Sve puste priče o poticajima za novorođenu djecu i subvencije za stambene kredite samo su puste političke priče koje skrivaju da je dugoročni gospodarski razvoj jedini način za stabilizaciju broja stanovnika. Zar je tako teško iz povijesti naučiti jednostavnu pouku – da pobjedu u dugom roku odnose ekonomski uspješniji? U ovom se tekstu na jednostavan način pokazuje kako se prag uspjeha mjerenog kriterijem stabilizacije broja stanovnika jasno ocrtava na razini razvoja od 80% prosjeka EU. Hrvatska je tu razinu mogla (gotovo) dostići, ali nije. Postavlja se pitanje što treba učiniti da se ta razina dostigne za petnaestak godina.
Eurostat – «neprijatelj» Hrvatske
Prošli tjedan smo ustanovili da je Europska statistička služba Eurostat jedan od najvećih prikrivenih neprijatelja hrvatske države i hrvatskoga naroda (ironija). Potvrdom da je Hrvatska druga najsiromašnija zemlja EU (već drugu godinu zaredom, još uvijek daleko ispred Bugarske, ali Bugarska raste prema prosjeku EU, dok Hrvatska već deset godina stoji naspram toga prosjeka), Eurostat je nastavio s nizom objava koje stvaraju kolektivnu anksioznost u domaćoj javnosti. Barem u onom dijelu javnosti koja čita i zna što je Eurostat.
Taman se političari pohvale gospodarskim rastom, kao 2017. i 2018. (2,8% i 2,6%), a Eurostat onda objavi podatke koji pokažu da je taj rast bio najsporiji među usporedivim zemljama srednje i istočne Europe.
Nedavno su statističari nastavili s novim ciklusom uznemiravanja lokalnog pučanstva: objavili su procjene broja stanovnika za 2018. Kada se brojke usporede s pred-kriznom 2007., vidi se velik porast broja stanovnika u razvijenim zemljama s lijeve strane grafikona i veliki pad broja stanovnika u manje razvijenima s desne strane. Hrvatska je peta odozdo, bolja od Litve, Latvije, Rumunjske i Bugarske. Prema Eurostatu, prošle smo godine imali 4,1 milijuna stanovnika ili 4,8% (208 tisuća) manje nego 2007.
Izvor: Eurostat
Najzanimljiviji dio slike je prijelaz iz negativne u pozitivnu zonu: tamo gdje su Slovačka, Njemačka i Poljska. Postavlja se pitanje možemo li identificirati neku pravilnost, socio-ekonomsku zakonitost koja bi ukazala što treba učiniti da se stabilizira broj stanovnika, da se bude makar tamo gdje se broj stanovnika ne smanjuje?
Radna hipoteza glasi: promjena broja stanovnika je složen proces koji zavisi o brojnim demografskim i migracijskim faktorima, no dugoročna razina (ne tekuća promjena!) gospodarskog razvitka određuje promjenu broja ljudi u zemlji.
To se vidi na sljedećoj slici: što je zemlja razvijenija, to je promjena broja stanovnika pozitivnija. Hrvatska je crveni krug neposredno uz regresijski pravac na razini od 60% prosjeka EU (to je naša prosječna razina razvoja u razdoblju 2007.-2018.). Samo četiri zemlje bilježe značajnija odstupanja od linije: prema gore su Cipar i Malta, dva otoka s brojnim specifičnostima, a na Malti bi ulogu mogla imati i imigracija zbog lokacije. Prema dolje odstupaju Litva i Latvija koje su bile jako siromašne, ali su jako brzo rasle, pa su zapravo tek pridošle u klub razvijenijih zemalja i trebat će im neko vrijeme konsolidacije da postanu doista privlačne za život. Ne ide to preko noći.
Izvor: kalukacija autora na temelju podataka Eurostata
Najzanimljivija točka na gornjem grafikonu je ona u kojoj linija siječe os x (to je točka nulte promjene broja stanovnika tj. stabilizacije). Stabilizacija se očito događa u točci gdje razina razvoja dostiže 80% prosjeka EU.
Dakle, treba dostići 80% prosjeka razvoja EU da bi se stabilizirao broj stanovnika. U prosjeku.
U prilog ovog rezultata govore iskustva pojedinih država. Češka, Slovenija i Slovačka, koje nisu imale pad broja stanovnika, nalaze se oko ili iznad razine od 80% EU prosjeka. Estonija, koja je nedavno dostigla tu razinu, imala je pad broja stanovnika ranije, ali je pad zaustavljen.
Hrvatska tragedija je u tome što je već mogla biti blizu te razine. Godine 2007. bili smo na 61% od prosjeka EU (Poljska je tada bila na 53%, a danas je na 71%!). Da smo u međuvremenu postojano rasli 2 postotna boda brže od prosjeka EU, što nije bilo nedostižno, danas bismo bili na 76% umjesto na 63%.
Ako sada krećemo sa 63%, postavlja se pitanje što je realno učiniti u sljedećih 15 godina (kada ćemo sigurno pasti prema 3,8 milijuna stanovnika, možda i nešto niže)? Ako ćemo rasti 2 postotna boda brže od prosjeka EU kroz 15 godina, oko 2035., kada će autor ovoga teksta biti već u debeloj mirovini, Hrvatska će dostići 85% razine razvoja EU. To znači da će broj stanovnika već neko vrijeme biti stabiliziran, a možda će se i dio emigracije vraćati u uspješnu domovinu.
Ali, što treba napraviti da se crvena loptica počne kretati duž linije prema sjeveroistoku na gornjem grafikonu? Vrlo malo od onoga što smo radili do sada i puno od onoga što su radili drugi koji su se kretali opisanom putanjom. Za početak treba shvatiti da su sve one subvencije i poticaji samo očajnički pokušaji dezorijentiranih politika da pronađu sebi neko opravdanje pa da mogu reći kako su činili sve što mogu unutar okvira generalno loših politika. Nikakvi poticaji ne mogu nadomjestiti razvoj i nikakva država ne može nadomjestiti rast produktivnosti u privatnom sektoru.
To je objašnjeno u ranije spominjanom tekstu u kojem sam komentirao objave Eurostata. Stoga se ovdje može samo ponoviti ono što je tamo već rečeno: Objašnjenje Hrvatskog neuspjeha ne bi trebala biti velika tajna, jer Hrvatska uglavnom nije radila ono što su radile druge zemlje. Ono što ovdje jest fascinantno je da snažnu potporu imaju politike i ljudi koji su doveli do ovog rezultata, a alternative koje povremeno uspiju zaslužiti nešto veću potporu uglavnom zagovaraju suprotno od onoga što može pokrenuti veliku konvergenciju. Povremena oduševljenja utjecajem EU fondova i od strane države pokretanim projektima, što dovodi do kratkotrajnih ubrzanja rasta poput onih 3,9% u prvom tromjesečju 2019., pokazuju se više kao jamstvo čvrstoće naših zabluda nego kao stvarna osnova za nadu da bi se ova zemlja mogla izvući sa dna u koje se sama zakopala.