Jučerašnjom odlukom FED-a o smanjenju kamatnih stopa za 0,25 bodova (tako da je ciljani raspon smanjen i drugi put nakon prvog smanjenja u srpnju, i sada se nalazi između 1,75-2,00%) ispunjena su tržišna očekivanja iako je bilo onih koji su zajedno s predsjednikom Trumpom zazivali oštrije rezanje stopa.
Međutim, FOMC (FED-ov odbor koji odlučuje o kamatama) i oko ovog smanjenja se podijelio 7:3, nakon što su još u srpnju 2 člana bila protiv smanjenja. Rez za pola boda jednostavno nije dolazio u obzir.
Previše je pozitivnih indikatora u američkom gospodarstvu koji ukazuju na nastavak rasta: stopa nezaposlenosti i dalje je na izvanredno niskih 3,7%, očekivani rast je na 2,2% i jedini indikator koji je opravdao jučerašnji potez je očekivana inflacija koja blago podbacuje u odnosu na FED-ov cilj od 2%.
Tržišta su na odluku reagirala hladno. Dionički indeksi su prvo pali, što se tumačilo kao razočaranje jer rezanje nije bilo oštrije, ali su se do kraja dana u srijedu vratili u početne točke, što se pak tumačilo kao da je sve bilo u skladu s očekivanjima (“priced-in”: teza kaže da je -0,25pp već bilo “ugrađeno u cijene”).
Međutim, nije baš sve izgleda bilo ugrađeno u cijene: dolar je ojačao, a zlato, koje je proteklih mjeseci imalo dugo razdoblje rasta cijene s oko 1,200 na preko 1,500 USD za uncu, prvi puta se ozbiljnije korigiralo završivši dan oko 1,493. To bi se moglo tumačiti kao dobro za apetit za rizikom, budući da monetarna relaksacija kakvu smo proteklih dana vidjeli prvo u europodručju, a jučer i u SAD-u, često pogoduje potražnji za rizičnijim financijskim imovinama. Možda se plašljivci počinju vraćati na tržište jer vide da taj armagedon kojega stalno očekuju nikako da se desi.
I dok je američka monetarna akcija mlaka i malo “vuče” na alibi pred naraslim pritiscima tržišta i samoga predsjednika (koji se prije sastanka nije ustručavao nazvati FED-ovce najblaže rečeno tvrdoglavcima (boneheads)), europska monetarna ekspanzija od prošloga tjedna mnogo je jača, u skladu sa slabostima europskog gospodarstva. Već smo pisali o njemačkom titranju na rubu recesije i talijanskoj kroničnoj stagnaciji.
O razlici europodručja i SAD-a dovoljno govori i sljedeća slika koja prikazuje stope inflacije u Hrvatskoj i europodručju koje se “vrte” oko 1% (mjesec u odnosu na isti mjesec prošle godine). To je puno veća razlika u odnosu na cilj do 2% od američke razlike (zadnji podatak o indeksu cijena potrošača u SAD-u pokazao je 1,7%).
Iz ove slike također možete jednostavnim pogledom naučiti koliko je naša inflacija usko korelirana s europskom tj. koliko, kao i svaka mala – otvorena – zemlja, “uvozimo” cijene s većeg monetarnog područja o kojem strukturno zavisimo. Osim ako se ne dogodi nešto poput Linić-Čačić efekta iz 2012. kada se u kratkom roku snažno dignu porezi i cijene komunalnih usluga, ali i takve stvari prođu pa se korelacije vrate u normalu jer svaka je politika prolazna, a tržišta su fundamentalna.
Izvor: DZS i Eurostat.
Dakle, logično je da je Europska središnja banka (točnije: guverner Mario Draghi na odlasku 1.11.) bila puno aktivnija od FED-a. Evo što je (također ne-jednoglasno) odlučeno na Upravnom vijeću:
- Kamatna stopa na višak rezervi koji banke drže kod ECB-a, koja je do sada bila -0,4%, spuštena je na -0,5%. Banke plaćaju penale ako imaju višak iznad obaveznih rezervi, koji nisu plasirale, i ti penali su sada još veći. Tako ih se potiče da pronađu projekte za svoje plasmane.
- Uvedene su dvije razine kamatnih stopa. Recimo da neka banka po osnovi obvezne rezerve mora držati 100 milijuna eura (što bi značilo da ima 10 milijardi osnovice jer stopa je 1%). Sve dok drži do 600 milijuna (šest puta više) neće plaćati penale i efektivna pasivna kamatna stopa ECB-a je 0%. Tek ako drži više (npr. milijardu pa je višak iznad 600, 400 milijardi), na taj višak će plaćati penale od pola posto. Ovime se nagrađuju banke koje imaju manje viškove novca a (relativno) penaliziraju one s većim viškovima.
- Dodatno su relaksirani uvjeti za program ciljanog kreditiranja (TLTRO III). Taj program nagrađuje banke koje kreditiraju poduzeća i stanovništvo (osim za stambene kredite koji su isključeni kako ne bi došlo do napuhvanja tržišta stambenih kredita i cijena nekretnina). Za iznos plasmana mogu se refinancirati kod ECB-a po 0%, a novim uvjetima ta je mogućnost učinjena još povoljnijom: ECB će im platiti ako su jako dobri u povećanju kreditiranja i stopa se može sputiti do -0,5%. Subvencija dužnika u uvjetima ionako najnižih kamatnih stopa u povijesti, zvuči poznato? Samo što kod nas to ide baš za stambene kredite, a ovdje su stambeni izuzeti kako ne bi remetili izuzetno osjetljivo tržište nekretnina.
- Zadnje ali ne i najmanje važno, opet kreće veliki program otkupa vrijednosnica (APP – nije ako prođe, prođe, nego asset purchase program) uz kvote do 20 milijardi eura na mjesec. To je isti onaj program koji je ukinut s prvim prvim ove godine, sada se vraća.
Time se zaokružuje šira slika preventivnih monetarnih ekspanzija. Preventivnih, jer prave, dramatične krize, nema. Osobito je nema u SAD-u. Stoga mnogi smatraju da se ovime samo napuhavaju baloni koji će puknuti kad jednom navali inflacija. Većina međutim plješće jer očekuje da će se na ovaj način izbjeći nova velika recesija. Ali, svi upozoravaju da monetarna politika nema (ne više; pitanje je koliko je ikada imala) municiju da riješi sva pitanja. I sam Draghi ponavlja da ECB ne može zamijeniti fiskalnu politiku.
Po tome su SAD i europodručje slični. Trump je ispucao fiskalnu ekspanziju u dosadašnjem dijelu mandata. Sreća je da Americi fiskalna ekspanzija nije potrebna, inače bi odrješiti predsjednik sigurno krenuo s povećanjem deficita (vjerojatno kroz porezne rezove) što bi podiglo kamatne stope na dugoročne državne obveznice. S druge strane, jedini pravi fiskalni kapacitet u europodručju ima Njemačka (ne valjda prezadužena Italija). No, Nijemci su za sada hladni (što se nekako od Nijemaca i očekuje). Iako im javni dug pada ispod kriterija iz Maastrichta (60% BDP-a), za sada ne vide preveliku paniku zbog recesije unatoč malom minusu BDP-a u drugom kvartalu i vrlo vjerojatnom ponavljaju lošeg broja u trećem. Nijemci igraju rigidno po pravilima, pa nama ostalima ne preostaje ništa drugo nego – čekati rasplet.