Ispod radara domaće javnosti prolazi izvanredno važna rasprava o digitalnim porezima u EU. Rasprava je dvojako važna. Prvo, države žele udjel u porezu na dobit digitalnih platformi sukladno udjelu lokacija/teritorija u njihovim aktivnostima odnosno zaradama. Sada se uglavnom plaća prema zemlji sjedišta kompanije, a ovim bi se porezom uveo koncept oporezivanja prema novom eteričnom pojmu „digitalne prisutnosti“. Na primjer, ako Uber ima sjedište u Nizozemskoj, a vi se vozite od Črnomerca do Heinzelove, red je da circa tri četvrtine lipe (ovo shvatite kao ilustraciju) od dijela zarade, koje će verificirati mitska porezna uprava, pripadne blagajni u Katančićevoj! Drugo, dio država članica želi da se o poreznim pitanjima u EU više ne odlučuje konsenzusom nego kvalificiranom većinom.
Reakcija na prvu iz želuca govori stop porezima i stop izigravanju načela konzenzusa. Ipak govorimo o EU – leglu birokracije i visokih nameta (koje je još uvijek puno bolje od domaćeg legla birokracije i visokih nameta, ali to ovdje nije tema).
Međutim, o ovome ipak vrijedi malo dublje promisliti. Da bih vas uvjerio u to, prvo ćemo ostaviti poreze malo po strani i pozabaviti se temeljnim problemom formiranja stavova o složenim problemima.
Odvezimo brod u Japan!
“Kada bi nam netko rekao da se u Rijeci nalazi brod, i da ga za godinu dana trebamo dovesti do Japana, bismo li uspjeli?“ Ovo pitanje postavio je prijatelj pravnik pred nešto vremena na jednom opuštenom ručku oko kojeg smo se okupili trojica. I treći bio ugledni korporativni pravnik. Dva pravnika i ekonomist – idealna posada za brod za Japan.
Pitanje je uslijedilo nakon teoretske rasprave o tome kako možemo saznati nešto o nečemu što ne znamo, a što nije iz najužeg područja naše ekspertize (gdje se u pravilu snalazimo i brzo dolazimo do razumnih odgovora). Problem je univerzalan: kako odabrati liječnika, odvjetnika, financijskog savjetnika; kako razlikovati eksperta od šarlatana, u krajnjoj liniji, kako odvojiti istinu od laži?
Očito je riječ o univerzalnom problemu. Moj prijatelj, onaj isti koji je ovo pitanje postavio, dao je optimističan odgovor: „Doveli bi taj tanker do Japana, garantirano. Već u prvih tjedan dana izguglali bi sve što je bitno za opći okvir, zatim bi se bacili na proučavanje stručne literature, a kroz nekoliko tjedana bili bi sposobni za razgovore s raznim kapetanima duge plovidebe, ekspertima iz područja pomorstva; za nekoliko mjeseci znali bismo odabrati najbolje savjetnike i posadu s kojom bismo u roku stigli na cilj.“
Nema sumnje, prijatelj je u pravu. Samo je zaboravio jednu stvar: koliko bismo vremena i koncentracije u tih godinu dana imali na raspolaganju za ispunjenje zadatka? Ako bismo sva trojica bili full time posvećeni dovođenju broda do Japana, šansa za neuspjeh, uz nešto životnog iskustva i poznavanja tehnika analize i odlučivanja, minimalna je. Ali, što je s našim poslovima, hobijima, obiteljima?
S tim pitanjem počinje stvarni problem.
U veoma skučenim vremenskim okvirima bombardirani smo mnoštvom problema i informacija. Odluke moramo donositi brzo i u ograničenim okvirima. Vrijeme je najvrjedniji resurs kojeg nikada nemamo dovoljno. Problemi i informacije ponekad se razmnože do razmjera u kojima se vrijeme doima poput mrvice na stolnjaku koju pokušavamo nabosti čačkalicom. Pitanje o oporezivanju digitalnih platformi i modelu odlučivanja o poreznim pitanjima na Europskom vijeću nalik je upravo tome: ganjanju mrvice kruha čačkalicom na flekavom stolnjaku nakon obilnog nedjeljnog ručka (kada je koncentracija već debelo u padu).
Pravila, prečaci, heuristike
Ljudski mozak je naviknut na takve situacije. U njima se, ponekad posve nesvjesno, počinje služiti pravilima – prečacima, koji se stručno zovu heuristike. O njima ne znamo mnogo, osim da su ponekad korisne, a ponekad pogrešne.
Na primjer, kaliginefobna heuristika kaže: „u posadi nemoj angažirati lijepu ženu“. Teško da bi takva heuristika bila korisna, osobito ako je lijepa žena vodeći ekspert za plovidbu i trebamo ju povesti na put. Nije ovo Bounty pa da postoji opasnost da se posada pobije oko komada. Nasuprot tome, pri odabiru vina, moj mozak govori da vina s Plešivice ne valjaju – tako sam davno naučio. No znanac, koji je ekspert za vina, kaže da su vina s Plešivice sada izvrsna. Mea culpa. Moja slutnja me je iznevjerila.
Slutnje su provizorna pravila koja nam omogućuju preskakanje zamornih detalja: „Porezi nisu dobri“, „EU je previše birokratizirana“, „Hrvatski političari nemaju pojma ni o čemu“, „Vina s Plešivice ne valjaju“; sve te teze mogu pomoći ako ih društvo ili neka osoba nisu uprogramirali u nas bez uporišta u stvarnosti, i ako se ne aktiviraju u kontekstima koji s primjenom nemaju veze. Pogreška je moguća i ako se kontekst promijenio, kao u slučaju Plešivice. Zato stalno treba vagati kontekst, prije nego što ispalimo pravilo zaključivanja.
Duboko promišljanje, a ono zahtijeva vrijeme, ipak se doima kao superiorna strategija. Ne bismo se trebali olako prepuštati misaonim prečacima. Kada nam neki takav izleti, valjalo bi stati na loptu. Analizirati otkud je izletio, zašto, i je li uopće relevantan za problem pred kojim se nalazimo.
Takvo rudarenje po vlastitom mozgu jako je naporno (troši se puno ugljikohidrata, a i živci se od toga znaju napeti). No može se pokazati ključnim za uspjeh u životu. Osobito ako vrijeme ipak nije kritično (ne bježimo od lava – iako, u tom slučaju jedino nas heuristika i adrenalin mogu eventualno spasiti).
Dakle, o porezima
Prema tome, nećemo vikati fuj porezi, fuj EU, nego idemo malo misliti.
Problem je što internetske platforme poput Ubera svoje dobiti ostvaruju (ok, Uber nema dobit ali pretpostavimo da ju ima ili će ju imati) u interakcijama koje su raširene u mnogim državama, ali porez plaćaju prema sjedištu. Čini se fer da se profit plati prema načelu teritorija nastanka, prema fascinantnom konceptu “virtualne prisutnosti”.
Ali, kako to postići? Transferne cijene koje se koriste u transakcijama između podružnica poduzeća u većem broju država porezni su kamen mudraca, a ovdje je riječ o nečem mnogo složenijem. Morali bi postojati interni sustavi podložni nadzoru od strane poreznih vlasti koji bi objektivno alocirali zaradu s obzirom na teritorij tj. „digitalnu-virtualnu prisutnost“.
Za razliku od Ubera, Amazon je ultra profitabilan s tri milijarde dolara zarade po kvartalu (dakle samo zarada na godišnjoj razini mu je oko 20% hrvatskog BDP-a). U tome valjda ima neki centić zarade na svakom mojem kliku kada kupim neku knjigu ili ju skinem na Kindle. Red je da i Katančićeva ubere nešto od tog kolača!
A opet, možda nije? Možda je baš to nepravedno?
Bilo koji međunarodni biznis koji dopire do mene kao potrošača oporezovan je prema mjestu sjedišta. Nekim čudom, aviokompanija KLM je profitabilna, ali hrvatska porezna uprava ne može zagristi u kolač Nizozemaca niti kada ja kao ushićeni hrvatski porezni obveznik putujem KLM-om. Moraju se zadovoljiti prihodima od aerodroma i preleta, što uspiju čvaknuti po načelu teritorijalnosti. A opet, kako bih došao do KLM-a, da ne postoji mogućnost traženja najbolje karte putem interneta? K tome, jedno je ako sam rezervirao direktno na njihovim stranicama, a drugo je ako sam do njihovog leta došao preko neke univerzalne tražilice koja je za aviokarte ono što je Uber za vozače taksija. Je li onda red da univerzalna tražilica uplati nešto u Katančićevu ako nije naša (ako je naša, onda plaća)? Vjerujem da vam je pitanje jasno, samo nemojte brkati poreze na dohodak i PDV s ovim: ovdje je riječ o porezu na zaradu, na dobit.
Osim toga, što Katančićeva ima s porezom na dobit kada niti je kapital uložen ovdje, nit je ovdje bilo nešto poduzeništva (to nam i inače nije jača strana); sve te neslućene koristi za ljude nastale su negdje drugdje gdje je bilo više prigoda i pameti. Nije li onda pravedno da korist od povrata na ulaganja ostane tamo gdje se najbolje oplođuje, i gdje će vjerojatno nastati neke nove koristi novoga doba, a mi ćemo sve to gledati, oponašati, slijediti, šlepati se s par godina zakašnjenja (što nije loše)?
Nisu li ovi koji bi udjel u zaradama zapravo paraziti, pa umjesto da sami privuku sjedišta inovativnih internetskih kompanija sada smišljaju nebulozne načine kako zagrabiti makar djelić kolača? Puno mojih prijatelja zauzelo je takav stav uz podsjećanje kako Europa zaostaje za Azijom i SAD-om kad je u pitanju digitalna ekonomija.
S druge strane, što je kapital internetske platforme? Brend, alogoritmi, moji osobni podaci, moj virtualni avatar koji na Facebooku ima slomljene naočale. Nije to kapital za baciti, pa bi i dio povrata na taj ulog trebao završiti ovdje, ako već ne u plaći kojeg državnog aparatčika, možda, uz puno optimizma, u nekoj školi ili kakvoj drugoj korisnoj javnoj funkciji.
Ja stvarno ne znam. Nisam siguran. Sve u svemu, ovo je jako komplicirano. I nejasno kako bi sve to funkcioniralo u praksi. S jedne strane, načelo udjela prema virtualnoj prisutnosti kompanija čini se logično (to je kao da su države vlasnici interneta i ljudi pa ih iznajmljuju kompanijama za pristup), a s druge strane, provedba se čini nemoguća. Zbog toga se u praksi predviđaju neka praktična rješenja prema načelu „ulovi što možeš“, kao na primjer oporezivanje prihoda od oglašavanja na Facebooku. Za taj prihod lako je utvrditi gdje je nastao. A to je loše, kad poreznici iz nemoći počnu brkati pojmove prihoda, imovine i dobiti. No mnogi porezi koji su nam se danas uvukli pod kožu pa ih nekako prihvaćamo, nastali su na taj način.
Na koncu, isti ovi problemi javljaju se i unutar država i nitko ih nikada nije riješio. Nikome ne pada na pamet da dobit INA-e ili njihov PDV s pumpi raspoređuje prema županijama, gradovima i općinama, kada je mnogo jeftinije i efikasnije sve staviti u zajednički novčanik i onda se politički potući oko njegove raspodjele. Doduše, nije tako u svim zemljama. Neki se odvaže na više rasporeda prema nastanku prihoda, a manje političkih bitki oko podjele zajedničkog kolača.
Dakle, o politici
Problem je, dakle, derivat mnogo starijeg i univerzalnijeg fiskalnog problema: centralizacija ili raspored (decentralizacija) prihoda? Ne bi li možda bilo bolje uspostaviti sustave mjerenja i raspodjele koji bi smanjili veličinu zajedničke torbe s blagom i ostavili novac tamo gdje nastaje? Možda bi se politička moć i besprizorne bitke unutar političkih centrala smanjile, a rasprava i bitka za novac preselila bliže ljudima koji bi imali više interesa za lokalnu demokraciju, proračune i razvojne projekte? Centrale su apstraktne u malim i homogenim zemljama kao što je Hrvatska, a kamoli ne u velikim i heterogenim kao što je EU ili čitav svijet. Iz te perspektive, ne bi bilo loše imati udjel u kolaču, kad je već sav ozbiljan biznis postao globalan, a ove države koje smo naslijedili iz 19. i 20. stoljeća više su nalik starim krpama bez sadržaja nego nekim ekonomski bitnim entitetima. One se u ovome tek trebaju snaći, i ne treba sumnjati u to hoće li ova naša mlada država u tome biti lider ili follower.
Globalizacija, dakle. Ako smo svi povezani na stotinu načina, ne bismo li trebali više toga dijeliti?
S posebnom pažnjom treba gledati na političke reperkusije rasprave o novom EU digitalnom porezu u Europskom vijeću. Četiri države stopirale su ovaj porez – Nizozemska, Irska, Švedska i Danska – igrom slučaja države koje su korporativne porezne oaze (prve dvije) i koje su otišle dosta daleko s vlastitim platformama. Nije dakle riječ o obrani liberalnih načela niskog oporezivanja i manje birokracije. Više je riječ o interesima.
EU se, kao i obično, na ovom pitanju jako podijelila. Zbog toga je u optjecaju prijedlog da se o poreznim stvarima od 2025. više ne odlučuje konsenzusom svih država, već kvalificiranom većinom (zemlje koje čine najmanje 2/3 ukupnog broja stanovnika EU).
Efikasnost odlučivanja, dakle, ili demokracija? Naizgled, kvalificirana većina povećala bi efikasnost (prijedlog bi već bio izglasan) i smanjila demokraciju (neka zemlja, preglasana na nekom jako važnom pitanju, vjerojatno bi mogla „poludjeti“ i možda čak izaći iz EU). Eurokrati iz Komisije ne vide to tako. Govore o kompatibilnosti dva koncepta. Misle da bi, sukladno europskom načelu dogovaranja, oni koji znaju da bi mogli biti preglasani postali skloni kompromisnim rješenjima, a ovi koji mogu preglasati, bili bi skloni uvažavati i neke prijedloge koje sada odbijaju, jer bi nastojali izbjeći bijes preglasanih i vraćanje milo za drago na nekom drugom važnom pitanju.
S druge strane, ovako kompleksni politički odnosi mogu biti opasni. Ne moraju voditi tako idealnoj pregovaračkoj ravnoteži kao što je gore opisano; mogu se pretvoriti u stalnu energiju spirale sukoba.
Spasonosno rješenje: ne znam, daj mi čačkalicu!
U svakom slučaju, ovo je jedno od onih teških pitanja. Ovo je brod za Japan koji čeka u Riječkoj luci. Komotno je pljucnuti na EU birokrate, zauzeti se protiv poreza, ali prije ili kasnije, ovo su teme koje nas čekaju u vrlom novom svijetu.
Virtualne prisutnosti i osobnosti (uključujući i nas same), ti naši avatari i njihov odnos s kompanijama, doprinos njihovom kapitala i, nadasve, doprinos nas i kompanija čije usluge koristimo državama, pomalo dolaze u središte ekonomskog, financijskog, psihološkog i inog interesa. Nema to veze s onom srednjoškolskom idejom Starta da se oporezuju roboti o kojoj se mnogo pričalo protekloga tjedna. Ovdje je riječ o ozbiljnijoj stvari. Svijet se iz temelja mijenja, što znači da stare heuristike nisu od velike pomoći.
Sjetite se problema konteksta: stalno treba testirati kontekst iz kojeg dolaze stara provizorna pravila zaključivanja. Nešto što nam je pomoglo u bijegu od lava možda nije baš idealno podešeno da nam pomogne u izbjegavanju poreza na mreži, ili u donošenju političkih odluka u internetskoj demokraciji. Znam, reći ćete da mi živimo u svijetu Andreja Plenkovića i Živog zida, ali iskreno, mene to ne zanima, jer naš lokalni svijet i turistički kreveti su za ove stvari bitni točno onoliko koliko je ovaj planet bitan za onu ogromnu crnu rupu u centru naše galaksije: zero, nada.
Razdvojeni između biološke potrebe da zaključujemo brzo (samo pogledajte Facebook!), nedostatka vremena i složenosti svijeta u koji ulazimo (ili smo u njega već ušli), preostaje spasonosno ne znam i pomno biranje tema u koje ćemo uložiti svoje vrijeme. Kako ovaj tekst nastaje za vikend, na kraju se odlučujem za omiljenu igru: potjeru za mrvicama na stolnjaku čačkalicom nakon nedjeljnoga ručka.
Mora da sam sklonost tome naslijedio iz nekih davnih, disfunkcionalnih vremena. Što sam stariji, češće im se vraćam, suočen s ovim bezdanom novih mogućnosti i veseli me malo popodnevne virtualne odsutnosti, van dosega bilo kojih službi.