvor: Eurostat, vlastiti izračuni

Kriterij zaposlenosti: malo drugačiji način miješanja ekonomskih karata?

Bolju sliku ekonomske dinamike pružaju podaci o kretanju ukupnog broja zaposlenih. Naime, jedna od neobičnijih strana pandemijske recesije je u oporavku bez ljudi. Mnoge zemlje koje su na gornjoj slici u plusu i dalje bilježe manji broj zaposlenih nego 2019. To se odnosi i na SAD, gdje je problem posebno izražen (SAD su se oporavile po bržoj stopi od EU, a imaju veći zaostatak u smislu ukupnog broja zaposlenih). Fenomen je nov i nedovoljno istražen, o čemu sam u studenom pisao ovdje.

Kada se stope rasta realnog BDP-a 2021./2019. sa Slike 1 zamijene stopama rasta ukupnog broja zaposlenih (Slika 2), dobiva se puno drugačija slika (nažalost još sve zemlje nisu dostavile podatke za treći kvartal). Kao što sam objasnio u prošlotjednoj Kardumovoj emisiji Druga strana za HRT4, Hrvatska dobro stoji u pogledu oporavka jer je u malobrojnoj skupini koja je u plusu s brojem zaposlenih u odnosu na 2019. (većina država je ipak teško stradala u pandemiji, osobito Bugarska i Rumunjska s kojima se po BDP-u nažalost uspoređujemo). Na Slici 2 se jasnije vidi koliko Nizozemska brzo raste (tj. zapošljava). Kada bi se ponderirali podaci s dviju slika, zaključili bismo da Nizozemska kroz pandemijsku recesiju prolazi kao europski prvak, što u ranije spomenutom nogometu već dugo nije bila (davna je 1988., Gullit, Van Basten naravno).

Slika 2. Broj zaposlenih 2021:Q2 vs. 2019.Q2 u EU i EEA

Izvor: Eurostat, vlastiti izračuni

Profiliraju li se novi ekonomski odnosi u Europi?

Nizozemska je zanimljiva i zbog toga što nije, i vjerojatno u skoro vrijeme neće biti, ključna europska sila, ali bi mogla imati puno važniju ulogu u EU nakon Brexita u odnosu na razdoblje u kojem je europski skeleton bio strukturiran kao tronožac Berlin-Pariz-London. Puste su stranice ispisane o transformacijskoj ulozi Brexita (jer stolica ne može stajati na dvije noge – nestabilna je!) i o novom središnjem mjestu „osovine“ Berlin-Pariz čiji povijesno inherentni birokratski etatizam i sklonost državnom planiranju lede krv u žilama kod dijela europskih država koje povijesno imaju veću sklonost ekonomskim slobodama. London se do sada doživljavao kao protuteža birokratskom aktivizmu pariške i berlinske administracije, pa su se zemlje čije su političke i ekonomske kulture zasnovane na više povjerenja u decentralizaciju, individualizam i inicijativu „odozdo“ poput Irske, Nizozemske i skandinavskih zemalja mogle pouzdati u to da će Englezi odraditi njihov posao. Sada kada Engleza više nema i na sjeveru se sve više shvaća da vrag može odnijeti šalu ako se sve prepusti dvama središnjim točkama europskog projekta i pridruženim Austrijancima koji nisu baš poznati kao šampioni ekonomskih sloboda (kod njih je to oduvijek bilo jače prisutno u teoriji ako se sjetimo Hayeka i von Mizesa). Talijane i Španjolce zahvaćene kroničnom bolesti razvojne tromosti ne treba ni spominjati, oni su ionako veliki igrači u europskoj igri samo zbog mnogoljudnosti – gospodarstva im godinama sve više šepesaju za prosjekom EU.

I brojke pokazuju da priča o Nizozemskoj možda nije puki mit. To je posebno važno ako imamo u vidu da je istinska snaga Europske unije u onome što se ponekad pogrešno percipira kao njezin problem, a to je različitost, heterogenost. Naime, Berlin i Pariz nisu toliko jaki kao što se čini na prvi pogled. Prema kriteriju ključa za udjele u kapitalu Europske središnje banke koji ponderira BDP i broj stanovnika, njemački udjel iznosi 21,4%, a francuski 16,6%. Nizozemskih 4,6% spram tih brojki izgleda malo. Međutim, ako pogledamo udjele u nominalnom BDP EU za 2020., Nizozemska je na 6%, a kada oko nje okupimo Irsku, Dansku, Švedsku i Finsku, dolazimo do respektabilnih 17%, što odgovara udjelu Francuske u EU-27. OK, Finska je tu malo ugurana, ali nije ubrojena Belgija koja je prilično kaotična zemlja s groznom administracijom (nije puno bolja od Italije prema pokazateljima lakoće poslovanja, ima vrlo visok javni dug, itd.). Belgija je raščerečena između Francuske, Nizozemske i Njemačke, pa je vrlo teško procijeniti što je belgijski identitet i politička kultura te kako bi se interesi te zemlje mogli slagati s ostalima. Uostalom, tamošnje su vlade u pravilu toliko nestabilne da su uvijek okupirane domaćim živim pijeskom.

Amsterdam ne može u svemu zamijeniti London, a pitanje je i koliko ima i ambicije i snage za ulogu koju je, povijesno gledano, zaboravio – da u EU postavi brane ekspandirajućem franko-germanskom etatizmu. I tamo su stasale nove generacije birokrata i eurokrata koje imaju neke druge (oportunističke) funkcije cilja, dobri odnosi s Francuzima i Nijemcima su im puno važniji od izgradnje neizvjesnih mostova s istočnjacima koje ionako nikada nisu dobro razumjeli, a negativna selekcija političkih elita, premda možda manja nego drugdje, u položaj da odlučuju dovodi ljude koji prethodno nisu imali previše doticaja sa stvarnim gospodarskim životom. Stoga referiranje na daleku prošlost u kontekstu zajedničke ekonomske politike u EU u 21. stoljeću može izgledati kao puki mit. Međutim, nesporno je da se Nizozemskoj, ne tako maloj useljeničkoj zemlji sa 17,5 milijuna stanovnika koja raste brže od drugih država u razvijenom dijelu Europe i najviše profitira od Brexita, otvaraju neke nove prilike koje se vide tek ako se razgrne veo pandemijske politike koju smo u ovom prikazu namjerno ostavili po strani.