Razliku između današnjih i onih ratnih vremena otprije oko dvadeset i pet godina najbolje ilustrira način kako se biraju pjesme. Danas je sve digitalno. Pjesme se lako preskaču. Odabir može biti i nasumičan. Nije važno što je ispred, a što iza, odnosno, što je prije, a što poslije.
Pred četvrt stoljeća još uvijek su kazetofoni bili u masovnoj uporabi. Na njima je put u prošlost bio dug. Morali ste dugo držati stisnutim onaj gumb fast rewind i čekati da traka otputuje u prošlost.
Za sada se čini da je presuda hercegovačkoj šestorki više nalik fast rewindu – početku dugog putovanja u prošlost – nego nasumičnom prebacivanju pjesme na USB-u. Kad je tako, vratimo se u tu prošlost. Iz ekonomske perspektive naravno.
Dakle, sporadični muslimansko-hrvatski sukobi (npr. Prozor u listopadu 1992.) i oni teški, masovni, od kojih su neki uključivali velike seobe ljudi i ratne zločine (npr. Lašvanska Dolina, Mostar te Kakanj-Vareš), događali su se u vrijeme velikih gubitaka hrvatske i muslimanske spram srpske strane. Njoj su muslimansko-hrvatski sukobi izrazito odgovarali.
Ekonomski gledano, bilo je to vrijeme u kojem je srpska strana, premda pogođena sankcijama i hiperinflacijom, još uvijek obilato crpila resurse koje je otela od bivše Jugoslavije; od opreme i organizacije bivše JNA preko stožera bivših tajnih službi, do deviznih rezervi Narodne banke Jugoslavije. Muslimanska strana praktički nije imala ništa, što je Izetbegovića usmjerilo ka traženju pomoći u arapskome svijetu. Hrvatska se s druge strane tek počela malo uspješnije snalaziti u pogledu organizacije države, vojske i financiranja rata.
U to ratno doba posvuda bjesni hiperinflacija. Međutim, na kraju 1993. i početkom 1994. između Hrvatske i Srbije nastaje jedna velika razlika.
Iako obje države obilato koriste «štampanje novca» (čitaj: inflacijski porez, jer inflacija je porez koji oporezuje novčanu masu kao osnovicu), Srbi to čine agresivnije i dulje, te za tu pogrešku plaćaju veliku cijenu.
Premijer Nikica Valentić u nedjelju 3. listopada 1993. navečer objavljuje anti-inflacijski program. U tom trenutku mjesečna stopa inflacije u Hrvatskoj dostiže oko 30% (to je oko 2,230% na godinu). Srbija u isto vrijeme nastavlja s hiperinflacijskim ludilom. Stopa inflacije u Srbiji na godišnjoj razini 1993. iznosi oko 20,000%. Krajem iste godine stopa rasta cijena zbog eksponencijalne prirode inflacijskog procesa nemjerljivo je veća. Tamošnja Narodna banka izdaje novčanicu s likom Jovanovića Zmaja nominalne vrijednosti 500,000,000,000 dinara.
Uvidjevši da se inflacija otela kontroli, Slobodan Milošević dovodi srpskog ekonomistu Dragoslava Avramovića iz Svjetske banke za guvernera. Potkraj siječnja 1994. uvodi se novi dinar. Hiperinflacija se u Srbiji potom smiruje, ali inflacija nikada u potpunosti ne nestaje. Povjerenje u valutu u Srbiji je teško uništeno i srpsko gospodarstvo se nastavlja urušavati (Avramović odlazi s mjesta guvernera 1996.).
Nasuprot tome, Valentićev odnosno Škegrin anti-inflacijski program (guverner HNB-a je u to vrijeme bio Pero Jurković), osim što je neočekivano lansiran gotovo četiri mjeseca prije srpskog programa, dovodi do trajne stabilizacije. Zaustavlja se strelovit gospodarski pad i već u prvim mjesecima 1994. gospodarski indikatori u Hrvatskoj počinju bilježiti pozitivne vrijednosti. Hrvatska počinje rasti, a Srbija dalje pada.
- ožujka 1994. sklopljen je Washingtonski sporazum između Bošnjaka i Hrvata u BiH odnosno između Hrvatske i BiH. Tada počinje stvaranje učinkovitih mehanizama koordinacije između HVO-a i Armije BiH. Ta temeljna promjena ekonomskih i političkih odnosa kasnije će dovesti do velike i uspješne zajedničke operacije Cincar (oslobađanje Kupreškog polja u studenome 1994.). Bio je to (pred)uvjet za seriju vojnih uspjeha i s ove strane granice, što će na kraju kulminirati Olujom.
Ovime ne želim reći da ekonomske odnose snaga treba promatrati kao uzrok vojno-političkih događanja. Rat i politika su odveć složeni fenomeni da bi se mogli svesti samo na ekonomske temelje. Međutim, svatko tko zanemari ekonomske aspekte riskira jako krnju sliku i, u krajnjoj liniji, vojno-politički poraz.
Prema tome, u ekonomskome smislu, traumatične godine vojnih i teritorijalnih gubitaka, tragičnog hrvatsko-muslimanskog rata i političkih pogrešaka koje su tome kumovale, treba povezati (ne nužno u uzročno-posljedičnom smislu) s razdobljem kaotičnog konstituiranja država i hiperinflacije kao vidljivog iskaza unutarnjih proturječja i gospodarske nemoći. S druge strane, godine pobjeda (u Hrvatskoj) treba povezati s bolje organiziranom državom, boljom politikom i gospodarskim oporavkom.
Sada fast forward. U dvadeset i nešto godina, koliko je u međuvremenu prošlo, glavni akteri ove priče – Hrvatska, Srbija i Bosna i Hercegovina – svaka u svojoj razvojnoj skupini, pripadaju začeljima.
Hrvatska je srednje razvijena zemlja koja je od 1995. do 2003. uspijevala držati tempo rasta s drugim srednjoeuropskim državama u krugu kojem je oduvijek pripadala. Međutim, nakon njihova ulaska u EU 2004., Hrvatska zaostaje.
Do izbijanja krize 2008./09. Hrvatska je dostigla šezdesetak posto prosječne razvojne razine EU (mjereno realnim BDP-om po stanovniku), ali razvojno približavanje EU tu prestaje. I nakon revizije BDP-a koje je objavljeno prošloga tjedna (Hrvatski BDP je za oko 3,5 milijarde kuna ili 1% veći nego što se ranije mislilo), hrvatski realni BDP per capita ne prelazi znatno 60% prosjeka EU (u Mađarskoj i Grčkoj je 67%, u Poljskoj 69%, u Rumunjskoj je kao u Hrvatskoj, a ovaj pokazatelj još jedino u Bugarskoj iznosi znatno nižih 48%).
Srbija i BiH mnogo više zaostaju. Srbija je zapela na 36%-37% EU prosjeka, BiH na oko 30%. I te zemlje, kao i Hrvatsku, karakterizira činjenica da se razvojno više ne približavaju EU standardu. Ni Slovenci nisu mnogo bolji u pogledu približavanja, ali oni se drže na mnogo ugodnijoj razvojnoj distanci od prosjeka EU, na oko 83%.
Balkan je, dakle, kolekcija tragedija i (relativnih) neuspjeha. I dalje je prožet idejama koje ne daju ići naprijed. Ovdje je svašta moguće; od neartikuliranih ideja o tome da je prije bilo bolje, preko jednako neartikuliranih anti-kapitalističkih ideja, do vrlo artikuliranih ideja koje poimaju politiku kao bitku za velik i politici uslužan državni sektor čije plodove nerazmjerno uživaju oni koji njime vladaju. Pogledajmo kako se samo stvorila sedamdesetideveta Hreljina ruka za podršku državnom proračunu prošloga tjedna. Uz mnoge druge stvari to je zajedničko današnjoj Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini.
Napravimo li sada, kao na starom kazetofonu, fast forward, iznenadit ćemo se da je ista pjesma snimljena više puta; ponavlja se. Naime, u svakom predstojećem «preslagivanju» odnosa moći unutar država i među državama na prostoru bivše Jugoslavije (a bit će ih, kao što ih je oduvijek i bilo), ekonomske će politike i snage igrati važne uloge. To se oduvijek teško razumjelo. Radije se nastavljalo ponašati prema ustaljenom obrascu umrežavanja, pogodovanja i korupcije u sustavima slabih institucija koji su vapili za velikim vođama, što je jednim dijelom i uzrokovalo brojne ratove koji su ovuda protutnjali.