Jučerašnji sastanak Odbora za otvoreno tržište američke središnje banke završio je odlukom kakvu tržišni sudionici nisu očekivali. FED-ova kamatna stopa povećana je za 0,25 postotnih bodova, na 2,5%, što je najmanje iznenađenje. Ono što je iznenadilo je još uvijek oštra retorika guvernera Powella. Ostao je privržen idejama nastavka kontrakcije FED-ove bilance i rasta kamatnih stopa u sljedećoj godini. Najavio je još dva povećanja, dok su tržišta očekivala najavu samo jednog, i to praćenog umjerenijom retorikom koja bi odškrinula vrata drugačijoj monetarnoj politici ako se trenutno usporavanje gospodarstva pokaže simptomom ozbiljnijeg škripanja kotača zahuktalog gospodarstva. Ništa od te vrste najava nije se dogodilo.
Doduše, FED se revizijom očekivanja rasta 2019. s 2,5% na 2,3% uklopio u sve skeptičniju globalnu atmosferu. Kao i u slučaju ECB-a, koji je prošli tjedan revidirao očekivanja za euro područje s 2% na 1,9%, ne radi se o dramatičnoj promjeni. Ipak, riječ je o prvom signalu koji govori o tome da i kreatori politike percipiraju da se nešto (loše) događa u svjetskom gospodarstvu.
Američko gospodarstvo je još uvijek zahuktano Trumpovim ranijim fiskalnim poticajima. Međutim, kako vrijeme prolazi, njihov trag biva zatrpan novim snijegom. Taj pada iz gustih oblaka globalnog ambijenta u kojem prevagu odnosi skepsa vezana uz usporavanje kineskog gospodarstva i neizvjesnost u pogledu trgovačkog sporazuma SAD-Kina. SAD je do sada jahao na dobrom valu inercije i tek sada ulazi u razdoblje kada će požeti plodove Trumpove ekonomske politike.
S druge strane, jasno je da je rast od 2,3% u SAD-u još uvijek solidan. Uz takvu stopu rasta, i nakon devet godina dugog ciklusa rasta, najava dvostrukog podizanja kamatnih stopa u godinu dana nije nikakvo čudo. Međutim, Amerikanci su poznati po tome da podcjenjuju efekte globalizacije i jer vjeruju u autonomne moći unutarnjeg tržišta. Stoga vrijedi postaviti pitanje: nisu li ovoga puta podcijenili feedback koji se poput bumeranga može vratiti iz Europe i Kine koje se hlade mnogo bržim tempom od Amerike?
Jučer smo na Labu detaljno opisali globalne rizike koji trenutačno prijete. Čini se da ih tržišni sudionici u SAD-u vrednuju više od kreatora monetarne politike. Time se objašnjava zašto su se dionička tržišta preokrenula čim je odluka objavljena. Indeks S&P500 se sasvim približio granici od 2500 bodova, što znači korekciju od oko 15% u odnosu na tržišne maksimume koji su zabilježeni davno, u rujnu. U četvrtak ujutro će se korekcija preliti na tržišta širom svijeta, pri čemu se ona europska uvjerljivo već neko vrijeme nalaze u zoni medvjeda, s korekcijama u odnosu na maksimume koje prelaze 20%.
Ulagači su se preselili u obveznice čiji je desetogodišnji prinos trenutačno 2,77%, vrlo malo iznad FED-ove stope i još manje iznad 2-godišnje obveznice. Tih tankih 11 baznih bodova (0,11%) margine 10 vs. 2 godišnjeg dospijeća znači da je krivulja prinosa još uvijek pozitivna, no kao što smo već pisali, invertiranje tog odnosa tumači se kao najava recesije te se svako približavanje pomno prati (pogledajte kako su stvari izgledale pred niti četiri mjeseca).
Tako smo ušli u jedno od onih probranih povijesnih razdoblja kada se „piše povijest“ i izvlače dalekosežni zaključci o dosezima monetarne politike. Nakon takvih razdoblja najčešće ostaju dvojbe o kojima se godinama i desetljećima pišu članci i doktorati. Na donjoj slici vidimo dugoročno kretanje kamatnih stopa u SAD-u, a sivo su označena razdoblja recesija. Godinu do dvije prije svake recesije trajao je rast FED-ove kamatne stope. Ako bismo razmišljali u kontekstu jednostavne logike prethodi-dakle-uzrokuje, zaključili bismo da rast kamatnih stopa FED-a izaziva recesije, kao da monetarna politika sistematski griješi (takav bi stav bio na tragu austrijske ekonomske škole o čijem su pogledu na makroekonomska kolebanja detaljno pisali Bićanić i Deskar Škrbić u svojoj Makroekonomici I).
Naravno, zaključivanje u složenom sustavu kakav je ekonomski ne može biti linearno i jednostavno. Ekonomisti koji se služe samo s dvije varijable (ako X, onda Y) u najvećem broju slučajeva griješe. U ovom slučaju, pregrijavanje ekonomije dovodi do recesije, a kamatne stope se podižu u uvjetima pregrijavanja kako bi se gospodarstvo ohladilo (disciplinirala potražnja) te kako bi se na taj način umanjio nagli prevrat koji vodi u recesiju. Drugim riječima, da kreatori monetarne politike ne reagiraju kamatnim stopama, recesije bi se pojavile nešto kasnije, ali bi bile dublje i dulje.
Kako pomiriti dva suprotstavljena gledanja na djelovanje monetarne politike? Ako jedno polazi od toga da rast kamata uzrokuje recesiju, a drugo kaže da ju prethodni rast kamata ublažava, što je istina? Do odgovora se ne može doći promatranjem i pričom. Ekonomisti koriste modele u kojima obuhvaćaju sve moguće utjecaje i nastoje odvojiti optimalnu monetarnu reakciju koja na koristan način hladi pregrijanu ekonomiju i ublažava recesije, od pogrešne monetarne reakcije kada se pretjera s podizanjem kamata i doprinese ulasku gospodarstva u recesiju.
Međutim, i nakon uvida u rezultate takvih modela ostaju dvojbe, jer različiti modeli ne daju iste rezultate. Nema sumnje, tako će biti i ovaj put. I ne treba podcijeniti načelo neodređenosti: sposobnost utjecajnih igrača kao što je FED da kreiraju stvarnost preko psiholoških utjecaja na očekivanja tržištnih aktera. Takve stvari ne treba precijeniti, ali niti podcijeniti.