Exit iz povijesti: moj kutak svijeta

Foto: Karenr / Dreamstime

Ad
Ad

Vidim da je Brexit ovih dana ključna tema. Svatko ima nešto pametno za reći o tome. Od bijesnih pokliča „gonite se“, do divljenja suverenističkome nervu kojega su drugi u Europi navodno zaboravili.

Spektar ponuđenih objašnjenja širi je od harmonike pijanoga svirca. U toj buci ne čuje se glavni ton koji se ipak može jasno čuti ako se dovoljno pažljivo sluša: i dalje smo nezamislivo povezani. U prvih 24 sata nakon Brexita afirmirani su slogani “izašli su iz EU, ne iz Europe” i “London, Manchester, Birmingham i Edinburgh još su tu”, podsjećajući na razliku stavova o Brexitu između ključnih gradova i ostatka zemlje.

Središnja teza ovog teksta glasi da su naše veze toliko čvrste da niti jedna politika, niti jedan političar, niti jedan pokret ili laž, više neće moći raskinuti ono što je fino tkanje života u međuvremenu isplelo. Važnost ove poruke daleko prelazi okvire Brexita.

Nema statistike koja može izmjeriti to o čemu govorim. Mogao bih se, naime, kladiti da je udjel ljudi koji putuju preko granica u ukupnoj populaciji u proteklih pola stoljeća, koliko je Ujedinjena Kraljevina provela u EU, narastao za puta N. Okladio bih se da je za toliko ili više narastao broj poduzetnika i trgovaca koji pokreću robe i usluge preko granica i broj ljudi koji govore strane jezike. Možda je za još više puta povećan broj ljudi koji prate inozemne medije, čitaju pisce koji pripadaju drugim narodima, imaju prijatelje i znance koji ne potječu iz zemalja u kojima su rođeni.

Mreža je nevidljiva, ali gusta. I sve je gušća. Nešto poput ljudskog prostor-vremena koji se svija među nama, usamljenim planetama, koje razni manipulatori pokušavaju osamiti, odsjeći i izolirati. Žele nas natjerati da se uplašimo; da se osjetimo sami i nezaštićeni – da se bojimo drugih i drugačijih, ne bi li kao podivljali samuraji mačetom oko sebe počeli sjeći spone koje nas vežu s inače bliskim ljudima.

Povijest, nažalost, poznaje i takve epizode – epizode kada su mačevi sijevali. Zbog toga nas mora proganjati i to užasno pitanje: može li se ta povijest (ipak) ponoviti?

Ovo pitanje ne treba shvatiti kao logičnu ekstenziju Brexita. Brexit je, povijesno gledano, benigan čin, a pravi motiv za to pitanje jedna je druga obljetnica.

U zgusnutom prošlom tjednu obilježili smo i tri četvrt stoljeća, što će reći cijeli ljudski vijek, koji je protekao od oslobođenja Auschwitza. Ako je tu riječ – oslobođenje – uopće moguće izreći nakon što je ples smrti već bio dovršen.

Židovi su nacističkom preciznošću istrijebljeni, iskorijenjeni, protjerani iz Europe. Tu činjenicu često zaboravljamo: narod koji je tako duboko utkao svoje ideje u nastanak moderne Europe i koji se u Europi brojao u milijunima ovdje je uništen, ili je otišao. Valjda bi previše užasa izazvala puna svijest o tome da je nacistički genocid – uspio. I dok se možemo stidjeti zbog toga što se u ovoj zemlji prigodničarski klanjamo žrtvi, dok naš vlastiti stid, onaj jasenovački, i dalje kukavički potiskujemo i oko toga se dijelimo ne dajući mu važnost i onu emociju užasa i srama koju bi u nama trebao pobuditi, slabu utjehu pruža činjenica da se i drugi još uvijek muče s tim neviđenim razdobljem užasa.

Neki dan poljski predsjednik nije otputovao u Izrael na obilježavanje sedamdesetpete godišnjice, jer protokol domaćina nije predvidio njegov govor među ondašnjim ratnim pobjednicima. Što Poljska, unatoč pokretu otpora, formalno nije bila, samo zato jer je Crvena armija bila brža. No, budimo realni, ni Francuska se u doba Vichya nije proslavila, pa se svejedno broji među pobjednicima; naime, Vichyevska je Francuska uredno isporučivala Židove, u nešto manjoj mjeri doduše od nekih drugih zemalja pod okupacijom, no što ovdje uopće znači riječ „mjera“, kada genocid po definiciji ne može imati tako nešto?

To je ta neraščišćena, nerazjašnjena povijest koja ne leži samo na našim leđima. Povijest vječno budi emociju i u velikih europskih naroda. Kao račun koji nikad nije zaključen. Saldo koji je stalno otvoren. Kao bilanca čija je pasiva stalno veća od aktive – neka vrsta historijske prezaduženosti koja ne nalazi svoga stečajnog upravitelja.

Slučajnost je htjela da me put prošloga tjedna doveo do Varšave. Taj velegrad je šesti po veličini u Europi, sa šestom zgradom po visini u Europi. Naučio sam: kad si u Varšavi, ne pitaj za geto. Danas je to dio grada kao i svaki drugi, s jednim spomenikom. Povijest je ovdje daleka prošlost.

Varšava: Palača kulture i znanosti koja je inicijalno nosila Staljinovo ime i novi neboderi koji niču posvuda. Foto: Ekonomski lab

Uvijek me spopadne ta čudna emocija kada putujem srednjom Europom – mješavina divljenja i užasa. Dok sam bio mlađi, u Beču sam s divljenjem gledao njegove zgrade, muzeje, ring i Stefansplatz. Kako godine prolaze, a ja postajem tmurniji, na njegovim pločnicima sve češće vidim tragove užasa bečkih Židova koje su njihovi sugrađani tako revno prokazivali i ponižavali, revnije nego Nijemci u njemačkim gradovima (prema Geertu Maku, “U Europi”, potresno opisano u filmu Woman in Gold s Helen Mirren).

Nigdje kao u srednjoj Europi – u tome dijelu svijeta koji me arhitekturom, poviješću i navikama ljudi podsjeća na „moj kutak svijeta“ – doista, nigdje kao u gradovima srednje Europe nemam taj osjećaj hoda kao kroz užasan san u kojem je gravitacija dva puta jača nego na zemlji, i niti koraka više ne mogu napraviti jer se potplata moje cipele (ili je to ipak čizma?) lijepi za tlo u lokvi zgrušane krvi.

Možda ipak nisam pravedan prema srednjoeuropskim gradovima? Nacisti na izborima u Berlinu nikada nisu dobili više od 30% glasova. Ti pokreti koji su mačem sjekli spone koje vežu ljude možda jesu počinjali u gradovima (pivnicama i kavanama), no svoju su političku snagu crpili s periferija i sa sela. I naš je Domovinski rat imao tu dimenziju sela protiv grada. O ratu u Bosni da ne govorimo – tamo je to bilo tako bolno očito u vrijeme opsade Sarajeva.

Ta geografsko-arhitektonska borba između sela i grada povijesna je konstanta. Barem u ovom, “mom kutku svijeta”. Zbog toga smo odlučili na ovu naslovnicu staviti motiv grada kao kruga unutar kojega može rasti sloboda. Osobna sloboda. A još kada se gradovi otvore jedan prema drugome, kada trguju, razmjenjuju ideje, robu, usluge, kada ljudi putuju i sele se, sporazumijevaju, onda nastaju mreže gradova i ljudi.

Kliknite na sliku za više informacija

Dakle, jesmo li prešli točku prevrata – ono što Englezi zovu „tipping point“? Drugim riječima, je li povezanost ljudi danas dosegla tolike razmjere da možemo reći kako se nalazimo na putu bez povratka u smislu da nas nitko više ne može toliko osamiti i uplašiti da uzmemo mačeve i pokidamo veze koje nas vežu s drugima, srljajući u novu katastrofu?

Ponovit ću: ne mislim da je Brexit događaj na putu nekog novog zatvaranja i izolacionizma. Osim neobične geneze koja podsjeća da slijed podudarnosti lako može promijeniti slijed povijesti koji se u jednom trenutku činio zacrtan, Brexit pomalo izaziva strah zbog prepuštanja EU Njemačkoj i Francuskoj koje u ranijim stoljećima nisu pokazale sposobnost stvaranja stabilnog europskog kontinenta. Ne znači da im to neće poći za rukom ovaj put. A složenost naših društava, naših veza i odnosa, zadnje je uporište optimizma.

Dakle, ako je prijelomna točka u smislu stvaranja složenih društvenih veza koje nadrastaju državne granice prijeđena, i ako moja individualistička hipoteza o neraskidivim vezama među ljudima drži vodu, onda nas Brexit ne bi trebao plašiti. U tom slučaju trebali bismo gledati samo njegove dobre strane: Brexit kao podsjetnik da su ljudi gospodari svoje povijesne sudbine, i Brexit kao upozorenje da besprizornost briselskih proizvođača propisa u njihovim staklenim palačama malo-po-malo odvaja Europu od života ljudi. Iz takve perspektive, za Brexit vrijedi ona da odgovornost ne snosi samo jedna strana.

Ako ova hipoteza stoji, možemo vjerovati da će milijuni vidljivih i nevidljivih spona među ljudima poput paukove mreže uhvatiti političare koji će na kraju smisliti neki još neviđen kompromis. Za pola stoljeća, možda, potpisat će se neki novi, još veći kompromis – Britback. Moja će se djeca, koja će tada imati između 70 i 80, dobro sjećati ovog 31.-og siječnja, nadajmo se sa smiješkom, i reći će, „Vidiš, tata je ipak bio u pravu.“.

A ja, prestar danas da bih tada živio i prestar za optimizam – ipak rezerviram pravo na strah. Makar mali strah. Jer, previše sam putovao Hrvatskom, Bosnom i Hercegovinom, Austrijom, Njemačkom i Poljskom, da ne bih imao i loše snove; kroz čvrsto zatvorene prozore povijesti, tko želi, i danas može čuti vapaje i krike. Oni su i nakon 75 godina preglasni da preneražen ne bih duboko žalio što se sve to moralo odigrati baš u ovom, „mom kutku svijeta“. Kada bih mogao birati exit, prvo bih izabrao exit iz te povijesti.